Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 15,12-17
Reče Isus svojim učenicima: »Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!
Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.
Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam.
Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.
Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime.
Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.«
Vi ste moji prijatelji! Ne zovem vas više slugama, nego prijateljima! Na rastanku sa svojima u dvorani Posljednje večere Isus ostavlja svoj duhovni dragulj, duhovnu oporuku. Znamo što znači biti prijatelj, prijateljevati, znamo što je to u ljudskim protegama prijateljstvo. Upravo to Gospodin obećaje svojima. Ostaje s nama kao prijatelj, i to ponajbolje tumači odnos između učenika i Učitelja. Izgovara te riječi Isus u najžalosnijem i najtragičnijem trenutku svoga života, kad je Juda napustio dvoranu i otišao u noć.
Reći će mu poslije Isus u Getsemaniju, kad je došao s ruljom, naoružanom mačevima i toljagama kao na razbojnika, da Učitelja poljupcem prokaže te ga uhite: “Prijatelju! Zar i ti ovdje?” Isus naglašava stalno kako se srce njegovih učenika ne smije uznemirivati. On u velikim potezima izriče svoje poslanje. Njega šalje Otac, on šalje svoje učenike. Daje im jamstvo svoje prisutnosti u njihovu životu i djelovanju. Najizrazitije, najzornije je to u vezi prijateljstva i prijateljevanja. Priopćio sam vam sve što sam čuo od Oca svoga. Dakle, i vi ste kao moji prijatelji, uključeni u to intimno zajedništvo Oca i Sina.
Bit ćete i ostati moji prijatelji, budete li (iz)vršili i ispunili zadaću koju vam nalažem. Onima koje je netom nazvao svojim prijateljima Isus poručuje: Niste vi mene izabrali, nego sam vas ja izabrao. Ne možemo dovidjeti dosege toga izričaja, nije to u dometima ljudske mudrosti ili umovanja, kada i gdje mi biramo svoje prijatelje.
Isus veli kako on bira njih. Nad njim je izrekao Otac riječi na Jordanu: “Ovo je Sin moj, Izabranik!” Otac ga je izabrao, odabrao, on je miljenik Očev. Isusovi su učenici njegovi miljenici, izabranici. Oni nastavljaju njegovo djelo i poslanje u svijetu i povijesti. Naša odluka za Gospodina samo je odgovor na njegov izbor. On je već prije bacio oko na nas.
Ovaj izbor, ovo nazivanje i imenovanje ‘prijateljima’ nešto je poput pomazanja i posvete za djelo za koje ih izdvaja i odašilje u svijetu. On ih posvema uzima u svoj posjed, uranja ih u djelo spasavanja svijeta. Upravo kao što je Isus sam sebe prepoznao u sinagogi u Nazaretu u trenutku kad je otvorio one subote svezak Izaije proroka i primijenio na sebe prorokove riječi: “Duh je Gospodnji na meni! On me pomazao. On me poslao!” Duh pomazuje i uzima u službu.
Isto čini Isus sa svojima: “Ja sam vas izabrao. Ja vas i šaljem u svijet da donesete plod i plod vaš da zauvijek ostane” (r.16). Ja sam vas odredio. Ovo ‘odredio’ u grčkom izričaju ima prizvuk žrtve, žrtvovanja. Prethodno je Isus govorio kako nema veće ljubavi nego da tko život svoj položi za svoje prijatelje (r.13).
Isus govori o svojoj žrtvi, ali govori i o žrtvi svojih učenika. Oni će biti žrtve za svoga Učitelja, žrtve Evanđelja. Poslani u svijet i određeni donijeti poruku spasenja i život svijetu. Pa zorno to čitamo ovih dana i u Djelima apostolskim. Oni su podmetnuli svoje glave i živote, žrtvovali se do kraja za Radosnu vijest.
Proniknemo li u riječi koje Gospodin izgovara, zamijetit ćemo kako su uvijek zajedno ljubav i poslanje, ljubiti i slati, odašiljati. Ljubav koju nam Gospodin daruje jest ujedno i naše poslanje. Kao što je mene Otac ljubio, i ja vas ljubim. Ljubav nas sili na djelovanje.
Nakon uskrsnuća, na uskrsnu večer, reći će Isus: Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas! I kao što si ti poslao mene u svijet, i ja sam poslao njih u svijet (usp. Iv 17,18). Isus onima koje želi učiniti svojim prijateljima iskazuje povlasticu i milost da budu njemu zdesna i slijeva, da s njime prevale put. On je Put i mi hodimo tim putem. On je trs koji crpe iz Očeve ljubavi životne sokove. I taj korijen, koji je sami Gospodin, tjera životni sok u mladice što onda donose obilan rod i plod.
Ljubiti kao što nas je On ljubio! Dubina, širina, visina, duljina ljubavi određena je primjerom i uzorom – Isusom Kristom. On je istinski trs, on je istinski prijatelj, on zna što nam treba, on hoće da se sa svakim čovjekom susretnemo kao s bratom, s prijateljem. To je Isus kazao apostolima, to izgovara svakomu svomu učeniku.
Po plodovima se stablo poznaje. Apostolski poziv i poslanje samo su onda plodonosni i plodotvorni ako se događaju u ljubavi i iz ljubavi. Moliti i raditi, ljubiti i moliti – to su preduvjeti za blagoslovljeni rad za Gospodina.
Isus je jednostavno tu da nam kaže što bi trebao život biti i kako se živi, kako živjeti život. Božji “Amen” (usp. 2 Kor 1,19.20) u Isusu uzima sve naše i kazuje, napućuje nas kako se živi. Bog ne ostaje daleka zagonetka ni tajna, on postaje jednim od nas, postaje zrno koje pada u zemlju, umire, ide u krajnju ostavljenost križa i odbačenosti da rekne tebi i meni kako smo prihvaćeni i kako možemo biti novi ljudi.
Isus je ljubav koja umire za nas, on je pobjeda ljubavi, životna snaga ljubavi. On je ključno mjesto te ključna i zvjezdana točka čovječanstva. Znam što me čeka u budućnosti. Ne nešto, nego Netko, On. On dolazi, kao zadnja riječ. I pred Isusom se odlučuje ima li moj i tvoj/naš život smisla ili smo ga promašili.
Ovaj je Isus iz Boga. Izriče Boga, sriče Boga, u svim licima i padežima, svjedoči Boga cijelim svojim bićem, umire, a Bog stavlja na sve Isusovo završnu riječ, svoj pečat, ovjerovljuje ga u uskrsnuću. Ono što Isus izriče u svojoj poruci, u svome Evanđelju, u svojim djelima, u svome životu i umiranju, u životu i smrti – sve to Bog autorizira uskrisujući ga od mrtvih. Stavlja svoj završni potpis, svoj „Amen!“ Sve dotadašnje nadmašuje te ubuduće vrijedi: Bog je onakav kakvim ga Isus očituje. Želim li Bogu, moram se zaputiti Isusu.
Sv. Leopold Bogdan Mandić – 12. svibnja
Redovnik-kapucin, svećenik i ispovjednik
Naš zemljak i svetac rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg Novom (danas Crna Gora). Njegovi roditelji, otac Petar Antun Mandić i majka Dragica (Karla) rođ. Carević, na krštenju (13. 6. 1866.) su mu dali ime Bogdan Ivan.
Dječak se od rane mladosti odlikovao uzornim vladanjem i ljubavlju prema svojim vršnjacima i drugim prijateljima, tako da mu je kotorski biskup Kazimir Forlani prigodom ulaska u Kapucinsko sjemenište u Udinama (16. 11. 1882.) da svjedočanstvo da je “od najnježnijih godina davao primjer svake krjeposti, jer je cijelom dušom nastojao oko kršćanske savršenosti”.
U sjemeništu talijanske Venecijanske provincije (koja je tada imala i svoj samostan u Herceg Novom) naš se Bogdan nastavio odlikovati marljivošću u učenju, uzornim ponašanjem i pobožnošću, tako da su ga redovnički poglavari već 2. svibnja 1884. primili u novicijat u Bassau. Po ondašnjem redovničkom običaju, prilikom stupanja u novicijat i oblačenja redovničkog odijela, u znak ‘novog života’ poglavari mu dodjeljuju i novo ime: LEOPOLD.
Prve redovničke zavjete položio je 4. svibnja 1885. Nakon novicijata odlazi na studij filozofije u Padovi, gdje 20. listopada 1888. polaže svečane (doživotne) zavjete. Teologiju je studirao u Veneciji gdje biva i ređen za svećenika (20. 9. 1890.).
Već u najranijim godinama Leopold Bogdan Mandić osjetio je želju da radi na kršćanskom jedinstvu, posebno na jedinstvu između Istočne i Zapadne Crkve, kod čega je osobito mislio na crkveno jedinstvo slavenskih naroda. Zato je odmah nakon svećeničkog ređenja zamolio redovničke poglavare da ga pošalju u domovinu kako bi se mogao posvetiti radu oko jedinstva, jer je to smatrao svojim osobitim pozivom koji mu je Bog namijenio. Poglavari nisu udovoljili njegovoj želji; on se podložio njihovoj odluci i sav se predao apostolatu izmirenja ljudi s Bogom.
Kao mladi svećenik u početku je djelovao u raznim samostanima, gdje se uvijek u duhu sv. Oca Franje rado primao svakog posla. Jedno vrijeme je djelovao i u hrvatskim krajevima, i to kao poglavar (gvardijan) samostana Gospe od Zdravlja u Zadru, a oko godinu dana (1905.-1906.) u Kopru. Svega nekoliko dana tijekom 1923. godine djelovao je i u Rijeci No, najduže boravi u Padovi (od 1906. pa do smrti 1942.) prvenstveno kao ispovjednik.
Kad je uvidio da se neće moći posvetiti aktivnom radu za crkveno jedinstvo i spoznao da je njegovo poslanje da svoj život posveti radu za duše u ispovjedaonici, načinio je zavjet da će, među ostalim, svakoga čovjeka koji dođe k njemu na ispovijed primiti kao istočnog kršćanskog brata: u postupak sa svakim pojedinim pokornikom stavit će su svoju želju za svetim jedinstvom između kršćanskog Istoka i Zapada.
Njegova ispovjedaonica bila je opsjednuta od ljudi svakodnevno po deset, pa i više sati; i tako kroz skoro 40 godina! A ljudi i pokornici dolazili su ne samo iz Padove i njezine okolice, nego i iz drugih udaljenih mjesta Italije. K njemu su na ispovijed hrlili ljudi različitog društvenog statusa: od sveučilišnih profesora i biskupa do seljaka; od visokih oficira do radnika i kućanica, svećenici, industrijalci, trgovci. Svi su se oni gurali oko njegove ispovjedaonice-sobice i strpljivo čekalo svoj trenutak za izmirenjem s Bogom i ljudima.
Leopoldov duhovni život i rad nalazio je svoje žarište i izvorište u Euharistiji, a osobitom sinovskom ljubavlju je gorio prema Bezgrješnoj koju je nazivao svojom “Gospodaricom”. Po naravi je bio nagao, u mladim je danima znao ponekad planuti i srdžbom, ali se poniznom upornošću borio protiv svoje prirode i uz duhovni napor uspio je postići takvu skromnu blagost da su ga neki čak smatrali i previše blagim, a pogotovo u ispovjedaonici. Bio je i veliki ljubitelj prijateljstva sa svim ljudima, pa su ga mnogi već za života, a osobito poslije smrti, počeli smatrati svecem i pomoćnikom obitelji u njezinim potrebama i nevoljama.
Kad je iscrpljen ispovjedničkom službom i bolešću 30. srpnja 1942. preminuo u Padovi, vjerni ga je narod sa svoje strane odmah proglasio svecem. Njegovo se štovanje, upravo munjevitom brzinom proširilo po svim zemljama i kontinentima. U našoj domovini (Hrvatskoj) njegovo štovanje počeo je najprije širiti kardinal Alojzije Stepinac.
Mrtvo tijelo fra Leopolda kroz 21 godinu počivalo je na gradskom groblju u Padovi, a onda je 19. rujna 1963. preneseno u kapucinsku samostansku crkvu sv. Križa u Padovi. Na temelju spontanog štovanja i brojnih svjedočanstava o zadobivenim milostima po njegovu zagovoru, crkvene vlasti su 16. siječnja 1946. otvorile proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Cijeli postupak je zaključen 20. ožujka 1952. Pošto je proces za proglašenje blaženim završen u nepune 34 godine od njegove smrti, Leopolda Bogdana Mandića blaženim je proglasio papa Pavao VI. na trgu pred bazilikom sv. Petra u Rimu 2. svibnja 1976.
Generalni postulator Kapucinskog reda 4. srpnja 1977. uputio je Zboru za proglašenje svetaca molbu da se nastavi s postupkom i za Leopoldovo proglašenje svetim. U godini 1980.-1981. u Trentu su obavljena ispitivanja u vezi s čudom ozdravljenja Elizabete Ponzolotto, a koje je predloženo u apostolskom postupku za njegovo proglašenje svetim. Nakon što je papinski liječnički savjet potvrdio velikom većinom glasova da je ozdravljenje gospođe Ponzlotto, uslijedila je objava dekreta pape Ivana Pavla II. o dokazanom čudu koje se dogodilo na zagovor blaženog Leopolda.
16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. svečano je proglasio Leopolda svetim.
