Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 16,15-20
Reče Isus: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.«
I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu. Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima.
Ponovno se u izvještaju o Isusovu uskrsnuću spominje nevjera kod učenika. Oni jednostavno ne mogu vjerovati ženama. One su za njih nevjerodostojni svjedoci. Sjetimo se, onodobno žene nisu bile kvalificirani svjedoci u parnicama. Nisu mogle svjedočiti na sudu. Pa tako i u očima apostola one su one koje pronose sulude, sumanute novosti, haluciniraju.
To je najbolji dokaz kako učenici nisu mogli biti izvorno pogonsko pero niti nekakav spontani zamašnjak za potonju evangelizaciju ili nastanak Crkve. Njihova vjera nije proizvod njihova doviđanja, fantazije ili pričina kojima bi ublažili bol i tugu za izgubljenim Učiteljem. Sami im Uskrsli mora izbiti iz glave njihove sumnje i nevjeru. On se pred njima ovjerovljuje. I tek postupno vjera zahvaća njihova srca, postaju osvjedočeni svjedoci koji su i sami ubuduće sposobni druge osvjedočivati, koji su kadri evangelizirati u snazi i pomazanju Duha Svetoga. I tako se zublja vjere prenosi s naraštaja na naraštaj.
Vjerovati u uskrsnuće, vjerovati u Krista ne znači imati na umu ili misliti na neku davnu povijesnu osobu koja je živjela u Palestini prije dvije tisuće godina. Vjerovati u Krista znači upustiti se ovdje i danas u proces koji je na djelu u svijetu od događaja Isusova uskrsnuća. Svi su svetci, proroci, duhovni učitelji crpli snagu upravo iz te božanske dubine sadašnjega trenutka. Uskrsli je pobijedio moć smrti te granice i uskoću vremena.
On je među nama, on se s nama susreće u našemu ‘danas’. Od Isusova uskrsnuća na djelu je proces koji će svršiti u onome Pavlovu, kad jednom bude Bog sve i u svemu (usp. 1 Kor 15,28). Uskrsnuće je jamstvo trajne Isusove prisutnosti među nama. Treba se prepustiti toj dinamici u vlastitom svagdanu.
Isus odašilje svoje u cijeli svijet s nalogom da naviještaju Evanđelje SVEMU STVORENJU. Ne samo ljudima. Evanđelje je namijenjeno cjelokupnom Božjem stvorenju, svemu što jest, što opstoji, što je Bog stvorio, jer je sve zahvaćeno preobrazbom koju je izveo Gospodin na dan slavnoga uskrsnuća. Novo stvaranje!
Govorili smo već o Uskrsu kao kvantnom iskoraku u stvaranju! Jasno, tu se ponajprije misli na ljude, na ljudska stvorenja, ali je i sve ostalo uključeno. Nitko nije iz Božjega plana spasenja isključen, na djelu je preobrazba svijeta iz staroga u novi, na djelu je novo stvaranje. Vjernici moraju postati novi stvor u Kristu Isusu. Isus i njegova poruka definitivna su i završna Božja riječ svemu stvaranju.
Isus je započeo svoj nastup u Galileji propovijedanjem Evanđelja, a na apostole prenosi isti nalog, navijestiti svemu stvorenju Radosnu vijest. Kao da se premošćuje taj luk – početak i kraj premošteni su velikom dûgom, velikim lukom. U riječi Evanđelja čovjek se susreće s riječju koja podiže, donosi život, riječju koja je riječ života i smrti. Nakon te riječi nema više drugih riječi koje bi bile spaso- ili životvorne. Spasenje i sud zavise od vjere u Isusa Krista i njegovu riječ. Uz Evanđelje i vjeru vezan je i nalog krštavati.
Markovo Evanđelje započelo je izvještajem o Isusovu krštenju, kako se Duh Sveti spustio na Isusa u vidljivu obličju te kako je nebeski glas Isusa oslovio kao Božjega ljubljenoga Sina. Isto Evanđelje svršava Isusovim uzašašćem na nebo odakle nam on jamči da smo svi Božja ljubljena djeca, sinovi i kćeri.
Za osobe koje su se onda susrele s Isusom bijaše odlučujuća njihova veza, povezanost s Isusom. Isus je uspostavljao kontakte, izvlačio ljude iz njihovih tamnica i izolacije, stvarao od njih subjekte, svjesne pojedince. Njima je potom govorio o kraljevstvu, o novom čovjeku, novom Savezu koji Bog želi sklopiti s ljudima. Bog želi stupiti u vezu, u odnos s čovjekom. To bijaše poslanje Isusovo u ovome svijetu.
Bog čovjeka ne otpisuje nego mu daruje svoje srce. Čovjek stupa u odnos s Bogom. Na Golgoti se taj život Božji razlio u cijeli svijet, ondje je Gospodin ispustio „Duha“, a na Duhove je sav svijet uključen u dinamiku Novoga zavjeta.
Isusov nalog učenicima da pođu u cijeli svijet samo je proširenje Novoga zavjeta na sve narode. Bog se više ne ograničava samo na izabrani židovski narod. Učenici trebaju biti riječju i životom svjedoci novine koja je nastupila Kristovim uskrsnućem u cijelom svijetu. Njihova je uloga liječiti svaku vrst bolesti i nemoći. Upravo kao što su to činili kad ih je zemaljski Isus odašiljao liječiti bolesne i govoriti o blizini kraljevstva Božjega. To što je činio Isus, trebaju nastaviti i njegovi poslanici u svijetu.
Dakle, apostoli i njihovi nasljednici moraju biti novi ljudi koji govore o novini života, o slobodi koju nudi sam Bog u Evanđelju. Čovjek jest i ostaje Božja slika i prilika, i zato ga ne smiju definirati druge, protubožne sile i moći. Želi da se ljudi oslobode okova svijeta i Zloga te da im bude moguće zvati Boga Ocem. Zajednički moliti Očenaš – srcem i razumom. To je put do općeljudskoga identiteta i solidarnosti bića u svemiru. Postati novi čovjek i biti kadar reći da je nov u svjetlu Isusove riječi i osobe.
Bog je postao čovjekom na takav način da je ubuduće čovjek kadar i sposoban slijediti svoga Boga na vlastitu putu do Boga u Isusu Kristu. Nemoguće bijaše izmisliti pojavu kao što je Isus – pa ni u najvećoj znanstvenoj fantastici niti u najsnažnijoj poeziji.
Trideset i tri godine života, i u tim godinama toliko nabijena, intenzivna života da se svatko može pronaći u njemu, u njegovoj ljubavi. Svi bez razlike, mali i veliki, siromašni i bogati, ljubljeni i prezreni, poniženi i vladari.
Taj Bog s ljudskim licem koje uvijek iznova možemo susresti. Tragove mu možemo posvuda otkriti. Oni koji su Isusovi – prepoznaju se, ma gdje bili. I u pustinji, i u velegradovima, u malim kapelicama. To je i povlastica, i milost, ali i teška obveza, biti naime navjestitelj i zrcalo ovoga novoga što je zasjalo svijetu u Isusu Kristu. Blago-Vjesnik Evanđelja o raspetom i uskrslom Gospodinu Isusu.
Tko za Isusom ide, tko njega slijedi, osposobljen je činiti ono što je on činio: Oslobađati svijet od demonskih sila, stupati u komunikaciju, dijalog s ljudima, govoriti pravim uvjerljivim rječnikom i jezikom, stvarati zajedništvo kojemu je Isus sam u Duhu istinska spona. On omogućuje prihvatiti čovjeka, zapravo sve ljude, i navodno zle, naopake,“otrovane“, nad svima širiti ruke u znak molitve i blagoslova. A veliki Gandhi poručuje svojim prijateljima misionarima: “Bog nije samo prije 1900 godina nosio križ. On ga nosi i danas. I danomice umire na njemu i danomice uskrsava od mrtvih. Preslaba je to utjeha za svijet ako bi zavisio od Boga koji je prije 2000 godina umro. Ne naviještajte Boga povijesti, nego očitujte svojim životom da danas taj Bog u vama živi“.
Treba li nam jasniji ‘statement’ za naš kršćanski život i poslanje od riječi ovoga velikog nekršćanskog sveca i mučenika i u današnje doba? I zato kršćanstvo ne trpi velikih riječi, govornika koji se ponašaju kao na predizbornim skupovima, obećavajući brda i doline, prosipajući prazne i neobvezatne fraze i formule. Samo životno svjedočanstvo djeluje vjerodostojno.
ŽIVOTOPIS SV. ANTE PADOVANSKOGA
Rođen u Lisabonu
Ne smijemo se ljutiti na stare povjesničare što tako oskudno izvješćuju o obitelji i o prvom razdoblju Antina života. Nisu nimalo krivi što nisu posjedovali naš mentalitet i naš oblik znatiželje. Kada su opisivali nekog sveca, oni se nisu zaustavljali na sporednim pojedinostima, kao što su točni datumi i nazivi mjesta gdje je boravio, kako mu se zvala rodbina, kako je fizički izgledao, itd. U svecu su gledali Božjeg izabranika, čovjeka vjere i izvanredne kreposti. Bio je prvorođenac iz plemićke, moćne i bogate obitelji. Roditelji su ga usmjerili na školovanje, možda su priželjkivali da postane predstavnik crkvene vlasti ili gradske uprave. Ali je dječak, koji je na krštenju dobio ime Fernando (Ferdinand), brzo počeo iznevjeravati njihove slavoljubne želje. Bog ga je privlačio sve više i on se dao privlačiti. Iskreno je volio molitvu. Jedna slikovita legenda pripovijeda kako je jednog dana, dok je molio u lisabonskoj katedrali, otjerao đavla bilježeći znak križa na podu Bilježili su djela izvršena na čast Bogu i na korist ljudima. Svetac nije bilo kakva povijesna ličnost, već glasnik istine i ljubavi koji je Bogu omilio. Na njega su ljudi ponosni, jer predstavlja najbolje značajke njihove vrste. Evo što možemo zaključiti na temelju oskudnih podataka koje su nam o Anti ostavili pisci njegova stoljeća: Rođen je u Lisabonu 1195. godine.
Redovnik i svećenik
Fernando je izrastao u zgodna dječaka. Time su porasle i tjeskobe ukućana, gledajući mladića koji se ne uklapa u njihove želje da teži za ljudskom slavom, te koji je gotovo sustavno izmicao njihovim iščekivanjima. Fernando neće imati dug život; možda je to i slutio. Umjesto stotinu godina njegova istoimenjaka Antuna opata, on će na raspolaganju imati svega 36 godina. Rano je sazrio; jako se žurio. Dospjevši u petnaestu godinu, nakon duge molitve i razmišljanja, napušta bogatu palaču, ostavlja svoje ukućane, koji se protive, te se zatvara u opatiju sv. Vinka, na rubu grada. Red u koji je ušao postoji i danas. To su regularni kanonici sv. Augustina, s kojima će Svetac biti povezan cijeloga života. Tom Redu on zahvaljuje intelektualnu naobrazbu, koja ga je učinila jednim od najučenijih crkvenih ljudi Europe na početku 13. stoljeća. Ali svijet, koji je on tako odrješito napustio, nije mu davao mira ni u samostanu. Rođaci i prijatelji stalno ga opsjedaju i odvraćaju. Život mu postaje nesnosan; unose mu nemir u dušu, otimaju mu vrijeme za studij i molitvu. Potreban je još odlučniji rez. U dogovoru s poglavarima, mladi Fernando napušta zauvijek svoj lijepi Lisabon i odlazi u Coimbru, koja je u to vrijeme bila prijestolnica portugalskoga kraljevstva. Tu se nalazi druga opatija augustinskih redovnika. Ondje Fernando bar uživa mir i on se time okoristio da pojača svoje teološke studije, sve do dana kad će biti zaređen za svećenika. Imao je 25 godina.
Prema novom životu
U veljači 1220. Coimbrom se pronio glas da je pet franjevačkih misionara u Maroku dalo živote za Krista. Njihove zemne ostatke, s mnogo pažnje, brat portugalskoga kralja prenio je u Coimbru i pokopao u crkvi sv. Križa, blizu opatije u kojoj se nalazio mladi Fernando. I on je počastio nove mučenike, prisjećajući se svojega susreta s njima prije nekoliko mjeseci. Dolazili su iz daleke Umbrije, obučeni siromašno, umorni od napornog putovanja. Najviše su ga se dojmile njihova jednostavnost i susretljivost, njihova radost i žarka vjera. U usporedbi s njima mjerio je osrednjost svojega života; ugođaj u opatiji pričinjao mu se naklonjen prilagodbama i kompromisima. A on je priželjkivao takav život gdje vjera neće biti udoban provod, već poticaj na punoću duha; dar pun rizika, ali i ploda. I jednog su dana braća franjevci, koji su se bili nastanili u obližnjem samotištu Olivais, pokucali na vrata bogate opatije, moleći milostinju. Fernando je iskoristio prigodu da im priopći svoju namjeru: Napustit će augustince i pridružiti se njihovu pokretu, da bi što prije krenuo u Maroko, gdje je mislio proliti krv za Krista. Uz neke teškoće, dobio je potrebno dopuštenje, navukao franjevačku haljinu i zauvijek napustio opatiju sv. Križa. Da prekine svaku vezu s prošlošću, uzima novo ime: umjesto Fernando, od sada će se zvati Ante. Nakon kraće priprave, ukrcava se na brod.
Preko Afrike do Asiza
Poslanje u Maroku ubrzo se pretvorilo u veliko razočaranje. Tek što se iskrcao, Antu zahvati teška bolest. Umjesto da na trgovima propovijeda Krista, morao je dane provoditi na tvrdom ležaju i trpjeti groznicu od malarijske zaraze. Tako se njegov plemeniti san o apostolatu i mučeništvu ubrzo raspršio. Preostao mu je samo jedan put, put iskrenoga vjernika: predati se volji Božjoj. A snažni značaj, kakav je imao Ante, taj čin vjere morao je mnogo stajati. Vjerojatno od svega još ništa nije razumio. Uskoro će mu u razmatranju i molitvi Duh objaviti da je u Africi doista podnio mučeništvo. Nisu ga usmrtili Saraceni, već se sam žrtvovao, odričući se svoje žarke želje, kako bi ponizno slijedio volju Gospodnju. Ante se tako oprosti od afričkog tla i krenu u domovinu. Ali Bog mu ponovno promijeni smjer puta i brod se, gonjen nepovoljnim vjetrom, našao na obalama otoka Sicilije. Još oslabljen od dugotrajne groznice, trpeći u sebi unutarnji nemir, Ante se uputi u Asiz, gdje je o Duhovima 1221. vidio i Franju, osnivača Male braće. Asiški sirotan svojom svetošću opčara svojega nepoznatog sljedbenika, unijevši mu u srce mir i unutarnje svjetlo. Iz Asiza Ante krene u Montepaolo, blizu grada Forli. Ondje je proveo neko vrijeme u svakodnevnom razgovoru s Bogom, kao prijatelj s prijateljem.
Proljeće Crkve
Bog ima svoje vrijeme i svoje nacrte, koji se rijetko podudaraju s našim vremenom i s našim nacrtima. U svega nekoliko mjeseci Ante je obišao gotovo cijeli svijet (tada se mislilo da se cijeli svijet natisnuo oko Sredozemnoga mora): od Coimbre do Maroka, od Sicilije do Umbrije, sve do zabačenoga samostančića Montepaolo. Tu, na brdu, činilo mu se da je izgubljen, ali je Ante bio radostan što je zaboravljen. To je pravi osjećaj oslobođenja. Prije nego što će propovijedati drugima, Gospodin je želio da Ante najprije do kraja obrati svoje srce. I tako su ga jednog dana pozvali u Forli da prisustvuje jednomu svećeničkom ređenju. Dogodilo se da nije došao određeni propovjednik i poglavar zaduži Antu da prozbori nekoliko prigodnih riječi. Nije se mogao usprotiviti želji poglavara i Ante progovori. Bilo je to očitovanje njegova talenta i izvanredne sposobnosti da propovijeda. Od toga dana počelo je njegovo putovanje od Italije do Francuske, gdje je pronosio kršćanima ljepotu Radosne vijesti. U isto vrijeme sučelio se i sa zabrinjavajućim i nejasnim pojavama krivovjerstva, a krivovjerce je Ante pokušao razuvjeriti svojom bogatom teološkom naobrazbom, ali nadasve neumornom dobrotom. Ima velikih zloporaba u Crkvi, ima i politikanstva, očito je i moralno opadanje, ravnodušnost se proširila; zato je Ante svugdje unosio svoj neumorni doprinos uzdizanju i pročišćenju života tadašnjih kršćana. U Arlesu mu se 1224. sv. Franjo ukazao za vrijeme Antine propovijedi, da blagoslovi apostolsko djelo svojega voljenog sina.
Svjetlo koje rastjeruje tamu
U životu sv. Franje imamo propovijed pticama, a kod sv. Ante spominje se, ne manje dražesna i poetska, propovijed ribama. To se moralo dogoditi u Riminiju. Grad se nalazio u rukama krivovjernika. Kad je pristigao misionar, kolovođe dadnu znak: podići zid šutnje. Stvarno, Ante nije našao kome bi se obratio. Crkve su ostale prazne. Zato iziđe na trg, ali ni tu nikoga ne nađe. Nitko ne pokaza pažnje prema propovjedniku, a još manje da bi ga slušao. Ante je prolazio zamišljen, u molitvi. Kad je tako prispio do morske obale, nagnu se nad žalom i počne dozivati slušatelje: “Dođite vi, ribice, i poslušajte riječ Božju, kad se ljudi ne žele udostojati približiti!” Ribe su navalile u velikom broju i pažljivo slušale riječi poticaja i hvale. Kod krivovjeraca je znatiželja nadvladala preporuku vlastitih kolovođa. Uslijedili su čuđenje i zanos, popraćeni osjećajima, kajanjem i odlukom o povratku Crkvi. Možda je to samo lijepa legenda, ili pjesnički simbol. Poruka je jasna: Ante je svojim strpljivim pouzdanjem, svojom vjerom koja premješta brda, svojim smislom za maštanjem i pažnjom, uspio probiti zid i u srcima neraspoloženih vjernika, otvrdnulih u mržnji i predrasudi. “To je pobjeda koja pobjeđuje svijet: vjera naša.”
Svima postaje sve
Neki kažu da je bio žučljivi Židov, drugi opet da je bio nepopravljivi krivovjernik, ali ostaje činjenica da je za vrijeme jedne Antine propovijedi o Euharistiji taj čovjek ustao i izazvao ga: “Povjerovat ću da je Krist stvarno nazočan u posvećenoj hostiji ako vidim svoju mazgu kako kleči pred pokaznicom!” Svetac je prihvatio izazov. Jadna životinja ostala je bez hrane tri dana, a nakon toga, u određeno vrijeme i na određenom mjestu, Ante pristupi s pokaznicom, a krivovjernik sa svojom mazgom. Ova, makar iscrpljena glađu, ostavi ponuđeno sijeno, koje joj je nudio gospodar, i klekne pred svetim Sakramentom. Ne smijemo ipak misliti da je Svetac sebi probijao put čineći čudesa. Kao dobri učenik i sljedbenik Kristov, osvajao je duše snagom molitve, dobrog primjera, strpljivih rasprava. Zahvaljujući njegovim naporima, ali i ne manje zaslužnih i plodonosnih nastojanja bezbrojnih franjevačkih i dominikanskih misionara, kršćanska je Europa u nekoliko godina stekla novi izgled, novu svježinu vjere i dobre volje. Treba još naglasiti da se Antin zadatak nije ograničavao samo na propovijedanje. Nosio je i ostala bremena dužnosti i odgovornosti. Dobio je neke dužnosti u okrilju svojega Franjevačkog reda, napose kao poglavar u sjevernoj Italiji. Ante je začetnik teoloških studija u svojem Redu. Sam je poučavao u Bologni, u Montpellieru, u Padovi. U kratkim predasima, koji su mu preostajali, sastavio je djela koja su mu, zbog duboke učenosti, zaslužila naslov crkvenog naučitelja.
Poslužitelj pomirenja
Da bi se stekao dojam kako je izgledao jedan dan u životu Ante Padovanskoga, dovoljno je prenijeti riječi jednoga njegova suvremenika: “Uslijed propovijedanja, poučavanja, slušanja ispovijedi, često mu se događalo da bi dočekao zalaz sunca, a da nije ni stigao uzeti hranu.” Na tisuće je dolazilo odasvud slušati njegove propovijedi i, naravno, svi su se tiskali da bi se ispovjedili kod njega. Njegovo kršćanstvo nije bilo razvodnjeno ili zaslađeno, već odlučno i strogo; to ipak nije obeshrabrivalo pokornike. Mnogo je vremena proveo u ispovjedaonici, tako da je sebe sveo na krhotinu. Hranu je uzimao na brzinu i malo; odmor mu je bio kratak, a zdravlje mu je narušeno još od onih mjeseci provedenih u Maroku. Ne treba se onda čuditi što je uz tako proveden život dosegao svega 36 godina. Što se tiče njegova ispovijedanja, pronosile su se svakakve i vrlo dojmljive priče. Kao ona da je neki grešnik, iz osjećaja srama, napisao dugačak popis svojih grijeha, a dok ih je Ante očima čitao, brisao se grijeh za grijehom. Kod druge ispovijedi neki se mladi Padovanac, imenom Leonardo, optužio da je vlastitu majku udario nogom. Ante mu je gorko predbacio: “Nogu koja udara roditelje, trebalo bi odrezati!” Leonardo se vrati kući, uzme pilu i odreza sebi nogu. Majka sva u očaju počne vikati, a kako se Ante nalazio blizu, doču buku, svrati u obitelj i na čudesan način spoji odrezani dio noge s ostalim dijelom mladićeve noge.
Apostol mira i dobrote
Prvi su se franjevci pozdravljali riječima: “Mir i dobro!”. Mir i dobrota između civilnih i vjerskih vlasti, mir i dobrota između raznih vrsta ljudi, razdiranih strankama i bandama, mir i dobrota između raznih općina, koje su interesi i ponos dijelili bez prestanka. Mir i dobrota unutar kućnih zidova, gdje ponekad nesloga i zloba čine zrak neupotrebljivim, a život postaje muka. Ante je uživao silan ugled zbog svoje svetosti, zbog glasa da čudotvorstvo lebdi oko njegove osobe, zbog sposobnosti da ljubaznošću uspostavi ravnotežu tamo gdje su mnoge djelatnosti unosile nemir. Stoga se ne treba čuditi da su mnoge obitelji u teškim trenucima tražile njegovo posredovanje u molitvi i uvjeravanju, kako bi se prevladala kriza. Nikada nećemo doznati na kolika je ognjišta on vratio pouzdanje, strpljivost, sklad; koliko je obiteljskih drama otklonio ili bar umanjio; koliko je žalosnih slučajeva ublažio svojom riječju vjere i pozivom da iziđu iz uskoće sebičnosti, prkosa, mržnje, nepomirljivosti. Predaje, koje su do nas doprle u obliku legendi, potvrđuju značajne intervente sv. Ante. Na primjer, jednom je pozvao novorođenče da progovori i tako javno posvjedoči nevinost majke koja je nepravedno bila osumnjičena od muža; drugi put je na čudesan način ozdravio ženu koju je muž, u napadu ljubomore, smrtonosno ranio bodežom.
Protiv prevlasti novca
Malo je teško nama koji živimo u prilično drukčijoj civilizaciji stvoriti sebi pravu sliku onoga što je moglo biti područje djelovanja jednoga pučkog misionara u Srednjem vijeku. Kada bi ulazio u grad, na njegova leđa palo je sve što tišti jedno društvo: svađe raznih stranaka u sukobu sa svećenstvom, napetosti u obiteljima, sumnje mislilaca, loši uvjeti u tamnicama, općinski i gradski pravilnici… Sve je padalo na njega. Tako se i Ante morao prilagoditi i raditi svašta po malo, u prilog suživotu, te da bi evanđelje moglo prodrijeti, nadahnuti i preobraziti osobe i strukture. U vremenu kada je većina žitelja živjela od ratarstva, stočarstva i ribolova, samo se manji dio bavio obrtništvom, koje se tada baš počelo razvijati i otvarati vrata gospodarskom napretku Europe, s trgovinom koja ga je pratila. Sve je to iskoristio manji krug vrlo zauzetih i sposobnih ljudi, koji su počeli raditi s novcem. Tako su nastajale prve banke, a uz to se počeo gomilati kapital kod bogatih pojedinaca, a na svoje su došli i lihvara. Svetac je, u duhu evanđelja, vodio poseban rat protiv lihvara, koji su bili vrlo moćni, pa su ih se svi bojali i mrzili ih. Glasovito je čudo koje je Ante učinio na pogrebu jednoga gulikože, kada je otkrio da se pokojnikovo srce ne nalazi u tijelu, nego u blagajni gdje je čuvao svoje zlato.
Zaštitnik potlačenih
Ante je bio zaštitnik siromašnih, uvijek i svugdje, suprotstavljajući se otvoreno nasilnicima. Dobro je pročitati svjedočanstvo jednoga suvremenika: “Ante, koji je tako željno težio da umre kao mučenik, nije se povlačio ni pred kime, pa ni kad mu je život bio ugrožen, i sa zadivljujućom hrabrošću odupirao se tiraniji moćnika. S velikom oštrinom napadao je neke istaknute ljude, pred kojima su se drugi propovjednici, pa i oni poznati, bojali, unatoč svojoj hrabrosti, i izjedeni strahom nastojali ih zaobići izdaleka.” Takav je bio Ante, svetac koji se nije zatvorio u siguran mir svoje sobice, znanstvenik koji ne pozna samo put od katedre do knjižnice, nagnut isključivo nad glasovitim djelima i proučavajući njihove teorije. On je bio čovjek koji je štovao istinu, pod svaku cijenu, izmjenjujući blagost i nepopustljivost, već prema pojedinom slučaju. Nije se bojao nikada nikoga i ničega. Nikada ga nisu vodili pojedinačni računi kada se radilo o zaštiti potlačenih. Dovoljno se prisjetiti jednog prizora: susreta sa zloglasnim tiraninom Ezzelinom da Romano. Legenda je prilično zahvatila u ovaj slučaj, uzimajući i neke povijesne podatke. Ezzelino je bio poznati velikaš, ali se uprljao brojnim zločinima. Ništa ipak nije pomogla Svečeva hrabrost. Tiranin se, doduše, na početku uznemirio, ali su politički razlozi prevladali Antine poticaje dobrote i pravednosti.
Promatra Kristovu slavu
Rastočen naporima i vodenom bolešću je osjetio neposredni trenutak odlaska s ovoga svijeta. Hrabro, kao i uvijek, zadržao je za sebe tegobe i predosjećaje. Premda su ga vidjela boležljiva, njegova braća nisu ništa slutila, uvjerena da će mu razdoblje odmora pripomoći da vrati snage. Što je netko više svet, to je svjesniji svojega jada. Tako se i Ante, prije susreta s Gospodinom, želio u molitvi i boli pročistiti od mrlja ljudske slaboće. Dobio je dopuštenje da pođe u Camposampiero, ne tako daleko od Padove, u samotište koje je tamošnji gospodar, plemić Tiso, darovao franjevcima, nedaleko od vlasnikova dvorca. Tiso je u starosti doživio razočaranje nemirnim političkim životom; pa se posvetio slušanju sv. Ante. I dok se Svetac šetao šumom, zapazi krošnjato stablo. Dođe mu posve franjevačka pomisao: popeti se i boraviti gore, na čvrstim granama oraha, kao u nekoj ćelijici. Tiso mu je uredio boravište, pa je Svetac na stablu provodio svoje dane razmišljanja. Noću se vraćao u samotište. Jedne noći plemić je prolazio kraj Svečeve sobice, kada je iznutra zapazio da probija gusti snop svjetla. Bojeći se da nije požar, otvori vrata i ostade zadivljen pred čudesnim prizorom: Ante je rukama grlio maloga Isusa. Kada se osvijestio od ukazanja i opazio Tisa koji je sav bio potresen, Svetac ljubazno zamoli vlasnika da nikomu ne očituje ovo nebesko ukazanje. Tek nakon Svečeve smrti Tiso je ispričao što je vidio spomenute noći.
Susret s Gospodinom
Ante je spremno i u duhu vjere dočekao čas prijelaza Ocu. Bio je petak, 13. lipnja 1231., kada je o podne Ante sišao sa svoga skloništa na orahu. Tek što je sjeo jesti s braćom, zahvatila ga je jaka klonulost. Bio bi se srušio da ga braća nisu podržala. Slabim glasom iznemogli Ante zamoli braću da ga vrate u Padovu. Želio je umrijeti u svojemu samostančiću, blizu drage mu crkvice Svete Marije. Jedan seljak stavio im je na raspolaganje svoj prijevoz, gdje je Svetac smješten na slami. U pratnji brižljivog subrata Luke Ante je krenuo na posljednje putovanje. Dan se već naginjao zalazu kada su stigli blizu grada. Ante je već bio pri izdisaju, pa ga nagovore da svrati u Arcellu, gdje su boravila braća zadužena za klarise. Tu je u jednoj skromnoj sobici, koja se pobožno čuva do dana današnjega, Ante krenuo u susret Gospodinu. Posve iznemogao, ali još pri svijesti, zatraži sakramenat pomirenja, svetu euharistiju i bolesničko ulje. Zatim, krajnjim naporom, izusti pjesan Blaženoj Djevici: “O preslavna Kraljice, uzdignuta iznad zvijezda!” Očima punim svjetla Svetac je nepomično gledao prema nebu. “Što vidiš?”, upita ga brat Luka. “Vidim svojega Gospodina”, tiho odgovori umirući. Smrtna borba kratko je potrajala, a prijelaz u nebo bio je vedar i lagan. Tako se ugasio za ovaj svijet jedan od najvećih apostola Isusa Krista i njegova evanđelja. Ante je imao 36 godina…
