Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 9,1-41
Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?« Odgovori Isus: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja. Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla.
Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.« To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« – što znači »Poslanik.« Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!« Nato ga upitaše: »Kako su ti se otvorile oči?« On odgovori: »Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: ‘Idi u Siloam i operi se.’ Odoh dakle, oprah se i progledah.« Rekoše mu: »Gdje je on?« Odgovori: »Ne znam.« Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.« Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.» Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« Židovi ipak ne vjerovahu da on bijaše slijep i da je progledao dok ne dozvaše roditelje toga koji je progledao i upitaše ih: »Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako sada vidi?« Njegovi roditelji odvrate: »Znamo da je ovo naš sin i da se slijep rodio. A kako sada vidi, to mi ne znamo; i tko mu je otvorio oči, ne znamo. Njega pitajte! Punoljetan je: neka sam o sebi govori!« Rekoše tako njegovi roditelji jer su se bojali Židova. Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom. Zbog toga rekoše njegovi roditelji: »Punoljetan je, njega pitajte!« Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: »Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!« Nato im on odgovori: »Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.« Rekoše mu opet: »Što ti učini? Kako ti otvori oči?« Odgovori im: »Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?« Nato ga oni izgrdiše i rekoše: »Ti si njegov učenik, a mi smo učenici Mojsijevi. Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je.« Odgovori im čovjek: »Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa«. Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« i izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj. Tada Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!« Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: »Zar smo i mi slijepi?« Isus im odgovori: »Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: ‘Vidimo’ pa grijeh vaš ostaje.«
Naglasak današnjega starozavjetnog odlomka jeste očit. Zapravo, sadržan je upravo u riječima: „Bog ne gleda kao što čovjek gleda, jer čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.“ Bog je rekao proroku Samuelu da je izabrao jednog od Jišajevih sinova za kralja u Izraelu i na iznenađenje svih nije to bio njegov najstariji, najviši i fizički najdojmljiviji sin, nego David, pastir, najmlađi i najmanje vjerojatan.
Čuvanje ovaca bio je običan posao, obično su ga obavljali sluge, ali Bog je izabrao Davida jer je, prema riječima Svetog pisma, bio čovjek po Božjem srcu (1 Sam 13,14). Drugim riječima, Bog gleda srcem u srce. Mi vidimo samo oči u oči. Božje srce, koje je ljubav, vidjelo je Božju ljubav u Davidovu srcu. Ljubav prepoznaje ljubav. Ljubav odgovara na ljubav. Ljubav razumije ljubav.
On čini isto nama kao što je činio Davidu. Onaj koji je ljubav vidi ljubav u našem srcu. Ljubav prepoznaje ljubav. Srce ima oko u sebi. Ljubav nije slijepa. Bog je ljubav. Zar Bog može biti slijep? Riječ “srce” u Svetom pismu znači nešto dublje od osjećaja. Znači moć voljeti. Pascal je davno rekao: “Srce ima svoje razloge koje razum ne razumije.” Srce ima razloge; srce ima oko u sebi; srce razumije. Što razumije? Osobe, ne samo činjenice ili ideje.
Koje je najintimnije razumijevanje Boga koje možete imati? Voljeti njega i njegovu drugu djecu, svoju duhovnu braću i sestre, svoje bližnje. Svetci razumiju Boga bolje od teologa.
Zašto vas Bog savršeno razumije? Zato što je Bog savršena ljubav. Njegova ljubav, njegova dobra volja, nije jedno, a njegov um, njegovo znanje, njegova mudrost, njegovo sveznanje, nešto drugo. Oni su jedno, a ne dvoje. Božje srce je njegov um, a njegov um je njegovo srce. Njegovo razumijevanje je njegova ljubav, a njegova ljubav je njegovo razumijevanje. Čak i kod nas, ljubav nije samo osjećaj. U dubini to je znanje, razumijevanje. Ne činjenica, nego osoba. Tko vas najbolje poznaje? Je li to neki briljantni psiholog koji vas proučava deset godina kao neki slučaj za psihijatriju te zna tisuće skrivenih činjenica o vama, koji zna sve detalje vaše osobnosti, ali vas ne voli? Ili je to vaš najbolji prijatelj koji nije ni približno toliko briljantan, ali vas voli toliko istinski da bi bez oklijevanja umro za vas? Nema dvojbe.
Možemo li vidjeti duše? Da – u tijelima. Oči su prozori duše, ne samo tijela. Ljubav možete vidjeti u očima zaljubljenih. Životinje nemaju ljubav, one samo imaju nagon, jer je ljubav odnos duše s dušom, a ne samo odnos tijela s tijelom. Zato ljubav može davati obećanja i ispunjavati ih.
Sljedeća dva čitanja, Poslanica i Evanđelje, također su međusobno povezana slikom svjetla i vida. Sveti Pavao kaže svojim obraćenicima: „Nekad ste bili tama, a sada ste svjetlo u Gospodinu.“ Kada je Isus vratio vid čovjeku slijepcu od rođenja, u današnjem Evanđelju, to fizičko čudo bilo je prirodni simbol i znak onoga što Isus čini očima naših duša. On nam daje duhovno svjetlo ili razumijevanje – razumijevanje Božje prirode kao čiste ljubavi, nas samih kao Božje voljene, ali buntovne djece, i apsolutne potrebe za istinom i iskrenošću jer je Bog čista istina, čisto svjetlo, čisto razumijevanje, kao i čista ljubav. Grijeh je vrsta tame, a vjera je svjetlo. Ona vidi. Što vidi? Ne privid (to je ono što vide tjelesne oči), već istinu iza privida, kao što je Bog vidio u Davidovu srcu kada je izabrao Davida posred svoje starije braće. To je veza između prva dva i posljednja dva čitanja: ljubav i svjetlo su u konačnici jedno jer nam ljubav daje svjetlo razumijevanja, i Boga i bližnjega.
Samo je prividno u žarištu evanđeoskog odsječka slijepac od rođenja. Dramatski se zaplet odvija oko Isusove osobe. Tko je, tko ga je ovlastio činiti onakvo nešto subotom? Taj je Isus grješnik, kršitelj Mojsijeva, tj. Božjeg zakona, od njega je nemoguće bilo šta dobra očekivati. Sve se vrti i kreće oko središnjeg Isusova izričaja kako je on ‘svjetlo svijeta’ (r.5). Isusu se žuri. Preostalo mu je samo malo vremena za djelovanje. Dok je tu među nama, svjetlo je svijeta. Ljudima se nudi posljednja prigoda, životni kairos. Odluka treba pasti, inače čovjek ostaje u životnoj tami. Kako reagirati? Na taj znamen svjetla reagira svijet sljepilom, zaslijepljenošću. Isusov znamen, čudo na slijepcu samo je objava spasenja, vjere koje se slijeva u Isusovoj osobi. Slijepac koji je progledao jasno to svjedoči pred Židovima, makar uz prijetnju da bude izopćen iz vjerničke zajednice, iz njihove sinagoge. On se ne da smesti u svome uvjerenju.
Međutim, u ovom surječju vrijedno je spomenuti kako taj ozdravljeni slijepac potvrđuje svoj osobni identitet. Na mnogobrojne upite, je li to taj slijepi, je li to on glavom, odgovara sretnik, sav u zanosu zbog zadobivena vida, da je to upravo on. Roditelja je strah pozitivo odgovoriti, a on gromoglasno uzvraća i dovikuje – da, to sam ja! Čovjek pred Kristom stječe svoj identitet. Ono što je bio Božji privilegij, naime, reći za sebe ‘JA JESAM’ (=Jahve), izgovara za sebe čovjek pred istim Bogom u Isusu. Čovjek pred Bogom postaje osobom, on jest, on je potvrđen.
Isusov dolazak početak je konačne razdiobe (grčki: krisis), prosudbe, konačnog sudišta u svijetu i svijetu. Sama njegova nazočnost izaziva alternative: vjera-nevjera, spas-propast. Svijet se suočava i sukobljava nužno s Isusom Kristom kao konačnom ponudom spasenja. To nikako ne uklapa u farizejski koncept, u njihov religijski i teološki sustav. To ima za njih daleko veću vrijednost od svjedočanstva samog ozdravljenika koji je progledao. Njegovo ih svjedočanstvo jednostavno ne zanima. Čak su uvrijeđeni i iritirani, postali su alergični na sve što im taj govori. Obasiplju ga psovkama i pogrdama, što odaje njihovu nemoć i nesigurnost da se suprotstave valjanim protudokazima. ‘Ti govori i čini što hoćeš, mi ostajemo Mojsijevi’!
Zaslijepljenost koja je toliko zla nanijela kroz samu povijest Crkve i Crkvi i Božjem djelu. Prisjetimo se samo koliko je zdravih pokušaja u povijesti Crkve propalo upravo zbog neuviđavnosti odgovornih, i koliko je stvoreno heretika jer odgovorni nisu razumjeli znakove vremena. Onaj bismo stav mogli označiti kao namjerna afektivna zaslijepljenost koja ne preže ni pred tim da pojedinca izopći iz svoje zajednice. U njihovim je očima i sam Isus opasni heretik koji je zašao s puta Zakona. Upravo se u starom hrvatskom izričaju za riječ heretik rabi riječ zašlac i stoji sam spram predaje, uhodanih propisa, normiranih istina. Heretik je skrenuo, sišao s puta na stranputicu.
Onaj izliječeni slijepac biva izopćen. Zapravo je to samo predigra konačnom izopćenju i osudi samog Isusa. Jer nije toliko kriv onaj ozdravljenik, već je kriv onaj tko je to učinio. Sami tijek procesa nosi stanovite crte Isusova saslušanja pred Pilatom. Na kraju se čovjek pita: Tko koga ispituje, tko komu sudi? Biva posve jasno: Isus nastupa kao presuditelj onima koji se zatvaraju Božjoj ponudi i istini koja se utjelovila u Logosu. A na završni upit farizeja glede vlastite sljepoće odgovara Isus otvoreno: Nisu oni slijepi. Oni su vidjeli što se zbiva preko njegovih ruku, za njegova zemaljskog djelovanja. Da su htjeli vidjeti, mogli su vidjeti što bijaše potrebno vidjeti: samu Božju nazočnost u Isusu Kristu. Stoga je njihovo sljepilo grijeh koji na njima ostaje kao povijesna hipoteka, jer nemaju ni najmanje želje popraviti svoje stanje. Time su sami sebe isključili iz dometa ovoga ‘Svjetla svijeta’. Sami su svoji krivci.
Ovaj je slijepac dvaput progledao. Prvi put kad je umio svoje oči na Šiloamu. Povraćen mu je tjelesni vid. Drugi put kad je prepoznao u Isusu Božjeg Sina, Mesiju. Obje su činjenice u procesu vjerovanja važne. Vid je važan, ali je važniji onaj koji ga podaruje. Dakle, stari problem: Nešto ili Netko. Što mi je u vjeri najvažnije? I što trebam, odnosno tražim od svoje vjere? Da li samo trenutnu pomoć, olakšanje, utjehu, zdravlje? Zbog čega idemo u crkvu, na hodočašća, prošteništa? Zbog čega činimo zavjete, naručujemo molitve ili mise? Isus traži od nas osobnu ljubav, prihvaćanje. I da ga imamo uvijek u zreniku. On je sposoban izvesti i učiniti čudo.
Postoje grijesi uma kao i grijesi tijela. Neznanje istine nije grijeh; ignoriranje, nijekanje istine jest. Kako pronaći istinu, svjetlo? Iskrenošću, traženjem, ljubavlju. Isus kaže: „Tražite i naći ćete… Tko traži, nalazi“ (Mt 7,7–8). Nije govorio o dobitku na lutriji; govorio je o pronalaženju istine. Slijepac ju je pronašao jer ju je tražio, molio se za nju i dobio ju je. Dobio je više nego što je tražio: dobio je duhovno svjetlo kao i fizičko svjetlo. Farizeji ga nisu tražili i stoga ga nisu pronašli.
Farizeji su bili poput Poncija Pilata u svom odnosu prema istini. Kad je Pilat ispitivao Isusa na suđenju i pitao ga je li kralj, Isus je rekao: „Ti kažeš da sam kralj.“ Ali „moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta… Zato sam došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko god je od istine, sluša moj glas.“ Pilat je na to podrugljivo rekao: „Što je istina?“ (Iv 18,36–38). Drugim riječima, „Tko može reći što je istina?“ To je krajnje ironično jer je odgovor stajao točno pred njim. Pilat je nastavio odobravati Isusovo raspeće, jer je već razapeo istinu u vlastitoj duši prije nego što ju je razapeo u Kristovu tijelu na križu.
Koliko ste često čuli ljude kako opravdavaju svoje nevjerovanje citirajući Poncija Pilata? Ponekad je to samo zbunjujući pokušaj poniznosti i otvorenosti uma; ali ponekad je to izraz ponosa i zatvorenosti uma. Ako mislite da je istina „moja istina“ i da je to sve što je važno, zatvoreni ste u sebi, poput farizeja.
Utjelovljena Istina je upravo ovdje pred nama, jednako istinski kao što je bio upravo tamo pred farizejima i pred Pilatom, čekajući da mu dođemo otvorenih umova i srca, kako bi mogao ući u naše duše, pa čak i u naša otvorena usta u Euharistiji – i u naše živote kada smo poslani na misiju s posljednjim riječima mise, ite missa est, što znači: „Idite, poslani ste na misiju.“ Naša je misija živjeti istinu.
Prisjetimo se Petra dok je hodio po vodi: dok je imao Isusa u očima, u zreniku, dotle je trajalo čudo protivno svim zakonima sile teže. Kad je ispustio Isusa iz vidokruga, kad su valovi i oluja zastrli pogled prema Isusu, počeo je tonuti i nestajati u vodama Genezareta. I ponovno čudo na vapaj za spas. Onaj tko ima Gospodina u očima, postaje, reći će kasnije Pavao Efežanima “svjetlost u Gospodinu i po Gospodinu” (5,8). I živite kao djeca svjetla!
Neodlučnost naših očiju. Jednom bismo gledali gore, drugi put dolje. Istodobno prema Nebu i Zemlji. Jednom bismo gledali iz Isusove perspektive, drugi put nas zavode primamljivosti ovog svijeta. Kolebanje između svjetla i tame, neodlučnost života. Vjera je trajna odluka za svjetlo. Čovjek postaje i biva ono što gleda, što ima u svojim i pred svojim očima. Psalmist će reći: Postaje sličan nijemom, gluhom, slijepom idolu onaj tko ga je načinio: gluh, slijep, nijem, bez osjećaja (“takvi su svi koji ih načiniše i svi koji se u njih uzdaju” – ps. 115,8).
Ivanovo evanđelje ne umara se naglašavati neprestance kako je s Isusom došlo svjetlo svijeta. Starac će Šimun reći, “svjetlo na prosvjetljenje naroda”(Lk 2,32). Čovjek, stvoren na Božju sliku i priliku, zagledav se u Isusa može vidjeti kako je sam zamišljen. Na nagovor Zmije prestupio je zapovijed i onda su im se oči otvorile za zbiljnost grijeha u vlastitom životu. U Isusovoj nazočnosti otvaraju se oči za zazbiljnost (tj. metafizika) koja je nazočna u Isusu Kristu (usp. učenike na putu u Emaus i kako im se otvoriše oči kod lomljenja kruha: Lk 24, 31). “Pazi, dakle, da svjetlo koje je u tebi ne postane tamom”, reći će na drugom mjestu sam Gospodin (Lk 11,35). Iz dana se u dan mora hraniti to svjetlo koje je u nama, u tihom promatranju, gledanju, zagledanosti u Gospodina, u onome što bi se dalo nazvati kontemplacijom. Osluškivanje njega sve dok on ne postane u nama živom riječju, puštajući ga kao svjetlo u srce, duh i tijelo.
