Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 5, 33-37
Reče Isus svojim učenicima: »Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve.
A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje.
Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama.
Ni Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga!
Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom.
Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, — ne, ne!’
Što je više od toga, od Zloga je.«
Što znači zaklinjati se? Znači uzimati i prizivati Boga kao svjedoka, Boga za svjedoka za neku vlastitu tvrdnju. Bog kao jamac moje, naše riječi. Bog kao jamac obećanja. Kao primjerice, kod zavjeta. Veoma riskantna i opasna stvar. Smije li se to uopće činiti? Starima je – poglavito na Sinaju – jednom zauvijek kazano kako ne smiju uzimati Boga za neku krivu riječ i krivokletstvo, pa bila riječ o običnom izričaju ili pak obećanju. Kako pak Židovima nije bilo dopušteno uzimati Božje ime, izgovarati ime svoga Boga, stoga su nastojali zaobići cijelu stvar opisnim riječima, zaklinjući se glavom i sl. U svakoj od tih prilika čovjek nudi Bogu nešto što čovjeku ne pripada, s čime ne može raspolagati. Ne može on raspolagati ni nad svojim životom, a pogotovo ne nad Bogom.
Zakletvom opredmećujemo, instrumentaliziramo Boga za svoje interese. Za Isusova pak učenika normalno stanje jest stanje istine, istinitosti i istinoljubivosti, a ne laži i prijetvornosti. Zaklinjući se Bogom čovjek želi druge zastrašiti Božjim imenom. Bog kao sredstvo zastrašivanja drugih! Strašna je i sama pomisao. Jer zakletvom se, naime, ulijeva drugomu strahopoštovanje i prisiljava ga se da nam vjeruje.
Svaka Isusova riječ iz Govora na gori kadra je srušiti cijeli jedan svijet sudova, predrasuda, uhodanih navika te stvoriti novi svijet, samo kad bismo ih doslovce shvatili i živjeli. Tako to bijaše neki dan u pitanjima ‘oko za oko, zub za zub’, u pitanjima ubojstva, osvete, srdžbe, gnjeva, čuli smo jučer istu prevratničku misao i spram preljuba, požude, čovjekova srca, a danas slušamo Isusovu riječ u pitanjima istinitosti čovjekovih riječi, pitanje laži i istine u životu. Sama riječ zakletve zapravo je obezvrjeđivanje riječi ali ujedno obezvrjeđivanje i samoga Boga.
Kamo god se okrenemo, posvuda imamo navadu i praksu zakletve. Od predsjednika države do običnoga vojnika ili crkvenoga službenika koji priseže na oltaru na Bibliju ili križ. Čovjek priziva Božje ime kao svjedoka za istinitost vlastitih riječi. Prema Isusovu poimanju, dokle god se ljude prisiljava na zakletvu – i u Crkvi i državi i društvu – dotle se pretpostavlja kod ljudi nevjera, izdaja, pronevjera kao nešto normalno, s čime svijet živi.
Stoga se pitamo: Moramo li to mi ljudi živjeti svoj svagdan u laži i s laži, nije li laž nešto kao opći potop, pandemija, u ovome svijetu? To je istinski problem našega života. Znamo za mimikriju, pretvaranje u životinjskom svijetu, za lažno predstavljanje. Pa i pas, čovjekova najvjernija domaća životinja, koja se s čovjekom druži već petnaest tisuća godina, zna se pretvarati. Oko sebe imamo prave vještake, virtuoze u laganjima i lažima (posebice političari prije izbora), u pretvaranju i u laganju. A Isus bi htio cijeli svijet prisiliti i obvezati na istinu, na govorenje istine. Bez prizivanja Boga kao svjedoka.
Stvarno, čovjek može s lažima i na lažima daleko dogurati u životu, postići karijeru, ali nikada ne će doprijeti do samoga sebe. To je zacijelo pravi problem laži i zakletve. Laganjem i pretvaranjem čovjek kuša ponuditi stvarnosti oko sebe nešto što nema, što nije dio njegova bića, dakle, nešto fiktivno, prijetvorno, simulirano. I najgore je živjeti u životnoj laži, prijevari i obmani spram samoga sebe. Zvijeri se znaju pretvarati ali samo svojim tijelom, one zavaravaju protivnike skrivanjem, mimikrijom, dok čovjek laže i tijelom i svojom nutrinom. Ponekad je u čovjeka govor tijela do te mjere izvještačen, da se uopće ne primijeti prijetvornost i laž iza toga.
Moramo se odlučivati i birati između povjerenja u Boga i straha od čovjeka. To je u konačnici onaj izbor između istine i laži. Čovjek mora živjeti u skladu sa sobom, s istinom vlastitoga života, s Božjom slikom u sebi. Danas se na sve strane govori o transparentnosti. Sjetimo se ljevičarske „Transparency International“. Sve mora biti razvidno, transparentno, jasno, pred očima javnosti. Poglavito pak prije izbora ali i nakon izbora. Koliko se samo laži prosipa za svakih izbora!
Kako čovjek može obećati ili se zaklinjati, kad ne zna za svoje sada, svoje sutra, svoju budućnost? On nije gospodar svoga vremena i života, svoje budućnosti, on ne zna što će s njime biti, on ne može pripisivati sebi nekakve svznajuće, božanske atribute. I ne može biti Bog jamac naših promašaja ili krivih poteza. Stoga je u Isusovu poimanju zakletva uvijek preuzetnost s naše strane. Ono što Bog govori, govori za sadašnje vrijeme, treba u ovome trenutku istinski, punim životom živjeti.
U Isusovu poimanju život bi morao biti krajnje jednostavan. Da naše ‘da’ bude istinski ‘da’, a naše ‘ne’ bude stvarno ‘ne’. Morali bismo se potruditi da nam drugi vjeruje, da nas prihvaća, da budemo ono što jesmo. Bez ikakva retuširanja. Mi obično volimo retuširati i sebe i stvarnost oko sebe. Moramo se odlučiti, između straha od ljudi ili povjerenja u Boga. To je kao izbor između laži i istine.
Sve što Isus govori u Govoru na gori veoma se lako razumije s motrišta malenih, neznatnih, potrebitih, siromašnih, prezrenih. Za te i takve ove su Isusove riječi melem na ranu, oslobođenje, podizanje, ohrabrenje. One izmiču onima gore temelje laži, korupcije, nasilja, prijetvornosti. Marija je pjevala: Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne! To je i poruka Govora na gori…
