Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 5,13-19
»Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.
Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.
Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.«
Crkva se danas sjeća svetoga Bonaventure, franjevca, biskupa, kardinala, crkvenog naučitelja. Za nj se veli da je bio drugi utemeljitelj Reda nakon svetoga Franje. Rodio se god 1218. ili 1221. u Bagnoregiu kraj Viterba u Italiji. Na krštenju je dobio ime Ivan. Kao dijete teško je obolio i, prema predaji, izliječio ga je sv. Franji na čudesan način. Navodno mu je on dao i ime: Bonaventura, O Buona Ventura – O sretnih li događaja! Nakon filozofskih studija u Parizu stupa s 25 godina u franjevački red. Učitelj mu je u teologiji bio franjevac iz Engleske Aleksandar Haleški. God. 1257. bio je izabran za generala Reda male braće i tu je službu obnašao do svoje smrti. Red je vodio mudro i razborito, izbjegavajući ekstreme, kročeći srednjim umjerenim putem.
Imenovan je biskupom i kardinalom, na ekumenskom saboru u Lyonu koji je raspravljao o uniji s pravoslavcima god 1274. aktivno je sudjelovao i tu je preminuo. Bio profesor teologije i filozofije u Parizu, zajedno s Tomom Akvinskim. I kao Generalni ministar Franjevačkog reda zadržao je svoje veze s Parizom. Piše sjajna teološka djela, nadahnut Svetim pismom te filozofskom baštinom. Slovi u filozofiji kao sljedbenik Platona i Augustina, dok je Toma Akvinski više bio sklon Aristotelu.
U listopadu 1259. nalazi se na La Verni gdje je sv. Franjo primio Kristove rane i tu piše svoje znamenito djelo Put duha k Bogu. Nekako istodobno nastaju i manja djela s područja mistike: O trostrukom putu, Drvo života, Redovnicama o savršenom životu, Mistični trs, Pet slavlja u čast djeteta Isusa, te Soliloqium.
Napisao je i djelo O svođenju svih znanosti na teologiju. Iza sebe je ostavio oko 45 djela s raznih područja teologije i filozofije. Uz Tomu Akvinskoga najznamenitiji je teolog srednjega vijeka, u svome mišljenju blizak Augustinu. Prema njegovu poimanju teologija mora voditi u mistiku, u vjersko iskustvo. “Bog je stvorio razumsku dušu zbog ove tri stvari: da ga duša slavi i veliča, da mu služi, i da mu se raduje i u njemu počiva. A to se događa samo u ljubavi, jer tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu”. A naše djelovanje treba imati ove tri stvari: “Mjeru, način i red. Mora se mjeriti skromnošću u vanjskom djelovanju, kroz čistoću osjećaja te uređen i lijep čistoćom nakane”.
U svome djelu “Put duha k Bogu” veli ovako: “Pozivam, dakle, prije svega čitatelja na žarku molitvu po Kristu raspetome – čijom smo krvlju očišćeni od ljaga naših mana – da ne bi mislio da je dostatno čitanje bez unutarnjeg pomazanja, umovanje bez pobožnosti, istraživanje bez divljenja, pažljivo motrenje bez radosti, radinost bez poštovanja, znanje bez ljubavi, darovitost bez poniznosti, studij bez Božje milosti, prodornost uma bez božanski nadahnute mudrosti. – Pružam, dakle, ova razmatranja dušama koje su obdarene milošću, poniznim i skromnim, dušama skrušenim i pobožnim, koje su pomazane ‘uljem radosti’, dušama koje ljube Božju mudrost i koje su raspaljene željom za njom; onim dušama koje jedino žele Boga slaviti, diviti mu se i uživati ga.”
U svom djelu Vitis mystica – Mistični trs Bonaventura razvija teologiju štovanja Srca Isusova. Utjelovljenje vječne Riječi u krilu Djevice Marije najčudesnije je otkrivenje ljubavi kojom Bog ljubi čovjeka. Objava punine te ljubavi jest križ i probodeno Srce Kristovo. To je znak i znamen kojom nježnošću, sebedarjem i žrtvom Bog otkupljuje čovjeka od njegova zla da ga uvede u život svoga vječnoga blaženstva.
Tako probodeno Srce Isusovo postaje izvor spasenja, objava milosrđa, zalog oproštenja i pomirenje čovjeka s Bogom.
Štovati Isusovo Srce znači biti zahvalan za tu ljubav, znači unići u školu te ljubavi, znači u svim svojim odnosima živjeti tu ljubav kao nov život Božjega kraljevstva.
Stoga nas sv. Bonaventura potiče: »Živom željom trči k tom izvoru života i svjetlosti, ti, Bogu odana dušo, pa iz dna svoga srca njemu zavapi: ‘O neizrecivi uresu velikoga Boga i najčistiji sjaju vječnoga svjetla, živote što svaki život oživljuješ, svjetlosti što svako svjetlo svjetlošću napajaš te činiš da mnogobrojna svjetla ustrajno blistaju pred prijestoljem tvoga božanstva sve od prvog praskozorja!’«
Ta svjetla su spašenici Božji, pravednici koji su izrasli iz vjere i ljubavi, Duhom Svetim poučavani u školi Isusova Srca. Utječemo li se tom Presvetom Srcu? Vjerujemo li toj Ljubavi? Ili ga svojom grješnošću još uvijek probadamo? Bonaventura kliče: »O, vječno (…) sjajno i slatko vrelo izvorno, koje je skriveno od očiju svih smrtnika, ti si bez dna, dubina ti je beskrajna, širina neobuhvatna, čistoća nepokvarljiva!« (isto, str. 82)
To je Božje Srce za nas! Imajmo srca za Boga i imat ćemo srca za čovjeka!
SVETI BONAVENTURA – FRANJEVAČKO SRCE
Franjevačka tradicija i izvori
Sv. Bonaventura možda nije toliko poznat kao sv. Franjo ili sv. Antun, ali on je bitna ličnost i franjevačke povijesti i povijesti srednjovjekovne Crkve. Generalni ministar Franjevačkog reda te kardinal i crkveni naučitelj Bonaventura je ostavio traga kao skolastički filozof i teolog, kao i mistični pisac koji je značajno doprinio duhovnosti franjevačkog pokreta.
Poznat kao serafski doktor, doctor seraphicus, zbog svoje odanosti svetom Franji i franjevačkom načinu života, sveti Bonaventura unio je toplinu i naklonost Franjine ljubavi prema Isusu u skolastičku misao svoga vremena. Stoga njegovi spisi pokazuju i njegovu visoko razvijenu sposobnost rasuđivanja i njegovu zemaljsku odanost osobama Trojstva i Crkvi.
Čovjek – Osoba
Rođen u Bagnoregio, Italija, od Giovannija di Fidanza i Marije Ritell 1221. godine, samo pet godina prije smrti svetog Franje, sveti Bonaventura je kršten kao Ivan. Ime Bonaventura dobio je kad je stupio u Red manje braće. Bonaventura je oko 1243. stupio među franjevce kao član rimske provincije
Pohađao je Sveučilište u Parizu studirajući kod osnivača tamošnje franjevačke škole, Aleksandra Haleškoga, stekavši licencijat 1248. godine. Ta mu je diploma dala ovlast predavati teologiju i filozofiju, što je i činio sve do izbora za generalnog ministra Reda manje braće g. 1257., dužnost koju je obnašao do svibnja 1274. godine.
Bila su to teška vremena jer je Red bio podijeljen oko pitanja siromaštva, a Bonaventura nije gubio vrijeme na to. Sazvao je nekoliko generalnih kapitula na kojima je predložio korigirano zakonodavstvo, srednji put. Na jednom od tih kapitula braća su ga zamolila da napiše životopis svetoga Franje. Njegov je usvojen kao službena biografija Reda 1263. godine.
Papa Grgur X. izabrao ga je 23. lipnja 1273. za kardinala i imenovao biskupom Albana, a Papu je savjetovao i pomagao u pripremama za Drugi ekumenski sabor u Lyonu. Dok je bio na tom koncilu, iznenada je umro u nedjelju, 15. srpnja 1274.
Franjevački teolog
Bonaventura je u mnogočemu ostao jednostavan čovjek vjere i svetosti; molitva i razmišljanje, meditacija ravna njegovim životom i upravljanjem Redom. Legende kažu da su ga papinski izaslanici zatekli kako pere suđe kada su došli predati mu kardinalski šešir.
Pripovijeda se kako ih je zamolio da objese šešir o drvo dok ne završi s pranjem i ne osuši ruke. Legenda također kaže da je skrenuo pozornost na ženu koja je vješala svoje rublje i komentirao svojim kolegama klericima da ih je žena po svoj prilici sve nadmašila u svetosti zbog svoje jednostavne vjere. Za razliku od njih, smatrao je, ona nije bila opterećena sofisticiranim učenjem i zamkama službe.
Kao teolog, Bonaventura je mogao promišljati o praktičnim vidicima života i vidjeti kako su oni u interakciji sa spoznajama i zrenjima vjere – to je zbilja inkarnacijski pristup koji je tako tipično franjevački. Bio je iskusan filozof i teolog sposoban pažljivo promišljati stvari u svjetlu razuma, povlačeći istinski akademske, ali pastoralne zaključke.
Ali kao i uvijek on bijaše istinski sljedbenik svetoga Franje i vjerni Isusov učenik te je kao takav Bonaventura ostao usredotočen i do kraja vjeran nauku Crkve.
Organizator
Poput svetog Pavla, koji je ustrojio institucionalnu Crkvu među poganima i formulirao kršćansku duhovnost, Bonaventura je dao strukturu franjevačkom načinu života i duhovnosti svetog Franje. Mnogi su Franju opisivali kao sanjara. Znamo da je izbjegavao strukturu i zakone. Napisao je svoje Pravilo jer je morao. To je zahtijevala Crkva, osobito s obzirom na nagli rast broja njegovih sljedbenika.
Sveti Franjo je želio jednostavno živjeti životom evanđelja i pustiti Duhu da bude vodič braće. Ali braća koja su još bila ljudi, a ne svetci, trebala su i više struktura i organizacije u svojim životima. Sveti Bonaventura im je to ponudio ne gubeći idealizam franjevačke vizije.
Duhovni pisac
Sveti Bonaventura promatrao je tornjeve velikih katedrala koji sežu do neba kao refleks, odraz ljudske duše koja se želi vinuti prema Bogu u svom Putovanju duha Bogu. Isto tako, snopovi svjetlosti koji dolaze u crkvu kroz vitraje odražavaju Boga koji se izražava u najrazličitijim stvorenjima na koja izlijeva svoje milosne darove.
A slike se redaju za drugom dok svetac poseže u ljudsko iskustvo stvaranja i kulturnih ostvarenja i umjetnina te pronalazi Božje tragove (otiske) budući da sve u stvorenom odražava na neki način Božju veličinu. Ljudska su bića, naravno, stvarna slika Boga.
Bila je to sposobnost da se duhovnost svetog Franje – kako se odražava u Pjesmi Sunca svetog Franje, na primjer – stavi u središte njegovih spisa, zadržavajući jednostavnost franjevačkih uvida te stvarajući uzvišenu teologiju koja doista zaslužuje naziv “serafska”.
Kada je Bonaventuru 1588. godine papa Siksto V. proglasio naučiteljem Sveopće Crkve, dobio je naslov “Serafski doktor” (Doctor seraphicus). Sveto pismo definira serafa kao jednog od anđela najvišeg ranga, kao i kao “jednog od anđela sa šest krila koji stoje u prisutnosti Boga”. Kao seraf Krist se ukazao svetom Franji kad je primio stigme na brdu La Verna. Stoga je prikladno upotrijebiti taj izraz za opis uzvišenog misticizma svetog Bonaventure.
Svetac
Kao što vrijedi za sve svece, sveti Bonaventura je imao – i ima – svoje klevetnike. Iako se smatra drugim utemeljiteljem franjevačkog reda, ima onih koji smatraju da je zajednicu odveo u krivom smjeru. Ali Red je trebao organizaciju, a Bonaventura je bio čovjek za taj posao i zadaću.
Ali onkraj svojih organizacijskih i administrativnih vještina, svetac otkriva i srce ljubavi po uzoru na svetog Franju. Ne može se čitati Putovanje duha Bogu ili Stablo života, na primjer, a da se ne osjeti pobožnost svetca dok on, poput svetog Franje, gotovo pršti nad siromaštvom prikazanim u utjelovljenju i ljubavlju izraženoj u Isusovoj muci. U svemu što je činio u duši je bio bio pravi franjevac.
Papa Siksto IV. je u svojoj buli proglašenja svetim napisao: „Bonaventura je bio velik u učenosti, ali ne manje velik u poniznosti i svetosti. Njegova nevinost i golubinja jednostavnost bile su tolike da je Alexander od Halesa, glasoviti učenjak čiji je učenik postao sveti Bonaventura, znao reći za njega da se činilo kao da Adam u njemu nikada nije sagriješio.”
