Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 8,27-35
Krenu Isus i njegovi učenici u sela Cezareje Filipove. Putem on upita učenike: »Što govore ljudi, tko sam ja?« Oni mu rekoše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka.« On njih upita: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Ti si Pomazanik – Krist!« I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu.
I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«
Tada dozva narod i učenike pa im reče: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.«
Nije sve što smatramo srećom zacijelo i sreća, a nije ni ono što smatramo nesrećom zapravo nesreća. Ima kineska priča o seljaku čija polja nisu bila baš plodonosna. Imao samo sina koji mu je pomagao te konja za oranje. Jednoga dana konj nestao. Susjedi došli i žale jadnoga čovjeka zbog njegove nesreće. A seljak je ostao miran te nadodao: Odakle zapravo znate da je to nesreća?
Sljedećega tjedna vratio se konj s deset divljih konja. Susjedi su ponovno došli i čestitali seljaku zbog iznenadne sreće. Ponovno je ostao miran i dometnuo: Odakle znate da je to sreća? Sljedećih dana njegov sin zajahao jednoga divljeg konja koji ga je zbacio i pritom sin slomio nogu. Ponovno su došli susjedi i izražavali sućut jadnom seljaku. Ponovno je on ostao miran i dodao: Odakle znate da je to nesreća?
Tjedan dana nakon toga izbije rat, vojnici su došli i novačili mladiće u rat. Seljakova sina su poštedjeli jer je bio slomljene noge. Nije morao u rat.
Kako je relativan pojam sreće i nesreće?! Mislimo da smo sretni kad nam dobro ide, a da smo nesretni kad nam je loše. Pa već ta mala priča govori suprotno. Ako nešto krene po zlu, nije to odmah nesreća i katastrofa. Pa i Isus je morao na križ da bi nam donio spasenje i da bi nas ozdravio
Čovjekov odnos prema Bogu i s Bogom produbljuje se i osnažuje kroz aktivno iskustvo patnje, progonstva, poniženja, katastrofe, smrti. O tome govore prvo čitanje i evanđeoski odsječak. U zatočeništvu, progonstvu i tuđini iskusio je prorok Božju moć i pomoć. Isto se može primijeniti i na Isusa: U uhićenju, odbacivanju, osudi, smrti na križu, dakle, u porazu postaje pobjednik. Križ kao konačni ishod zemaljskog života obraća se u slavodobiće, jer je on prijelaz u uskrsnuće. U djelatnom ‘karitasu’ očituje se plodotvornost vjere i njezina prepoznatljivost pred očima svijeta. To naglašava sveti Jakov u svojoj Poslanici.
Kroz cijelu se povijest od Isusova rođenja provlači pitanje: ‘Tko je taj Isus’? Koliko ljudi, onoliko i mišljenja. Svatko ima svoju sliku i predodžbu o tome jedincatom i jedinstvenom liku koji je poput munje bljesnuo i zaparao nebom u jednom kratkom isječku ljudske povijesti, i pokazao čovjeku i svim ljudima, što je čovjek i što bi mogao postati, ako se vrati svom iskonu i bude ono što jest po svom ljudskom određenju.
Jedno je navoditi mišljenja o Isusu, a posve je drugo dati tomu mišljenju o Isusu vlastitu značajku i podignuti to svoje mišljenje na egzistencijalnu i teološku razinu: U priznanju mora priznavatelj uključiti svega sebe, sve svoje sposobnosti. Isus ni po čemu nije nastavak staroga, nego donositelj novog. To čovjek mora pred njim priznati. U Isusu je sam Bog na djelu.
Tko misli da poznaje Isusa bez priznanja jednaka ili slična Petrovu, mora znati da ga ne pozna. Tko u njemu ne vidi Boga i čovjeka, Krista, Mesiju-Pomazanika, taj je okljaštrio tu jedinstvenu osobu.
Sjetimo se prvih učenika u Ivanovu Evanđelju. Isus ih pita, što traže. ‘A gdje stanuješ, Učitelju’? I koji je rezultat toga susreta i te večeri koju su proveli s Isusom? Andrija nalazi brata Šimuna, rano ujutro, i veli mu kako su pronašli, otkrili Mesiju! Ni manje ni više nego Krista – Mesiju! (Iv 1,41). Uze ga za ruku i dovede k Isus koji mu promijeni ime – od Šimuna posta Petar. A znamo kakve su predodžbe vladale u to doba glede Mesije. On će biti osloboditelj, skinut će s njih prokletstvo rimske vlasti, politički vođa naroda. On će se pobrinuti za pravo i pravednost u narodu. On će uspostaviti Davidovo kraljevstvo. Međutim, ništa od svega toga.
Isus je u svome siromaštvu, svom posluhu i beskućništvu, u cijeloj svojoj pojavnosti konkretni tumač i izlaganje volje Božje. On je očevid Božjeg božanstva i čovjekova čovještva. On je Božja otvorena usta, Božji jasni govor čovjeku, on ruši sve uhodane prosudbe glede kategorija proroka i proroštva koje su nazočne u tadašnjem Izraelu. Pred Isusom se čovjek izjašnjava i glede vlastitog stava u odnosu na Boga. To je ono što bijaše najneprihvatljivije u Isusovu nastupu i zahtjevu.
Zato njegova riječ odnosno poziv na nasljedovanje nije puko novačenje, ‘vrbovanje’, jeftina reklama za svoje stavove i nazore, neobvezatna ponuda ili poziv, nego zapovijed i nalog. Stvarateljska je to riječ koja čovjeka čini njegovim učenikom. Usporedi pozive učenika, a i današnje upozorenje Petru, jer grčki izvornik ne znači “Gubi mi se s očiju, odlazi od mene, Sotono!“, nego otprilike: “Za mnom, iza mene, slijedi me“ – ‘hypage opiso mou, Satanas’.
Isus naskroz korigira Petrovo poimanje Mesije i njegove uloge. Njegovo je trpjeti, patiti, biti odbačen, biti ubijen, ali i treći dan uskrsnuti. Od svega toga Petar ne želi ništa ni shvatiti ni prihvatiti. Odvraća Isusa od njegova poslanja. Iskusio je Petar najtežu riječ iz Isusovih usta – Sotono! Nije ti na umu što je Božje, nego što je ljudsko.
Nasljedovanje uključuje sve protege Isusova života u vlastiti život, a to znači prihvaćanje Isusove kobi i čovjek koji se u to upušta riskira sve, pa i vlastitu glavu! Zato je nemoguće Isusa svrstati u postojeće ‘kategorije’, on nadilazi sve. ‘Tu je više i od Jone, i Salomona, i Hrama’. Jednom riječju: bez moći, utjecaja, bogatstva, bez ikakva ugleda, siromah, beskućnik, sluga svih i poslužitelj svima, bez preuzetnosti, a uz onakve gornje zahtjeve, čovjek ostaje neprestano suočen sa zagonetkom: Pa tko je taj Isus Krist?
Odgovor je prepušten uvijek svakome osobno! Nerazumijevanja i neshvaćanja će biti uvijek, kao i kod prebrzog Petra. Čovjek se ne može dovinuti do Božjih nakana i planova. Suprotno očekivanjima i nadanjima učenika Isus im stavlja kao njegov i njihov izgled patnju, progonstva, križ. I samo onaj tko prihvati te Isusove uvjete, shvatit će smisao nasljedovanja i naučit će kako se život u bitnome sastoji u tome da se čovjek razdaje, te da je smisao čovjekova života u sebedarju. Isus nastupa jasno. Govor mu je ubojit. Ide pod kožu i zadire u čovjekovo srce. Prestaje sa slikovitim govorima. Zato se čovjek mora odrediti pred njim i zauzeti odlučni stav.
Svojim riječima Isus rehabilitira i sve one koji su u životu poraženi, koji su podlegli. Ne vrijedi kod njega mentalitet pobjednika na bojnom polju. Pred Bogom vrijede i poraženici i gubitnici. Patnja i smrt ne opovrgavaju život ni vrijednost života. Život je više od onoga, meni je dobro, što mi tko može. Život je tek onda na pravom putu i uspješan, blagoslovljen, ako je u skladu s Božjom voljom. Nitko nema pravo biti očajan. Nitko nije vrijedan sažaljenja, nego naše ljubavi i prihvata.
Isusovim dolaskom, pojavkom, riječju i u cjelovitosti njegove osobe dolazi među nas kraljevstvo Božje. Između Isusa i ostvarenja Božjeg kraljevstva na zemlji nemoguće je umetnuti bilo koji drugi proročki lik ili mesijansku pojavu. Njegov je zahtjev za obične uši nepodnosiv<. Riječi i djela povijesnog Isusa samo su komadić, isječak one Riječi koja kroz cijelu povijest odzvanja. Zato nisu ni Isusov život, ni poslanje, ni riječi, ni čudesa, a pogotovo njegova smrt i uskrsnuće nikakvo ‘privatno poduzetništvo’, nego baština cijelog svijeta. “Kršćanstvo je jedina religija u svjetskoj povijesti u kojoj je jedna ljudska sudbina neposredne sadašnjosti postala znamenom i središnjicom cjelokupnog stvorenja“ (O. Spengler).
Zato budimo sretni što imamo udjela u njegovu djelu, u plodovima njegova života, smrti i uskrsnuća, u plodovima i sakramentima Crkve koja je proistekla iz njegova otvorena boka te povjerena ljudima kova jednog Petra, koji je u najodsudnijem trenutku Isusova zemaljskog života kukavički zakazao…
