Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 18,1-8
Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati:
»U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ‘Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ‘Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me!’«
Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«
Život piše i najljepše, ali i najtužnije priče, prave balade. Vjerujemo da je Isus za ovu današnju prispodobu uzeo zgodu ili potku iz svoga života, da je čuo ili doživio nešto slično, i onda to uzeo kao podlogu za svoju pouku o molitvi. Ne trebamo ići u Isusovo vrijeme. I ovo naše vrijeme, rata i poraća, ostavilo je iza sebe toliko ucviljenih majki i udovica, koje se i danas uporno bore za svoja prava, koje ne posustaju u svojim traganjima.
Tužne su životne priče tih osoba koje se bore za svoja prava koja im drugi uskraćuju. S druge pak strane ima i onih bezočnih osoba koje stalno – često i bez prave potrebe – obilaze sve urede, obijaju pragove kuća, salijeću župnike i svećenike, od kojih bi čovjek najradije pobjegao, sakrio se da ih ne vidi. Naporne, zamorne, dosadne, uvijek nešto traže, a zapravo nepotrebno. Žive „dosade“.
I zna se izustiti, kad ih čovjek vidi: Opet ona, opet ista priča, opet iste litanije. Upravo kao danas one žene koje ostaju bez posla i plaće, koje se bore za goli život, kojih su tvrtke otišle u stečaj, tko zna iz kojih nepravednih razloga.
Što reći o ovoj ženi iz današnjega evanđelja, o ovoj udovici? Jednostavno, ona se bori za svoje pravo, za goli život, za malo sunca u životu. Ugrožena je samim time što je udovica, što je zakinuta za životni oslonac i ‘stožinu’, nema nikoga na koga se može osloniti ili u životu računati. Djeca, možda još malena, neodrasla, djeverovi kao grabežljivi, pohlepni lešinari, vukovi ili hijene žele je razbaštiniti ili čak na ulicu izbaciti, istjerati.
Utječe se sucu. On je potkupljiv, podmitljiv, pokvaren, danas bismo rekli, korumpiran. Ne pomažu nikakve veze. Treba dobro platiti, „podmazati“, podmititi, da ga se umilostivi, ali ona ga nema čime podmititi. Progoni ga danju i noću, čak je taj sudac možda mora i sanjati. Najradije bi joj se s puta uklonio. K tomu, on je praktični bezbožac, ateist, ne boji se ni Boga ni ljudi, ni za što ne mari osim za svoj vlastiti probitak. I na kraju sam priznaje: Neka joj bude kako hoće. Kako želi. Jer, u sebi govori, dosta mi je te žene. Dodijava mi dan i noć, tako on umuje u sebi, još će doći k tomu i oči mi iskopati.
Svaka čast, rekli bismo! Kapitulirao je pred nezaštićenom udovicom. Ta jadna udovica nema ‘džokera’, nema aduta u džepu, nema ništa čime bi mogla nešto postići u korumpiranu društvu. Ni novaca, ni veza, ni moći, ni utjecaja. Ali ona ima nešto drugo: Pravo je na njezinoj strani!
Što nam želi istaknuti Luka, odnosno Gospodin Isus, kod te žene? Jednostavno, njezinu upornost! Ona se bori za svoja udovička, ljudska prava, ne želi da joj itko oduzme njezino pravo. Uopće nije bitno ni za Isusa a ni za svetoga Luku, tko je ovdje jači ili slabiji. Naše su simpatije na strani ugrožene, njezine upornosti. Ta se upornost na kraju isplati!
Luka, odnosno Isus, sučeljava, kontrastira, suprotstavlja dva lika. Bezobzirnoga pa i bezbožnoga sudca koji je beskrupulozan i pokvaren te ženu koja je bez igdje išta, koju je život gorko i teško zakinuo, kojoj se oduzima budućnost. I koja se buni. Započinje gotovo beznadnu, bezizlaznu borbu protiv protivnika koji ima dovoljno i moći i novca, koji nema nikakvih skrupula ni morala. Ne mogu se zamisliti suprotstavljeniji likovi na šahovskoj ploči života. Vidimo da se i ovdje nazire dašak slobode, dašak onoga na što je Isus mislio kad je govorio da molimo za kraljevstvo Božje i njegovu pravednost.
I zaključuje Isus: Neće li Otac nebeski priteći u pomoć svojima koji dan i noć k njemu vape? Kad čitamo i slušamo te riječi iz Isusovih usta, i nehotice nam padaju na pamet slike i misli iz Knjige Otkrivenja gdje mučenici za Božju stvar vape da napokon dokonča Bog patnje na zemlji, da osveti krv tolikih mučenika i ubijenih za Isusovo ime (Otk 6,10).
Bog kao da naizgled ne čuje njihove vapaje, kao da odgađa njihovu stvar. Zapravo, želi od svih da naučimo ponašati se kako se ponašao Isus u svojoj muci, kad je bio pred nepravednim sudcima, kad se našao suočen sa zemaljskom, ljudskom ‘pravdom’, kad se našao oči u oči s Velikim vijećem, Pilatom ili Herodom. Hoće da naučimo lekciju iz Isusova života koji je polagao sve u Očeve ruke i na kraju izdahnuo s molitvom: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj”. Hoće da naučimo nešto od jednoga Stjepana koji je molio za svoje progonitelje!
Nedopustivo je prenašati sliku ovoga bezbožnoga sudca na Boga! Slika ostaje slika, metafora, Isus donosi samo ilustraciju. Ako već ovaj bezbožni sudac uslišava molitve, koliko li će većma i prije Otac nebeski uslišati vaše molitve i vapaje! Neka vam ovo bude samo primjer ustrajne molitve! I čvrsta, stamena pouzdanja.
Isus naime ovom slikom želi svoje potaknuti na ustrajnu i pouzdanu molitvu, a naš pak život jest suobličavanje Isusu u svemu. Moliti kao što je Gospodin molio, pouzdavati se kao što se on pouzdavao u svome životu.
Molitva plodi, rađa iskustvom Božje blizine. U molitvi – ako je prava – želimo osjetiti Božju pomoć, blizinu, prisutnost! Bog je tu, nije daleko nikomu od nas. Zahvaća u tvoj/moj život. Iz takve snažne molitve rađa se vjera! Kad čovjek iskusi, da mu je molitva uslišana, tada on vjeruje u moć svoje molitve, vjeruje u samoga Boga koji je blizak i očinski raspoložen. I to onda intenzivira njegovu molitvu!
Molitva i vjera – dvije strane iste medalje, iste kovanice. Zato Isus započinje današnju prispodobu slikom molitve, ustrajne, pouzdane, neumorne, ciljane, a završava s velikim upit(nik)om: Hoće li Sin Čovječji kad se pojavi naći vjere na zemlji? Ne kaže Isus, hoće li naći molitve na zemlji, nego vjere! Hoće li naći vjere i vjernosti?
Dok je hodio ovom zemljom, imao je iskustvo trajnoga otpada. Otpadali su masovno i oni najbliži, oni koji su dugo vremena bili s njime! Hoćete li otići i vi? – Ako želite, ako hoćete, slobodni ste, izvolite! Isus nikoga ne snubi, ne prisiljava, ni za kim on ne plače! Svakomu prepušta njegovu slobodu. Svakoga prepušta njegovu vlastitom izboru i sudbini. Trebali bismo plakati mi nad svojom nevjerom i promašenim prilikama, krivo i pogrješno upotrijebljenom slobodom.
