Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 20,19-31
Kad bî uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.
S gornjim evanđeoskim odsječkom izvorno je završavalo Ivanovo evanđelje. U njemu se odražava vjera prve Crkve. Evanđelist ističe kako je on „jedan od Dvanaestorice“. U krugu je učenika, ali ne vjeruje. Naglasak je da je „Blizanac“ koji je u sebi podvojen. Dvojnik. Vjera i nevjera, povjerenje i sumnja. On bi htio vjerovati, ali ne može, treba mu osvjedočenje. Osjećaji mu govore jedno ali je tu razum koji traži svoje utemeljenje. Traži razloge svoje vjere. Fides quearens intelectum! Između razuma i srca podvojenost vlada. Jedni su euforični, a on netaknut njihovim riječima. Čak i prosvjeduje. On traži od Uskrsloga iskaznicu, njegov „code“, njegovu živu šifru, znakove križa i razapinjanja.
Toma je propustio trenutak “ukazanja”, “viđenja” Uskrslog, kad je ostalim apostolima Gospodin udahnuo svoga Duha i poslao ih u misije u svijet, dao ovlast oprosta grijeha te ih učinio dionicima svoje sudbine u svijetu. Stoga je Toma upućen na svjedočanstvo i izvještaj očevidaca, onih koji su prije njega povjerovali (usp. Lukin programski zadatak: istražiti „događaje koji su se ispunili među nama, kako su nam ih predali oni što bijahu od početka očevidci i sluge Riječi”).
Tome nema kada su drugi imali iskustvo Uskrsloga. Nikakvi ga vanjski dokazi ne mogu uvjeriti.
Samo osobni susret, koji otvara srce, vodi u svijet pun veličine, čuđenja, ljepote i sreće, što je sve uskraćeno trijeznom razumu. Stoga Toma uskraćuje svoj pristanak. Štaviše, povlači se u svoju tvrđavu, ljušturu, postavljajući nemoguć zahtjev i uvjet. Uskrsli dolazi, ruši tu utvrdu i sve zidove sumnje tako da se nevjera, skepsa Tome, dvojitelja, svladana Gospodinovom nazočnošću, pretvara u prvu, do kraja artikuliranu vjeroispovijed i priznanje Krista kao Gospodina i Boga. U samoj pojavi Uskrsloga kolabira njegova nevjera. Uskrsli s ranama na tijelu jest Božje ‘vizitka’ među nama.
Ma koliko vjernik bio u zaostatku za ‘vidiocem’, za onim koji ima ili je imao zrenje i uvid u zazbiljne stvarnosti, ipak je vjernik koji ne vidi a vjeruje, požnjeo prvo ‘blaženstvo’ Uskrsloga: “Blago tebi, Toma…” (kao što je nekoć Marija požnjela Elizabetino blaženstvo zbog svoje vjere: usp. Lk 1.45).
Bilo bi nam drago i kako bismo bili sretni kad bi sve naše sumnje dobile tako jasan i nedvosmislen odgovor kao što je dobio Toma-Blizanac. Moramo se boriti sa svojom tamom, sa samoćom, strahovima i nesigurnostima i često dugo uzalud čekati jasan pogled, kako bismo i mi mogli reći pouzdano poput Tome: “Gospodin moj i Bog moj” (Iv 20,26). ).
No, jedan nam trag nam pokazuje put kako iz naših skučenih i zatvorenih prostora izaći u široki i čudesni svijet prvih kršćana. Kad se Gospodin ukazao, dahnuo je u njih i rekao: „Primite Duha Svetoga“ (usp. Iv 20,11).
Gospodin se sam predaje svojima, ne vežući se niti ograničavajući na vrijeme ili prostor. Njegova je blizina zajamčena za sva potonja vremena onima koji se okupljaju u njegovo ime, ma gdje bili i u ma kome vremenskom razdoblju. Isusovo ga blaženstvo izjednačuje s onima koji su imali sreću promatrati Gospodina na zemlji i nakon uskrsnuća u proslavi.
Jer, problem vjere, kako se ona rađa i prenosi, javlja se u svakom naraštaju. Nametao se taj problem i samom evanđelistu. On je svjestan da ne može prenijeti pokoljenjima ništa više od nekoliko stranica napisana teksta. Jedan omanji spis. I zato dodatak, kako sve knjige svijeta ne mogu obuhvatiti ono što je Gospodin činio i naučavao (Iv 21,25).
Pa zar je moguće ‘zbiti’ Gospodina Isusa među korice bilo koje knjige? Je li moguće Isusov lik „ukoričiti“ u neku knjigu? Kako je moguće u takvu spisu sažeti sve što je vezano uz Isusovu osobu, kako je moguće s pomoću pisane riječi probuditi u drugima vjeru, ljubav, povjerenje, kako probuditi i zapaliti pouzdanje i ljubav u uskrslog Gospodina? Pitanje se postavlja i povijesno, ali i egzistencijalno, svakomu od nas. Kako i što činiti kad imamo pred sobom pojedince koji su, barem načas, kao mistici ili vidioci, bili uronjeni u svjetlost te one koji cijeli svoj život čame u tami i sjeni smrtnoj, koji nikako da ugledaju svjetlo dana?
Mislim da je upravo to problem gornjeg evanđeoskog teksta i izvještaja. Je li moguće vjerovati nekolicini koji su zbilja doživjeli svjetlost, bili do kraja uronjeni u vanzemaljsku zbilju u susretu s Gospodinom? I koji su na kraju, svi odreda, dali svoje živote i posvjedočili svojom krvlju ono što su svojim očima vidjeli, ušima slušali, rukama pipali, osjetilima upijali (usp. 1Iv 1,1). Kako im zapravo vjerovati?
Moguće je, potrebno je, budući da se kroz cijelu potonju povijest jedno neprestano ozbiljivalo, obistinjivalo: Što se više kušalo Isusa umanjiti ili učiniti rubnom osobom, on je tim više rastao i izrastao u svijesti onih koji su uza nj prianjali u sve veću Tajnu. Što više upitnika stavljamo pred ovaj jedinstveni lik, to manje nam je moguće protumačiti tako naglu preobrazbu onih koji su s njim živjeli u neustrašive evangelizatore, to je manje shvatljiva pretvorba ovog putujućega galilejskog proroka i navjestitelja u središnju povijesnu pojavu.
I tu se potom postavlja pred nas pitanje: Zavidjeti im ili prihvatiti Gospodinovu riječ o blaženicima koji ne videći vjeruju? Toma nam daje smjer. U svakome od nas počiva u dubini bića upravo Toma koji bi htio sve iskusiti, probiti zaprjeke i barijere tjelesnoga, ograničenog, zaroniti u duhovno. A Gospodin nas sam upućuje na svjedočanstvo Crkve…
On se predaje svojima. Upravo kao u dvorani Posljednje večere. Do kraja, u ljubavi, tako da se može reći, rabeći srednjovjekovnu simboliku stabla života, kako je Crkva – zajednica Gospodnjih učenika – ma gdje ona bila, plod s toga stabla križa. Gospodin se egzistencijalno, do kraja predao svojima, u svim dimenzijama. Tko tako čini kroz stoljeća, stvara zajednicu vjernika, ma koliko ona bila mala ili velika. Za nas vjernike jedini i specifični misterij naše vjere jest i ostaje Gospodin Isus. Iz njega proistječe sve, u nj se slijeva sve. “Filipe, tko je vidio mene, vidio je i Oca”, reći će Isus svom učeniku neposredno prije muke (Iv 14,1).
Sve u našoj vjeri (o)visi o toj jednoj jedinoj, makar nevidljivoj, ali neraskidivoj niti. Jer “Bog je tako ljubio svijet, da je dao svoga Sina Jedinorođenca” (Iv 3,16), te znamo da je pravi i istinski život vjerovati u Oca i onoga koga je on poslao, Sina (Iv 17,3). A ako nam se pitati, što nam je činiti, onda će nam sam Isus uzvratiti, kako nam je vjerovati u onoga koga je Otac poslao (Iv 6,28).
I ako želimo znati što je to još Isus silno učinio a što nije zapisano u onome kratkom spisu, nemojmo gledati u Bibliju, nego u vlastiti život, u povijest, u čovječanstvo. Ivan to nije zapisao u Evanđelju, ali nam kaže, pogledaj samo u sebe, tvoj je život ta knjiga koja se ispisuje zajedno s Isusom. Neka Krist poprimi svoj lik i oblik u tebi/meni/nama.
U konačnici, sve se slijeva na kontempliranje, meditiranje ove jedinstvene pojave i tajne: Isusa Krista, utjelovljene Riječi, koja nastavlja svoj život u Crkvi. Crkvi kao neprestanoj, stalno novoj nazočnosti Boga u povijesti. U toj Crkvi Isus je jednoznačno Božji Sin. Za života su ga mnogi smatrali Ilijom, Jeremijom, uskrslim Ivanom Krstiteljem ili kojim od drevnih proroka, ili pak s Petrom i Tomom, Sinom Božjim. Ovi zavrijediše Isusova blaženstva zbog riječi kojima ga priznaše. A mi znamo što je on za nas vjernike…
Isto se zbiva i s Crkvom, zajednicom Isusovih prijatelja. Moguće ju je promatrati izvanjskim očima, u njezinoj vanjskoj pojavnosti, očima statističara, sociologa, povjesničara ili čovjeka s ulice. Tek dublji pogled vjere prepoznaje u njoj njezinu izvornu svetost koju joj sam Gospodin podaruje. Potrebno je moliti za dar Duha Svetoga da bismo točno vidjeli i upoznali ono što nam Gospodin sam u Crkvi nudi. Jer ćemo inače biti razapeti između raznih priča, mitova i proizvoljnih znanstvenih tumača.
Zaboravlja se da je upravo Duh duša i srce ove zajednice kojoj je Isus glava. Jer on ga je svojima na Uskrs udahnuo. Toma je bio svladan. Ne gledanjem, pipanjem, već onim koji mu je došao u susret, onim koji je spreman ispuniti mu želju te za nj ima srca, praštanja i razumijevanja. Isus velikodušno (o)prašta Tominu nevjeru i dvoumice. Toma se s tim Isusom susreće upravo za nas znakovitim priznanjem: Gospodin moj, Bog moj. To će reći: Ti si moj Gospodin, moj Bog! Drugoga nemam. Kako se mi susrećemo s Gospodinom u njegovoj Crkvi? Trajni je to upitnik svakom vjerniku, poglavito onima koji misle da im je Toma kao skeptik, dvojitelj, podvojen u duši i srcu (‘blizanac’ – nosi dvojstvo u sebi) nebeski zaštitnik i izgovor.
