Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 15,21-28
Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.
Čovjek se s vlastitom patnjom zna nekako i pomiriti. Često nam daleko teže pada patnja dragih nam i nama povjerenih osoba. Ne samo da nam njihova fizička bol pada teško. Daleko je teža duhovna bol koju te osobe u sebi nose i proživljavaju. Majka se npr. nekako pomiri s bolešću svoje djece, ali je teža i nesnošljivija bol u majke kad vidi duhovnu propast svoje djece, njihovo gubljenje i zastranjenje, hod u egzistencijalnu propast i pustoš. Kolika je npr. bol roditelja zbog drogiranja ili bilo kakve ovisnosti vlastite djece?! Biti promatračem propasti osoba koje su nam srcu srasle. Katastrofa je neminovna, a protiv nje gotovo da i nema lijeka. Sirofeničanka na tragičan način utjelovljuje u sebi svu tu patnju i bol zbog patnje bližnjega, drage osobe, jedine kćerkice. Kao jedini lijek i liječnik preostaje vapaj Isusu za pomoć…
Izaija naviješta sveobuhvatnost spasenja. Revolucionarna ideja u samome krilu židovstva. Nema više uskogrudnog šovinizma ni nacionalizma. Spasenje se nudi svima, bez razlike. Kriterij su: Ljubav prema Gospodnjem Imenu, služenje Gospodinu cijelim svojim bićem. Obdržavati propise Gospodnje i čuvati njegov sveti Savez.
Bog preko svog proroka Izaije kaže da će prihvatiti ne samo Židove, već i „strance koji se pridruže Gospodinu, služeći mu, ljubeći ime Gospodnje i postajući njegove sluge“, tako da će se „dom moj zvati domom molitve za sve narode“. To je postalo jasno s Kristom, kada je Evanđelje propovijedano cijelom svijetu. Židovi ne šalju misionare kao što to čine kršćani, jer su njihovi proroci pretkazali kako će cijeli svijet spoznati pravoga Boga tek kada dođe Mesija, a oni ne vjeruju da je Isus Mesija. Ali kada bude došao, cijeli svijet će saznati za pravog Boga, jer će se ispuniti Izraelova uloga kao Božjeg kolektivnog proroka svijetu.
Pavao kao Židov silno voli svoj narod i plače zbog činjenice da su odbacili Isusa kao Mesiju. Ali u njemu je nerazorivi optimizam. U svome žalovanju nalazi ipak razlog za nadu. Svi su narodi zatočenici neposluha, da bi se Gospodin napokon svima smilovao. Njegova ljubav obuhvaća sve i ta je ljubav neopoziva. Neopozivi su darovi i ljubav Božja!
Bog daje milost svim narodima i svakoj boji kože, uključujući Židove i pogane, kao i svim pojedincima, ali ne na isti način. Bog nije zagriženi egalitarist kao neki revolucionari. Isto svjetlo, koje se odbija od svijetlih i sivih površina te odbija od crvenih i plavih stvari, ne briše razlike, već ih iznosi na vidjelo i usavršava. On istinski voli raznolikost, za razliku od mnogih naših današnjih stručnjaka za takozvanu „raznolikost“ kojima prijeti svaka stvarna raznolikost u ideologiji koja nije njihova. Na primjer, raznolikost između muškaraca i žena, razlike između muževnosti i ženstvenosti, hereza je u današnjoj kulturi koja dva spola tretira kao zamjenjive dijelove u stroju.
Drugo Božje svojstvo na koje se sveti Pavao poziva u današnjoj poslanici jest nepogrješivost njegove istine i pouzdanost njegovih obećanja. Bog je bezuvjetan u svojoj ljubavi i svojoj milosti. Kao što sveti Pavao kaže: „Darovi i poziv Božji su neopozivi.“ Dar posebnog saveza koji je Bog sklopio sa Židovima je neopoziv. Isto tako i Božji poziv svim ljudima, Židovima i poganima, da se pokaju, obrate i vjeruju u Radosnu vijest.
U današnjem Evanđelju vidimo Isusa kako komunicira sa ženom pogankom. Radnja se odvija sjeverno od Izraela, blizu poganskih primorskih gradova Tira i Sidona. U zgodi je značajno da su učenici više iznenađeni Isusovim čudom što ga je učinio toj nežidovki, nego što je ona bila iznenađena. Isus joj na kraju kaže: „Velika je tvoja vjera!“ Ali to ne kaže svojim učenicima kada mu savjetuju da je otjera. Oni joj ne daju lekciju o vjeri: ona njima daje, pruža lekciju o snažnoj vjeri.
Ženin problem je ekstreman: njezinu kćer opsjeda demon. Ako ne vjerujete da demoni postoje ili da postoji demonska opsjednutost, jednostavno se ne slažete s Isusom, Biblijom, Crkvom i sa svetcima. Pimjerice sa svetim Ivanom Marijom Vianneyom koga je Đavao uporno provocirao na razne načine. Većina slučajeva demonske opsjednutosti su izmišljeni, a Crkva je vrlo sumnjičava i oprezna prije nego što omogući egzorcizam. Demonska opsjednutost je rijetka. Ali postoji i Crkva zahtijeva da svaka biskupija na svijetu ima barem jednog obučenog egzorcista.
U cijeloj zgodi sa ženom Sirofeničankom, pogankom, suvišno je bilo kakvo historiziranje. Potrebno je samo jedno: prenijeti se u dušu i srce žene koje kćerkicu muči nečisti duh. Opsjednuće kao izraz krajnje udaljenosti od Boga i spasenja. Kao neminovni kraj čovjeka i ovdje i u vječnosti. Njezino je dijete već uništeno i razoreno, na dnu životnih mogućnosti i beznađa. Gdje je pomoć i tko može izliječiti njezinu kćerkicu?
Majka se sa svojom kćerkicom nalazi u predvorju pakla. Za uzroke ne znamo, vidimo samo katastrofalne posljedice. Koliki se i danas sinovi i kćeri strovaljuju i ruše u nesreću i propast, posvema zaslijepljeni i zavedeni. Svi dobri savjeti otišli su u nepovrat, u vjetar. Samorazaranje i samouništavanje, to je djelo otpalog uma koji uživa u uništavanju i ništavilu. To je djelo zloga duha. Tako Biblija opisuje i karakterizira Đavla. I danas smo svjedoci koliko zla nanosi čovječanstvu upravo ta prividna slobodarska neovisnost od svega, a zapravo je u biti robovanje silama razaranja.
Ljudska je bijeda internacionalna, planetarna. Ona ne poznaje niti dopušta granice. Ljudska je patnja sveobuhvatna. U biti je nemoguće povući granicu između “Izraela i Kanaana”, svi smo mi kao ljudi odgovorni jedni za druge pred Bogom. Svi moramo stupiti pred Boga u zajedništvu, u ozračju ljubavi i prihvaćanja. Tako onda život prerasta u trajnu zahvalnicu.
Trebali bismo zahvaljivati za egzistenciju svoga bližnjega, štoviše biti zahvalni za njegovu nevolju, koju prinosimo Gospodinu, jer smo preko nje zajednički bliži Tvorcu. Kad god otkrijem da mi moj bližnji može biti obogaćenje te oploditi život blagoslovom kod Gospodina, najljepša će molitva biti u trenutku kad nad njega zazovemo svekoliki Božji blagoslov. To je način uspostavljanja porušenih komunikacija, međusobnog razumijevanja. To je put do obostranog ozdravljenja koje posreduje Isusova osoba.
Ovaj susret između Isusa i nežidovke jedan je od rijetkih dva primjera gdje je Isus doslovce ‘kapitulirao’, izgubio bitku. Isus nikada nije izgubio bitku ni s jednim muškarcem, ali dva puta je izgubio bitku sa ženom. Drugi primjer bio je na svadbi u Kani, kada je ponestalo vina i Marija mu je rekla: “Nemaju vina”, a on je odgovorio: “Ženo, što se to tebe tiče? Moj čas još nije došao.” Ali kad je vidio Marijinu vjeru, koja nije prihvatila “ne” kao odgovor, već je jednostavno rekla poslužiteljima: “Učinite što god vam kaže”, pretvorio je vodu u vino (Ivan 2,3-5). Ne može reći ne svojoj Majci.
Ženo, budi volja tvoja! Neka ti bude kako si vjerovala!
U Očenašu molimo „Oče, budi volja tvoja“. Ovdje imamo obrat te molitve: Isus ženi veli neka joj bude kako je htjela, kako je molila. „Ženo, budi volja tvoja!“ Nije taj Bog u nebeskim visinama, nego je blizak i pomaže. Što više odmičemo Boga u nebeske visine, što nam je on uzvišeniji, to nam je u životu većma tuđ i stran, gotovo nepristupačan. Ovdje imamo blizinu našega Boga koji se spušta jednoj udovici i udovoljava njezinoj želji i vapaju. Bog je tražio Adama, prvo pitanje bijaše: „Gdje si, Adame?“ Jednako postupa i danas s nama.
Kad god otkrijem da mi moj bližnji može biti obogaćenje te oploditi život blagoslovom kod Gospodina, najljepša će molitva biti u trenutku kad nad njega zazovemo svekoliki Božji blagoslov. To je način uspostavljanja porušenih komunikacija, međusobnog razumijevanja. To je put do obostranog ozdravljenja koje posreduje Isusova osoba.
Ova Kananejka, poganka, prerasla je, pretočila se sva u jedan jedini vapaj: “Smiluj mi se, smiluj se mojoj kćerkici, Sine Davidov!” Cijela osoba prerasta, pretvara se i izvija u molitvu, vapaj krik. Jedini spas i izlaz vidi u Isusu. Pred Isusom se ruši ili uspostavlja cijeli njezin svijet. “Što se mene tiče, ja bih mogao mirno usnuti, za jednu noć kao i za sva stoljeća. Jer nakon svega tako je mirno i tiho. Ali krici s onu stranu, koji dolaze od mojih drugova brodolomaca, ti užasni izljevi očaja postaju nepodnosivi. Pred tom nesrećom ne mogu stajati prekriženih ruku. Svaka sekunda koju provodim mirno ubojstvo je prema onima koji su mi najdraži” (A. de Saint-Exupery).
