Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 18,1 – 19,42
Muka Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu
Iziđe Isus sa svojmi učenicima na drugu stranu potoka Cedrona. Ondje bijaše vrt u koji uđe Isus i njegovi učenici. A poznavaše to mjesto i Juda, njegov izdajica, jer se Isus tu često sastajao sa svojim učenicima. Juda onda uze četu i od svećeničkih glavara i farizeja sluge te dođe onamo sa zubljama, svjetiljkama i oružjem. Znajući sve što će s njim biti, istupi Isus naprijed te ih upita: »Koga tražite?« Odgovore mu: »Isusa Nazarećanina.« Reče im Isus: »Ja sam!« A stajaše s njima i Juda, njegov izdajica. Kad im dakle reče: »Ja sam!« – oni ustuknuše i popadaše na zemlju. Ponovno ih tada upita: »Koga tražite?« Oni odgovore: »Isusa Nazarećanina.« Isus odvrati: »Rekoh vam da sam ja. Ako dakle mene tražite, pustite ove da odu« – da se ispuni riječ koju reče: »Ne izgubih nijednoga od onih koje si mi dao.« A Šimun Petar isuče mač koji je imao uza se pa udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu desno uho. Sluga se zvao Malho. Nato Isus reče Petru: »Djeni mač u korice! Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem?«
Tada četa, zapovjednik i židovski sluge uhvatiše Isusa te ga svezaše. Odvedoše ga najprije Ani jer on bijaše tast Kajfe, velikoga svećenika one godine. Kajfa pak ono svjetova Židove: »Bolje da jedan čovjek umre za narod.«
Za Isusom su išli Šimun Petar i drugi učenik. Taj učenik bijaše poznat s velikim svećenikom pa s Isusom uđe u dvorište velikoga svećenika. Petar osta vani kod vrata. Tada taj drugi učenik, znanac velikoga svećenika, iziđe i reče vratarici te uvede Petra. Nato će sluškinja, vratarica, Petru: »Da nisi i ti od učenika toga čovjeka?« On odvrati: »Nisam!« A stajahu ondje sluge i stražari, raspirivahu žeravicu jer bijaše studeno i grijahu se. S njima je stajao i Petar i grijao se.
Veliki svećenik zapita Isusa o njegovim učenicima i o njegovu nauku. Odgovori mu Isus: »Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u Hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam u tajnosti govorio. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su slušali što sam im govorio. Oni eto znaju što sam govorio.« Na te njegove riječi jedan od nazočnih slugu pljusne Isusa govoreći: »Tako li odgovaraš velikom svećeniku?« Odgovori mu Isus: »Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?« Ana ga zatim posla svezana Kajfi, velikom svećeniku.
Šimun Petar stajao je ondje i grijao se. Rekoše mu: »Da nisi i ti od njegovih učenika?« On zanijeka: »Nisam!« Nato će jedan od slugu velikog svećenika, rođak onoga komu je Petar bio odsjekao uho: »Nisam li te ja vidio u vrtu s njime?« I Petar opet zanijeka, a pijetao odmah zapjeva.
Nato odvedoše Isusa od Kajfe u dvor upraviteljev. Bilo je rano jutro. I oni ne uđoše da se ne okaljaju, već da mognu blagovati pashu. Pilat tada iziđe pred njih i upita: »Kakvu tužbu iznosite protiv ovog čovjeka?« Odgovore mu: »Kad on ne bi bio zločinac, ne bismo ga predali tebi.« Reče im nato Pilat: »Uzmite ga vi i sudite mu po svom zakonu.« Odgovoriše mu Židovi: »Nama nije dopušteno nikoga pogubiti« – da se ispuni riječ Isusova kojom je označio kakvom mu je smrću umrijeti.
Nato Pilat uđe opet u dvor, pozove Isusa i upita ga: »Ti li si židovski kralj?« Isus odgovori: »Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?« Pilat odvrati: »Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?« Odgovori Isus: »Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.« Nato mu reče Pilat: »Ti si dakle kralj?« Isus odgovori: »Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.« Reče mu Pilat: »Što je istina?« Rekavši to, opet iziđe pred Židove i reče im: »Ja ne nalazim na njemu nikakve krivice. A u vas je običaj da vam o Pashi nekoga pustim. Hoćete li dakle da vam pustim kralja židovskoga?« Povikaše nato opet: »Ne toga, nego Barabu!« A Baraba bijaše razbojnik.
Tada Pilat uze i izbičeva Isusa. A vojnici spletoše vijenac od trnja staviše mu ga na glavu; i zaogrnuše ga grimiznim plaštem. I prilazili su mu i govorili: »Zdravo, kralju židovski!« I pljuskali su ga. A Pilat ponovno iziđe i reče im: »Evo vam ga izvodim da znate: ne nalazim na njemu nikakve krivice.« Iziđe tada Isus s trnovim vijencem, u grimiznom plaštu. A Pilat im kaže: »Evo čovjeka!« I kad ga ugledaše glavari svećenički i sluge, povikaše: »Raspni, raspni!« Kaže im Pilat: »Uzmite ga vi i raspnite jer ja ne nalazim na njemu krivice.« Odgovoriše mu Židovi: »Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti jer se pravio Sinom Božjim.«
Kad je Pilat čuo te riječi, još se više prestraši pa ponovno uđe u dvor i kaže Isusu: »Odakle si ti?« No Isus mu ne dade odgovora. Tada mu Pilat reče: »Zar meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast da te pustim i da imam vlast da te razapnem?« Odgovori mu Isus: »Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor. Zbog toga ima veći grijeh onaj koji me predao tebi.«
Od tada ga je Pilat nastojao pustiti. No Židovi vikahu: »Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru. Tko se god pravi kraljem, protivi se caru.« Čuvši te riječi, Pilat izvede Isusa i posadi na sudačku stolicu na mjestu koje se zove Litostrotos – Pločnik, hebrejski Gabata – a bijaše upravo priprava za Pashu, oko šeste ure – i kaže Židovima: »Evo kralja vašega!« Oni na to povikaše: »Ukloni! Ukloni! Raspni ga!« Kaže im Pilat: »Zar kralja vašega da razapnem?« Odgovoriše glavari svećenički: »Mi nemamo kralja osim cara!«
Tada im ga preda da se razapne. Uzeše dakle Isusa. I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje ga razapeše, a s njim i drugu dvojicu, s jedne i druge strane, a Isusa u sredini. A napisa Pilat i natpis te ga postavi na križ. Bilo je napisano: »Isus Nazarećanin, kralj židovski«. Taj su natpis čitali mnogi Židovi jer mjesto gdje je Isus bio raspet bijaše blizu grada, a bilo je napisano hebrejski, latinski i grčki. Nato glavari svećenički rekoše Pilatu: »Nemoj pisati: ‘Kralj židovski’, nego da je on rekao: ‘Kralj sam židovski.’« Pilat odgovori: »Što napisah, napisah!«
Vojnici pak, pošto razapeše Isusa, uzeše njegove haljine i razdijeliše ih na četiri dijela – svakom vojniku po dio. A uzeše i donju haljinu, koja bijaše nešivena, otkana u komadu odozgor dodolje. Rekoše zato među sobom: »Ne derimo je, nego bacimo za nju kocku pa komu dopadne« – da se ispuni Pismo koje veli:
»Razdijeliše među se haljine moje, za odjeću moju baciše kocku.«
I vojnici učiniše tako.
Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: »Ženo! Evo ti sina!« Zatim reče učeniku: »Evo ti majke!« I od toga časa uze je učenik k sebi.
Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: »Žedan sam.« A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. Čim Isus uze ocat, reče: »Dovršeno je!« I prignuvši glavu, preda duh.
Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda. Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: »Nijedna mu se kost neće slomiti.« I drugo opet Pismo veli: »Gledat će onoga koga su proboli.«
Nakon toga Josip iz Arimateje, koji je – kriomice, u strahu od Židova – bio učenik Isusov, zamoli Pilata da smije skinuti tijelo Isusovo. I dopusti mu Pilat. Josip dakle ode i skine Isusovo tijelo. A dođe i Nikodem – koji je ono prije bio došao Isusu noću – i donese sa sobom oko sto libara smjese smirne i aloja. Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u povoje s miomirisima, kako je u Židova običaj za ukop.
A na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob u koji još nitko ne bijaše položen. Ondje dakle zbog židovske Priprave, jer grob bijaše blizu, polože Isusa.
Evo drvo križa – na kome je Spasitelj svijeta visio! Dođite, poklonimo se! Klanjamo se iz zahvalnosti, strahopočitanja, ljubavi pred Kristovim križem. Padamo na koljena pred činjenicom Isusove nasilne smrti. Isusova smrt zapravo je znamen smrti svakoga čovjeka, pa i naše vlastite smrti. Svi ćemo jednom poći istim putem kojim je išao Sin Čovječji, kojim su išli svi ljudi prije nas, a krenut će i oni što dolaze nakon nas. Unesimo se malo u dramu ove smrti, u dramu Isusova procesa, osude, nošenja križa te sramotne smrti na križu. U tragediju ljudske patnje i križeva, jer sve stoji u jednome velikom surječju i suodnosu.
Isusova patnja – od Getsemanija pa do trenutka kad je ispustio svoj duh – drama je to do kraja pogažena ljudskoga dostojanstva. U toj Isusovoj drami, u svoj nepravdi, ili prividu pravde – procesa pred Velikim vijećem, Herodom i Pilatom – kad su pale sve maske ljudske pravde, možemo nazrijeti sve suvremene tragedije, svu patnju čovjeka i čovječanstva, svu nepravdu koja se i danas nanosi stotinama milijuna ljudi. Isusova patnja znamen je patnje svih obespravljenih, potlačenih, pretučenih, bičevanih, teroriziranih.
Prepoznat ćemo tu i stranicu svoga vlastitoga života, svojih patnja i križeva, svoga života obilježena trajno patnjom, bolima, strahom, bolestima, prolaznošću i konačno smrću, na koju najradije i ne mislimo. Istodobno nam se danas otkriva i posve drugo lice zatamnjene i osjenjene strane, naime, nakon pomrčine Golgote slijedi uskrsnuće: Jer, gle, po drvu križa dođe radost u cijeli svijet…
Kako doprijeti do toga temeljnoga osvjedočenja i uvjerenja koje je sadržano u tim riječima o križu?
Pratimo pomno sve prizore koji prethode Isusovu uhićenju i osudi. Lako ćemo uočiti da iza svekolika opisa mržnje i fanatizma, straha i bijedne slabosti imamo na zaslonu nešto što sja neobičnošću i nesvakidašnjim te svemu pruža posve drukčiju perspektivu.
Otkrit ćemo trag snažniji i jasniji od posvemašnje zbunjenosti, od sve kaotičnosti i zloće ljudi koji Isusa okružuju, optužuju, tuže, sude i na kraju mu presuđuju. Otkrit ćemo, ako smijemo tako reći, tragove: Božje tragove koji su neizbrisivi i neuništivi.
Naime, već na samom početku Isusove muke, za Isusove uhidbe u Getsemaniju, imamo mjesto koje nam krajnje neobično zvuči. Na upit koga ta svjetina u noćne sate traži, odgovara Isus: To sam ja! Ja sam taj! U tome izričaju Ja jesam sadržano je daleko više nego što mi činimo kad nas primjerice policija legitimira tražeći naše osobne podatke, našu osobnu iskaznicu ili dokumente. Kao da im Isus želi reći: Da, to sam ja. Ja sam nešto više nego vi mislite u svojim glavama i svome predodžbenom svijetu.
Naime, riječ je o Isusovu nutarnjem identitetu, o najintimnijoj strani njegova bića i bitka. On je s druge strane. Možete vi uhapsiti mene, možete me i uništiti, ali u meni je nešto što se ne da ničim uništiti. Tako bismo mogli opisati taj susret i izričaj. Naime, u Starom zavjetu, to: Ja jesam – može izgovoriti samo Bog. Bog jest, čovjek nije, čovjeka nema, on to što jest može zahvaliti samo Bogu.
Zbog svoga pred Velikim vijećem i svećenstvom Ja jesam Sin Božji Isus je otišao u smrt. Potpisao je svoju vlastitu smrtnu osudu. Na to se nadovezuje scena pred Herodom komu Isus ne odgovara ni riječi. Ta lisica ne zavrjeđuje ni riječi iz Isusovih usta. Jer, on je zapravo obični lakrdijaš, nasilnik, ubojica, preljubnik, nazovikralj. Zatim prizori u Pilatovoj sudnici. Cjelokupni razgovor s Pilatom očituje Isusovu nadmoć nad tim rimskim namjesnikom koji je stalno u strahu za svoje pozicije, a postaje igračkom židovskih prvaka i mase.
Osuđenik, okrivljenik je nadmoćan nad tim nasilnim pijunom rimske svjetske moći i prevlasti. Na Pilatov upit, je li Isus kralj židovski, odgovara Isus izričajem: Da, ja jesam kralj, ali kralj Istine, one posljednje stvarnosti kojoj je sve ovo prolazno podložno. Moja je istina kraljevska. Isus se čak osmjeljuje uskratiti Pilatu odgovor kad ga pita spram njegova podrijetla. Isus uskraćuje odgovor jer ne trpi vanjsku silu ni pritisak, te na njegov upitnik ne može odgovoriti iz svoje intime, iz dubine tajne i onoga najosobnijega što nosi, što u dubinama krije u sebi.
Isus može sebi čak i priuštiti da Pilatu skrene pozornost kako je sva njegova vlast koju obnaša samo delegirana, da je ima od one vlasti u Rimu. Da je nema, ne bi imao nikakve ovlasti nad njim. Kad se prevede na naš suvremeni jezik, onda bi pitanje moglo glasiti: Čuj ti, rimski namjesniče! Tko si ti kad skineš sa sebe tu odoru, tu uniformu? Tko si kad više nisi u službi? Tko te još poznaje, tko te uvažava ili cijeni? Tko će te poštivati kad više nisi to što sad jesi?
Dakle, tko je čovjek i što je čovjek? Ne služba, ne funkcija koju obnaša, nego ono što on u svome biću zapravo jest. Tek je to ono pravo u čovjeku i s čovjekom.
Značajna je još jedna besjeda iz Isusovih usta koju je izustio neposredno prije svoje smrti. Naime, riječ: Svršeno je! (Iv 19,30). Dovršeno je. Ispunio sam svoju životnu misiju, svoje poslanje. Kako međutim čovjek u naponu snage, u sredini svojih dana, kako veli psalmist (usp. Ps 102,25), može reći da je svršeno, da je ispunio misiju, kad je nasilno istrgnut iz svoga života, kad mu je nasilno prekinuta životna nit, i to podmuklo, zaplotnjački, nasilno? Biblija govori o pojedincima koji su u dubokoj starosti otišli iz ovoga života, nasitivši se blagoslova i dana na zemlji. Lako ćemo prihvatiti smrt starije osobe kad se smrt očekuje. Obično velimo, pa jednom se i to mora dogoditi, i to će jednom doći. Ali kad je riječ o mlađoj osobi?
Isus veli: Svršeno je! Sjetimo se prvih redaka naše Biblije. Ondje Bog dovršava šestoga dana proces stvaranja svijeta, a petak je bio kod Židova šesti dan, I ovdje Isus – šestoga dana dovršava djelo novoga stvaranja. Mogao je to reći jer to nadilazi naše ljudsko poimanje i shvaćanje. Njegov je život poprimio takve obrise koji su zračili punim smislom. Živio je sretnim životom, puninom života. Živio je iz Oca i za Oca koji je temelj njegova bitka. Ispunjavao je volju svoga Oca i stoga je mogao reći da u ruke Očeve predaje duh svoj. U trenutku njegove smrti Božja je zbiljnost snažnija od svega užasa, jeze, umiranja, svega onoga što prati grozota smrti na križu.
Ne smijemo ni pomisliti da ovim obezvrjeđujemo strahotu smrti i umiranja, kako preskačemo grozu te u svjetlu potonjih događaja umanjujemo strahotu Isusova umiranja na križu. Ne, to nikako. Ali smrt nosi u sebi i kod smirenih, svetačkih likova nutarnju veličinu i dostojanstvo, što je uočljivo primjerice u jednoga Pavla, Ignacija Antiohijskoga, Franje Asiškoga, ili pak novovjekih mučenika koji su spremno išli u smrt, toliki koji su stradali u zlosilnim režimima komunizma ili nacizma.
Nebrojeni su osuđeni na smrt, pred streljačkim vodom ili pak vješanjem. Primjerice, jedan D. Bonhoeffer piše iz tamnice svoja pisma, a u iščekivanju je onoga što je uslijedilo god. 1945., kad je neposredno pred slom nacizma bio obješen u zatvoru. Otpor i predanje, tako su nazvana njegova pisma i zapažanja iz uzničkih dana. Ima tu i grožnje i jeze pred onim što ga očekuje, ali je zapanjujuće kako čovjek pri punoj svijesti i u najboljim muževnim godinama gleda smjelo smrti u oči, te svome krvniku veli s vješala, kako se on ničega ne boji jer ide ususret Kristu, dok je njega – krvnika – strah za sve i od svega. To su istinski biseri. Ne manjka tu ni žalosti, boli zbog rastanka, samoće. Ali iz svega zrači uvjerenje kako sa smrću ne svršava sve, kako ga Gospodin čeka u vječnosti. Tomu se možemo samo diviti.
I čovjek, suočen sa skorom smrću, pita sama sebe, kako je samo mogao tako polovično ili pak ‘na četvrt’ živjeti. Tek u tim trenutcima, iščekivanja susreta s Kristom, čovjek postaje punim čovjekom, iznutra slobodnim, autentičnim, istinskim, stvarnijim nego prije. O tome govori i sv. Ignacije Antiohijski u svojim pismima, o tome pjeva i sv. Franjo koji pozdravlja sestru Smrt.
Ništa zapravo od svega toga ne bi bilo moguće da nisu imali na životnom zaslonu Isusovu smrt, njegove posljednje ovozemaljske trenutke te nadu s kojom je svojom smrću na križu otišao s ovoga svijeta.
Sva trojica sinoptika, i Matej i Marko i Luka, izvješćuju kako je u trenutku Isusove smrti – od šeste do devete ure – tama prekrila svu zemlju, kako je sunce pomrčalo. Kao da se želi reći, za smrti bilo kojega čovjeka, a pogotovo za smrti osobe kakva bijaše jedinstvena – Isusa Krista – zalazi sunce, nastaje pomrčina. Slika sunčeva zalaska veli nam da ništa ne će nestati i propasti od onoga što je danju izraslo i rascvalo se. Svanut će novo jutro – jutro Uskrsa.
RASPETI – H. DŽUBRAN
(Zabilježeno na Veliki petak)
Danas kao i svake godine na ovaj nadnevak čovjek biva sa strahom istrgnut iz svoga dubokog sna. Stoji pred pričinom vremena te očiju punih suza gleda prema Golgoti da dadne svjedočanstvo za Isusa iz Nazareta, pribijena na križ… Ali kad mine dan i spusti se noć, ljudi se vraćaju da kleknu pred svoje kumire koje su podignuli na svakom brežuljku, svakoj uzvisini, svakom polju, svakoj tržnici.
Na današnji dan polijeću kršćanske duše na krilima sjećanja prema Jeruzalemu. Stajat će ondje u grupicama, udarat se u prsa, zuriti, piljiti u Njega, okrunjena trnovom krunom, ispruženih ruku prema nebesima kako gleda kroz zastor smrti u dubine života…
Ali kad nad pozornicom dana padne zastor noći i kad se okonča kratka drama, kršćani će se vratiti natrag u skupinama, spustiti se u sjeni zaborava između plahta neznanja i lijenosti.
Ovoga, jednoga dana u godini, ostavljaju filozofi svoje tamne špilje, mislioci svoje hladne ćelije, pjesnici sjenicu svojih snova. Svi stoje u nijemom poštovanju na tihom brijegu i osluškuju glas mlada čovjeka koji govori o svojim ubojicama: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.“
Ali kad se utrnu u mračnoj tišini glasovi svjetla, povratit će se filozofi, mislioci i pjesnici u svoje uske usjekline i zastrt će svoje duše bezvrijednim listovima pergamena.
Žene, inače do kraja zaokupljene ljepotama života, podignut će se ovoga dana sa svojih divana, da promatraju Ženu prepunu jada i boli, koja stoji pod križem, poput nježne grančice pred bijesom oluje. I dok joj se budu približavale, do njihovih će ušiju prodirati duboko jecanje i bolna tuga.
Mladi ljudi i žene, u utrci sa strujom sudobne civilizacije, danas će se na trenutak zaustaviti i baciti pogled unatrag da bi vidjeli mladu Magdalenu, koja svojim suzama otire krvave mrlje s nogu mladog čovjeka, obješena između neba i zemlje. I kad se njihove oči nasite tog prizora, okrenut će se i doskora ponovno pucati od smijeha.
Na ovaj dan u godini budi se čovječanstvo zajedno s proljećem i u plaču stoji uz patnika iz Nazareta. Zatim ponovno zatvara svoje oči prepuštajući se dubokoj pospanosti. Međutim, proljeće ostaje budno, sa smiješkom nastavlja svoj hod, dok ne prijeđe u ljeto, obučeno u mirisnu, zlatnu odjeću. A čovječanstvo ostaje u tuzi i plaču te nalazi svoju ugodu oplakujući uspomene i minule heroje…
Kad bi čovječanstvo imalo više razumijevanja, klicalo bi zbog svog spasenja. Ali čovječanstvo je poput djeteta prepuna ushita pored ranjene životinje. Čovječanstvo ustrajava u smijehu pred nadolazećom bujicom koja odnosi suhe grane stabla u zaborav, a sa sobom trga i odnosi sve stvari koje nisu pričvršćene.
Čovječanstvo promatra Isusa iz Nazareta kao jednoga među siromasima koji je poput tolikih siromaha iskusio bijedu i poniženje. Stoljećima je čovječanstvo štovalo slabost u osobi Otkupitelja.
Čovjek iz Nazareta nije bio slab. Bijaše on snažan i jak, to je još i danas. Samo se ljudi sustežu priznati istinsko značenje njegove snage.
Isus nikad nije živio u strahu, niti je umro pateći ili u jadikovkama… Živio je poput vođe, raspet je poput križara, umro je junački te je tako ugonio strah u svoje ubojice i mučitelje.
Isus ne bijaše ptica slomljenih krila. Izdržao je oluju koja lomi sva slabašna krila. Nije se bojao ni svojih progonitelja ali ni svojih neprijatelja. Nije patio od svojih ubojica. Bijaše slobodan, smion, odvažan, hrabar. Prkosio je svim despotima i tlačiteljima. Vidio je kužne i zarazne čireve, odrezivao i vidao ih… Ušutkivao je zlo, razarao krivotvorine, gušio izdaju.
Isus nije izronio isred srca svjetla da bi razorio nastambe te na njihovim ruševinama podignuo samostane i opatije. Nije nagovarao jake da postanu monasi ili svećenici. Došao je poslati na zemlju novoga Duha s takvom snagom sposobnom uzdrmati u temeljima sva carstva i kraljevstva podignuta na kostima i lubanjama ljudi…
Došao je srušiti velebne palače podignute na grobovima slabih i nemoćnih. Došao je srušiti sve idole koji su podigli svoje hramove na štetu siromaha i prezrenih. Isus nije poslan poučavati ljude kako sagraditi velebne crkve i svetišta posred hladnih, bijednih kolibica, potleušica, šupa… Došao je stvoriti od ljudskih srdaca hramove, od njihovih duša oltare, od njihovih duhova svećenike.
To bijaše poslanje Isusa iz Nazareta, to su nauke zbog kojih je bio raspet. Kad bi čovječanstvo bilo dovoljno mudro, i danas bi tu stajalo te iz petnih žila pjevalo pobjednički hvalopoj i slavodobitnički himan.
******
O raspeti Isuse, patniče s Golgote, koji s križa promatraš žalosni mimohod vremena i ljudi, koji čuješ vapaj potlačenog čovječanstva i razumiješ snove vječnosti…
Na križu si slavniji i dostojanstveniji od tisuća kraljeva na tisuću prijestolja u tisućama kraljevstava…
U svojoj si smrtnoj borbi moćniji od tisuća generala u tisućama ratova…
U svojoj si boli raspjevaniji od proljeća sa svim njegovim cvjetovima…
U svojoj si patnji hrabriji od nebeskih anđela u njihovim naricajima…
Od svojih si mučitelja stameniji od brda, hridi i litice…
Tvoja je trnova kruna sjajnija i ljepša od bahramske krune…, a čavli koji probadaju tvoje ruke krasniji su od Jupiterova žezla.
Mrlje krvi na tvojim nogama sjajnije su od svega nakita božice Ištar.
Oprosti slabima koji te danas oplakuju, jer ne znaju da bi im bilo bolje oplakivati same sebe…
Oprosti im jer nisu svjesni da si ti smrću pobijedio smrt te podario mrtvima život…
Oprosti im jer ne znaju da ih tvoja snaga neprestano očekuje…
Oprosti im jer ne znaju da je svaki dan tvoj dan.
Iz neke grčke homilije iz 4. stoljeća
„Nitko nije uzišao nebo osim onoga tko je sišao s neba”
Za mene je drvo križa drvo vječnoga spasenja. Ono me hrani, ono je moja slast i ugoda. Puštam svoje žilje u njegovo korijenje, pružam se i širim kroz njegovo granje. Njegova me rosa čisti, a njegov duh poput svježega povjetarca čini me plodnim. U njegovoj sjeni podižem svoj šator; u bijegu od vrućine nalazim ondje hlad i odmor. Njegovo cvjetanje daje mi da se rascvjetam, iz njegovih plodova primam sve svoje velike slasti. Ti su plodovi od početka bili određeni za mene, do beskraja se mogu njima radovati i u njima uživati… Kad pred Bogom zadrhtim, ovo me stablo zakriljuje. Kad posrnem, ono me podiže. Ono je cijena moje borbe, moj pobjednički trofej. Ono je za mene uska staza, strmi put, Jakovljeve ljestve po kojima anđeli Božji silaze i uzlaze, a Gospodin je gore, na vrhu.
To stablo nebeskih razmjera seže od zemlje do neba; ono je besmrtno raslinje koje se nalazi između neba i zemlje. Ono nosi sve, podupire svemir, ono je oslonac nastanjena svijeta, obujmljuje svemir, sjedinjuje različite elemente čovjekove naravi. Na okupu ga drže nevidljive spojnice Duha. I tako se privija uz božansko te ga nikada više nije moguće odvojiti od njega. Svojim vrškom dotiče najviša nebesa, svojim korijenjem učvršćuje zemlju, a svojim snažnim rukama obujmljuje bezbrojne međuprostore u atmosferi. I tako je ono cjelovito i naskroz u svemu i posvuda.
Malo je nedostajalo i svemir bi bio uništen, raspao bi se od straha suočen s Kristovom mukom, da mu nije Isus u svojoj veličini ulio božanskoga Duha, i obraćajući se Ocu, izrekao: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj” (Lk 23,46)… Sve je bilo nestalno. Ali kad je božanski Duh ponovno uzišao na nebo, svemir je bio ponovno oživljen, oživotvoren i pronašao staru čvrstinu. Bog je bio posvuda i u svemu, a razapinjanje se protegnulo na sve i svakoga.
