Već gotovo 10 godina na stranicama portala Radiopostaje Mir Međugorje pišem kolumne. Mnogo tema, mnogo promišljanja, osobnih borbi, pokušaja da nekoga umirim, nekome pomognem, nekoga prodrmam. Netko prevrne i očima. Sve to riječ može.
Vaše reakcije i privatna javljanja često su mi davali do znanja da ljudi čitaju brzo, neuneseno u tekst, čitaju samo naslov ili zaključuju sadržaj iz izvučenog dijela teksta u objavi. Jedni su mislili da sam časna sestra (zaista ne znam na osnovu čega) , drugi nudili brak, treći tražili duhovnu pomoć.
Bilo je tu mnogo vjerskih fanatika koji su vagali svaku napisanu riječ, ali najviše onih koji su uživali čitajući. Ja ne pišem za novac, ne izmišljam teme ako nemam što reći, nekad tjednima nećete vidjeti moju kolumnu jer je inspiracija presahnula. Pišem po osjećaju, potrebi da riječi kad se nakupe, napuste moj prostor i prijeđu na papir.
U početku bijaše Riječ. Ne buka. Ne sila. Riječ.
I od tada do danas, svijet se gradi i ruši istim alatom.
Stalno se vrtim u temema meduljudskih odnosa jer smo, ljudi dragi, potpuno pobacili u toj disciplini.
Nema nas nigdje. Nemamo vremena, živaca, energije.
I ne trebamo imati za svakoga, iscrpljujuće je to. Znam. Nekako se u posljednje vrijeme pojavljuju ljudi s kojima u nekim razgovorima i odnosima osjećate kao da ste ispali iz bubnja sušilice. Dva broja manji i zgužvani. Sve zbog pogrešnih riječi. Imate li one ljude čije vas riječi opuštaju, čine bitnima, koji slušaju vaše riječi. Možda ih i pamte, ali danas je to teško očekivati. Ako imate, čuvajte ih.
Riječi su potrebne da gradite odnose, šutnja ih razara. Tamo gdje nastupi šutnja, netko se prestao boriti za riječ.
Sveti Jakov nas ozbiljno upozorava:
“Tako i jezik: malen je ud, a velikim se može ponositi.
Evo: kolicna vatra koliku šumu zapali! I jezik je vatra, svijet nepravdâ jezik je među našim udovima, kalja cijelo tijelo te, zapaljen od pakla, zapaljuje kotač života. Doista, sav rod zvijeri i ptica, gmazova i morskih životinja dade se ukrotiti, i rod ih je ljudski ukrotio, a jezik – zlo nemirno, pun otrova smrtonosnog – nitko od ljudi ne može ukrotiti.
Njime blagoslivljamo Gospodina i Oca, njime i proklinjemo ljude na sliku Božju stvorene: iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. Ne smije se, braćo moja, tako događati! “ (Jak. 3, 5-11 )
Pogrešnim riječima, ako tome pridodamo i u pogrešno vrijeme, možete jako negativno utjecati na nečiji život. Izmišljenim riječima o drugome možete trajno uništiti nečiju reputaciju. Razmislite prije nego zinete jel trenutak vaše želje da pričate vrijedan nečijega mira.
No isti taj jezik može biti blagoslov. Može biti molitva. Može biti melem.
Riječi utjehe ne moraju biti velike. Ponekad su to samo: „Razumijem.“ „Ovdje sam.“ „Oprosti.“
Riječi koje ne popravljaju sve — ali ostaju.
Isus nije govorio puno, nije objašnjavao drugima, nije se ni opravdavao. I pred Pilatom je šutio.
Nije razvlačio na proste faktore što je htio reći u blaženstvima, koja je pouka prispodobe o izgubljenom sinu. Samo nam je dao riječi složene u cjelinu, koje i dan danas proučavamo i živimo. A živimo u vremenu previše riječi, a premalo slušanja.
Učimo se govoriti manje, a smislenije.
Jer riječi koje dolaze iz srca koje moli — ne ranjavaju.
Želim vam ljude čije će vas riječi liječiti. I da znaju prepoznati kad vam je taj lijek potreban. Želim vam odnose gdje će te se riječima podržavati, hrabriti i grliti jedni druge.
A najbolje riječi ćete izgovoriti u molitvi. Te riječi su uvijek ispravne.
Ankica Ostojić
