Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 7,1-10
Govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?«
Riječ stigma u grčkom jeziku znači biljeg, pečat, urez, rana, otisak ili pak znak koji se od davnine koristio kako bi označio pripadnost nečega ili nekoga nekome. U kršćanstvu taj naziv označava pet rana raspetoga Krista utisnute u ruke, noge i bok onoga koga je sam Bog vidljivo proslavio, samomu Kristu suobličio.
Naravno, stigmatizacija ne mora uvijek u sebi značiti čudo, jer se slični fenomeni zapažaju i izvan prave mistike, ali možemo je, gdje je ona izraz i tjelesna posljedica mistične ljubavi prema Kristu i križu, promatrati s religioznim poštovanjem ako se ne iskorištava za senzaciju – pojašnjava K. Rahner u svom Teološkom rječniku. Mnogi su znanstvenici, s različitim motivima i pristupima, proučavali pojavljivanje tih rana, te pokušavali tumačiti njihove uzroke i odražaje.
U franjevačkom svijetu poznato je ime Imberta Gourbeyre, liječnika koji je od početnoga materijalističkog polazišta, upravo na primjeru sv. Franje Asiškoga, došao do vjerničkoga stava koji zastupa većina katoličkih znanstvenika, a on se, u biti, sastoji od dvije protumačive stvarnosti. Prva je da bi stigme značile izraz nadnaravne mistične komunikacije, koja nutarnji svijet očituje izvanjski, na tijelu. Bog, dakle, daruje određenoj duši milost ulivene kontemplacije Isusove boli raspinjanja. Drugi, pak, to smatraju izravnim i čudesnim zahvatom Božjim, koji omogućuje rasvjetljenje i izravno djeluje na tijelo da bi ga u potpunosti suobličio sa slikom raspetoga Krista.
Znakovi čavala na rukama i nogama
Zanimljivo je da se u katoličkom svijetu prve stigme, na ovako izravan način, pripisuju upravo sv. Franji iz Asiza. Dogodilo se to, kako svjedoče životopisci, krajem ljeta 1224. godine, na brdu Alverni (La Verni), dok je Franjo postio jednu od četrdesetnica. Zbog kronologije i jasnoće izraza slijedimo Bonaventurin opis iz 13. poglavlja Životopisa svetoga Franje. Piše on da se to dogodilo dvije godine prije nego što je Franjo dušu predao nebu. Nakon mnogih napora, vođen providnošću, Franjo je došao u osamu na spomenuto brdo. A kad je ondje, prema običaju, počeo postiti četrdesetnicu na čast svetom Mihaelu Arkanđelu, više nego obično bio je obasut milosnim nadnaravnim promatranjem i nebeskim čežnjama. Štoviše, počeo je obilnije osjećati ulijevanje nebeskih darova.
Bonaventura najprije opisuje zanimljiv susret s Božjom Riječi. Franjo je, naime, najprije pobožno molio, a potom s oltara uzeo evanđelistar i dao da mu ga jedan od subraće otvori, i to triput u ime presvetoga Trojstva. I kad se kod svakog od tri otvaranja knjiga otvorila na tekstu koji opisuje Gospodinovu muku, Franjo je razabrao da se za života mora Kristu tako suobličiti u patnjama i bolima muke kao što ga je nasljedovao u životnom djelovanju. U tom duhu, u tim danima povučenosti i posta, Franjo je nastavio moliti. I dok se jednoga jutra, oko blagdana Uzvišenja svetoga Križa, molio na obronku spomenute gore, ugledao je serafa koji je imao šest vatrenih, sjajnih krila, kako se spušta s neba.
Kad se u munjevitu letu spustio do mjesta na kojem je Franjo molio, među krilima se pokazao lik propeta čovjeka koji je imao ispružene ruke u obliku križa i noge pribijene na križ. Dva su mu krila bila izdignuta iznad glave, dva su bila raširena za let, a dva su pokrivala cijelo tijelo. Kad je to ugledao, silno se zapanjio, a srce mu je ispunila žalost pomiješana s radošću. Radovao se, naime, milosnom pogledu kojim ga je Krist gledao u obličju serafa, ali prikovanost na križ mu je mačem suosjećanja boli probadala dušu.
Promatrajući neshvatljivo viđenje, shvatio je da je to djelo Božje providnosti i razabrao poziv i milost po kojoj bi mogao biti preoblikovan u obličje Krista propetoga ali ne po mučeničkoj smrti tijela nego po žaru duše. Kad je čudesnoga viđenja nestalo, u njegovu je srcu ostao čudesan Žar, a onda su se počeli pokazivati znakovi čavala na rukama i nogama kao što ih je malo prije vidio na liku Raspetoga. Vidjelo se kako su ruke i noge u samoj sredini probijene čavlima. Glave su se čavala pokazivale na dlanovima ruku i na gornjem dijelu stopala, a vršci su im se nalazili na protivnoj strani. Glave su čavala na rukama i nogama bile okrugle i crne.
Nakon tog događaja, Franjo je nosio svoju svetu tajnu i šutio, ali su braća uporno tražila da im kaže nešto o tom doživljaju, navodeći evanđeosku prispodobu kako se talenti ne smiju sakriti. I Franjo je, potaknut snagom evanđeoske riječi, s velikim strahom ispripovijedao tijek viđenja i nadodao kako je onaj, koji mu se ukazao, nešto rekao što ne bi nikada, dok bude živ, mogao otkriti nijednom čovjeku.
Nedokučiva tajna
Kad se navršilo četrdeset dana što ih je odlučio provesti u samoći i došla svetkovina svetoga Mihaela Arkanđela, Franjo je sišao s brda, noseći sa sobom nedokučivu tajnu i lik Propetoga!
Kad je, nakon dvije godine od tog događaja, sveti Franjo umro u listopadu 1226., brat Ilija je poslao poznato Pismo u sve franjevačke provincije. Brat Ilija piše: „Prije smrti brat i otac naš pojavio se raspet, na svome je tijelu nosio pet rana koje su doista bile biljezi Kristovi.” Toma Čelanski, govoreći o stigmama sv. Franje, svjedoči: „To smo vidjeli mi koji ovo govorimo. Rukama smo doticali ovo što riječima opisujemo” (3Čel 5). I Bonicije, jedan od Franjinih životnih suputnika, pozvan o ranama kazati istinu braći na zborovanju u Genovi (1254.), plačući je posvjedočio: „Ove su ih moje oči vidjele, i ove su ih moje grješničke ruke doticale” (FR, 88.).
Crkva je ovo čudo potvrdila snagom brojnih papinskih pisama, a liturgijski kult rana proširio se ubrzo nakon smrti sv. Franje. U četrnaestom stoljeću, za vrijeme Sveopćega franjevačkog zborovanja u Cahorsu (1337.), određeno je „da se u Franjevačkome redu slavi svetkovina rana blaženoga Franje”.
Kasnije je papa Klement IX. to liturgijsko slavlje proširio na cijelu Crkvu, upućujući pogled vjernika na knjigu Otkrivenja (peto i dvanaesto poglavlje) koja govori o Janjetu koje još nosi pečat svoje muke, te zahvaćeno slavom, privlači sebi svoje odabranike.
Nema dvojbe da je sv. Franjo svojom pojavom obilježio kršćansku povijest kao čovjek koji je bio u svemu suobličen s Kristom, sve do ureza znakova njegove Muke. Bartol iz Pize (XIV. st.) do te je mjere naglašavao tu suobličenost da ga je nazvao „alter Christus”.
No, uza sva možebitna prenaglašavanja i kriva predstavljanja u povijesti, sv. Franjo ostaje čisti uzor kršćanske ljubavi prema Kristu raspetome. Neka i nas, prigodom ovoga velikoga franjevačkog jubileja, blagdan Rana sv. Franje još jače privuče na pobožnost Kristove muke i raspinjanja.
