Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 22, 15-21
Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«
Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«
Jedna od bitnih značajki Isusova javnog djelovanja jest da je imao veoma istančan osjećaj za čovjeka, čovjekove misli, želje, kretnje srca. Jednom riječju, pronicao je ljudske nakane, znao je što je u čovjeku, nitko mu nije trebao davati svjedočanstvo o čovjekovoj nutrini (usp. Iv 2,25). Ili evanđelisti jednostavno sažimlju: “Poznavao je njihove misli” (Mt 12,25).
Biblijski čovjek misli srcem, a srce je pojam za cjelokupnost čovjeka. I izvan svake je dvojbe, čitamo li evanđeoske izvještaje, što i koja bijaše glavna nakana Isusova, na što je skretao slijed svojih misli te koja je svrha svega oslovljavanja slušateljstva.
Isus živi svjesno, a tko svjesno živi, sposoban je i druge osvješćivati. Sposoban je otkriti istinu čovjekova čovještva, sposoban je biti sredstvom osvješćivanja, očovječivanja i duboke preobrazbe u pojedincima kao i u društvu. Takav bijaše Isus u svakome svome nastupu. To je tako razvidno iz razgovora i kad je riječ o poreznom novčiću.
Pitanje poreza uvijek je vruća tema, vrući krumpir. Pomislimo samo na porezne prijave, na neugodne uvide u privatni život, na podatke koje ljudi ne želite dati, na tajne račune, na porezne istražitelje, na mnoge neugodne situacije u koje se može naći i čestiti građanin. Isusu se podmeće nešto slično, još vruće željezo da si jako opeče prste. Primjetno je da Isus izbjegava političku raspravu; ne dopušta da bude uvučen u polje gdje može biti samo gubitnik.
On preuzima inicijativu i potiče ispitivače da malo promisle svojom glavom. Trebali biste sami otkriti što je ispravno. Argument poprima drugačiju notu. Njegovi protivnici nisu očekivali ovakav rasplet, ima obješenih lica. Cijela klima se promijenila. Prije je bilo emocionalno nabijeno, karakterizirano pritajenom napetosti, trijumfalnom sigurnošću pobjede, uzajamnim namigivanjem, ali kad Isus progovori, postaje objektivnije, ozbiljnije. Više je tišine, konsternacije, vjerojatno čak i zamišljenosti.
“Je li dopušteno davati caru porez ili ne?” – tako glasi ciljani upit. U danim okolnostima odgovor može glasiti samo potvrdno: “Da”, ili u obliku, “Što nam drugo preostaje u postojećem političkom stanju?” i sl. Međutim, da je Isus odgovorio potvrdno, protivnici bi likovali od sreće: “Pa da, odavna nam je jasno: Nije on nikakav prijatelj slobode, surađuje s osvajačima, Rimljanima, našim krvnim neprijateljima.” Time bi izgubila svaka njegova riječ na vrijednosti i vjerodostojnosti, među narodom bi bio zauvijek prokazan kao suradnik s okupatorom i sl.
Ali, Isus je kao i obično savršeno spontan, neposredan. Uopće se ne upušta u političke razmirice, politički obojeno pitanje gura u stranu te razgovor skreće na razinu govora o istini o čovjeku. To je daleko bitnije od poreza. Pokazuju mu novčić da bi nakon upita, čiji je ono urezani lik u mrtvoj kovini, jednostavno odgovorio: “Pa sam vam novčić veli. Dokle god ste zakonski obvezani i dužni plaćati porez carskoj blagajni carskim novcem, vratite ga u blagajnu i vrhovništvu koje ga je i izdalo”. Vratite ga njegovu vlasniku u Rim.
I više nije u žarištu problem novca ni poreza, nego urezane slike! Isus zaokružuje raspru upravo središnjim pitanjem o slici. I kao da želi slušateljstvu reći: “A što je sa slikom koja je u svakome od vas urezana. Nije li svatko od vas prema svjedočanstvu Pisma ‘Božja slika i prilika’? Plaćate li zbilja Bogu taj svoj dužni ‘porez’, jer Njemu dugujete sve, i samo njemu ste dužni svakodnevno zahvaljivati i slaviti ga. Jer Njegovo ste vlasništvo i svojina. Stoga budite zabrinuti oko toga. To je daleko potrebnije od svih tih vaših sofisticiranih pitanja, problema i sl. Ima stvari koje se po sebi razumiju, koje se nameću po sili zakona i običaja, državnoga ustroja i uprave, a vi ih uzimate samo kao izliku da biste skrenuli pozornost s bitnoga i odlučnoga u svojemu životu.
Dokle god s tim novcem trgujete te stječete sebi blago ovdje na zemlji, za sebe i vlastite probitke, dotle je sve u redu i taj vam carski natpis ne smeta. Tek kad treba s njime platiti porez, a to je uvijek odurno i teško, u svakoj vlasti i svakome režimu, pa bila ta vlast i najnarodnija te najdemokratskija, to je onda preteško i smeta vam.” Pa se traže načini kako zaobići plaćanje poreza. Pa traže porezne savjetnike, kako smanjiti stopu poreza itd.
Isusu je jasno da je u njegovu slušateljstvu upravo neraščišćeno pitanje odnosa prema Bogu. Kao da želi reći: Novac pripada Cezaru, a vi Bogu! Bornkamm, egzeget, lijepo to izriče: “Novac koji nosi carevu sliku dužni ste caru, a sebe same, čovjeka, koji nosi sliku Božju, dugujete Bogu” (Isus iz Nazareta, 132).
Psiholog i poznavatelj ljudske Carl Gustav Jung citira san pacijenta koji je kroz terapeutski rad došao do novog stava prema vjeri. Glas govori: “To što radite je opasno. Vjera nije porez koji biste trebali platiti…. Vjera nije nadomjestak, ngo ju treba dodati kao konačno ispunjenje druge aktivnosti duše. Trebate roditi svoju religiju iz punine života; samo tada ćete biti sretni.”
Dati Bogu ono što mu pripada u konačnici se sastoji u davanju duši prostora gdje može (pro)disati. U jeziku vjere to se dade izraziti kao moliti se Bogu, hvaliti i slaviti Boga i zahvaljivati mu. Tako se stvara nova kvaliteta života, prava životna radost, život koji zrači, posvemašnje da sebi i svakoj osobi koju sretnemo. Slika Božja u nama počinje sjati, iskra postaje vatrom, kao djeci Božjoj dopušteno nam je rasti i razvijati se. Kad dajemo Bogu ono što je Božje (Mt 22,21), i sami postajemo bogati.
Carevi dolaze i prolaze, a Bog dolazi i nikad ne prolazi! Zato se iz svake pore Isusova bića dade nazrijeti da mu je stalo do posvemašnje preobrazbe svijeta prema ‘novome, prema punom, stvarnom, svjesnom, osviještenom životu’, gdje sve smjera prema onome: “Oče, dođi kraljevstvo Tvoje!” A to će se dogoditi u trenutku kad u sebi i s Božje slike koju nosimo, skinemo sve lažne premaze, lakiranja, kad svaki čovjek zasja u svojoj izvornosti kao istinsko dijete Božje. Božja slika i prilika.
ISUSOV POLITIČKI I RELIGIJSKI REALIZAM
Moramo se prenijeti u povijesno surječje cjelokupne zgode. Vrijeme je židovske pashe. U to je doba rimski namjesnik redovito znao umarširati sa svojim trupama u tvrđavu Antonia jer su takva masovna okupljanja bila redovito praćena demonstracijama, provalama mržnje protiv Rimljana, komešanjem i pobunama u narodu. Pri ruci je bio uvijek ‘interventni policijski vod’ koji je svaku pobunu gušio redovito i u pravilu u krvi.
Na drugoj strani imamo mirovnu demonstraciju, protupolitički čin Isusova ulaska u grad. Mesija na magaretu, kralj mirotvorac, u pratnji djece i nešto galilejskih ribara te svijeta. Za herodovce koji bijahu lojalni rimskoj vlasti sumnjiv je on tip, a za farizeje i pismoznance ozloglašeni znani heretik, koji se ne drži Mojsijeva zakona ni otačkih predaja. Svakomu je Isus trn u oku.
Sad je trenutak da ga se riješe pa mu šalju skupno poslanstvo, svoje glasnike. Kolika zapravo ironija sudbine!? Kroz cijelu je povijest Bog slao svoje glasnike s neba, a ovi sad šalju svoje protu-glasnike, protuposlanstvo Božjem jasnom glasu. Proroci i protuproroci! U očima ovih potonjih mora Isus iščeznuti s pozornice. Nepomirljivi protivnici složni su u jednome: Ukloniti, (s)maknuti Isusa. A najbolji je način prokazati ga protivnikom Rimljana, nelojalnim građaninom, buniteljem naroda. Boljeg povoda nema od svakomu mrska poreza. Jer otkad je svijeta i vijeka, nitko nije nikad rado plaćao carine ni poreze. Zavisno od odgovora Isus će dopasti u šake jednoj od struja, bilo herodovcima, bilo revniteljima za Božji zakon. U oba slučaja vješala su mu zajamčena.
Šalju mu izaslanstvo s pripremljenim pitanjem, uvijenim u lijepe fraze, kako je on ‘rabi’ koji se ne obazire tko je tko. Naime Isus ne gleda na ‘personu’, jer persona bijaše izvorno obrazina koju bi stavljali glumci da bi im riječ u kazalištu bolje od-zvanjala tj. ‘per-sonirala’ (latinski – per-sonare), nego Isus zre, ‘čita’ čovjeka u njegovu srcu, istinoljubiv je, uči ljude putu Božjem! Koliko samo otrova u nauljenim frazama!?
Međutim, komplimenti ni pohvale ne udaraju Isusu u glavu. Ne pada Isus na mamac lijepih riječi. Slatki otrov i ništa više. Treba da taj samozvanac iz Galileje povuče samo jedan potez i već je matiran. “Davati ili ne davati caru porez?” Smijemo li to, moramo li to? Za Židove je samo Bog kralj! A rimski kralj koji se pravi bogom je protubog, gori od faraona i poganskih Baala. Rekne li ovaj Isus svoj ‘da’, za puk je izgubljen. Rekne li ‘ne’, ne gine mu križ kao mučilo za prevratnike u carstvu. Osuđen je za sva vremena na anonimnost i beznačajnost kao veleizdajnik na objema stranama.
Međutim, kao i obično, Isus ruši uhodane kategorije svojih protivnika nevjerojatnom mjerom nutarnje slobode i neovisnosti, hladnokrvnosti i krajnje opuštenosti. Nikad se Isus nije zadovoljavao apstraktnim istinama niti ih je tumačio. Za njega je istina uvijek konkretna, Bog konkretan, čovjek konkretan, ljubav prema čovjeku stvarna, zbiljska. Pogotovo mu je logika konkretna. Smrtonosno pitanje uzvraća s velikom mjerom ironije i britkim humorom. “Pokažite mi porezni novčić”(r.19).
Isus ga je toliko puta vidio, nije potrebno da ga još jedanput gleda, ali je naglasak na liku i natpisu koji je ondje utisnut. Taj novčić je znamen moći i kulta koji se iskazuje rimskom cezaru jer nosi natpis koji je svakomu pravovjernom Židovu ravan bogohuli. Isus ga nije nosio sa sobom, a očito je da ga ti izaslanici imaju u svojim džepovima. Od njega stvaraju pred Isusom prividno problem vlastite savjesti, a u svakoj mogućoj prilici koriste se tim novcem za vlastiti probitak i poslovanje te trgovinu. U tome su Židovi i danas pravi znalci i stručnjaci.
Oni su glede vlastite savjesti i prakse već davno problem riješili u korist poreza. Stoga ih Isus pita glede lika i natpisa na kovini. Ako je onaj lik i natpis carski, carsko vlasništvo, onda mu ga dajte natrag u ovom ili onom obliku. Ako je došlo iz carske kovačnice novca u Rimu, onda ga vratite onamo kamo i spada, po naravi stvari. Ako se njime služite za svoje poslove, onda ste dužni plaćati i porez na novac, dakle, vratite mu ono što je njegovo. Ali, nastavlja Isus dalje, vratite Bogu ono što je Božje. Na što Bog polaže puno pravo.
Carska politička i gospodarska vlast ograničene su na prostore koje je osvojila carska vojska. Dakle, ima nužno svoje granice. Međutim, Bog je suvereni gospodar svih i svega, i zato dajte sebe Bogu. Čovjek pripada Bogu, ne caru. Kao što je carski lik utisnut u mrtvu kovinu, Božji lik i slika utisnuti su u svakog čovjeka. U biće i srce svakog pojedinca. Stoga čovjek jest i ostaje zanavijek Božja svojina. Isusova je poruka da se ne zaboravi Bog u politici te da u životu svakog pojedinca treba biti prisutan živi, a ne mrtvi Bog propisa i zakona.
Isusa ne zanimaju pitanja vlasti, institucija, mjerodavnosti, nego čovjek u odnosu na Boga. Živi li čovjek u egzistencijalnoj istini ili egzistencijalnoj laži pred svojim Bogom. To je ono što je Isus htio poručiti: U našim srcima smije jedino Bog gospodariti. Nitko ne smije nikomu i ničemu robovati ili biti ovisan. Ako je novac samo novac, onda je u redu. Ali ako novac postane fetišem, idolom, u tom slučaju stvar se stubokom mijenja. Nemoguće je do kraja izbrisati Božji lik u sebi, ma koliko i čime to čovjek pokušavao. Bog ne želi novac ni milostinju, nego čovjekovo srce. Tvoje i moje.
“Isus skida caru s glave metafizičku aureolu slave. Pred njegovim nemilosrdnim realizmom rasplinjuje se sva ona pusta romantična maskerada koju ljudi izvode već pet tisuća godina sa svojim okrunjenim glavama, sve što nosi ime carske apoteoze i metafizike kraljevstva, ali isto tako i sve krsti imenom ‘po Božjoj milosti’ ili se zove političkom religijom” (E.Stauffer). To i jest onda pravim razlogom da ga se kasnije optuži kako taj isti Isus buni narod (Lk 23,5).
Najpoznatija engleska katolička filozofkinja prošloga stoljeća Elizabeth Anscombe imala je šesnaestogodišnju kćer koja je uhapšena i odvedena na sud zbog javnog prosvjeda protiv pobačaja u blizini klinike za pobačaje. Odbila je ponudu javnog branitelja i branila se sama na sudu. Sudac joj je održao predavanje: „Znam da ste katolkinja. Ovdje ste na sudu jer ste zaboravili jednu stvar koju je vaš učitelj Isus izrekao o odnosu između religije i politike: ‘Dajte caru carevo, a Bogu Božje.’“ Gospođica Anscombe je odgovorila: „Tijela naše nerođene djece ne pripadaju caru.“ Nisu dakle careva i ne može država s njima raspolagati.
Za razliku od islama, kršćanstvo ne tvrdi da ima božansku objavu o politici. Isus se ne kandidira za predsjednika. Zapravo, on je doslovno išao u drugom smjeru; bježao je od pokušaja svojih sunarodnjaka da ga učine kraljem. Kada je Krist rekao: „Vratite caru carevo, a Bogu Božje“, nije se bavio političkim pitanjem odnosa između Crkve i države kao dviju javnih institucija. Umjesto toga, zapovijedao je svakom pojedincu da ispuni u životu dvoje: da plati i Cezaru i Bogu za usluge koje nam čine. Cezar – odnosno država – nudi nam ceste, gospodarstvo, sigurnost, zdravstvenu skrb i vojnu zaštitu; platite mu poreze za to. Ali nemojte mu se klanjati ili nuditi bezuvjetnu ljubav, vjeru ili nadu; samo mu platite novce i poreze koji mu pripadaju, na kojima je njegovo lice. Dajte mu ono što zaslužuje. Ali dajte i Bogu ono što Bog zaslužuje, za sve ono što vam daje.
A što je to? Bog vam daje postojanje, život, milijun velikih i malih užitaka i radosti, i odrješenje i spas od grijeha, smrti i pakla. Zato mu uzvratite za to. Kako? Dajte mu sve, jer vam on daje sve. Ali, naravno, čak ni sve nije ni blizu dovoljno, jer je sve vaše samo konačno, dok su Božji darovi vama beskonačni, vječni. Dakle, jedina pravedna i adekvatna nagrada Bogu jest ono što je Krist ponudio Bogu umjesto nas: svoje sve, i fizički život vlastitog božanskog tijela i krvi, a također i duhovni život, potpunu ljubav i predanje svoje volje volji svog Oca. To je dar zahvalnosti koji prinosimo Bogu u misi. „Što i čime da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio?“ pita se i psalmist.
Već smo kazali kako u svemu zrači Isusova nadmoć nad podlošću protivnika, suverenost nad niskošću, i zato je neminovan i neizbježiv konačni sraz i obračun. Isus oslobađa od robovanja novcu, tiranije moći i cinizma političara. Tko od cara nije ništa primio, ništa mu i ne duguje!
“Živimo u trenutku svjetske povijesti u kome je problem zajedničke sudbine čovječanstva postao do te mjere protuslovan da se jedino rutinirani administratori političkog principa smatraju doraslima riješiti sve probleme. Govore o savjetima, a ne znaju ni jednog! Svađaju se međusobno, i svačija se duša svađa sa samom sobom. Trebao bi im govor u kome jedni druge razumiju, a nemaju nikakva drugog osim otrcanog političkog govora koji je sposoban donositi samo deklaracije. Od puste moći postali su nemoćni za bilo što, od silnih vještina i umijeća nemoćni učiniti odlučno… Ti, kojima je zajednički jezik ljudske istine, morali bi… se napokon sastati, da zajednički pokušaju dati napokon Bogu što je Božje, ili pak, što ovdje znači isto, budući da pred Bogom stoji čovječanstvo koje se gubi, dati čovjeku ono što mu pripada, da bi ga se sačuvalo te ga ne proguta politički princip” (M.Buber).
“Dajte Bogu Božje”, jer Bog je naša veličina, ljepota, dostojanstvo, sloboda, mir, ljubav. Ta je moć sposobna otapati glečere mržnje, ratova, osvete. To bi bio i put za nas te naš odnos prema svakoj vlasti koja želi zauzeti mjesto Boga. Tih pokušaja bilo je uvijek, a ima ih i danas. Isus nam ostaje i u odnosu prema vlasti primjer i putokaz kako vlast nije apsolutna ni od Boga, nego plod ljudske slabosti, nesavršenosti i nemoći da čovjek uzme sam i u zajednici konce svoje sudbine u svoje ruke.
