Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 9,36-10-8
Kad Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: »Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.«
Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć. A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan, brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda.
Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih: »K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putom propovijedajte: ’Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!«
Jedan od najvećih problema suvremenice jest dezorijentacija. Ljudi se ne snalaze, raslojeni, atomizirani, bez životne okosnice i bez sidrišta. Nalazimo se na ruševinama uljudbenog i duhovnog života, sva su vrijednosna mjerila do kraja poljuljana. Nema riječi koja može čovjeka nadahnuti, osobe koja bi mogla povući naprijed, oslonca na koji se mogu oprijeti. Pluralizam mišljenja, neobvezatnost normi i morala, posvemašnja permisivnost i etika situacije. Pragmatizam i koristoljublje su posvuda prisutni. Grijeh u svijesti mnogih suvremenika jednostavno ne postoji kao kategorija ili životna odrednica.
Čovjek pak ne može bez jasnih normi, nemoguće je živjeti u kaosu ekoloških, tehnoloških, socijalnih i političkih dimenzija. Tko može pružiti jasna mjerila i orijentire? Samo Bog kao veliko Srce svijeta, kao Otac koji ljubi svoju djecu te iz ljubavi šalje svoga Sina kako bi čovjek konačno naučio da je moguće biti kao Bog, jasno, samo pod uvjetom da se prihvati Bog u Isusu Kristu. Bog koji je u Isusu sućut i praštanje, smilovanje i ljubav koja doživljava svoj vrhunac na križu. To je put do čovjekove bogolikosti u ovom životu. “Žao mi je čovjeka” – to je Isusova životna opetovana maksima. „Oni su kao ovce bez pastira!“
Ono što čitamo u čitanju iz Starog zavjeta imali smo u duhovskom bdjenju. Trajno moramo imati na umu nepobitnu samosvijest Izabranog naroda kroz cijelu njegovu povijest. Izrael nije nikad sumnjao o svome posebnom položaju među ostalim narodima, o zadaći koju mu je sam Bog namijenio u povijesti spasenja i svijeta. Taj maleni, ali duhom jaki narod, ima samo jednu zadaću: “Vi ćete mi biti predraga svojina, kraljevstvo svećenika, moj sveti puk” (r.6). Tu mu je zadaću sam Bog povjerio na početku njegove svjesne, nama znane povijesti.
“Izrael je u povijesti strano tijelo koje ne da svijetu da se uspava i smiri. To ga tijelo neprestance trza iz vlastitog sna i pospanosti… Na Židove se sručuje sva mržnja svijeta koji ne želi biti obilježen Adamovim ranama. Mržnja svijeta usmjerena protiv sebe samoga, protiv svojih iskona, korijena, protiv same vlastite sudbine” (J. Maritain).
Istu misao slijedi i Pavao. Cijela njegova teologija i promišljanje samo je pokušaj dešifriranja u brzojavnom stilu cijeloga Starog zavjeta i onoga što je Bog učinio u Isusu Kristu za čovjeka i svijet. Nemoguće je shvatiti Stari zavjet bez ključa u ruci, tj. Isusa Krista. U njegovu svjetlu moguće je pronaći crvenu nit Božje ljubavi prema svijetu. Bog nas sa sobom jednom zauvijek pomiruje u Isusu Kristu.
Nakon svega Pavao povlači zaključak za sebe i nas: Isuse, za mene si umro. Za mene i živiš. Bog me u tvojoj krvi okupao pa će me zbog toga jednom prihvatiti u onostranosti. Stoga se, dakle, smijem i mogu radovati te nadati sreći u tebi. Zato te prihvaćam i za tebe se odlučujem. Tu se već rađaju vjera, nada i ljubav kao korijen i vrhunac svega kršćanskog življenja.
Isusova je misija u svijetu ponovno okupljanje raspršenih ovaca Doma Izraelova, a u konačnici ponovno stvaranje, preporađanje svijeta u snazi Duha Svetoga. Sva zla koja su zadesila čovjeka nakon Adamova pada imaju svoje izvorište u iskonskom grijehu, u nepovjerenju. Evanđelje je, tako smijemo reći, sveopći lijek za cjelokupni svijet. U njemu je sadržana prava medicina, sama iscjeliteljska snaga Boga živoga.
Isus je liječio “svaku bolest i nemoć u narodu”, pa stoga mnoštva k njemu hrle, “da se izliječe od svojih bolesti i uzetosti”. To je neprestani refren kroz sve evanđeoske izvještaje. Da bi svoje poslanje prenio na ljude oko sebe, izabire Isus najuži krug izabranika – Dvanaestoricu – koje opunomoćuje istim silama i darovima kojima je sam obdaren… “Liječiti bolesne, mrtve uskrisavati, gubave čistiti, zloduhe izgoniti” (r.8).
To su vjerodajnice s kojima istinski poslanik Isusa Krista nastupa i s kojima se pred svijetom legitimira. Bez tih i takvih znakova Crkva ostaje nedjelotvorna. Crkva u kojoj se ne događaju ti znakovi ostaje u biti duhom siromašna zajednica. Već dvije tisuće godina krstare ovim svijetom Isusovi glasnici, kucaju na vrata naših kuća i srdaca. Njihova je poruka najvažnija poruka koju svijet može uopće primiti, radosna vijest cijelom svijetu: “Kraljevstvo je Božje tu”, među vama. U čovjeku započinje novi život: Bog je tu, u kraljevstvu čovjekova srca. Poziva Isus ljude da budu u dosluhu s njime, da tu ćute titraje njegova srca, što on misli, kako ćuti, i da onda ta svoja iskustva koja imaju s njime prenose na suvremenike, na one s kojima dolaze u dodir, s punim poštovanjem njihove slobode, osobe, otvorenosti ili odbojnosti.
Isus je nastupao kao liječnik duše i tijela. Ne govori mnogo o bolestima, već ih liječi. Ne tumači narav bolesti ili njihovu vrstu, već ih zove pravim imenom i pomaže nevoljniku. Posvuda on vidi samo jedno, istinsko izvorište bolesti i zla. Zna za istovjetni korijen svake bolesti, fizičke ili psihičke. A to je čovjekovo otuđenje od Boga. Potreban je obrat i zaokret prema Bogu. Nijedna mu bolest nije previše ogavna. Nikakva guba nije zapreka na putu do čovjeka.
To traži i od svojih najbližih. S punim povjerenjem u čovjekovu osobu i snagu Boga koji ih osposobljuje uhvatiti se u koštac sa zlom svijeta. “Oče, slavim te, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima”(Mt 11,25). Da bi čovjek bio istinski apostol, nije potrebno svršavati škole i pohađati sveučilišta ili akademije, već jednostavno sjesti do Isusovih nogu, biti u njegovu društvu, osluškivati, odn. ćutjeti njegovu sućut za bol i bolest svijeta te u snazi njegova Duha i poslanja poći i činiti isto što je i sam Isus činio. To jedino svjedoči da je Isus pravi, onaj koji kida okove Zloga i pakla, grijeha i smrti. Činili su to svetci i svetice koji nisu pohađali teološka učilišta, a ipak su proglašeni učiteljima i naučiteljima Crkve. Mistika se postiže na koljenima, a ne u školskim klupama.
NA KRAJU VLASTITIH SNAGA I MOGUĆNOSTI
Sve ono čime je obdaren Isus, obdarena je i Isusova zajednica. Sva punomoć koju posjeduje Isus prelazi na učenike a susljedno i na vjerničku zajednicu. Isusovo oko jasno vidi potrebe i nevolje svog naroda. Smilovanje ga tjera na akciju. Slika stada bez pastira ne da mu mira. Stado luta, iscrpljeno je, vođeno i zavedeno lažnim vođama. Opustošena zemlja. To je prava prilika da Bog nešto učini, da zahvati.
Ondje gdje su ljudi na kraju svojih snaga i umijeća, zahvaća Bog svojom silom i izvodi svoja silna djela. Isus svoje najprije poziva na molitvu. Ne na djelovanje. Obrat ne može proizvesti čovjek svojim sposobnostima, već samo Duh Božji po kome Isus sebi izabire glasnike i pomoćnike. Stoga se mora moliti.
Isus učenike osposobljuje za evangelizaciju. U njihovoj riječi nastavlja Isus svoje djelo. Njihova ovlast ima svoj izvor u njegovoj ovlasti, njihova misija u njegovoj. Njihova riječ nije puko ponavljanje niti tumačenje Isusovih riječi. Riječi su to koje im Duh kroz molitvu nadahnjuje. U njihovoj riječi događa se spasenje ili sud. Njihova riječ nije puko predavanje ili teološki traktat. Da bi bila učinkovita, navjestitelj mora biti vjerodostojan.
Poziv na razboritost nije poziv na diplomatsku taktiku, već na čistoću života, neprijetvornost, bez obrazina, krivotvorina, lažnih ‘moneta’. Nemaju se koga ili čega bojati. Ponajmanje đavla i njegovih spletki. Upravo je njemu naviješten totalni rat do uništenja. Ako već Pavao, koji je učenik druge generacije, jer nije izravno s Gospodinom ophodio, sa zahvalnošću priznaje kako njegov navještaj nije uslijedio kao obična ljudska riječ, već je prihvaćen kao Božja riječ (1Sol 2,13), koja je dovoljno očitovala svoju silu u vjerničkoj zajednici, što je tek moralo biti s Isusovom riječi i riječi onih prvih učenika koje je Isus osobno nadzirao i odašiljao. On je sam utjelovljen u svojoj riječi, a Bog koji se objavljuje govori kroz njega samog. Stoga mnoštva i grnu k njemu da čuju i nahrane se tom riječi. Zato odašilje učenike da do što više ljudi dopre ta riječ spasenja.
Isus osposobljuje svoje istim vjerodajnicama koje on ima od Oca. Ne izabire on junake ili heroje jer Isusov put nije pridržan najjačima, najutjecajnijima ili nekoj duhovnoj eliti. Kad bi to tako bilo, zašto bi onda Isus pozivao sve, umorne, opterećene, one na kraju svojih snaga? Upravo zbog takvih je tu da im oduzme terete i podari smisao i put u život. Put kojim nam je za Isusom ići ne treba pronalaziti. Otvoren je i prohodan. Ne moramo ga ići ni sami jer je to put našeg Gospodina uz pomoć njegova Duha.
Da bi se čovjek mogao zaputiti tim putem, Isus najprije skida s ljudi terete koji ih pritišću. Ne započinje on sa zahtjevima, već nam daje najprije odahnuti. Duboko udahnuti Božju divnu slobodu. Ta sloboda se zove ‘radosna vijest’. Ne šalje on najprije u borbu, već podaruje mir. Blagoslivlje svoje i oni donose svijetu blagoslov.
Kamo god krenu i gdje god se nađu, imaju istu zadaću: Propovijedati kako je blizu kraljevstvo Božje, bolesne liječiti, mrtve uskrisavati, gubave čistiti, zle duhove izgoniti! Najzamašniji zahvat koji je ikad poduzet na ovom planetu. Spasenje u osobi, ne u ideji ili programu. Kraljevstvo Božje – to je on sam glavom. Bit kršćanstva i svega onoga što je kršćanstvo jest Isus Krist.
Guardini veli ovako: “Nema nikakva apstraktnog određenja biti kršćanstva. Ne postoji nikakav nauk, nikakav temeljni ustroj moralnih vrijednosti, nikakav religijskih stav ili životna orijentacija koju bi bilo moguće izdvojiti i onda za njih reći da je to kršćansko. Kršćansko – to je On sam, osobno. To je sve ono što je po njemu došlo ljudima i odnos koji je čovjeku moguće po Njemu uspostaviti s Bogom.”
Isusa sili, tjera sućut s mnoštvima koja su “kao ovce bez pastira”, sagiba se nad svakog bolesnika kojega mu donose u mnoštvu (Mk 3,7-12), prima djecu i blagoslivlja ih, unatoč protivljenju učenika. Isusov je stav kvočke koja skuplja piliće pod svoja krila pred naletom oluje ili jastreba. Spasenje u znaku i pod znakom ljubavi i posvemašnjeg predanja! To je poruka koju ima donijeti učenik svijetu u Isusovo ime. Isus privlači ljude k sebi i zapaljuje srca njihova jer se ljudima nije moglo niti dalo na drugi način pomoći osim onim tko sama sebe nudi u jezgri svojih pomoći i darova.
Jer u društvu s Isusom učenici su upućeni u tajne kraljevstva Božjeg. On ih uči kako moliti. Kroz drugovanje s Isusom njihova se nutarnja struktura svijesti mijenja. Daje im udjela u svojoj posvemašnjoj svijesti uronjenosti u Boga Oca. Isus posve mijenja njihove životne perspektive. Otvara im oči za dubinu i poruke Božjeg stvorenja. On ih šalje navješćivati. Bez igdje ičega.
Kolika samo razlika u odnosu na suvremene propagandiste, ideologe, (na)silnike s televizijskih zaslona ili sa stranica novina! Isus apelira na čovjekovo srce, kuca tu, dok suvremeni navjestitelji probijaju ušne bubnjiće i pune uši kojekakvih demonskim ideologijama od kojih se ledi krv u žilama.
Isus je tjelotvorio istinu, kako nije moguće utjerivati u čovjeka silom istinu. Jer sila i strah rađaju samo protusilom i protustrahom. Treba pristupati čovjeku s povjerenjem i ljubavlju. Bez pozadinskih misli i koristoljublja. Isus, a potom i svi koji su njegovi, ne služe se nikakvom žurbom, nikakvom prisilom, ucjenom. Učenici imaju poručiti svijetu ono od čega svijet može živjeti i za što se isplati živjeti.
Ako ih (ne)tko ne primi, neka ti onda znaju da će im biti gore nego Sodomi i Gomori! Neka ne kušaju uvjeravati, već neka nastave ići svojim putem. Silom, strahom i prijetnjom nemoguće je pridobiti čovjeka za Boga. Riječi koje se upućuju svijetu riječi su (p)očovječenja čovjeka i njegova svijeta. To su riječi za koje se isplati živjeti i od kojih se živi. Kao što veli pjesnik, treba izgovarati riječi onkraj ljudi (Paul Celan: “Bablja sunca – ponad sivocrvene pustoline. – Stablasto-visoka misao – grabi se za svjetlosni trag; još je – pjevati pjesama onkraj – ljudi” /Poezija, str.306), naime, bez velikih očekivanja, poput sijača koji vjeruje u konačni ishod svog posla, jasno, s pouzdanjem u Gospodina, zbog Boga i čovjeka, jer su oba čimbenika u igri.
