Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 14,21-26
Reče Isus svojim učenicima: »Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.«
Kaže mu Juda, ne Iškariotski: »Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?« Odgovori mu Isus:
»Ako me tko ljubi čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla.
To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.«
S četrnaestim poglavljem započinju u Ivanovu Evanđelju tzv. Isusovi oproštajni govori. Što iza njega ostaje nakon njegova odlaska? Što ostaje od osobe, što od poruke, što biva s učenicima? Isus ide od njih, odlazi, rastanak je neizbježan. On zorno i jasno suprotstavlja sebe i svijet, dva nepomirljiva tabora. Na jednoj strani imamo Duha istine, Boga istine, na drugoj Kneza tame, kontrast kakav vlada samo između svjetla i tame, sunca i sjene, života i smrti. Učenici se pitaju, ali teško da mogu dobiti u ovom trenutku puni odgovor. Isus im jamči prisutnost Duha, Pomoćnika, Branitelja, za koga im veli kako će ih on uvoditi postupno u svu, punu istinu, puninu istine.
I ovdje, za posljednjega susreta u fizičkom obličju, na završnoj pashalnoj večeri sa svojim Učiteljem učenici ne shvaćaju domete onoga što Učitelj čini. Ne shvaćaju domete ni pranja nogu, ni euharistije, ni oporučnih govora koje im za svu budućnost (p)ostavlja. Oni još uvijek imaju u svojim glavama i mislima nekakva židovskoga nacionalnog osloboditelja i mesijanske ideje tipične za nacionalističke ciljeve: Osloboditi se tuđega jarma, biti neovisna država, uspostaviti drevno i slavno Davidovo kraljevstvo. Sve njihovo u odnosu na Isusa kruži oko toga, još nisu shvatili duhovske dosege Isusova poslanja.
S pravom se veli kako zaljubljenost čini slijepim, zasljepljuje, dok istinska i prava ljubav otvara oči. Tako i spram Isusa. Isus ne želi rubne promatrače, navijače, ne želi on publiku, ne želi on one koji će iz prikrajka ili s tribina promatrati njega i njegovu osobu, njegove riječi i djela. On traži one koji ga ljube. Samo onaj tko istinski i životno ljubi, raspolaže jasnoćom, bistrinom pogleda. I to mu onda pomaže da pravilno i u pravom svjetlu promatra Isusa Krista.
Augustin je rekao: „Ljubi i čini što hoćeš!“, a na drugom mjestu: „Daj mi jednoga koji ljubi, pa će shvatiti na što smjeram, što mislim“. Mogli bismo ga dopuniti: „Ljubi pa ćeš činiti ono što ljubljena osoba hoće i želi da činiš! Ne ćeš moći činiti ništa usuprot njoj.“ Upravo je to tako zbiljno i zorno pred Isusovom osobom. Tko njega ljubi, ne će činiti ono što sam hoće, nego će činiti ono što Isus hoće, tražit će i vršiti ne svoju, nego Isusovu volju. Volju ljubljene osobe. Na drugom mjestu isti je Augustin rekao – „nemo cognoscitur nisi per amicitiam“ – samo se u prijateljstvu prepoznaje osoba. Po prijateljevanju.
Riječi koje Isus ovdje izgovara lirske su i pjesničke. Na to Isus misli, a zna što ga domalo čeka. Nigdje ni trunke uznemirenosti. Sav je život vezan uz ljubav i ljubav je onaj motor, ono pogonsko pero te onaj trajni refren u Isusovim ustima. Budete li me ljubili, čuvat ćete moje zapovijedi, ispunit ćete moj nalog. To je kao kad se otac ili majka opraštaju od svoje djece, prije smrti, dajući posljednje naputke, ostavljajući svoju oporuku. Isus daje konkretne praktične savjete svojima. Preduvjet svemu je pak ljubav.
Nema zapovijedi, nego onaj tko ljubi, nosi već u sebi sadržaj eventualnih zapovijedi. Zna što ljubljena osoba očekuje i čovjek se ne će o nju ogriješiti. Za jedno dijete nema veće kazne nego kad osjeti da između njega i roditelja nešto ne ‘štima’, da je nešto svojim postupcima uprljalo ili krivo učinilo, „zabrljalo“. Dijete se boji gubitka kontakta s ljubljenom osobom. To bi moralo ispunjavati i nas u našem svakodnevnom ponašanju u odnosu na Isusa.
Isusu se čini krajnje značajnim upozoriti svoje učenike na ono što ih čeka kad njega više ne bude. Čeka ih žalost, samoća, cinizam svijeta, prijezir, neutješivost. On čini sve da im zajamči kako će doći, kako će se vratiti, kako se ne smiju žalostiti. To možemo najbolje osjetiti kod male djece koju roditelji na rastanku tješe skorim dolaskom.
Pogotovo je to danas uočljivo u vremenu mobilne telefonije, „pametnih telefona“. Telefon mora biti uvijek pri ruci, inače je dijete krajnje nesretno ako je ostalo samo, bez roditeljske utjehe i blizine, pa makar i preko telefona. Pogotovo ako se zaputi na daleki izlet ili ekskurziju. Mobitel i kontakt ne smije nikada nedostajati! Tako je i u odnosu Isusa prema svojim učenicima. Sigurnost – doći će, ne će zakasniti, to daje poleta i krila u tuzi i žalosti.
Obično nam se kroz život stavljaju zapovijedi koje moramo obdržavati. Svejedno, je li to u obliku starozavjetnih Deset zapovijedi, je li to u obliku propisa koje nam propisuje Crkva ili zajednice, ili pak država. Nemoguće je s pomoću obdržavanja propisa zavoljeti osobu. To čine sluge da bi se svidjele svojim gospodarima, a u biti ih ne vole, štoviše, preziru ih ponekada ili im rade ili rovare iza leđa. Zapovijedi o kojima ovdje govori Isus životni su naputci koji se u židovstvu zovu popularno Tora. Tora je uputnik, naputak za ispravan, čovječan život. Životni uputnik, kurikul. Isus je ispunjenje Tore, on je Tora u osobi, i tko njega ljubi, moći će vršiti sve što u njoj piše. To je konačni smisao govora o zapovijedima, odn. naputcima.
Isus jasno veli: Ako me tko ljubi, obdržavat će moju riječ, moje zapovijedi. Ljubav o kojoj Isus ovdje govori nije nikakav moralni postulat ni etička kategorija, nego sazrijevanje u odnosu s Isusom Kristom. Ništa mu/nam ne će biti teško u životu.
Ljubav treba biti onaj pogonski zamašnjak koji pokreće sve naše djelovanje. Životno geslo bl. Majke Tereze bijaše: Učiniti nešto lijepo za Boga, za Isusa Krista. Marija je Magdalena iz ljubavi prema Isusu pomazala Gospodina skupocjenom pomasti. Učinila je lijepo djelo za Gospodina. Prividno uzaludno trošenje dragocjene pomasti za nešto prolazno. Međutim, čini to iz ljubavi i zahvalnosti. Kad činiš iz ljubavi, ništa nije teško ni skupo.
Gospodin očekuje isto i od nas. Da budemo njegovi prijatelji, da ga ljubimo. I tada nam u životu ne će ništa biti teško. Oči svijeta nisu nikakav mjerodavni kriterij za stvarnost Boga i Isusa Krista. Onaj tko ne ljubi Isusa, ne može ljubiti ni Boga, jer riječi koje Isus govori, riječi su Očeve.
Isus – po ljudsku odbačenik – ostaje za svjetske kategorije nedostižan. Svijet ostaje u tami, a svjetlo života svijetli onima koji u njega vjeruju i koji ga ljube. Isus pak jamči svojima kako ih nipošto ne će ostaviti samima, siromasima. Poslat će Duha koji će ih poučavati u svemu, podsjećati na sve što je on za života rekao.
Crkva ostaje uz svoga Gospodina, povezana s njime. I nemoguće joj se, na njezinu sreću i spasenje, odvojiti od Gospodina, jer je Duh ljubavlju cementira, veže za Isusa, nerazdvojno, nerastavljivo.
