Biblijska poruka 2. 2. 2025. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Isusove nazaretske godine

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Lk 4,21-30

Reče Isus: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«

A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«

Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.

Isusovi su sumještani iznenađeni. Odakle njemu mu­drost? Nije pohađao škole, nije se ni kod koga školovao, živio je tesarskim životom. Kao da je za životnu mudrost potrebno ići u školu, akademiju, sveučilište?! Prisjetimo se jedne potonje scene u Jeruzalemu, iz Ivanova Evanđelja. Za jedne Pashe Isus je do te mjere zadivljivao svoje slušatelje, da su se pitali u čudu, odakle on to sve zna, odakle mu mudrost kojom govori, budući da nije stu­dirao. Na to ih Isus napućuje na put kojim se mogu zaputiti i pretražiti, je li ono što zbori istina ili nije. Istinitost, vjerodostojnost su konačni kriteriji za njegovu osobu.

Njegove bismo riječi mogli interpretirati i pre­formulirati pa reći: “Tko moje riječi sluša, čuje i vrši ih, spoznat će, je li tu riječ o ljudskoj mudrosti ili o Božjoj riječi.” Isus uvijek poziva na egzistencijalnu odluku, egzisten­cijalni (is)korak. To je prvi korak prema njemu, korak prema nasljedovanju. Jer svim je njegovim riječima i djelima podloga: Kraljevstvo je Božje tu. Danas se ispunila riječ koja vam još odzvanja u ušima. Odvratite se od svojih putova. Obdarit ću vas, obogatiti ljubavlju Božjom. Slušanje rađa posluhom. Njemu i njegovoj riječi. To je put do spoznaje sebe i Boga, to je put životne sigurnosti.

Nama se ljudima često čini da je Isus sa svojim čude­snim darovima proveo utaman, daleko od ljudi i javnosti, onih trideset godina u Nazaretu. Jedinstven u svojim duhovnim i duševnim svojstvima i darovima, ostaje dugo nepoznat, živi među malim ljudima, malen među malenima, nepo­znat među nepoznatima, daleko od kulture i civilizacije, daleko od Jeruzalema i izazova koje sa sobom nosi onodobni kulturni svijet. Tesar — to bijaše njegovo zani­manje — ostao je na ondašnjoj društvenoj ljestvici ipak u donjem dijelu, pripadao je ‘bazi’.

Međutim, Isus nije bio neaktivan u svim tim svojim skrivenim godinama, skrovitu životu. On je u sebe asimilirao tajnu stvorenja i Stvoritelja, čovjeka i njegova Tvorca. Promatrao je ljude i život u svoj njihovoj ljepoti, ali i zloći, u divoti ali ujedno i krivotvorenju zbog grijeha i sebič­nosti, što je redovito popratna pojava među ljudima. Iz­vanrednom je ljubavlju ljubio sve, i sve je prihvaćao u svoje biće božanskim ćutilima.

Isus je cjelokupnu zbilju pounutrašnjivao. Što znači taj izraz? Uzimao k srcu, prebirao u svome srcu, kontemplirao, meditirao. To nam može pojasniti jedan drugi izričaj iz Lukina Evan­đelja gdje se veli kako je ‘Marija sve te događaje pohra­njivala u svome srcu i ondje ih prebirala’. Tj. ondje ih sklapala u logičnu cjelinu, u jedno veliko jedinstvo. Pro­matrala i gledala sve u svjetlu darovane joj Objave. To je Ma­riju do kraja diralo, zahvaćalo, prožimalo. Poslije je ona govorila o tome što je kroz sve te godine u sebi nosila i što je u njoj sazrelo u veliko stablo vjere. Kroz to osobno razmišljanje i kontempliranje svih događaja ona je stavljala sve na svoje mjesto i sama urastala u tu veliku sintezu vjere u njezinu životu.

Dakle, Marija sintetizira sve ono što je njoj Bog objavio i što je sama svojom reflek­sijom dokučivala. Smisao pojedinih događaja poprimao je svoj pravi kolorit tek u svjetlu cjelokupnosti njezina života i poslanja. Dopustila je Bogu da u njoj i preko nje djeluje, da se Božji plan ostvaruje u njezinu životu.

Isto bi se moglo reći i za Isusa. I Isus je pounutrašnjivao svijet s kojim se suočavao kroz trideset anonimnih godina u Nazaretu. Sve je pohranjivao u svoje srce, i tu razmišljao o čovjeku i njegovu djelu. Sve događaje, sve prilike i ne­prilike, zgode i neugode, sve figure, likove, sva zbivanja u tome siroma­šnom svijetu, na rubu bijede, na rubu židovstva, u gra­ničnim područjima s poganstvom. Promatrao je u svemu Božji ubilježeni znak, vodeni znak, znak božanske ka­kvoće, božansku ljubav, i sve se njegovo stapalo u himan ljubavi Stvoritelju, Ocu.

Trideset godina neposredne po­gođenosti Ocem, uronjenosti u ljepotu svijeta, ljubav vlastite Majke te mnogih koji su mu iskazivali ljubav i poštovanje zbog njegove ljepote, pronicljivosti, skromno­sti. Ali je istodobno bio zacijelo pogođen bijedom, ne­imaštinom, siromaštvom svojih sumještana, njihovim gri­jesima, mržnjom, zloćom, slabostima, malograđanštinom, uskogrudnostima, strahovima. Sve je to kasnije onako zorno opisao u svojim riječima, prispodobama. On se poistovjetio s ljubavlju. Njegov život bijaše sinteza silne ljubavi. On bijaše iden­tičan s ljubavlju. Zbilju je Isus doživljavao stvarnije, zbiljskije od nas, otvorenošću, koja nije mogla drugo nego se identificirati s onima koje je u životu susretao, koje mu je Otac na životni put slao. Kao što u duši svakog djeteta živi njegov okoliš, svijet u kome živi, tako je i u Isusu živio Nazaret, ljudi u njemu, Galileja, cijela priroda, stvorenje, kao što je i on u njima živio.

Od svojih samih početaka Isus je neprestance slušao vječiti refren: Šema Israel! Čuj Izraele, Gospodin Bog tvoj, Gospodin je jedini. Zato moraš ljubiti, Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom, cijelim bićem svojim. To Šema Israel ukorijenjeno je u židovskoj svijesti kroz dva događaja: stvaranje i izbav­ljenje, oslobađanje iz Egipta. I Isus pohađa nastavu u školi s ostalom židovskom djecom, i on se uključuje među one koji uče neprestance o Božjim silnim djelima kroz povijest. U pustinji, nakon čišćenja, prima Izrael naputke za život nakon što je mnogo toga preko svoje glave prebacio. Isto će poslije činiti i Isus u svome djelovanju.

Jednom riječju, i on stvara i spašava. Stvara novo, spašava čovjeka. Kroz sav Isusov život provijava misao Božjeg milosrđa i spa­savanja. Bog u njemu podiže i liječi. Njegov Bog nije onaj koji otuđuje ni od sebe ni od čovjeka. Isus nikad ne nastupa s riječju: Moraš činiti ovo i ono, moraš najprije ispuniti moralni kodeks, pa će ti onda Bog biti milostiv. Ne, nego obrnuto. Povjeri se Gospodinu, daj mu svoje srce, i tada ćeš iskusiti kako je moguće ispunjavati Božje obveze i propise. Tada su oni slađi od meda samotoka.

Pounutrašnjen svijet

Ljudi su se u jeruzalemskom Hramu divili Isusovim riječima, mudrosti koja je iz njega izbijala. Zanio ih je svojim pronicljivim upitima i odgovorima, mudrost je izbijala iz dvanaestogodišnjaka. Zacijelo nije nedostajalo ponuda pa čak i izazova da se zaputi u Jeruzalem, osnuje ondje rabinsku školu, okuplja učenike oko sebe, podigne neke vrst akademije. Zacijelo su mu nudili karijeru, vr­toglavi uspon i uspjeh. Međutim, u svemu ostaje ponizan, poslušan, čeka Očev mig, glas s neba. Čeka odgovor vječnog Oca. Taj je poziv došao u trenutku njegove posvemašnje muževne zrelosti, kad je dovoljno primio u sebe svijet i ljude, kad je svijet u kome je živio u njegovu biću do kraja proživljen, kad je do kraja vidio što je čovjek i što se u čovjeku krije.

Zaputio se s ostalim grješnicima na Jordan da ondje primi krst od Ivana, krst pokore i obra­ćenja, makar mu to nije trebalo. Do kraja živi s čovjekom za čovjeka. Identificira se s najbjednijim od svih. Potom je uslijedio glas s neba, vidljivi znak goluba, te izričaj: Ti si Sin moj, Ljubljenik! Ta je riječ upućena njemu, ali je ta riječ upućena i nama, budući da svatko od nas živi u njegovu srcu. Tu nas je pohranio. Očev glas svome Sinu upućen je također i nama, njegovoj djeci. Pripadamo Ocu poput njegova oka, njegove ruke.

Za Isusa bijaše daleko važnije da u sebe prima, a ne izgovara ono što je čovjek i što je u čovjeku. Za svega svoga života on je daleko prijamljiviji, receptivniji, nego što iz sebe izlazi ili se drugima obraća. Prije nego se obrati čovjeku, on najprije prihvaća svijet u sebe. On svijet pounutrašnjuje do kraja. Prije nego navijesti Radosnu vijest, prije nego navijesti spasenje riječju i djelom, on najprije do kraja to u sebe prihvaća.

Isus nas ne poznaje samo izvana, izvanjski, nego on poznaje nas i naš svijet iznutra. Ne poznaje on svijet samo u nekim njegovim fragmentima, djelićima, isječcima, kao što to čine bogataši ili znanstvenici. Imao je dosta vremena da kao dijete, dječak, mladić, odrastao muž pronikne svijet oko sebe do kraja, doživi, prije nego se očituje kao Mesija.

Većina je ljudi parcijalno slijepa. Oni ne zapažaju svijet kakav im Bog pruža u njegovoj cjelovitosti, nego samo u isječcima. Uvijek se pojedini dio isključuje, redovito čovjek ima svoje vlastite poglede, ciljeve, ne vjeruju do kraja ni sebi, ni ljudima, ni Bogu. Svatko ima svoje predrasude, svoje poglede, kriterije, mjerila, čovjek smatra sebe mjerilom svega. Svatko želi imati nešto za sebe od života, želi imati stvarniji, zbiljskiji život. Imati nešto od života.

Isusovo govorenje iz zbiljnosti

Isusov Govor na gori jasno nam zbori u čemu je Isu­sova moć i snaga njegove riječi, njegova navještaja lju­dima. I kako ljudi lako zapaze da on govori kao onaj koji ima moć i snagu, vlast i legitimitet. Njegova riječ ima pokriće u životu. Nije hvatana iz zraka nego izvire iz suživota s ljudima, s onima s kojima živi u ljubavi i dijeli sve s ljubavlju. Prihvaća s ljubavlju, ćuti ljubavlju, i cijeli svijet doživljava kao izljev Božje ljubavi. Njegova je riječ jasna, neposredna, posve naravna, bez uvijanja. Kao riječ djeteta. Neusiljena, nenasilna. Prihvaća svijet i čovjeka u njihovim datostima, mogućnostima, siromaštvu, slabosti­ma. Isus nikad nije izigravao čovjekov svijet, stvarnost, nikad nije preskakao Božju ili ljudsku zbiljnost s kojom se suočavamo. Nikoga ne ispušta, nitko mu nije smetnja, njegov je svijet daleko bliži čovjeku od svijeta književnika i farizeja, s njihovim turpijanjem i piljenjem na nekakvim zakonima, odredbama, tumačenjima.

Isus polazi uvijek od čovjeka i njegova svijeta, u svemu svome djelovanju i naučavanju. Od svijeta s kakvim se susreće, kao siromah među siromasima. Ono što je u Mojsijevu zakonu od Boga, priznaje kao Božje, a ono što je ljudska nadgradnja, što je samo prolaznost, ili advent, iščekivanje ispunjenja, drži takvim i tako se ponaša. On s Božjim zakonom izrasta, prihvaća ga. Ali u sadašnjem trenutku njegova je temeljna zadaća da ljudi shvate i prihvate kako je Očeva volja u ovom trenutku da svaki čovjek iskusi Božju, Očevu ljubav te da svojim životom odgovore na tu ljubav.

Ako bismo mjerili svoje ljudske riječi prema onome što Isus govori i kako Isus govori, onda bismo mogli naš ljudski govor usporediti s nepokrivenim čekovima ili mjenicama. Govorimo i izgovaramo toliko riječi, ničim pokri­venim, iza njih nema nikakva pokrića ni valute. Tako često su te riječi prazne i nesadržajne, često iza njih nema ništa. Preuzeti govori, govori u nastavcima, govorenje rječnikom i stilom medija. Radija, televizije, novina, knjiga, govorom na domjencima i kavama i sl. Kitnjastost stranim riječima, napuhanost, samopredstava. Toliko je riječi prazno i lišeno svoga sadržaja. Puna usta riječi iz kojih ništa ne izlazi. Čovjek govori u prazno, iz svoje praznine, ali i iz straha od nutarnje praznine. Vara druge pričanjem, go­vorima, i na kraju svega je samo praznozborenje.

Zajedničko nama svima  

Isus nam veli kako ćemo za svaku suvišnu, nepotrebnu riječ odgovarati (usp. Mt 12,36). Biti suđeni. Nekorisne riječi, bezvezne riječi, sve su to nepokriveni čekovi, mjenice bez pokrića, riječi bez stvarne podloge u zbiljnosti, riječi koje nemaju pokrića u čovje­kovu životu. Riječi koje su izgovorene u bijegu od stvarnosti i koje nas priječe da se susretnemo sa živim Bogom.

A kako je jednostavna Isusova riječ! Jasna, pro­dorna. Određena i bez ikakve primisli straha. Bez pri­mjesa prijetvornosti. Riječ mu nije bijeg od stvarnosti, nego zapućivanje u stvarnost s kojom se čovjek svako­dnevno suočava. Sve je rođeno u zbiljnosti života, nje­gova i našega, iz datosti s kojima je živio on i s kojima i mi živimo. Ono što nam je zajedničko jest Zemlja na kojoj živimo, sunce koje nas grije, zrak koji udišemo, vrijeme koje danas proživljavamo i koje nam preostaje, patnja koja nas pritišće, smrt koja nas sve još čeka. Obitelj zvana čovječanstvo te braća i sestre, što smo po pozivu. A stvarniji od te stvorene stvarnosti jest Bog, prapočelo, temelj svega. Riječ koju Isus izgovara dolazi iz toga Iskona, iz te nestvorene zbiljnosti. “Riječ koju ste čuli, nije moja, nego onoga tko me poslao, Oca moga.” (Iv 14,24)

Siromašak najlakše razumije ono što Isus govori jer je i sam siromašan. I zato je njegova riječ siromašna, jedno­stavna, riječ siromašne Zemlje, na kojoj sve to raste, gdje čovjek mora iskusiti glad i žeđ, gdje se očekuje kiša kao dar sirotinjskom narodu. Bogataš to ne razumije jer mu je to sve tuđe. On živi na tuđi račun, njega se to puno ne tiče. Bogataš se otuđio od sebe samoga, živi samo za svoje bogatstvo, svoj klan. Za njega je samo njegov klan njegova stvarnost i zbilja s kojom se suočava. Međutim, u Isusovim riječima svatko može otkriti sebe i svoj svijet. Svijet koji ga se tiče, koji ga sudi, spasava. I tko uvidi da ga Isusova riječ pogađa i da ga se Isusova riječ tiče, taj je u Isusovim očima spašen.

Kad čovjek otvori teološki spis ili knjigu, čudi se koliko je taj svijet teologije različan od Isusova izraža­vanja. Rečenični sklopovi, misli, teška umotvorina. Daleko nestvarnija od onoga što je Isus ponudio. Pitamo se: Je li to sve nepotrebni balast? Tko to može slijediti? Zar samo pametne i učene glave? Koliko je tu stvarne koristi za nas? Ali moramo znati da živimo u drukčijem svijetu i vre­menu. Postoji opravdana i Bogom dana radoznalost koja želi prodrijeti u sve pore čovjekova života i stvorene zbiljnosti, zato i imamo razvoj čovjekova duha i misli kroz stoljeća. Zato imamo i teologe i teologije koji su pokuša­vali i pokušavaju proniknuti u tajnu Božjeg stvaranja. Mnogi stvarno žele proniknuti, produbiti zbilju na koju smjera Isus svojim riječima i svojom osobom. Sam Bog zna vrijednost stvorenog i ostvarenog kroz stoljeća u raznim teologijama.

Vanjsko izlječenje — nutarnji spas

Prvo i najvažnije za nas koji se upuštamo u naslje­dovanje Isusa Krista, u život i djelo te jedinstvene osobe, jest da zbiljnost u kojoj živimo pounutrašnjimo, nosimo u svome srcu. Prvo i najvažnije jest da znamo tko smo i što smo, te da budemo za one s kojima živimo poput male djece. Što nam koristi, ili što koriste uspjesi za uspjesima, ma kako bili socijalni ili karitativni ili u službi navje­šćivanja, ako nastupamo jedino kao stručnjaci, kao rutineri, a na kraju smo ispražnjeni i pusti? Ako je nečiji nutarnji prostor koji pripada samo Bogu propao, ako je upro­pašten, onda on nije sposoban pomoći, ni sebi ni drugima. Samo onaj tko u sebi nosi Duha i Boga može stvoriti u drugome prostor za Duha i Božju prisutnost.

U Markovu Evanđelju Isus naređuje osobama koje je izliječio da šute. Iscjeljenik ne smije od svojeg ozdrav­ljenja stvarati reklamu ili senzaciju. Ni od svojeg izlječenja, ni od svoje osobe, a ni od Isusa. U protivnom on inače postiže samo zdravlje, ali ne i spasenje. Mora biti dirnut njegov nutarnji čovjek. Čovjekovo srce mora biti dirnuto Isu­sovim pogledom, očima, bićem. Mora mu biti jasno tko je Isus i što Isus donosi u svojoj osobi. Tek kad mu postane jasna Isusova osoba, bit će mu jasno što Isus donosi i što ima donijeti njemu i svijetu. Važno je upoznati tko Isus jest, a ne što on može.

Tek kad čovjek spozna tko je Isus, a ne što on može, čovjeka je dirnuo sam Gospodin, novi život prodire u njega, spasenje postaje zbiljom. A da bi se to dogodilo, čovjek mora biti miran, prepustiti se djelovanju Duha u sebi. Ništa ne činiti na silu, ne činiti nad sobom nikakvo nasilje nego jednostavno biti onaj nužni protok misli i djela Božjega. Prepustiti se samome Bogu, njegovoj milosti i djelovanju. Jer preko Isusa sam Bog kuca na čovjekovo srce i dušu. Nemoguće je to postići u vrevi, s bukom i kroz uličnu galamu. Treba se povući u svoju sobu i ondje prepustiti Gospodinu da čini što hoće. Ako se to preuranjeno profanira, promašuje se pravi smisao onog što Isus u čovjeku čini. I sve postaje uzaludno.

U životu obično postoji nastojanje da se svaki događaj profanira, da se iznese pred javnost. Postoji nagon da se svaki doživljaj, svaka slika, krajolik, susret, očitovanje i sl. prenesu u albume, na papir, sliku, kako bi što snažniji učinak bio na slušateljstvo ili gledateljstvo. Misli se da će se time dobiti na čovječnosti, ljudskosti, normalnosti, ako se što više i snažnije stvar prezentira u javnosti. Zaboravlja se da stvar postaje samo onda ljudskijom, normalnijom, čovječnijom, ako se pounutrašnji, ako se u nju utka duša i srce, cijelo biće. Stvar postaje čovječnijom samo po čovjeku koji je u sebe utkao, koji se s njome suživio.