Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 10,37-42
Reče Isus svojim apostolima: »Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.
Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«
U svim svojim nastupima apostol Pavao želi naglasiti izvornost, novost i izvrsnost kršćanskog puta, puta kojim on ide i na koji poziva svoje slušatelje i vjernike. To je put hoda za Isusom Kristom. Krist mora u svijet, među ljude, jer on je prevrednovanje svih uhodanih vrijednosti. On donosi prevrat u mišljenju, ponašanju, logici, odnosima. Obrat od postojećega prema željenome, prema onome što jest pravi život.
Namjesto bilo koje druge istine, znanstvene ili filozofske, religijske ili tehničke, treba staviti istinu Isusa Krista. Nas ne definiraju ni prosvijetljeni učitelji, ni političari, ni tehnomenadžeri, nego nas definira ono što je zasjalo u Isusu Kristu. Na to premišljanje vlastitih stavova poziva nas današnja Božja riječ.
Biti prorokom oduvijek je značilo nemati svog obitavališta, biti putnik, stranac, biti strano tijelo u uhodanom svijetu. Biti izazov i znak protimbe. Jednako danas kao i u Starom zavjetu. Upućenost u običnim stvarima na druge glede hrane, uzdržavanja, kakva-takva zbrinjavanja. Međutim, ta vanjska nesigurnost egzistencije uvjetovana je samim Božjim zovom.
Jedino pravo uporište za proroka sami je Bog te njegova riječ koju mora proglasiti svijetu. Ako ta riječ uhvati korijena u čovjekovoj duši, u srcu onoga kome je upućena i namijenjena, onda proroku neće ništa nedostajati, a blagoslovom će ploditi i kuća u koju navrati. To se zbilo proroku Elizeju u susretu sa Šunamkom. Bog ne ostavlja nenaplaćenim gostoprimstvo. Mnogi su, a da nisu bili ni svjesni, pogostili i same Božje anđele (usp. Heb 13).
Svaki je čovjek u potrazi za svojim ja, svojim identitetom. Gdje pronaći sebe i svoje ishodište? Komu se prikloniti, kako se ostvariti, gdje smjestiti svoja nastojanja? U čemu je konačnih smisao svih nastojanja u životu? Tko će dati odgovor na tolike upite koje pred nas stavlja sam život, tko će pružiti ključ spoznaje, života i smrti? Ista su pitanja zanimala Pavla i Pavlove slušatelje, a zavisno od vlastita opredjeljenja davani su i odgovori.
Filozofi i gnostici u Pavlovo vrijeme na svoj način pokušavaju dati odgovor u stilu samootkupljenja, samospasavanja snagom spoznaje (“gnoze”), višeg znanja itd. Pavao veli: Za sve nas bitno je već učinjeno u Isusu Kristu, u našem krštenju. Ono je tvoja i moja životna odrednica, i tek ako iz zbilje krštenja živiš, ako je posvješćuješ, živiš novim, kršćanskim životom, otkupljenom egzistencijom. Krist je za sve već bitno učinio. Na nama je samo prihvatiti, odlučiti se i to živjeti. Jer u trenutku kad smo nošeni s krštenja, kumovi su imali na rukama stvorenje koje je oprano u tajni Golgote, smrti i uskrsnuća, preplavljeno Duhom Svetim.
Sad je jedina obveza: Dopustiti da u nama Duh zaiskri, zapali svoj oganj te pokaže svijetu novinu života koju u sebi imamo i živimo. Strah nas je. Ali nisu li bezbrojni sveci prošlih i sadašnjih dana to u sebi ostvarili? Nisu oni bili od drukčijeg tvoriva nego smo mi. Ljudi od krvi i mesa. Međutim, oni su dopustili da ih Kristovo svjetlo zahvati, prožme, i tako su postali krijesnice novog svijeta, nove egzistencije, novi ljudi.
Evanđelje nam nudi kršćanske paradokse i antinomije. Dobivati gubljenjem, gubiti stjecanjem, odnosno gomilanjem. Beskompromisni stav koji ne dopušta u životu ‘kako’, ‘ali’, ‘ako’ i sl. Nakon ovako zahtjevnih riječi nije nikakvo čudo što je Isus ipak bio u biti cijelog svog vijeka samotnjak. Neprihvaćen i neshvaćen, odbačen i na kraju svega sramotno raspet.
Konkretno Isusovo iskustvo ipak daje tomu Isusu i njegovoj riječi za pravo. Jednako mu daju pravo psihologija i psihijatrija. Ono što Isus zbori, dolazi iz Božjeg Srca, a već je u dubinama pohranjeno u čovjekovoj podsvijesti. Isus svjesno i izazovno dira u te mirne žice, ne bi li u čovjeku zatitrale. Isusov život, poslanje i sudbina samo su vanjski pokazatelji koliko smo mi Bogu prirasli srcu te koliko je samom Bogu stalo do nas, koliko mu svatko od nas u biti vrijedi.
Tko može do kraja zaviriti u dramu Isusova bića, njegova žala za čovjekom i stvorenjem? Riječi koje danas upućuje samo su izazov da se zapitamo: Koliko nam je vrijedan Isus Krist? Na kome je mjestu on u našoj životnoj vrjednosnoj ljestvici? Što nam on znači? Što mu dajemo?
Lijepo se izrazio veliki Ciprijan u Raspravi o Gospodnjoj molitvi: “Volja je Božja za nas ono što je Krist činio i učio… Ništa ne pretpostaviti Kristu, jer ni on nije ništa pretpostavio nama, nepodvojeno prianjati uz njegovu ljubav, odvažno i pouzdano prigrliti njegov križ kad se treba boriti za njegovo ime”.
Ako jednom u našem životu padnu životne odluke i kocke te ako počnemo život “metanoje”, temeljita zaokreta, tada nema toga što bismo mogli pretpostaviti Isusu Kristu. To sa sobom povlači nesagledive posljedice. Čovjek živi obraćeničkim životom u hodu za Isusom Kristom i raspoloživošću da me Gospodin u mome životu uobliči, oblikuje u ono što on hoće. Kršćanstvo je konkretno i življeno ili ga nema.
Metanoja kao hod za Isusom Kristom mora imati stvarne posljedice za moj život. Suvremene nam znanosti vele da je smrt radije preduvjet, a ne posljedica života, i da je obraćenje uvjet a ne rezultat postojanja i djelovanja. Nije li i poganski hedonistički pjesnik Ovid pjevao o metamorfozama, transformacijama, preobrazbama i suobličavanjima u čovjekovu životu? Kršćani, a to smo svi mi, pozvani smo na životnu meta-morfozu, pre-obrazbu prema Isusu Kristu.
NE SAMO SEBI ŽIVJETI…
Premda se Isus obraćao svojim riječima cijeloj javnosti, svemu izraelskom puku, ipak nije smatrao da će njegovo evanđelje biti svakomu prihvatljivo. Nije se zanosio tim iluzijama. Komu je vlastiti život, obitelj, komu su njegovi najbliži važniji od njegove osobe, Isus ga smatra neprikladnim za sebe i poruku. Čovjek bi se onda mogao zapitati: “Pa je li to tako strašno? Nema li drugih putova i metoda da bi čovjek postigao osmišljeni život i konačno vječnu sreću? Prepun je svijet i drugih religija i mogućnosti da se spasi.” I tako mnogi umuju te žive vođeni tim maksimama.
Međutim, nije naglasak na tome u Isusovim riječima. Nije riječ se o prihvaćanju ili odbacivanju evanđelja kao životne poruke, već je riječ o tome, je li čovjek spreman dalje se pitati. Za koga su pitanja odgovorena i problemi jednom zauvijek riješeni, taj je u opasnosti sve izgubiti. Izvornik navodi particip aorista: “Ho heuron” = “Tko je pronašao” za sebe odgovore, a suoči se s Isusom mora se ponovno preispitati, – a ne “tko nađe” ili “zadobije” kao što vele naši prijevodi.
Isus dolazi svjesno kao onaj koji brka ljudske planove. “Noli turbare circulos meos” – “Ne diraj, ne remeti mi moje kružnice” – uzviknuo je u Sirakuzi Arhimed rimskom vojniku dok je crtao u pijesku kružnice. Isus upravo to čini u našem životu. Suočava čovjeka s nečim novim, nečuvenim, nečim što će za svu vječnost biti vezano samo uz njegovu osobu i ime. I nemoguće je tome umaknuti, osim ako čovjek ne zaniječe sebe i njega istodobno. Stoga je Isus ostao trajni izazov i spoticaj svojim sunarodnjacima jer je vezao uz svoju osobu sve što Bog hoće i želi dati čovjeku.
Što traži Isus od svojih? Nepodijeljenost srca, odlučnost nasljedovanja, slobodu odluke. Kako je samo bijedan život koji se zatvara u sebe, život egocentrika koji misli samo na samoodržanje, koji je podredio sve samo sebi i svojim interesima! Boji se svake opasnosti, svim sredstvima kuša se zaštititi od bilo kakvih udara, iznenađenja, odluka koje traže bilo kakve žrtve! Strah od takvih životnih odluka može biti toliki da čovjek zaboravi čemu uopće živi i isplati li se živjeti takvim životom. Egocentrizam, usredištenost na sebe, što je rezultat straha, neprestane ugroženosti i osobne nemoći.
Zato se takvi nikomu ne povjeravaju, ni Bogu ni čovjeku. A Isus upravo pretpostavlja savršenu slobodu odluke koja je voljna prihvatiti i križ. To je moguće samo onomu tko se posve Bogu prepusti. Sloboda od sebe i za druge.
Nešto su slično pokušali prvi učenici koji su ostavili lađice, obitelji, carinarnicu i slijedili Isusov zov i ponudu novog života. Svakodnevna nas pak mudrost uči da se život, istinski i pravi, može pronaći samo u sebedarju, odricanju od sebe i razdavanju drugima. Tko se grčevito drži sebe i svog života, promašuje mogućnosti istinskog, sretnog života. Život kakav je uplanio Stvoritelj moguće je pronaći samo u predanju i ljubavi. Takav život ne prekida ni smrt jer pripada Bogu. Stoga Isus nastupa kao istinski učitelj života.
Postoji stari princip kako “agere sequitur esse”, tj. tek iz bitka može proisteći istinski čin i djelo. Prije bilo kojeg upita što netko čini, treba se zapitati, je li čovjek ono što jest. Prije nego što poduzmem trebam se upitati: Tko sam ja? Što se u meni zbiva? Koje me misli i ideje, odn. interesi vode? Gdje zapravo stojim u svome životu? Na čemu sam? Najprije je, dakle, riječ o biti, a tek onda o djelovati.
Naša kršćanska životna istina jest i ostaje život Isusa Krista, kao primjera i uzora. On je istinu govorio i živio. On je istina utijeljena u životu. “Ja sam put, istina, život”. Istina njegova života vodi u puninu života i zato je potrebno slušati, razmišljati, razgovarati o njoj i živjeti je. Gornji Isusovi zahtjevi mogu nam se činiti nemogućim asketskim zahvatima i vježbama. Oni to nisu. Oni su samo poziv na nasljedovanje u slobodi odluke, dakle na život u kome je Isus Krist središte svega mišljenja, osjećanja i djelovanja. Hod za jednim koji je posve sebe razdao. I nema toga što bi čovjek mogao ponuditi u zamjenu za čin nasljedovanja ako je jednom spoznao Isusa Krista. Gubi sve tko izgubi njega, dobiva sve tko njega dobije i stekne.
U potpunosti će shvatiti gornje Isusove riječi samo onaj tko se do kraja upusti, tko čuje Isusov zov i prihvati zahtjevnost njegovih riječi.
Komu je stalo do održanja vlastitog života, taj ga istinski ne živi, već trati, a tko se založi za jedan cilj za koji se isplati živjeti te napusti nutarnji strah, njegov će život biti ispunjen, bogat i osmišljen. Da je to moguće, vidimo na Isusu. Njegova osoba i poruka utjelovljuju i zgušnjavaju u nerazdvojivo jedinstvo životni realizam ali i avanturizam razdavanja. Ne živi on životom prosječnog građanina, već riskira sve da bi dobio sve. Može zapasti u nemilost kod onih “gore”, ali će živjeti i sebi i drugima. Osjećat će nutarnju sreću i zadovoljstvo.
Vidimo to npr. kod tolikih zauzetih katoličkih volontera u karitasu i služenju. Ti angažirani pojedinci negdje u Irskoj, Engleskoj, Njemačkoj, Austriji, Italiji i drugdje, mjesecima su se zauzimali za ratom ugrožene, tjedne provode na cestama u “šleperima” dovozili su pomoć ovamo. Ljudi vrijedni svakog udivljenja! Čovjek se svaki put nehotice pita, koja je sila što ih tjera na takvo (ne)što. Ne rade to ni za kakve novce ili ljudsku plaću. Kad ih čovjek pita, zašto to čine, odgovorit će redovito kako nema za njih važnije dužnosti od toga da slijede Isusov primjer i riječ. Bilo bi uputno upravo u ovom surječju pročitati i promeditirati Psalam 49, psalam koji govori o “prividnoj sreći bezbožnika”.
Isus nas jasno poziva na suočavanje sa samima sobom. Pronađe li čovjek svoje nutarnje uporište, tada će i drugi primijetiti na njemu kako iz njega zrači kraljevstvo Božje, samosvijest i bit će dobrodošli u svijetu. Ne smijemo smetnuti s uma da je sve što je zabilježeno u Novom zavjetu, napose u evanđeljima, riječ predaje onih koji su imali posve konkretna iskustva s Isusom Kristom.
Pojedinci unose svoju osobnu povijest, povijest svog života i vjere, svojih nadanja i ljubavi u predane riječi, u svjedočanstvo koje nam prenose. I jasno, u potonjoj zajednici, Pracrkvi razmjenjivali su svoja iskustva, razmišljali o onome što je Isus govorio i ostajali uz njegove riječi i živjeli istinski, puni život.
Tako imamo prije bilo čega napisanoga najprije iskustvo učenika s Isusom, sigurnost i jamstvo njegove trajne nazočnosti te konkretnu praksu. A smisao i cilj svoga života vide samo u jednome: uključiti sve ljude u to isto iskustvo i zajedništvo iste vjere i svjedočanstva. Time se u našem životu danas i ovdje otvara mogućnost da to postane prostorom istog iskustva i predaje. Sva se povijest treba slijevati u Božju budućnost. Ta se ostvaruje već čašom hladne vode, a sve će to Isus razlagati podrobno i krajnje konkretno kasnije u prispodobi o konačnom sudu (Mt 25).
