Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 4,31-37
Siđe Isus u Kafarnaum, grad galilejski. I naučavaše ih subotom te bijahu zaneseni njegovim naukom jer silna bijaše riječ njegova.
A u sinagogi se zatekao čovjek s duhom nečistoga đavla. On povika u sav glas: »Hej, što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš! Znam ja tko si ti: Svetac Božji.« Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« Nato đavao čovjeka obori u sredinu te iziđe iz njega ne naudiv mu ništa. I nasta opće zaprepaštenje te se među sobom razgovarahu: »Kakve li riječi! S vlašću i snagom zapovijeda nečistim dusima te izlaze!«
I glas se o njemu širio po svim okolnim mjestima.
Nakon neslavnoga početka u Nazaretu, nakon fijaska i pokušaja linčovanja, Isus zauvijek napušta mjesto u kome je odrastao, u kome je poznavao sve, gdje su ga svi poznavali. I vjerojatno su onako postupili jer im je Isus bio živi prigovor. On, cjelovit, integralan, potpun čovjek, stasao u pravu osobu, kremen-značaj, snažan na riječi i djelu, nije mogao biti prihvaćen u seoskom ozračju i mentalitetu. Danas bismo kazali: Malograđanština! Sitne duše. Malograđanski mentalitet koji ne dopušta iskorake iz uhodanoga.
Napušta Nazaret i odlazi, odnosno spušta se dolje prema Genezaretu, u Kafarnaum. Odsada je Kafarnaum mjesto njegova javnoga nastupa i djelovanja. Tu su se dogodila njegova najveća čudesa, to je mjesto postalo prizorištem nečega dotada neviđena i nečuvena u povijesti svijeta. “Mnogi su željeli vidjeti što vi gledate, čuti što vi slušate – ali im se nije u životu posrećilo” – reći će poslije Isus.
Na prvom koraku, u njihovoj sinagogi, jedne subote za bogoslužja, suočava se sa zlom silom. Uči ih kao onaj koji ima ‘vlast i moć’, s Božjom silom, govori u “božanskoj punomoći”. Bog ga je sam ovjerovio. Ne naučava kao njihovi poznavatelji Zakona i rabini, navodeći ili pozivajući se na ove ili one autoritete, na druge učitelje, nego on nastupa sa svojim vlastitim znanjem i sigurnošću. On je autoritet u osobi. Iza njega stoji sami Bog. Njegova se riječ obistinjuje. To je ono Božje ‘Amen’, tako neka bude! Tako jest! Isus jest Božje Jest-Da među nama ljudima. Slušateljstvo zaprepašteno, zadivljeno, izvan sebe, a demoni prepoznaju jačega od sebe.
Veliki je Bonhoeffer, mučenik, rekao kako bi čovjek trebao tako govoriti o Bogu da se u čovjeku nešto bitno mijenja. Ako se nakon naše riječi i postupka ništa ne mijenja, govorimo uprazno, zaludu. A ako pak vjerujemo Božjoj riječi, ako se do kraja, egzistencijalno upustimo u Božju riječ, tako kao da nam upravo ovdje i danas sam Bog govori, da nas ne ostavlja ravnodušne, ako se nešto promijeni u osobi, možemo biti sigurni da smo vjernici koje je Gospodin dodirnuo.
Isus je neustrašiv. Ne preže niti se povlači pred demonskom silom. Nema u njega straha ni oklijevanja, uzmicanja ili polovičnosti, nema nikada nikakve dvojbe. On je cjelovit, snažan, do kraja vjeruje u svoju riječ i moć. Isus najavljuje rat demonskim silama koje čovjeka tlače, zarobljuju, drže u bolesti i zatočeništvu. Nastavak onoga ‘danas’ iz jučerašnjega čitanja. Gdje se on pojavi, svijet se mijenja. On je istinski terapeut koji liječi, koji se okreće čovjeku.
Ovaj opsjednuti jest čovjek u rasulu, njime demonska sila omlaćuje kako hoće. Isus se okreće pojedincu, i čovjek-pojedinac odsada mu je pred očima. Demonska sila ga prepoznaje: “Ti si Svetac Božji!” Već je anđeo Gabrijel navijestio kako će dijete biti Sveto, Sin Božji. Svetac Božji – onaj koji donosi Boga ljudima, koji zrači Svetim, koji ljude ozdravlja. Ono što znaju demoni, odsada znaju i stanovnici Kafarnauma: Isus iz Nazareta zapovijeda nečistim silama kao nitko dotada, on je do kraja utemeljen i usidren u Bogu.
Isusov prvi javni nastup, i već se događa neviđeno čudo. Prvi put da se riječ Božja naviješta i da se ne ostaje kod puke riječi, nego da riječ prelazi u djelo, čin; riječ postaje zbilja, pogađa čovjeka, oslobađa. Riječ se utjelovljuje.
Nije ta riječ nova po sadržaju ni po obliku niti u govornom izričaju. Nova je jer je nabijena Duhom Svetim, puninom, silom. Grčki dynamis i energeia! Riječ se pretače u zbilju, mijenja konkretnu stvarnost. Ona je učinkovita. Započinje novo doba, započinje vrijeme Isusa Krista i obračuna sa svim protubožnim i nečistim silama. Odsada čovjek zna da pripada samo Bogu, da Bog nad njim ima vlast.
Znakovito je da Isus čini svoje prvo čudo u židovskoj bogomolji, sinagogi. Subotom, na samu svetkovinu, na neradni dan. Sinagoga je mjesto odakle izvire Božja spasiteljska snaga. Kao u nas crkva. Kad se i ako se pozvani – vjernici – ne sastaju na zajednička slavlja, prestaje teći spasonosna rijeka milosti. Tako je i danas. Tu se zbiva liječenje u korijenu. To je trajni vidljivi znak i upozorenje svim naraštajima.
Bog je posred svoga naroda, Bog daje snagu u svome svetom Hramu. Isusov je nauk spasotvoran, ljekovit, njegovo tijelo i krv lijek su besmrtnosti (farmakon tes athanasias – Ignacije Antiohijski). To se i danas mora naviještati, to se među nama mora događati. Inače presušuje vjera te ono što ona obećaje u našem životu.
Da ponovno navedemo spomenutoga Bonhoeffera. On veli: “Meni se riječ s punomoći može uputiti samo onda ako mi se ta riječ upućuje iz najdublje spoznaje moje čovječnosti u mojoj cjelokupnoj zbiljnosti, ovdje i sada. Svaka druga riječ jest riječ egzistencijalne nemoći. Riječ Crkve upućena svijetu mora biti upućena i pogađati svijet iz najdublje spoznaje svijeta u njegovoj posvemašnjoj sadašnjoj zbiljnosti, želi li biti riječ koja ima u sebi snagu i punomoć. Crkva mora ovdje i sada upućivati riječ ovomu svijetu, riječ u snazi i moći, poznavajući stvar na najkonkretniji način, inače će govoriti nešto drugo, posve ljudsko, riječ nemoći, a ne moći i snage.“
Crkva ne smije naviještati samo nekakve principe koji vrijede zasvagda, nego one koji su danas i ovdje istiniti. Ono što je uvijek istinito, mora se dokazati ovdje i danas kao istinito. Bog je uvijek ‘danas’ naš Bog. I ne smijemo se poigravati olako riječju Bog ili riječju Isus. Židovi su samo jednom u godini smjeli izgovoriti punu riječ: Bog-Jahve. Mi pak tako olako izgovaramo sveta imena i zato su ona neučinkovita u našem životu.
