Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 1,26-38
U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«
Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem? Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.
Odlomak iz Lukina Evanđelja o Isusovu navještenju, Marijinu pristanku, anđelovim riječima čuli smo nebrojeno puta. I uvijek iznova nam te riječi zvuče nepoznato, kao s onoga svijeta, ne iz ove naše zemaljske zbiljnosti. Koliko samo teološke težine, koliko samo obećanja, koliko samo bremenitih sadržaja u ovih nekoliko redaka!
Postoje biblijski odlomci koje nikad nismo sposobni dovidjeti i pri svakom ponovnom čitanju otkrivaju se nova područja, novi zrenici, novi obzori, nove perspektive, nove poveznice. Biblija nas jednostavno sili da je uvijek iznova otvaramo, čitamo novim očima, promijenjenim i obraćenim. Jer upravo tu, u nekoliko redaka, na nekoliko stranica zgušnjava se sve što je za naš život bitno i što mu podaruje konačni smisao i cilj.
Jedan od takvih odlomaka jest upravo ovaj o navještaju, blagovijesti Mariji, susretu Marije s anđelom Gabrijelom. Tekst je do te mjere nabijen i sadržajem, i značenjem, i porukom, i dubokom teologijom, da ga treba uvijek iznova i trajno premišljati.
Primjerice, u ovome odlomku imamo prvi izričiti govor o Trojstvenom Bogu u Bibliji uopće. Bog Otac šalje anđela Gabriela da navijesti rođenje Sina Božjega silom Duha Svetoga! Duh će sići, osjeniti, spustiti se u oblaku kao nekoć za posvete Salomonova Hrama. Marija postaje nositeljica Objave. Anđeo, glasnik, poslan od Boga da navijesti rođenje Sina Božjega snagom Duha Svetoga.
Bog nije neki daleki, nestvarni, nedjelatni Bog, već život u sebi, Ljubav koja se daje i prelijeva. Najprije u Trojstvu, a onda na čovjeka i svoje stvorenje. U odlomku je sadržana i teologija stvaranja. Novog stvaranja i novog stvorenja. Pred nama su također novi Adam i nova Eva.
Duh koji je oblikovao svemir, kozmos, u početcima, spušta se na Mariju, i oblikuje u njoj novoga čovjeka. Konačnoga i savršenog. Nakon Isusa nema tko više doći: Gospodin će mu Bog dati prijestolje, i njegovu kraljevstvu ne će biti kraja, kraljevat će uvijeke, što ponavljamo svake nedjelje za mise u Vjerovanju. Bog djeluje konačno, jednom zauvijek. Neponovljivo i nepovratno. Nečega slična niti je bilo niti će se kada ponoviti.
Zato je ovo kopernikanski obrat u povijesti čovječanstva i čovjekova spasenja. Nezaobilazna točka mimo koje se ne može proći nekažnjeno, stoji je na razdjelnici naših putova, gdje se moramo svi odlučiti, opredijeliti.
Ovaj nam odlomak anđeoskog navještaja Mariji na razne načine otkriva i razvija tajnu našega otkupljenja. Ponajprije kazuje što je u biti vjera: Marija kao uzor vjerničke egzistencije, Marija kao posvemašnja prijamljivost, otvorenost, bez pridržaja. Bog se daje, ali ne prisilno, on nikog ne prisiljava. Očekuje od čovjeka odgovor. Veli se kako je „Marija razmišljala o pozdravu“. U izvorniku stoji izričito da je sa sobom „dijalogizirala“ – vodila dijalog, dvo-govor sa samom sobom.
Bog dolazi čovjeku samo onda kad se za njegovu riječ otvorimo i njega prihvatimo. Marija također kao savršeni izraz djelotvornosti milosti. Na njoj vidimo što milost može, što milost u životu postiže: Marija kao ostvareni čovjek, savršena, potpuna antropologija. Čovjek može postići svoj cilj i određenje samo u suradnji s Bogom.
Nema ljudskog samoostvarenja bez milosti, bez Boga. Čovjek se mora roditi ne samo od roditelja, nego i iz Duha Svetoga. Nitko nije plod susreta samo svojih roditelja. Čovjek je bitno i dijete svjetla, rođen odozgor. On je slika i prilika Božja. U to nas uvodi tajna Marijine osobe. Zaručnice Duha Svetoga, Milosne. U njoj se slave svete zaruke Neba i Zemlje.
Govoreći rječnikom C.G. Junga, Marija kao ključni lik Došašća, jest za sve nas ljude izvorni arhetip. Arhetip čovjeka. Ono što je ona bila, postala, u što je izrasla i stasala, snagom milosti, vjere, Duha Svetoga, snagom svoga bogomajčinstva, donoseći svijetu Spasitelja i spasenje, treba se ostvarivati i u našem životu.
Beskorisno je i neučinkovito štovati Mariju samo zbog nje, a ne slijediti ono što je ona živjela, kako je ona vjerovala. Svatko je pozvan donijeti svijetu spas, širiti Božju riječ, donositi Isusa Krista poput nje. Začeti Duhom poput Marije, biti plodan Duhom Svetim. Isus će poslije u svojem navještaju govoriti o stostrukom očinstvu, majčinstvu u duhovnoj protežnici, ako se osoba dade voditi Njegovom osobom i naukom. To od nas najprije iziskuje da se sami damo oblikovati i preoblikovati, „formatirati“, prema slici vlastite izvornosti, jer svatko je dijete Božje.
Ovaj nam odlomak također govori i o našoj neposrednosti glede Boga. Čovjek nije ono što radi, što jede, što misli da jest. Čovjek se ne definira ni prema pokudi ili pohvali sa strane ljudi. Svoje pravo biće i bitak primamo od Boga i to naše pravo, autentično ja, Bogom dano, nitko ne može uništiti. Nikakav krvnik, nikakav „Herod“, nikakva protivština. Da bismo mogli reći što je i tko je čovjek pored mene, moramo reći što mi taj čovjek znači, što smo naučili iz susreta s njime, na koji način je osoba unišla u naš život, promijenila nas, preobrazila.
Tako je i s Bogom. Da bismo mogli reći kakav je Bog i tko je Bog, moramo imati stvarno iskustvo te zbiljnosti. Primjerice, kad učenici govore o Isusu, oni govore svjedočeći o svemu što je taj Isus u njihovim životima prouzročio i izveo, na koji je način zahvatio izvana i iznutra u njihove živote, kako ih je promijenio. Isus, riječju, djelom, radnjama, ponašanjem, cijelim svojim bićem.
Isto je i s Marijom. Ovaj je susret bio od životnoga značenja, bitan, za Mariju; on je promijenio cijeli njezin život. Marija je bila smiona, odvažna. To je poziv da svatko od nas odvažno prihvati sebe. I da u nama zasja naše istinsko biće, naša sloboda i ljubav Božja prema svakom stvoru.
A ako nas svaki dan zvono s naših crkava trokratno poziva da se prisjetimo Tajne Utjelovljenja, tada je to još jedan poticaj da se zamislimo, što je značio i što znači taj konačni prodor Neba na Zemlju u slanju Božjega Sina. Bog je jednom zauvijek odlučio okrenuti čovjekovu kob i usud. I pruža ruku. Na nama je zahvalno je prihvatiti.
