Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 20,1-9
Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«
Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.
Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.
Na samim početcima naše uskrsne vjere imamo dvojbe, nevjericu, strah, odbacivanje vjerovanja da bi netko mogao od mrtvih uskrsnuti. Do dana današnjega imamo slično ozračje. Ali se ta poruka – koja je trajni žalac i prosvjed protiv samodostatnosti i zatvorenosti ovoga svijeta – do dana današnjega održala i djelotvorna. Slovi kao najnevjerojatnija od svih poruka. Naime, onaj izvan Grada Raspeti jest živ! Onaj koji je skončao onako sramotno na jeruzalemskom smetlištu, koji je bio pokopan, živi! Uskrsnuo je!
„Njima se te riječi učiniše kao (ženska) izmišljotina i ženske priče“ (Lk 23,11). Tako su reagirali oni kojima su žene što bijahu na grobu pripovjedile da su vidjele anđele kako je Isus uskrsnuo od mrtvih. Zaključuje pisac: „Nisu im vjerovali“ ni učenici, Jedanaestorica a ni ostali. Vjera u Krista uskrsloga nije mogla započeti lošijim predznakom. Ženske priče. Laži. Onodobno žene ne bijahu vjerodostojni svjedoci. Smatrali su ih brbljavima, nepouzdanima. Pogotovo u židovstvu, koji su uvijek imali pred očima sliku pramajke Eve. Nisu pozivane ni na sud kao svjedoci. Nisu bile pravni subjekti, bijahu drugorazredna bića, kao i djeca, stupanj više od robova. Te su žene izvijestile kako nisu pronašle u grobu Isusovo tijelo. I započele su im ‘naklapati’ nešto o dva čovjeka u blistavoj odjeći. Stoga nam evanđelist Luka prenosi odgovarajući komentar s muške strane: Bablje priče! Ženske izmišljotine! Međutim, ni njima to nije dalo mira. Tjerala ih je radoznalost. Nutarnji nemir. I zaputili su se na grob da se osvjedoče o priči. Prvaci rane kršćanske zajednice idu na grob i čude se svemu što se dogodilo. Isusova će ukazanja tek uslijediti. Otada ne prestaje odzvanjati svijetom uskrsna poruka: Raspeti je živ! Nemoguće ga je ukloniti iz svijeta. I to je ono što i danas svijet iritira, što mu ne da mira. To je taj žalac u tijelu ovoga svijeta, zatvorena u sebe.
Nastavak nevjere
Čitamo li novozavjetne izvještaje o Isusovu uskrsnuću te Isusovim ukazanjima ne ćemo naići na neobuzdanu radost, oduševljenje, naprotiv! Učenici pokušavaju pronaći pravi izričaj za ono što se dogodilo, oni napipavaju, kušaju svojim predodžbenim svijetom – ta bijahu to ljudi neuki, neobrazovani, priprosti zaključit će u Velikom vijeću, kad su ih pozvali na odgovornost (usp. Dj 4,13) – dosegnuti ono što nadilazi njihove sposobnosti. Tekstovi o tome svjedoče. Sve su kritičke točke i svi upiti spram uskrsnuća nabačeni već u njihovim reakcijama i svjedočanstvima. Prazni grob malo ili ništa ne dokazuje, jer je moguće da je Isusovo tijelo netko ukrao (usp. Iv 20,13). S druge strane, vijest o praznom grobu ispala bi na kraju poraznom da se otkrilo mrtvo Isusovo tijelo. Sami bi učenici bili razobličeni kao izigrani, prevareni prevaranti. Isusovo ukazanje učenicima nadilazi sve onodobno znane mitološke slike, i feniksa, i Ozirisa, i Adonisa, božanstava koja umiru i uskrisavaju. On pokazuje rane svoga razapinjanja i križa. I pogani su vjerovali u mogućnost života nakon smrti, ali ovo s Isusom iskače iz svih postojećih okvira.
Stoga i ne čude prve reakcije, koje su nabijene emocijama. Strah, bojazan, pa i nakana da se sve zataška ili prešuti. Nevjera se uvukla u njihova bića. Spočitava Isus tu nevjeru na kraju Markova Evanđelja, ali i u završnome prizoru kod Mateja na Gori u Galileji, gdje se izričito veli kako su neki još uvijek sumnjali (usp. Mt 28,16-20). Od svega je možda najdojmljivije ono što nam pripovijeda evanđelist Luka: Oni od radosti još nisu mogli vjerovati, snebivali su se od čuda! (24,41). Da, bili su gotovo izvan sebe, suočeni s pojavom Uskrsloga.
Prelijepo a da bismo povjerovali?
Učenici ne mogu pojmiti da bi njihov Učitelj mogao uskrsnuti. Uočljivo je to napose u zgodi na putu u Emaus. Uskrsloga učenici prepoznaju tek u lomljenju kruha. I u tom trenutku on im iščezava, nije više u njihovu vidokrugu. Oni su presretni, njihovo je srce zapaljeno, cijeloga puta je gorjelo, sad su im se i oči otvorile. Vraćaju se istoga trena u Jeruzalem, na mjesto stravične tragedije. Teolog Metz govori o mistici otvorenih očiju. Njima se oči otvaraju i ovdje je riječ o toj mistici. Otvoriti oči za sve što se dogodilo i događa u našoj povijesti, koja je povijest patnje i križa, stalnih križnih puteva, nebrojenih žrtava ratova i drugih katastrofa. Navodni ‘vrtlar’ pred Marijom Magdalenom ovjerovljuje se kao Učitelj – Rabbuni u trenutku kad Mariju oslovljava njezinim imenom. Njoj se oči otvaraju za Gospodina, čuvši njegov znani glas. Apostola apostolorum, prva glasnica Uskrsa dobiva od Isusa nalog: Ne zadržavaj me (usp. Iv 20,17).
Uskrs se događa kad osobno, u svojoj nutrini, čujem svoje ime, kad me Netko oslovljava, intimno, znano, meni znanim glasom. Tada u meni nešto titra i budi na novi život. Ali nam Uskrs veli: Nemoguće je Isusa zaustaviti na njegovu putu, u krugu učenika, u kružoku istomišljenika, zatvorenoj jezičnoj skupini. Isus je došao za cijeli svijet, poglavito danas u vremenu globalizacije i interneta. Njega treba nositi i donijeti svima, kao nadu i spas, spasotvorni lijek, panaceju.
Ništa nije izmišljeno
Već od samoga početka vijest te izvještaji o Isusovu uskrsnuću raščlanjivani su do krajnjih potankosti. Sveti Luka veli u uvodniku svoga Evanđelja kako je sve izvore pomno istražio i raščlanio te onda sintetizirao kako bi se njegov prijatelj i čitatelj osvjedočio u vjerodostojnosti onoga što mu prijatelj piše. Unatoč kritikama, osporavanjima, toliki su svoje živote i egzistencije usmjerili prema Radosnoj poruci Isusa Krista – prihvatili su uskrsnuće kao životnu odrednicu.
Kad danas bacimo pogled na razna mišljenja spram Isusova uskrsnuća, imamo pred sobom gotovo identične zrenike i prigovore kao i u samim početcima. Mnogi vele kako su učenici – nakon prvotnoga šoka – nadišli u sebi tugu i žalost te počeli govoriti o uskrsnuću svoga Učitelja. Međutim, kako to da su svi odreda otvoreno i neustrašivo nakon Duhova pošli Isusovim putem, otišli u dragovoljnu smrt, išli njegovim stopama, prihvatili ismijavanje svijeta, poruge i mučeničku smrt, pred divljim zvijerima ili pak odrubljivanjem glave, na križevima. Prihvatili su svaki oblik progonstva, a to mogu samo ‘lude’ poradi Krista. Tko je – kao što veli Pavao – postao ‘luđak’ poradi Krista, taj u svojoj nutrini i dubini duše nosi nešto posebno, snagu uskrsnuća, a ne nadomjestak ili kompenzaciju za životne promašaje i frustracije.
Mnogi su znali tvrditi kako je Isus bio prividno mrtav. Tko takvo što tvrdi, izriče jamačno apsurdnu stvar. Rimski su legionari dobro ispekli svoj ‘zanat’, znali su kako se postupa s buntovnicima i revolucionarima. Temeljito su ‘odrađivali’ svoj posao. Koga bi oni pribili na križ, tomu nije bilo spasa, njegovo se ime moralo brisati i zatrti, iz svih ‘registara’. A vijest o uskrsnuću nešto je sasma novo, u svim postojećim kategorijama. Poruka Uskrsa veli da Isus stupa među nas u posve drugome obličju, ne više zemaljskomu. Nije to povratak u normalni život, nije ni puko oživljavanje mrtvoga tijela.
Naprotiv, svi novozavjetni izvori i izvještaji govore pod različitim vidicima o jedincatom i jedinstvenom događaju koji je zahvatio u ljudsku povijest. To je ono silno Božje ‘da, ali’ u povijesti čovječanstva, u ljudskoj mašineriji ubijanja i smrti, na kojoj se temelje te počivaju i sve današnje velike sile. Svaka je od njih podignuta na kostima onih koje su prethodno istrijebili ili pobili. Stoga je Uskrs ujedno i veliki sud i sudište ljudskom ubijanju i smrti.
Uskrs kao preobrazba i obnova svega
Ma koliko poruka i vijest o ‘uskrsavanju’ nadilazila sve naše predodžbe i nadanja, ipak smo u svojoj duši i naravi upućeni na Uskrs. Poruka je to koja se tiče svih nas, koja nas zahvaća, izokreće naše zrenike, pogađa nas. Za one Židove koji su ‘vjernici prvoga sata’ (poput onih radnika u vinogradu, koji su prvi unajmljeni) događaj Uskrsa obnova je Božjega Saveza sa svojim narodom. O tome govore mnoge bogoslužne molitve uskrsnoga vremena. Bog u Isusu sklapa novi Savez, sukladno Isusovoj riječi na Posljednjoj večeri. U Uskrs se slijevaju sva očekivanja i nadanja Izraela i njegove povijesti. U susretu s Uskrslim realizira se Izraelova nada u Boga živih. U susretu s Uskrslim susrećemo se i mi sa smislom cjelokupnoga stvorenja i stvaranja. Govoreći rječnikom Th. de Chardina u Uskrsu se zbiva ‘kristifikacija’ svega, Krist kao točka ‘Omega’, prema kojoj sve stvoreno teži. Sve smjera prema živoj Božjoj Riječi, zajedništvu s Kristom u Bogu. Sva se zbilja trans-formira, preobražava, obnavlja.
Svi smo stvoreni na Božju sliku i priliku. Prema Poslanici Hebrejima Isus Krist je odsjaj Božjega bića, slika i prilika njegove slave (1,3), pa smo stoga kadri i u svome životu proći abecedu uskrsne poruke. K. Rahneru otvara se u poruci Uskrsa smisao dinamike naše slobode koja nije stvar trajnih odabira, nego smjera prema konačnom dovršenju. Francuski filozof i kršćanski egzistencijalist G. Marcel govori o opciji ljubavi naspram neminovnosti smrti: Ljubiti neko biće znači reći mu: Ti ne ćeš umrijeti – unatoč smrti i raspadanju. Ljubav je – u svjetlu Uskrsa – jača od smrti.
U Uskrslome sva patnička povijest čovječanstva nalazi svoj smisao, sve žrtve primaju svoju zadovoljštinu, u Uskrsu ubojica ne likuje nad svojom žrtvom. Židovski je filozof M. Horkheimer (jedan od utemeljitelja Frankfurtske škole) rekao da je religija žudnja za posve Drugim. Raspeti i uskrsli Isus Krist odvjetnik je svih žrtava i posvemašnja pravednost. On poziva mrtve na život, ne ostavlja ih u smrti i prokletstvu. U susretu s porukom Uskrsa svatko se od nas suočava s velikom nadom. Pozvani smo vjerovati u zajedništvu, jer se poruka Uskrsa ne odnosi samo na onodobne učenike, nego zahvaća cijeli grijehom i smrću zarobljeni svijet, koji se još uvijek nalazi u porođajnim trudovima, u iščekivanju slobode i slave Božje djece (Rim 8). Uskrs je poziv na odvraćanje od smrti prema životu, on je jedini istinski i zadovoljavajući odgovor na temeljna životna pitanja svakoga pojedinca.
