Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 14,12-17
Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu. I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću.«
»Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je.«
Za razliku od prvih triju evanđelista, tzv. ‘sinoptika’, koji opisuju činjenično što je Isus govorio, kako je postupao, što je sve učinio za svoga zemaljskog djelovanja i kakav je trag ostavljao na ljude oko sebe, Ivan, četvrti evanđelist rekli bismo ‘iščitava’ Isusovu osobu iznutra. On kao da ima predodžbu: Sve što zborimo o Isusu ponavljajući one zgode iz njegova života te njegove riječi, ostaje izvanjsko, ostaje napisano na papiru koji nestaje, ostaje na razini vanjskih osjetila, ušiju, očiju. To je kao da riječ postaje papir, a ne život.
Ivan u svome spisu hoće reći: Želiš li imati istinsku i pravu sliku o Isusu Kristu, onakvom kakav je među nama hodio i kakav je sad u slavi, kad nije dostupan našim osjetilima, moraš uključiti nutarnja ćutila. Moraš uključiti ljubav, srce, emocije, moraš mu se privinuti poput Ljubljenog učenika na grudi, i ondje osluškivati kako to srce kuca za čovjeka i čovječanstvo. Može se to činiti plitkom sentimentalnošću, „sentišem“, ali o Isusu je moguće govoriti samo jezikom srca, zahvaćenosti, rječnikom ljubavi. Jer ono što bi moralo ploditi iz srca jest pretvorba u ljubav i za ljubav.
Prihvati li čovjek Isusa srcem, svojim nutarnjim bićem, a ne samo izvanjski, formalno, tada će svaka njegova riječ, svaka njegova zapovijed biti lagana. Naime, u cijelom Ivanovu Evanđelju nema ni spomena o Govoru na gori, o Isusovim riječima glede ljubavi prema neprijatelju, nema zbora o tome da se moli za progonitelje i tlačitelje, da se ne uzmiče od straha pred silnikom, da se ne bojimo smrti, križeva niti sutrašnjeg dana. Sve Isusove riječi, sve naputke i zapovijedi svodi na samo jednu: ‘Ljubite se međusobno’!
To je najkraći i najjasniji tumač i tumačitelj svega što je Isus htio reći. To je koncentrat, srčika, sublimat njegove osobe i poruke. I jer nam je ostavio sve, tako misli Ivan, Isus zaslužuje sve naše, sve moje i tvoje. Poglavito pak ljubav. Čovjek je stvoren za ljubav, sposoban ljubiti, i zato smo u Isusovim očima braća i sestre, iste krvi i podrijetla.
Ljubav o kojoj Isus govori nije samo osjećaj, nego djelo. Ali to je daleko više od samog ispunjavanja obveza s naše strane; Isus nam obećava Duha Svetoga, personificiranu Božju ljubav, Božju radost, Božju snagu. Isus još više obećava ljudima koji vjeruju i ljube: “Mi” – Isus i Otac – “doći ćemo k njemu i nastaniti se u njemu” (14, 23). Božanska širina i obilje darovano nam je kada smo voljni prihvatiti Božji dar.
Teško nam je shvatiti riječi koje Isus izgovara dok se od svojih oprašta. Zvuče previše uzvišeno a da bi bile utjeha za nas, njegove učenike i vjernike, za razliku od živopisnih slika prispodoba s kojima su slušatelji upoznati. Unatoč svemu, možemo pretpostaviti da je nešto značajno sadržano u tekstu koji nam je još uvijek nejasan.
Njegove su riječi poput pisma koje nam slučajno padne u ruke i s njim ne možemo ništa, u kojem se komuniciraju doživljaji, osjećaji, značenja koja se nas tiču te su od najveće važnosti za pisca i primatelja.
Isus nam nudi ključ razumijevanja. U tom kontekstu možemo promatrati Isusove oproštajne govore, osobito dio koji počinje izričajem “Ako me tko ljubi” (Ivan 14,15). Ljubav nije ono što mi pod tim mislimo.
Prije svega, ljubav je nešto što nas čini sretnim, što nas ispunjava i mijenja ono što sami ne možemo promijeniti: naše osjećaje, naše raspoloženje, naše ciljeve, dijelove naše duše koji određuju naše misli i djela. Kada se dvoje zaljube, zbliže i dodirnu duboko u srcima, za oboje se otvara novi svijet. Druga osoba ulazi u život osobe i zauzima veliki, čak odlučujući, prostor, odnosno mjesto gdje se donose odluke.
Kad Isus kaže: “Ako me tko ljubi” (Ivan 14,15), možemo razmišljati o ljepoti koju povezujemo s tom riječi: Čovjek je posvema budan, svjestan, nestaje umora. Nestaje razočaranja, gorčine, kuknjave, gorčine, nema depresivnih stanja ni raspoloženja, nema ni ružnih riječi ni grimasa. Čovjek lakše obavlja posao, trud se ne štedi, nijedan napor nije prevelik da bi se ispunili zahtjevi ljubavi. I ljubljene osobe. To je ono što Isus traži od nas u odnosu na njega. Ako me tko ljubi, čuvat će moje zapovijedi, ništa mu ne će biti teško.
Ako Isusa ljubimo, ne će nam biti teške ni zapovijedi ni savjeti iz Govora na gori. Biti svjetlo svijeta, biti sol zemlje, pomiriti se s neprijateljem, namjesto da se osvećujemo, da činimo dobro onima koji su se o nas ogriješili, da dajemo ne očekujući od drugih da nama uzvrate, da naše ‘da’ bude naše ‘da’, naše ‘ne’ bude naše ‘ne’, bez dodataka ili odbitaka. Da budemo jedni prema drugima dobri i susretljivi, da ne trubimo ispred sebe kad dajemo milostinju itd. Takvo što je moguće živjeti kad u nama živi ljubav o kojoj govori Gospodin. Tako je bilo sa svetim Franjom koji je prihvatio ozbiljan i težak način života pred kojim je i sam Papa u Rimu zadrhtao. Ali njega je ljubav i slast vukla sve dalje i dalje, jer „Ljubav nije ljubljena“.
Ali postavlja se pitanje: Kako je to kada ne osjećamo ništa od ljubavi o kojoj Isus govori, ili samo toliko malo da nas to ne nosi? Trebamo li se boriti protiv osjećaja koje nemamo? Čak i ako za uzore uzmemo velike svece čije molitve ponavljamo, daleko smo od toga da smo ispunjeni nutarnjim žarom kao sveti Franjo i veliki mistici. Potrebno je nešto poput paljenja unutarnje vatre, pronalaženja traga koji nas vuče dalje i ne pušta.
Jedan od najpoznatijih svetaca koji je ostavio traga u povijesti je Ignacije Loyolski, utemeljitelj isusovačkog reda. Proces njegove transformacije od časnika španjolskog kralja do mistika postao je temelj njegova obraćenja. Kad je zbog ranjavanja u bitci, kad mu je granata raznijela potkoljenicu, ostao je u sanatoriju i čitao raznu literaturu koja je bila dostupna.
Uglavnom su to bili isprazni viteški romani, ali i priče o svecima i Isusu koje su poticale njegovu maštu. Nakon čitanja neslanih, plitkih priča o junacima i ljubavnim vezama osjećao se jednako dosadno i prazno kao i prije. Sasvim je drugačije bilo kad je zamišljao herojska djela svetaca i puštao vlastitoj mašti uživljavanje u njih. Nakon toga u njemu je ostajao osjećaj sreće, entuzijazam za izvanrednim, osjećaj kako ga privlače visoki ciljevi. Shvatio je da može utjecati i na svoje unutarnje raspoloženje. Tako je razvio svoje “Duhovne vježbe”. Ovdje možemo prihvatiti svečeve prijedloge pitajući se: Što me čini sretnim? Što me obogaćuje? Što me vodi dalje? Što je to što me privlači u mojoj intimi?
Međutim, sve zavisi od toga što ćemo tada odabrati. Postoji razlika između onoga kad se bez promišljanja i nekritično izložimo televiziji svake večeri ili se pak okrenemo dubljem iskustvu kroz tišinu ili poticajno štivo. Naše će raspoloženje sljedećeg jutra biti drugačije. Važno je razviti nešto poput radoznalosti o sebi i o Božjoj milosti. Ako to činimo s otvorenošću i s punom predanošću, pronaći ćemo u sebi klicu onoga koga Isus naziva “Pomoćnik” i “Duh Istine”. To je sila koja ne dolazi iz našeg truda, već djeluje na nas iz dublje duhovne stvarnosti. Jedina stvar koju moramo prikupiti je svijest i budnost na ono što je stvarno, što je prikladno za nas u srcu.
Da bismo napredovali u područjima koja imaju veze s ljubavlju, neophodan je osjećaj “Duha istine”. To nam može donijeti vrlo trezvenu inventuru koja je još daleko od ushićenja. Ali vodi do dna duše, gdje vrelo ljubavi ima svoje ishodište i svoj dom. Dani uoči Kristova Uzašašća nazivaju se po starom običaju “prosnim danima”. Najljepša i najvažnija molitva je ona Duhu Svetome: “Dođi, Duše Sveti, u srca svojih vjernika i zapali u njima oganj svoje ljubavi!”. O tome govori i Isus danas u ovome evanđeoskom odsječku.
