Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 10,38-42
Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«
“Gostoljubivosti ne zaboravljajte, jer su njome neki, a da nisu ni znali, pogostili anđele”, veli poslanica Hebrejima (13,2), smjerajući očito na prizor iz današnjeg prvog čitanja. Abraham nije ni svjestan tko mu je stigao u goste. Nije toga do kraja bio svjestan ni Zakej, ali je ishod jasan: Komu se, kad se i gdje se Gospodin svrati, sve plodi blagoslovom, srećom, spasenjem. Ali je bitan stav osluškivanja, iščekivanja, slušanja: Kad Gospodin prolazi, kako prolazi, i gdje ga se može pronaći (Gospodnja ‘pasha’)? Potrebno je pozorno slušanje, a ne neprestana zaglušna buka. Tu ga se zacijelo ne će pronaći, već u samoći srca i sobe.
Današnja nam čitanja ujedno nameću vajni problem odnosa rada i molitve, akcije i kontemplacije, politike i mistike, angažmana i gandhijevskog pasivnog stava, okrenutosti prema sebi. To su vječite alternative koje se pred ljude stavljaju, i pitamo se: Jesu li one uopće pravilno postavljene? Jer, mistika nije specifična obdarenost nekih posebnih pojedinaca u vjerničkoj zajednici.
Već je sama Isusova osoba i poruka posvema u službi spasenja, Božjeg djetinjstva i prijateljevanja s Bogom, a tko je bio mistik Isusova kova i dometa? Apostoli, a poglavito Pavao, što je tako razvidno iz njegovih pisama, također su svu svoju aktivnost crpli iz mistike, uronjenosti u tajnu i osobu Isusa Krista. Istodobno previđamo kako su svi veliki teolozi bili u početcima Crkve biskupi ali i mistici. Bog bijaše središnjica njihova života. Pavao veli: “Sada poznajete Boga, zapravo ste od njega spoznati” (Gal 4,9).
Bog se daje, priopćuje, njega se može spoznati samo ako se čovjek zaputi u intimni odnos s njime. Čovjek biva zahvaćen tom nazočnošću iz koje onda slijedi sav njegov povijesni i politički angažman.
Na prste ruku možemo prebrojiti osobe koje su istinski voljele Isusa za njegova zemaljskog života. Koje su mu bile prijatelji. Kojima je rado navraćao. Među rijetkima su Marija i Marta s bratom Lazarom iz Betanije, u blizini Jeruzalema. Isus je tu bio rado viđeni gost, tu se odmarao, vjerojatno znao zanoćiti. Znao je da ga ljube i cijene pa se htio i kao čovjek nahraniti njihovom ljubavlju i pažnjom.
Dvije sestre, dva svijeta. Svijet rada i svijet stvarateljskog slušanja. Makar se Martin posao sastojao u posluživanju Gospodina, Isus ipak hvali Marijin stav. Za Mariju kao da ne postoji vanjski svijet. Posve je uronjena u Isusovu osobu, zagledana u njegov lik i oči, očarana njime i njegovim riječima, milinom te rijeke koja je tekla s njegovih usta. Imala je dara i žara upijati te srcem prihvaćati, ne samo riječi i ideje, nego i zadnji smisao svega što ta draga osoba govori. Okrenuta Isusu upravo kao što stablo okreće svoje lišće prema suncu te njegovu svjetlost pretvara u životnu energiju… Duhovna fotosinteza.
„Marta, Marta“ – izgovara Isus njezino ime dvaput poput učitelja koji je razočaran neuspjehom svog učenika da shvati nešto tako jednostavno – „što nije u redu s tobom, Marta?“ Što nije u redu s Martom? Brka sredstvo s ciljem. Rad je sredstvo, ali Krist je cilj. Rad je za njega, a ne radi sebe. On je jedina osoba koja je potrebna, jedina stvar koja je potrebna, jedina stvar koja se traži. On je Bog. Naš rad nije. On je za Isusa. Marta rasipa sebe, svoju ljubav i svoje srce među mnogim malim stvarima, razdajući se na mnoge male stvari s kojima se poistovjećuje. Ali ona se toga može osloboditi ako samo shvati jednostavnu istinu da doslovno postoji samo jedna osoba koja je apsolutno nužna, samo jedna osoba, a to je sam Krist. I Marija to zna.
Marijin je stav za sve nas smjerodavan. Aktivizam je uvijek velika zamka i u Crkvi. Često se zna dogoditi da radimo za Krista, ali bez Krista, za Boga, ali u biti bez Boga. Često bez istinske ljubavi, usmjerenosti, zagledanosti u konačni cilj, smisao, svrhu svega djelovanja. Od silna aktivizma čovjek postane obezdušen. Izgubi na putu i duh, dušu i srce.
U biti svaki naš angažman ostaje beskoristan ne izrasta li iz našega osobnog odnosa prema Isusu Kristu. Zaboravlja se neposrednost odnosa, prijateljski stav prema Gospodinu. U Crkvi nismo u nekakvu radnom odnosu gdje bi se ustroj ravnao prema učinku i plaćanju. Gospodin nas poziva na ljubav, prisnost. On je jednom zauvijek riješio dilemu između akcije i kontemplacije u korist kontemplacije.
Potrebno je u životu najprije naučiti sjediti pred Svetohraništem ili Evanđeljem, pred otvorenom knjigom Pisma, da bismo čuli i razumjeli kamo nam se zaputiti. Najprije je potrebna šutnja koja sažiže pljevu suvišnoga, da bismo mogli govoriti ono što treba svijetu. Za kršćane nema značajnijeg posla od pozorna slušanja Isusove osobe i riječi. Prednost ima uvijek promatranje oči u oči. Činiti djela Martina ali u duhu i raspoloženju Marijinu.
„Marija je izabrala bolji dio i neće joj se oduzeti“, kaže Krist. Možemo biti lišeni uspjeha u mnogim dobrim stvarima koje Marta čini, ali ne možemo biti lišeni uspjeha u jednoj dobroj stvari koju Marija čini. Ona predaje cijelo svoje srce i um Kristu, a to je zajamčen uspjeh i nagrada, dok ništa drugo nije; ništa od onoga što Marta radi nije zajamčeno uspješno. Meso može nekuhano ili zagorjeti, a vino se može proliti po podu, ali Marijinoj ljubavi i pažnji zajamčeni su uspjeh i nagrada u samom činu njihova činjenja. Voljeti dobre stvari na ovom svijetu jest prolazno, ali voljeti Gospodina Isusa Krista nikada ne može propasti jer on nikada ne može propasti. Nikada. On vječno živi.
Upravo tu misao naglašava na svoj način i Poslanica Kološanima gdje je Krist središnjica, gdje iz Krista Isusa proistječe sve, u njega se slijeva sve, on je u vjernicima princip djelovanja i slušanja „Krist – nada u slavu – jest u vama“. Smisao opstojnosti Crkve i kršćana u svijetu je pomirenje i posvećenje svijeta koje je izvedeno u Kristu.
Sva naša aktivnost u svijetu, zalaganje za gladne, bolesne, siromahe, napuštene, ostavljene, ugrožene, naše zalaganje za zdravi okoliš mora proistjecati iz odgovora na pitanje: Kako je došlo do toga? Odakle sve to? Toliki ratovi, mržnje, ubijanja, onečišćenja, tolika zla? Odgovor je: U otpadu čovjeka i stvorenja od Boga, u zaboravu, nijekanju Boga, u grijehu čovjeka i svijeta. Prije dva tjedna čuli smo Isusov nalog apostolima: Njihovo je propovijedati Radosnu vijest, liječiti bolesne, čistiti svijet od demonskih, nečistih sila.
Da bi se to moglo, treba se zaputiti u pustinju, samoću, samorazgovor i razgovor s Isusom. Jedan od zornih suvremenih primjera je C. Caretto. Vođa talijanske Katoličke akcije spoznao je u jednom trenutku nutarnjeg nadahnuća da Gospodin ne želi njegovu aktivnost, njegov totalni angažman u akciji, nego želi njegovu tišinu, samoću, šutnju, srce.
Povlači se u saharsku pustinju gdje živi samo s Euharistijom i Biblijom. Nakon silnih pustinjskih iskustava zapućuje se u pustinju svoje Italije i stvara oaze duhovnosti, napajališta s izvora vode žive koje struje iz ljudi natopljenih Duhom. To onda postaje putokazom svijetu i ljudima u pustinji.
U konačnici je u čovjekovu životu riječ o putu, pronalasku onog puta koji mu jasno očituje put u dubinu vlastitog bića i otkriće onoga što čovjek u dubini svoga bića od samog početka jest i ostaje: slika i prilika samog Boga, gdje se Bog nastanjuje u čovjekovu srcu, gdje onostranost postaje ovostranost, a ovostranost prozorom u božansku zbilju i vječnost.
Nebo se sjedinjuje s čovjekovim srcem, Riječ postaje Tijelom, Bog postaje Čovjekom. I to je onda put spasenja i otkupljenja koji je Bog zacrtao u Isusu Kristu. To je put koji Isus otkriva svojim prijateljima, vjernima, a oni onda u Duhu onima koji Isusov glas i osobu slijede.
Prisjetimo se na ovom mjestu i Isusova razgovora sa Samarijankom. Dubok zdenac, svježa voda koju Isus, umoran od puta, pije iz krčaga žene Samarijanke. Duboke istine otkriva Isus u razgovoru s njom tako da ona prepuna sreće ide u selo i govori sve što joj je Isus otkrio. Slično se zbiva ovdje i s Marijom. I ona osluškuje Gospodinov glas, a zauzvrat će mu uoči muke na glavu izliti skupocjenu nardovu pomast, u vrijednosti jedne godišnje plaće za radnika, ili deset godišnjih plaća za jednu ženu u ono doba. Dala je sve od sebe, svu svoju ušteđevinu za Gospodina. To će reći – istinska ljubav.
Upravo nam danas treba ovaj nutarnji zaokret o kome govori Isus. Marijin je dio bolji, najbolji. Najizvrsniji. Jedan duhovni pisac karakterizira ovim riječima suvremenu duhovnu situaciju na Zapadu: “Istok i Zapad nalaze se trenutno u situaciji da se međusobno nadopunjuju u svojim oprječnim značajkama: Zapad se otvara meditaciji, Istok materijalističkoj tehnici. Ta razmjena omogućuje da se stekne upravo ono iskustvo koje je nedostajalo zapadnjacima, naime, nužnost da konačno sredi svoju nutrinu, svoju dušu, srce i biće. On je do te mjere potisnuo istinsku narav svog bića. Daleko se više vezao s vanjskim stvarima nego sa samim sobom.
Sad je upravo istinski potrebno nahraniti to praznom tehnikom izgladnjelo biće u njegovu tijelu, duhu i duši te ga osloboditi od isključive prevlasti funkcionalnog. Taj čovjek, koji je u svojoj duši postao barbarom, gladuje u ovom trenutku za tim da se konačno očisti.
U prošlom su stoljeću zabrtvljena vrata koja vode u svetište čovjekova bića individualnim i kolektivnim moralom, a mnogi su psihoanalitičari, stavši na tim ulaznim vratima poput strogih čuvara, odbijali sve što bi možebit izišlo s onu stranu tih vrata. I danas napokon čovjek želi otvoriti ta vrata, odstraniti i ukloniti sve čuvare, napustiti svoju tamnicu. Želi iskusiti sve protege svoje duše, koja je neispunjena, sužena, preplašena. Te duše nije bio ni svjestan niti ju je poznavao” (Msgr. Germain, episkop u Parizu Zapadne pravoslavne Crkve).
UZ GODIŠNJE ODMORE
Suvremeni čovjek živi u stresnim situacijama i kreće se iz jedne stresne situacije u drugu. Ništa nova i nepoznata. Stresove su doživljavali i Isusovi učenici. Prisjetimo se samo velikih gužvi koje su nastajale kad bi se bilo gdje Isus pojavio. Nisu imali vremena ni za jelo, a nekmoli za odmor, tako sažeto zaključuju evanđelisti. Napose je to vidljivo na jednom mjestu u Markovu Evanđelju.
U vrevi koja je vladala oko Isusa, oslovljava, odnosno poziva Isus svoje najbliže riječima: “Dođite sa mnom na samotno mjesto gdje ćemo biti sami i odmorite se malo” (usp. Mk 6,31). Upravo bismo mogli shvatiti i protumačiti tu Isusovu riječ kao poziv na godišnji odmor.
Odmor je iskorak iz svagdana, iz svakodnevne vreve. Svatko mora moći reći kako mu treba vremena za sebe, vlastitu dušu, svatko mora znati ponekad reći i drugima ne. Nemoguće je razdavati se do kraja, nemoguće je gubiti vlastitu dušu. Treba napuniti životne ‘baterije’, potreban je remont životnih strojeva, danas se popularno govori o ‘resetu’, inače se lako dogodi da sve počne škripati, ‘štekati’. A tada je redovito kasno. Od-mor može se dovesti i u svezu s mir. Svakome treba mira i mirovanja, svakome treba vremena za premišljanje i nutarnje mirovanje.
Isus oslovljava svoje s dođite! Zaputite se sa mnom na samotno mjesto. Ne znam ima li ljepšeg osjećaja nego biti na odmoru s Isusom. Zaputiti se s njime, boraviti s njime, zajedno s njime ići, hoditi, su-hoditi. Ne vrtjeti se u vlastitom krugu, nego naći vremena za njega i njegovati društvo s njim. Biti svjestan da me Isus posvuda prati, da sam najprihvaćeniji u njegovu društvu, da mi nigdje nije tako lijepo i ugodno kao upravo s njime.
Prema statistikama, najviše se ljudi s godišnjih odmora vrati umorno, pokvarenih želudaca, s kostoboljama, virozama, prehladom i sl. Mnogi misle kako je odmor vrijeme jedino za opuštenost koja onda svršava u raspuštenosti i razvratu. Ne mora čovjek na odmoru moliti više nego što inače moli, ali potrebna je upravo ona nutarnja svijest da me Isus prati ma gdje ja bio te da sam svjestan kako me okružuje upravo njegova ljubav i spasiteljska milost te blizina.
Na odmoru može mi postati čak i jasno koliko sam ovisan o drugima, koliko me drugi zarobljuju ili zaokupljaju, moje vrijeme i misli. Ići zajedno s Isusom znači ujedno doći u dodir sa samim sobom, s vlastitim potrebama za blizinom i skrovitošću, za prijateljstvom i odnosom u kontaktu sa sobom i drugima. Odmor bi nam morao omogućiti prostor i vrijeme da se susretnem sa svojim najtananijim željama i dodirom s Bogom.
Isus od svojih traži: Pođite sa mnom na samotno mjesto (izvorno eis eremon, lat. in desertum – otud i današnja riječ eremit-samotnjak-pustinjak). Samotno mjesto, pustinja, nenastanjeno, bez ljudi, to će reći, kako moram zauzeti odmak, odvojiti se na neko vrijeme od ljudi, svojih svakodnevnih zaposlenja, isključiti se iz svega što me svakodnevno zaokuplja.
Suvremenici gaje navadu da se upravo u vrijeme odmora sunovraćuju u buku, nemir, raspojasanost, bježe od samoće, od sebe, žele zaboraviti svoje obitelji, suprugu, supruga, žele se iskopčati iz uhodanoga. Strah ih je suočavanja sa samima sobom, strah ih je istine o sebi. A upravo u samoći pustinje i samotnog mjesta čovjek je izložen vlastitoj razgoljenosti, vlastitu siromaštvu. Morali bi se suočiti upravo s time. S vlastitim razočaranjima, potapanjima nada, ranama, bolestima. S vlastitim osjećajima krivnje i nutarnje razapetosti.
Strah od samoće suvremenog čovjeka tjera upravo u stalnu užurbanost, živčanost, paniku, nemir. On je tjeran iz ništavila u ništavilo, grabi trenutak, nema vlastite povijesti, budućnost mu još nije pri ruci, i zato se uvijek vodi mišlju: Iskoristi dan i vrijeme – carpe diem! Međutim, tko godi bježi od samoće, tko se uklanja s puta svojoj samoći, jedva će se igdje moći odmoriti. Bit će uvijek u bijegu od sebe i drugih. Bježati – što iziskuje strahovito mnogo energije koja nam je nužna za svakodnevni život.
Na samotnom mjestu mi smo sa samima sobom. Uzmemo li grčki izvornik tog mjesta, vidjet ćemo da tamo stoji izričaj kat’ idían, što će reći mi sami, mi privatno. Jer, grčki izraz idios znači: ono što je moje, što meni pripada, što živi za mene, moje vlastito. Biti sa sobom, nasamo, treba voditi prema cilju da sam sebi pripadam, da sam svoj, da me ljudi ne razvlače u nedogled. A bit ću onda sam svoj, ako pripadam Bogu.
Nikola Kuzanski, veliki renesansni filozof i mistik, inače biskup, izrazio se riječima: Sis tu tuus, et ego ero tuus. Te riječi stavlja u usta samom Isusu koji nam poručuje, da će on biti moj, ako ja budem svoj, tj. ako sam sa sobom, pri sebi, ako nisam razdan ili rasprodan. Bog je onaj koji me oslobađa, koji mi daje moje ja, koji me uosobljuje i čuva od ljudi. Uvijek se, dakle, iznova postavlja problem: Tko mnome vlada, tko mene određuje, što ili tko mene definira? Određujem li se iznutra ili sam određen izvana, drugima, nadražajima, strastima, svijetom?
Biti sam sa sobom treba me dovesti do moje biti, srži, srca. Treba me dovesti do istinske slike o meni, do onoga gdje sam ja nekrivotvoren, gdje je svatko od nas Božja slika i prilika. Ono kat’ idian može značiti i biti kod kuće, stanovati i prebivati u sebi. Prisjetimo se onog prizora u Ivanovu Evanđelju, kad Isus daje svoju Majku učeniku koga je osobito ljubio.
I ondje se zaključno veli, kako je učenik uze k sebi. I ondje je grčki izvornik eis ta idia. Ono eis ta idia dade se prevesti kao svojina, blago, dragocjenost. Uze Mariju kao svoju dragocjenost, kao svoje blago, u svoje srce, svoje biće, ali i u svoju kuću, svoje vlasništvo.
Ako sam, dakle, pri sebi, ako nisam razdan ili rasprodan, ako sam kod svoje kuće, mogu otvoriti širom vrata svoga doma, svoga srca, drugim ljudima, mogu i drugi doći k meni, u meni i kod mene se nastaniti, imati u mome srcu topli dom. To potom vodi u jedinstvo i zajedništvo s drugima, jedinstvo sa stvorenjem i s ljudima. Kad izdržim sam sa sobom, tada sam osposobljen izdržati i s drugima, mogu biti u dubini duše pomiren s cijelim stvorenjem.
Isusov poziv na odmor poziv je ujedno i u mirovanje. Kao što je Bog sedmog dana uzeo odmora od djela koje je načinio, tako i čovjek treba odmora od svog rada. On treba doći u mir i tek kad nauči mirovati u sebi, moći će se odmoriti i u Bogu. Samo je u Bogu mir, dušo moja, pjevao je psalmist.
Kao što se Bog u sebi odmara, tako i čovjek treba naučiti odmarati se u sebi i svome Bogu. Svi smo nemirni, iznutra i izvana. Zato je s pravom uzdahnuo Augustin kad je rekao, kako je nemirno srce naše dok ne otpočine i ne odmori se u Gospodinu.
U trenutku kad se srce naše odmara u Gospodinu, nema te sile koja nas može rastaviti od njega i njegove ljubavi. Nema toga straha ili krivnje koji nas mogu blokirati. Nema veće sreće za nas nego pronaći svoj mir, svoj obdanište i smještaj upravo u Gospodinu. Kako su mili i ljupki stanovi tvoji, Gospodine nad vojskama, kliktao je psalmist. Tada ćemo biti zajedno, mi s njime, on s nama, i tako će nam podariti snagu za novi životni odsječak, za nove zaveslaje srca i duha.
