Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 17,1-11
Isus podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.«
Odlomak Ivanova Evanđelja, sedamnaesto poglavlje, poznat kao Isusova “Velikosveće-nička molitva”. U njoj se očituje savršeno jedinstvo Oca i Sina, predanost u Očevu volju. Proslava Oca u Sinu da bi Sin zauzvrat proslavio Oca. Kao nijedan novozavjetni pisac Ivan neprestano naglašava u svome evanđelju “čas”, “trenutak”, “sada”.
Nije to trenutak koji se dade odrediti urom, vremenski rok, već odlučni trenutak povijesti spasenja fokusiran, usredišten u njegovu muku, smrt i uskrsnuće. Za Ivana je važan sadržaj pojedinog spasenjskog trenutka, a taj je određen onim što se zbiva konkretno s Isusom. Već kod poziva prvih učenika odlučan bijaše onaj popodnevni sat, isto i za čuda u Kani Galilejskoj u odgovoru Majci. Isus čini pojedini trenutak onim što on zapravo jest, to je zauvijek trenutak, kairos spasenja za svemir i čovječanstvo. Odnosno svakog pojedinog čovjeka.
Ovaj prizor u dvorani Posljednje večere trenutak je molitve za “proslavu” Sina u Ocu, Oca u Sinu. Cjelokupni Isusov život samo je neprestani dijalog, dvo-govor s vlastitim Ocem na nebesima. Isus je savršena dijaloška egzistencija. Isusova proslava ujedno je i potvrda Isusovih božanske opunomoćenosti. Otac mu daje vlast nad svim stvorenjem, nad cjelokupnim čovječanstvom. Naglašeno je to u cijelom Evanđelju: “Otac ljubi Sina i sve mu je dao u ruke” (3,35). On je od Boga autoriziran, ovjerovljen, ne da sudi, već da spasi i podari vječni život onima koji u nj vjeruju. Uvijek ima prednost spas pred sudom i osudom. Život pred smrću. Pogotovo je važno uočiti u Ivana bitnu razliku između “bios” i “zoe”. Zoe kao punina života, utemeljena u teologiji i kristologiji (Bogu i Kristu), dok je „bios“ ovaj biološki, bez duha.
U svome evanđelju Ivan samo na tri mjesta rabi puni naslov: Isus Krist (1,17; 17,3; 20,31). Božji veleposlanik, ovlašten svime da govori u Očevo ime. Tko njega priznaje, priznaje samog Boga, tko njega odbacuje, odbacuje Boga. U njemu i na njemu se dijele duhovi. Nemo-guće je dijeliti Oca od Sina, a prava je spoznaja Boga vezana uvijek uz osobu Isusa Krista. Isto je nemoguće odijeliti Isusa od njegova djela. Njegovo djelo nije nešto pridodano njegovoj osobi. Njegovo djelo ne stoji naspram njega kao djelo nekog umjetnika, slikara, kipara, pjesnika ili filozofa i ne može se promatrati izdvojeno od osobe. Ono nema svog života bez autora.
Isus se poistovjećuje, on je identičan sa svojim djelom koje je izveo u povijesti. Objekt i subjekt posvema se poklapaju i preklapaju. U njemu se stapaju u jedno i zato u trenutku smrti može reći kako je sve dovršeno! Životno je djelo zaokruženo u cjelinu upravo u smrti. Kao kad je Gospodin stvarao svijet i dovršio djelo svojih ruku. Svi su ljudi adresati Isusova djela. Svakomu je upućen poziv. Učenici su ga čuli i ostali uz Učitelja. Stoga za njih moli, njih koji neprestano bijahu uz njega.
Isusov je nauk polučio kod učenika stanovit uspjeh. Isus nije požnjeo samo neuspjehe za svoga života, bilo je pojedinaca koji su mu pristupali, kod njega ostajali, ostajali u njegovoj blizini te ti tvore nukleus, zametak onog što se kasnije zove Crkvom. U njoj vidi Isus božanske temelje, Božje djelo, i Crkva nije ljudska tvorevina, već ima svoj iskon u Božjoj promisli i djelu. Zato je Crkva čisti Božji dar, milost ovom svijetu. Njezina je bitna odrednica “čuvati Božju riječ”, a ta je riječ istovjetna s Isusovom riječi.
Ta riječ utemeljuje Crkvu i riječ joj daje jamstvo opstojanja. Tim više što je Isus sam zadnja, konačna Božja Riječ čovječanstvu, a učenici su spoznali kako sve Isusovo ima svoj izvir i uvir u Bogu. Učenici su nužne karike u prenošenju Riječi, Objave. Otac šalje Sina, Sin šalje učenike. Otac šalje Sina, Sin i Otac Duha, Duh i Sin Crkvu! Vjera u spoznaji, spoznaja u vjeri, to je posve osobni korak koji učenik mora učiniti pred Isusom što ga potom vodi u zajedništvo sa samim Bogom.
Središnjica Isusove osobe ocrtana je upravo u ovoj Isusovoj molitvi. Isus je tu kao objavitelj Boga i Božjeg imena. Za to ime znamo iz Gospodinova razgovora s Mojsijem na Sinaju: “Ja jesam”, a u Isusu (=”Bog je spasitelj”) očituje se Bog kao prisutno spasenje i ponuda spasenja svakom čovjeku. Ponuda spasa, sreće i smisla. Spoznati to ime, ostati u tome imenu, to je srčika naše vjere i vjerovanja. Spoznaja Boga i onoga koga Bog šalje, Isusa Krista konačni je cilj našeg života ovdje.
Spoznati je moguće samo kroz ljubav i predanje. Toliko smo puta naglašavali kako kršćanstvo nije primarno etika, moral, skup propisa i vjerskih pouka, dogmi, već je ono misterij, tajna. Tajna odnosa između Boga i čovjeka, tajna ljubavi koja se očitovala u Isusu Kristu. Kršćanstvo nije katedrala uzvišenih misli, već proces uranjanja i spoznavanja Isusove osobe.
Upravo je to bitno za naš sadašnji trenutak. Danas imamo s jedne strane proces raslojavanja u Crkvi: zanesenjake, entuzijaste, karizmatike koji tvrde kako su ispunjeni Duhom Svetim a na drugoj strani suhe teoretičare. Dakle, neposrednost religijskog iskustva i doživljaja koji ruši akademske okove ili stezulje teologa i profesora te dogmatike koji paze na svaku riječ.
Ti profesori su često nalik kemičarima koji nikada nisu (po)pili vina, a znaju mu kemijsku formulu. I kako onda može takav pjevati hvalopoj vinu? Stoga se obnovitelji pitaju, kako mogu vjerovati ljudi koji poznaju samo istine, dogme, a nisu uronili u Tajnu, ljubav? Obnova može doći samo iz duboke osobne vjere, iz jedinstva čovjeka s Isusom Kristom i njegovom osobom. A to je uvijek plod susreta, plod obraćenja, predanja te prepuštanja vodstvu Duhu Svetome. Plod temeljite životne odluke za ovoga Jednog, za Isusa Krista. Tako se postaje prema Isusovu poimanju sol zemlje i svjetlo svijeta.
Sadašnjost je ispunjena spasenjem jer je to trenutak, jer je to odlučni kairos Sina. Sve proistječe iz njega i slijeva se u njegovu osobu. Gospodin uvijek ostaje svojima istinski uzor. U svemu. Ovdje je on uzor molitelja. Vjernici i učenici u svim vremenima trebaju se ugledati u njega kao molitelja. On je orijentacijska točka, on je središnjica i uporište njihova odnosa prema Bogu. Isus daje smjer i smisao svakoj našoj molitvi.
Tko hoće, tko želi oblikovati u sebi nutarnjeg čovjeka, prema slici koju nosi u sebi, imat će uspjeha samo onda ako pred sobom ima uzor prema kome se mjeri i orijentira. Nitko neće nadići svoju ljudsku osrednjost ili prosječnost, ako pred sobom nema velika uzora. Koga je doživio, s kime je živio, u koga se može zagledati. Jer život ideala u koji se zagledamo, sklad njegove osobe pomoć je da čovjek sabere u sebi u jedinstvo svoje rasute snage, kompas je na putu vlastitog očovječenja. Susret s takvim bićem postaje odlučnim doživljajem u vlastitu životu. Isus je imao svoje životno uporište u intimnom jedinstvu s Ocem. Otac je bezdan ljubavi, svjetla, istine, života. Iz toga je on živio i u tome nam ostavio zoran primjer.
U našem jedinstvu s Bogom, koji je Otac svih ljudi, spoznat ćemo i iskusiti jedinstvo sa samima sobom. Doživjet ćemo i druge kao svoju braću i sestre. Tako nam postaje moguće okrenuti Isusovu riječ, kako moramo tražiti najprije kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a drugo ćemo dobiti na dlanu; u potragu najprije jedinstva s Bogom koji je izvor svega života i sve će nam se ostalo nadodati.
Očitovanje tog jedinstva nosivi je temelj vjerodostojnosti evanđelja i učinkovitosti njegova navješćivanja u svijetu. Jer samo oni čije je srce ispunjeno Bogom mogu prenositi ljubav u svijet i vraćati svijet u jedinstvo s Bogom. Svetci su nam i u tome istinski uzori.
APOSTOLSKA NEUSTRAŠIVOST KAO PLOD JEDINSTVA
Apostoli su neustrašivi pred svijetom. Jednako i prvi misionari, navjestitelji, poput Stjepana. Njegova je sudbina u tančine repriza, preslika Isusove sudbine. Njihovi su zahtjevi neumoljivi. Traže od ljudi nemoguće: Vjerovanje u ovoga Jednoga, u Isusa Krista kao jedinog spasitelja, kao Mesiju. Nešto nepojmljivo za židovske uši toga doba. Tko bi bio taj Isus? I kakva je to riječ koju nude svijetu? Obična, ljudska? Jedino što ti prvi misionari imaju kao vlastiti kredit jest silno pouzdanje, povjerenje u Boga, u Učitelja, Isusa Krista. Jednako vjeruju u ljudsku otvorenost.
Govoreći ljudskim rječnikom apostoli su najnemogućiji i najnekvalificiraniji za djelo koje im je namijenio Isus. Bez ikakvih ljudskih preduvjeta oni se osmjeljuju na nešto, za obično uho nemoguće i nečuveno: Isus je ravan Bogu naših otaca. Njega izjednačuju s Jahvom. Sam se Isus izjednačuje s Ocem. Ja i Otac smo jedno! Tome su apostoli svjedoci. Za tu zbiljnost i iskustvo ide Stjepan u smrt.
Ništa bolje nije ni s apostolima. Isus moli za jedinstvo. ‘Da budu jedno’. Iz Evanđelja ih dobro poznajemo. Postoji jedna zanimljivost iz njihova života i navještaja. Nećemo ni kod jednoga od njih pronaći sklonost da bilo što iz svoga ophođenja i suživota s Isusom retuširaju. Jer ako su evanđelja nastala barem u velikom svome dijelu na temelju apostolske propovijedi i ako ona barem donekle odražavaju situaciju i ozračje oko Isusa, tada slobodno možemo reći da su apostoli bili vlastita antipropaganda. Antireklama samih sebe.
Nigdje ni traga ni spomena da bi oni bilo što kod sebe u Isusovu okruženju uljepšavali. Za cijelog Isusova djelovanja imamo među njima neprestano intrige, ljubomoru, zavist, lijenost, nevjeru, tupost, veliki strah. Toga se ne stide, čak kao da to žele istaknuti kao svoje značajke. I čini se da ti pojedinci koji nastupaju s nakanom biti vjerodostojnim svjedocima Isusa Krista sami sebi pile grane na kojima se nalaze. Isus kao da bira najnemogućije tipove za apostole. Bez imalo ‘šminke’ ili uljepšavanja dovode sami sebe pod znak pitanja neuvijenim svjedočanstvom o sebi i protiv sebe.
Traže od ljudi vjernost i vjeru, a sami vele da nisu mogli s Gospodinom ni uru probdjeti. Traže od nas ono za što su toliko puta prekoravani, zbog spora shvaćanja, zapravo neshvaćanja Isusove duboke i uzvišene nauke. Traže od ljudi ono na što ni sami nisu bili spremni. Međutim, apostoli se nisu smjeli udaljiti od činjenica koje su govorile bilo protiv njih ili za njih. Nisu smjeli podlegnuti napasti pa pokušati bilo što retuširati ili premazivati lakom, jer kako reče jedan suvremeni teolog: “Da su se apostoli i prve zajednice koje su nastale u svome nauku i spisima imalo udaljile od istine, oni bi zacijelo mladim Crkvama iskopali vlastitim rukama grob. Jer u to su doba u Palestini živjeli mnogi koji su i sami vidjeli Isusa i zacijelo bi otkrili bilo koji oblik krivotvorenja. Poglavito je pak neprijateljstvo protivnika sve njih prisiljavalo da se nimalo ne udaljuju od činjenica upravo onakvih kako su se zbile” (A. Lapple).
Isusov je Duh jamcem da ništa od svega onoga što je on onda izrekao i povjerio apostolima nije izgubilo na svojoj vrijednosti do današnjeg dana. Kroz ova dva tisućljeća mnoge su istine ili kvazi-istine srušene, za idućih dvije tisuće godina također će se zbiti isto s mnogob-rojnim drugim povijesnim ‘istinama’, a dotle će Isusova riječ ostati vjerna sama sebi, neuzdrm-ljiva, svakom vremenu su-vremena, svakom uhu shvatljiva, i bitno nadvremena. Kad se čovjek suoči s Isusovim riječima, tada se suočava s Istinom, s Tajnom, čovjeku neistraživom, ali bez koje je čovjek sam sebi još jedan veći upitnik i sam sebi neshvatljiv.
“Dok čitam, bivam čitan”, rekao je jedan suvremeni psihoanalitičar za evanđelja. Istu je misao izrekao već i Augustin, a naši suvremeni terapeuti vele da su Isusove riječi o našem ponašanju jedina ispravna etika koja ima ljekovitu vrijednost i učinkovitost kojom je moguće ostvariti svoju osobnost. Isus baca svjetlo na Boga i čovjeka. “Da bi neka religija bila istinita i vjerodostojna, mora ona poznavati našu ljudsku narav. Mora poznavati malenost i veličinu i temelj obome. Tko je ikad poznavao taj temelj osim kršćanske vjere”?, veli genijalni Pascal.
Isus nas poziva na intimno jedinstvo s njime. Na egzistencijalno nasljedovanje. A to nasljedovanje Isusa Krista ne znači imitacija, kopiranje, oponašanje. To znači: Ići s njime i za njim ustopice, biti na njegovu putu. “Ja sam put, istina, život”. Dakle, zaputiti se za njim. To će reći: U ovome vremenu u kome živimo živjeti kako je Isus živio u ono vrijeme. A to znači, biti službenik, biti znak i apostol Božjeg kraljevstva. Biti znakom, što znači, svoju životnu zadaću učiniti stvarnom, prema mjerilima evanđelja. Biti blagovjesnikom novog poretka i novog kraljevstva. Biti svjedokom praktične istine, a ne samo teoretskih načela. Isus je uvijek praktičar a ne teoretičar. Isus ne naviješta neki apstraktni ideal. Kraljevstvo je Božje stvarnost koja se ozbiljuje, konkretizira u praksi, povijesti.
Ne postoji apstraktno kršćanstvo. Ono postoji samo kao utjelovljenje, inkarnacija onoga što je Isus donio svijetu u zanesenim pojedincima, u ljudima. Postoje samo ljudi koji vjeruju u Isusa Krista i kao takvi tvore kršćane, odnosno kršćanstvo. Dakle, nauk formira ljude, daje im biljeg. U nasljedovanju Isusa Krista riječ je o konkretnome, osobnom, posve personalnom, a ne o općim mjestima i stavcima. Nema kršćanstva u čistoj, izvornoj kulturi, u kemijskom destilatu, nego samo u konkretnoj povijesnoj pojavnosti.
Isus nije bio osoba koja bi bila bezbojna i koješta tolerirala. Za njega glede čovjekova života i odnosa prema Bogu jednako vrijedi: “Prepoznat ćete ih prema njihovim djelima i plodovima”. A kakav je rezultat vjere u čovjekovu životu? Isus je jednom čak pohvalio Rimlja-nina koji je vjerovao u odnosu na sve svoje sunarodnjake, kako kod njih nije pronašao vjeru, onako snažnu kao kod onoga spomenutog poganina.
