Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 9,18-24
Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on će im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist –- Pomazanik Božji!«
A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju. Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.«
A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.«
Ponovno se vraćamo u normalni niz nedjelja kroz godinu. Danas imamo pred očima Petrovo priznanje Isusova mesijanstva. Sljedećih ćemo nedjelja pratiti Isusa na njegovu putu u Jeruzalem, a put i putovanje je središnji motiv cjelokupnoga Luka izvješća o Isusovu javnom djelovanju. Isus je trajno na putu. Putovanje je smisao Isusove karijere ali i središnji smisao učeničke egzistencije. Luka je u svome evanđelju grupirao mnogo predaja i sažeo ih u ovaj izvještaj o Isusovu odlučnom putu u Jeruzalem.
Pronaći ćemo tu prispodobu o dobrom Samaritancu, o rasipnom sinu, o bogatašu i Lazaru, zatim Martu i Mariju, desetorici gubavaca. Sve su to specifikumi Lukina Evanđelja. Zatim ćemo pronaći upravo na tome izvješću na putovanju Isusovu pouku o molitvi, pouku protiv tjeskobnosti, pouku o opasnostima bogatstva, o životnom stilu učenika koji mora biti prožet poniznošću te usmjerenošću prema konačnom cilju. Sve te stvari pronaći ćemo i čut ćemo ovoga ljeta, u sljedećim nedjeljama, u čitanjima iz Lukina Evanđelja.
Luka znalački i veoma mudro umeće pripovijedanje s Isusovim po(r)ukama. Isusove su riječi zahtjevne, snažno zadiru pod kožu, i stavljaju pred svakog učenika cijenu nasljedovanja, odnosno cijenu onoga što znači biti Isusov učenik. To je napose vrijedno uočiti u vremenima koja predstoje, a učenicima redovito predstoji, to dobro zna i sam pisac Luka, progonstvo u svim mogućim oblicima.
Petrovo priznanje Isusova mesijanstva klimaks je u svakome od sinoptičkih evanđelja. To je vrhunac i obrat u Isusovu životu i životu učenika. Petrovo priznanje Isusova mesijanstva prethodi prvom Isusovu navještaju muke i smrti. To u sebi implicira istu sudbinu na učeničkoj strani. I učenici će podnijeti i podnositi isto što i njihov Gospodin. Ista sudbina čeka sve koji se za Isusa odluče.
Za razliku od Mateja i Marka Luka nam ne veli kako se Petar usprotivio Isusovim riječima o svojoj muci i smrti te uskrsnuću. To se može zaključiti i iz velika poštovanja jednog Luke spram apostola i njihove uloge u djelu spasenja. Jer oni će postati vođe Crkve, predvodnici i nastavljači Isusova djela te među Petrom i Isusom nema nikakvih nesporazuma, sve do Petrova nijekanja Isusove osobe na Isusovu suđenju.
Luka zanemaruje i mjesto gdje se to odvija. Dvojica drugih sinoptika, Matej i Marko, govore o Cezareji Filipovoj, dok Luka ne daje pobliže određenje gdje se odigrala ova scena. U Cezareji Filipovoj bilo je svetište boga Pana. Namjesto toga Luka nam veli kako je Isus bio prethodno u molitvi prije nego je učenike pitao o tome što misli svijet za njega, tko je i što je on osobno. Navodi li to Luka kako bi izbjegnuo da pomislimo da je kod Isusa riječ o taštini ili umišljenosti spram vlastite veličine? Moguće. Međutim, vjerojatnije je ipak da je posrijedi inače Lukina značajka kako Isus redovito moli prije svih važnih odluka u svome životu. Molitva nije samo za krizne situacije i ne moli Isus samo u svojim životnim kritičnim situacijama. Molitva je za Isusa u Lukinu Evanđelju jedna od bitnih sastavnica Isusova života. Ona je dio njegova trajnog komuniciranja s Bogom koja se jednostavno intenzivira u vremenima krize i Isusova suđenja. Isusova je jasna pouka kako treba neprestance moliti i nikad ne sustati (usp. Lk 18,1).
Isusovo pretkazivanje kako će biti jednostavno ubijen (Luka ne spominje križ) te kako učenici trebaju prihvatiti trpljenje i križ kao normalnost u svome životu, kao nešto što treba uzimati svakodnevno na sebe i prihvatiti kao nešto s čime smo kao vjernici do kraja srasli. Samo to može donijeti istinsku i pravu slobodu duha i srca svakomu tko se za Isusa odluči. I danas je potrebno vratiti se izvornosti Isusove riječi i navještaja.
Ne nastupa Isus s imperativom ili kao onaj koji raspolaže istinom. Nije on u evanđeljima prikazan, a pogotovo ne u ovome veoma zahtjevnom tekstu, kao onaj koji donosi nauk, naviješta ili donosi nove zakone, izgovara prijetnje, osude ili anateme, već kuša pridobiti svoje slušateljstvo za ono što on sam u svojoj osobi nudi svijetu i svima: Ponudu kraljevstva Božjega, ponudu nečega posve novoga i revolucionarnog, ponudu socijalne utopije, mjesta gdje se mogu odmoriti svi, mjesta slobode i razumijevanja, pomirenja. Pa i kad izgovara riječi poput današnjih o križu, tada su to riječi koje donose dašak slobode i mira., utjehe i nade. Isus se jasno prikazuje kao učitelj života i ujedno kao učitelj zakona i slova koje nudi svojima i svima koji za njime pođu.
NAŠ IDENTITET U RASPETOM KRISTU
Sveti Ivan je svojim očima vidio doslovno ispunjenje ovog mesijanskog proročanstva kada je stajao uz Kristov križ i vidio njegovo mrtvo tijelo probodeno vojnikovim kopljem. Pročitajmo opis događaja u Iv 19,31-37. „Gledat će onoga koga su proboli!“
Postoji svojevrsna pozadinska priča za to. Rimljani su bili majstori u okrutnosti, poput nacista: kada bi nekoga razapeli, stavili bi drveni blok pod noge svoje žrtve kako bi dulje mogao ostati živ i disati, gušeći se satima ili danima, što bi žrtvi zadavalo sate dodatne patnje i agonije prije smrti. Stoga, kada Ivan piše o ovom probijanju Isusovog srca vojnikovim kopljem, koristi službenu formulu i točan jezik očevidca. Kad je vojnik probio Isusov bok, navrli su voda i krv – to jest tekućina iz urušene plućne šupljine, dokazujući da je prestao disati i umro. Zatim navodi dva mesijanska proročanstva Starog zavjeta –„Gledat će onoga koga su proboli“ i „Nijedna mu se kost ne će slomiti“ (usp. Ps 34,21) – kao da su se oba ovdje doslovno ispunila. Doslovno postoje stotine specifičnih mesijanskih proročanstava u Starom zavjetu koja su se u Isusu ispunila.
Probadanje Kristova boka navedeno je i u Ivanovu Otkrivenju u proročanstvu o Kristovu Drugom dolasku: „Gle, dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko, svi koji su ga proboli; i naricat će nad njim sva plemena zemaljska. Da! Amen!“ (Otk 1,7). Poanta je u tome da ga nije probo samo jedan rimski vojnik, već svi, „sva plemena zemaljska“, koji su ga proboli – to jest, koji su bili odgovorni za njegovu smrt – jer su naši grijesi zahtijevali njegovu smrt da bismo bili spašeni. Ista poanta o krivnji cijeloga svijeta ironično je iznesena natpisom koji je Pilat stavio na Isusov križ – „Ovo je kralj židovski“ – na grčkom, latinskom i hebrejskom: trima jezicima triju najvažnijih i najutjecajnijih kultura na svijetu. Cijeli je svijet razapeo Krista. Stoga svi „naričemo“, kako kaže Otkrivenje, i kako kaže naše čitanje iz Zaharije, „tužit će za njim kao što se tuguje za prvorođencem“, jer on je jedini Sin, ne naš jedini sin, nego Božji.
Za kršćane, raspelo je središnji prikaz u povijesti, najbitnija stvar koju su ljudske oči ikada vidjele. To je i najgora stvar koja se ikada dogodila i trebala bi nas natjerati na plač kada o tome razmišljamo iz dva razloga: Zato što je to najveća tragedija svih vremena, smrt Boga, Boga svega života, i zato što je to najveće moralno zlo, najveći grijeh svih vremena, namjerno mučenje i ubojstvo čovjeka koji je bio Bog. Kada promatrate raspelo, sjetite se tko je to tamo, i što on tamo radi, i zašto to radi, i čiji su ga grijesi tamo doveli i prikovali.
Ali Bog je tu najgoru stvar koja se ikad dogodila pretvorio u najbolju stvar koja se ikad dogodila – nešto što slavimo na dan koji se usuđujemo nazvati ‘Velikim’ petkom – također iz dva razloga: jer je platio za naše grijehe i spasio naše duše od vječne propasti, i jer je nakon toga uslijedilo Uskrsnuće, Kristova pobjeda nad smrću. Smrti, bit ću tvoja smrt!
Kršćanstvo je čudesno, potpuno nepredvidivo i neusporedivo dramatično. Bit kršćanstva nije “izam”, ideologija, skup apstraktnih načela ili bezvremenskih istina i vrijednosti, već niz zapanjujućih čudesnih događaja: Stvaranje, Utjelovljenje, Razapinjanje, Uskrsnuće i Uzašašće, te naše preporađanje, opravdanje, spasenje, posvećenje i proslavljenje.
Sve riječi u kršćanskom rječniku završavaju na “nje”. Imenice koje imaju taj završetak su događaji, glagolske radnje; „Izmi“ su ideje. Sve riječi u svakoj drugoj religiji, filozofiji i ideologiji završavaju na „izam“: hinduizam, budizam, platonizam, judaizam, stoicizam, republikanizam, komunizam. Ne postoji nešto ni nalik kršćanstvu.
Drugo nam čitanje iz Poslanice Galaćanima nameće pitanje na koje kao vjernici moramo dati odgovor: Jesmo li mi katolici koji su slučajno Hrvati, ili smo mi Hrvati koji su slučajno katolici? Vjerujem da bi više od sedamdeset posto ispitanika reklo da su Hrvati koji su ‘slučajno katolici’. I to jasno pokazuje tko je naš Bog, koja je naša religija. Nemamo kralja nego Cezara.
Sveti Pavao nam u današnjoj poslanici kaže da je naš identitet u Kristu naš bitni identitet, a ne naša nacija, politika (ova ili ona stranka), naša rasa (Grk ili poganin), naš posao (gospodar ili sluga) ili naš spol (muško ili žensko). Nitko na nebu ne će reći: „Ja sam Hrvat koji je slučajno kršćanin“ ili „Ja sam žena koja je slučajno kršćanka“. Naš identitet, naše značenje, naše samo biće jest u Kristu, u našem odnosu s Kristom, kao što je identitet nekoga lika u romanu u autoru romana. Isus je sama Božja Riječ, Božji Um koji nas je stvorio, kroz kojeg nas je Bog stvorio i za koga nas je Bog stvorio.
Nitko na nebu ne će reći: „Ja sam Hrvat koji je slučajno kršćanin“, nego će reći: „Ja sam kršćanin koji je slučajno Hrvat.“ Nitko neće reći: „Ja sam žena koja je slučajno kršćanka“, nego „Ja sam kršćanka koja je slučajno žena.“
Svi smo Jedan u Kristu, ali ne kao što su identične kovanice jedno u hrpi, već kao što su različiti organi svi jedno u tijelu ili kao što su različiti članovi obitelji, svi jedno u obitelji. Jedinstvo ljubavi koje poštuje razlike, a ne jedinstvo istovjetnosti koje ukida razlike. Vrag je taj koji želi ukinuti naš identitet i sve nas rastaliti u peći, poput limenih vojnika.
U današnjem Evanđelju nalazimo zagonetku: Zašto je Isus zabranio svojim učenicima da svijetu govore da je on Mesija? Samo Sveto pismo nam daje odgovor na zagonetku nekoliko redaka kasnije u ovom poglavlju Lukina Evanđelja, jer njegovi učenici još nisu razumjeli koje je Kristovo poslanje.
Mislili su da je došao kraljevati i vladati, a on je došao služiti i trpjeti. Mislili su da je došao živjeti, a on je došao umrijeti, kako bismo mi mogli živjeti. I dok to nisu shvatili i bili spremni prihvatiti život umiranja sebi, imati naime udjela u njegovu križu, nisu bili sposobni propovijedati njegovo Evanđelje, već samo propovijedati lažno evanđelje, evanđelje prosperiteta, trijumfalističko evanđelje, evanđelje uspjeha, Crkvu jeftine milosti.
Kad su naučili pravo Evanđelje, obratili su svijet. Tri stotine godina mučeništva obratilo je tvrdokorni poganski rimski svijet. I danas smo uglavnom zaboravili to Evanđelje ovdje u najudobnijoj, najbogatijoj i tehnološki naprednijoj civilizaciji u povijesti. Klanjali smo se uspjehu, udobnosti, sigurnosti i prosperitetu te novcu; nismo osvojili svijet, već smo ga izgubili. Kroz veći dio zapadne civilizacije deset puta više ljudi svake godine napušta Crkvu nego što u nju ulazi.
Samo ondje gdje još uvijek nešto košta biti kršćanin, a često košta i samoga života – u Africi, Kini i muslimanskim zemljama – samo tamo vjera raste. Vjera raste tamo gdje ljubav raste, a ljubav raste samo tamo gdje se drugima daje i predaje. Živi umirući sebi. Planovi, oglašavanje, učinkovitost, napredna tehnologija, organizacija, odbori, studijske skupine i stručnjaci nikada, upravo nikada ne će moći obratiti svijet. Nikada nisu, i nikada ne će. Svetci to čine. Jedina protuteža korumpiranim kardinalima, pedofilskim svećenicima, patetičnu propovijedanju i poslovnim makinacijama su svetci. Svetci trče zagrliti Krista gdje god se On nalazio, a njegovo omiljeno mjesto je na križu. Svetci dobivaju otpad. Svetci krvare. Nisu svi koji krvare svetci, ali svi svetci krvare.
Stoicizam, poput kršćanstva, prihvaća patnju, ali kršćanstvo nije stoicizam, stisnuta gornja usnica, potiskivanje suza i tuge iz hladne i racionalne dužnosti. Kršćanstvo je Kristova ljubav. A ljubav je radosni paradoks da, kada se predate, pronađete sebe i ispunite svoju najdublju želju, koja nije želja za užitkom već za radošću. Uživanje na kraju uvijek postane dosadno; radost nikada ne dosadi. A put do radosti je ljubav, ljubav koja nije emocija, osjećaj nego dar, dar samoga sebe.
To je definicija svetca, a nitko nema više radosti od svetaca. Ako to ne vjerujete, jednostavno upoznajte neke svetce. Svetoga Franju, trubadura ljubavi, radosna svetca, Misionarke ljubavi Majke Tereze, ili neke članove kontemplativnih redova, ili kršćanski bračni par koji u potpunosti razumije što je kršćanski brak, koji su namjerno odlučili potpuno se predati jedno drugomu i svojoj djeci, tijelom i dušom, i koji to čine, svjesno, svaki dan, ispunjavajući svoj poziv. Njihova radost je neodoljiva.
To je Radosna vijest, Evanđelje. To je vijest, posebno u našoj tužnoj, plitkoj, grješnoj, sebičnoj, sekularnoj kulturi. Vijest: postoji alternativni način života! Možete biti svetac! Svatko može biti svetac! Svatko je pozvan biti svetac – većina nas ponizno i anonimno. Postoji bolji način života. Zaboravite na sebe. Nemoj se mučiti i mrziti, zaboravi na sebe i prepusti se Bogu, Bogu ljubavi, koji je umro za tebe, i vjeruj mu da će voditi tvoj život, a zatim dopusti da te potakne da učiniš nešto lijepo za nekog drugog, nešto konkretno, poput pomirenja s nekim koga ne možeš podnijeti.
Probaj. Svidjet će ti se. Uostalom, što drugo postoji? I što se nudi na tržnici svijeta?
