Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 1,57-66.80
Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.
Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.
Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime.
Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.
Ivan Krstitelj – glas u pustinji, glas koji viče
Zamislimo sljedeću situaciju. Personalni šef neke velike firme ili koncerna treba imenovati glasnogovornika svojega velikoga koncerna, svoje tvrtke. Prijavila se dva kandidata. Jedan, krajnje uglađen, pristojan, lijepo obučen, s najfinijim manirama, onako kako dolikuje imenu i slici velike kuće. Spretan u govoru, zna jezike, ima iza sebe karijeru, kulturan, učtiv, obrazovan, kultiviran, na sva pitanja odgovara znalački, kompetentno i spretno vlada gradivom. Pokazuje svoje stručne kvalitete. Jednom riječju, sve ga preporučuje za spomenuto mjesto.
A za njim dolazi drugi, ni slika, ni nalik prvomu. Nepristojno odjeven, na upite odgovara nevoljko, tek po koju riječ, preko volje, na svaki novi upit reagira uzrujano, nervozno, žuri mu se. I šef ga otpušta. Jasno, nije prihvaćen.
Jednostavno, ishod znamo, ne treba velika mudrost da zaključimo koji je od dvojice prihvaćen kao glasnogovornik, koji će zastupati tvrtku pred javnošću. Tu nema velike mudrosti niti velika izbora. Jer, onaj prvi bit će vanjska prezentacija velike i ugledne tvrtke pred svijetom. On je dobitna kombinacija u natjecanju. Nije ni čudo što ovaj drugi nije prihvaćen. On je usamljenik, čudak, bije ga glas i sudbina usamljenoga pustinjskoga glasnika i glasa u pustinji.
I upravo nam evanđelja nude Isusova glasnogovornika otkana od takva gradiva i prediva. Kao ovaj drugi, odbijeni. Odjeven u devinu dlaku, kožnim pojasom opasan, djeluje neugodno, neprivlačno, čak i odbojno, ni po čemu simpatičan. Ni izgledom ni pojavom, a ni riječima. Jednostavno, protiv svih medijskih slika i šablona. Na prvi pogled čini se da je neprikladan za tu službu, za spomenuti job.
Što kvalificira Ivana – autsajdera, neugodnu i nepriličnu pojavu svojim suvremenicima, za tu zadaću, što ga kvalificira da se nadmeće u igri glasnogovornika onoga koji ima doći nakon njega? Nije li Isus mogao pronaći pogodniju osobu za sebe, da mu utre i pripravi put, da ga reklamira. Lakšim i ljepšim riječima, pojavom i izgledom?
Ta neobična pojava izronila je iz pustinje, bez dlake je na jeziku. Govori izravno, posjeduje dar govora, ali ga resi i osobna poniznost te samosvijest u poslanju. Pitanja spram vlastitoga ovjerovljenja ne izbjegava. Riječi su jednostavne, upravo kakvima se služio i sam Gospodin. Jednostavno, da ili ne. Tim riječima okončava sva nagađanja spram sebe i svoje uloge, svog identiteta.
Pa tko si ti, reci nam napokon? Nemoj nas više držati u neizvjesnosti. I kad odgovara, kako je on samo glas jednoga koji viče u pustinji, kao da im ništa nije odgovorio. Dakle, ni ime, ni prezime, ni mjesto podrijetla, ni starost, ni roditelji, ni rod. Jednostavno, ništa od svega što se od svakoga od nas traži kad se ispunjavaju osobni podatci u bilo kojem obrascu na bilo kojem uredu. Kad je u pitanju danas znani CV.
Kod njega nemamo gotovo ništa iz njegove biografije. Ni stupanj obrazovanja, ni podrijetlo. Sve što se nama ljudima čini značajnim i važnim, sve što zanima one u Jeruzalemu spram njega – ni na što on ne odgovara izravno. Sve to nije za njega tema, nije bitno. Njegova osoba ne igra nikakvu ulogu. On jednostavno nije važan, on nije u igri, nije on u pitanju.
Da je rekao kako je sin Zaharijin, kako je svećeničkoga podrijetla, da je uglednik, možda bi te informacije skrenule pozornost s bitnoga što ima reći. Njegova osoba nije bitna, nego osoba koja dolazi nakon njega. Njemu je stalo ne do sebe, nego do Mesije. Na njega on skreće pozornost i one koji se zanimaju spram neposredne budućnosti. Ivan se fokusira na bitno, naime, na proročka obećanja. Ona se ispunjavaju u njemu i onome koji dolazi – Isusu iz Nazareta. Uistinu, silne stvari čini naš Bog u ovo vrijeme, time ističe Ivan svoju ulogu.
Ivan kao da im želi reći: Pa, deder, otvorite konačno Sveto pismo! Čitajte što piše u Pismima. Otvorite oči tijela i oči srca. Sve vaše pametovanje i sve vaše raspre zastiru vam pogled za bitno što se među vama događa, što Bog ovdje i danas čini za vas i vašu budućnost. Među vama jest jedan koga vi ne poznajete, koga ne prepoznajete! On je smisao, od njega zavisi sve. On je bitan, on je veći, zanimljiviji i značajniji od mene. Ja sam samo njegov preteča, glasnogovornik!
Što bi taj Ivan rekao nama danas i ovdje? U svim našim rasprama, prijeporima, što bi rekao da on nazoči našim sjednicama, planovima, projektima? Vjerujem da bi mnoge stvari oko kojih se mučimo, kojima razbijamo glave, jednostavno prekrižio, da bi jednostavno rekao: Pa nije to najvažnije. Nemamo li značajnijih tema? Sve je to beznačajno, sporedno. I vjerujem da bi nam na kraju svima poručio, lupajući šakom o stol: Vrijeme je govoriti o Kristu, o onome koji će doći, koji je tu! Upravo kao što je to učinio sveti Franjo: Braćo, dosada nismo gotovo ništa učinili. Vrijeme je započeti iznova! Spočetka.
Crkveni su oci rabili za Crkvu sliku odnosa Sunca i Mjeseca. Kao što mjesec prima svoje svjetlo od sunca te za vedrih noćiju i za puna mjeseca zna osvijetliti noć, jer zrcali svjetlo samoga sunca, tako je i s Crkvom. Ona će sjati samo onda ako zrcali svjetlo – Isusa Krista, svoje Sunce.
U krštenju je to svjetlo u svakome od nas zapaljeno i trebali bismo to svjetlo zrcaliti svojim životom i bićem. Trebali bismo biti upravo ono što je bio Ivan u svome životu. Glas koji viče, koji naviješta Isusa Krista.
Živimo u vremenu zaborava Boga na sve strane, pa je napokon došlo vrijeme da i mi vjernici dignemo svoj glas. I da govorimo o ljepoti onoga tko ide pred nama, tko je naša zvijezda vodilja u životu.
