Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 22,34-40
Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«
Da nadovežemo na ono iz protekle nedjelje: Bogu Božje, caru carevo! Novac i sve blago banalni su, jeftini, jednostavni, relativni. A Bogu pripada najljepše: Srce, cijelo biće, ljubav. Novac nije naš život i ne bi smio određivati smjernice ili pak davati koordinate u našemu životu. Ne trošiti svoj život na bezvrijedno, nego ga istrošiti u ljubavi, to je temeljna Božja zapovijed. Postoji samo jedna sila sposobna otopiti svaki led, mržnju, okončati pustinju u srcima: ljubav.
Krjepost gostoprimstva prema strancu i pridošlici, udovicama i siročadi te siromašnima općenito, vrlo je snažno istaknuta u cijeloj Bibliji. Socijalna pravda, društveni moral, nije dodatak Evanđelju, nego njegov nužni, gotovo bismo rekli, bitni dio. Evanđelje je poput organizma; sve u njemu povezano je sa svime ostalim. Socijalna pravda nije cijelo Evanđelje, nije njegova sama srž, ali nije daleko od toga. Ističe to i Knjiga Izlaska iz koje čitamo odlomak danas.
A ono što se odnosi na gostoprimstvo prema pridošlicama očito se jednako odnosi i na rase, na obvezu gostoprimstva i dobrodošlice te pravde prema manjinama. Kršćanstvo i rasizam su nespojiv, kao svjetlo i tama. Možemo imati svoja neslaganja oko toga kako najučinkovitije primijeniti svoja moralna načela na društvene i političke situacije, ali ne možemo se ne slagati s načelima koja dolaze izravno iz Božje Riječi, bilo Božje Riječi na papiru ili Božje Riječi na drvetu križa.
Poanta koju sveti Pavao ističe u današnjem odlomku iz svoje Prve poslanice Solunjanima jest da je njihova vjera, koja se očitovala u njihovim dobrim djelima, koja su bila odraz Pavlovih dobrih djela, koji je pak odražavao i zrcalio samoga Krista – da se taj jedan lanac vjere u djelovanju nastavljao u njihovim životima. Drugi su ga primjećivali, slijedili i prenosili. Vjera je takva: živa je, aktivna je, raste, širi se, umnaža se, poput dobrog virusa, dobre infekcije. Nije to jednostavno nešto što primamo i u čemu uživamo. Ako je ne prenosimo dalje, svojim riječima i svojim djelima i životom, tada to uopće nije živa vjera, već mrtva vjera. Sveti Jakov kaže: „Vjera bez djela mrtva je“ (Jak 2,26). A prvo djelo vjere je dijeliti je s drugima. Svaki vjernik je misionar i navjestitelj. Sveti Pavao govori svojim učenicima da su oni njegove najučinkovitije poslanice i pisma, a ne one koje piše na papiru.
U 2 Kor 3,2-3 kaže Pavao: „Vi ste pismo naše, upisano u srcima vašim; znaju ga i čitaju svi ljudi. Vi ste, očito, pismo Kristovo kojemu mi poslužismo, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u mekanim srcima“ . Zamislite Evanđelje kao dobar virus. Ubija grijeh i sebičnost, neznanje i tamu. Ali oni koji su na vlasti boje ga se jer ljube i prianjaju uz svoje grijehe i laži. Zato čine sve što mogu da ga iskorijene.
Evangelizacija je duhovni rat. To je doslovno pitanje života i smrti. Cijeli svijet je u ratu, duhovnome, i bit će do posljednjeg dana. To je posebno istinito danas, kada živimo u onome što se veliki papa i svetac dvadesetog stoljeća Ivan Pavao II., usudio nazvati „kulturom smrti“.
Bili mi toga svjesni ili ne, ako smo kršćani, ako smo u Kristu, ako smo dio njegova tijela, mi smo pobunjenici protiv duha svijeta, ratnici Kristovi. Slijedimo Krista velikog zatornika đavolskog kraljevstva, jer sam Krist naziva Sotonu “vladarom ovoga svijeta” (Iv 12,31). Utjelovljenje je bio njegov Dan D. Crkve su oružarnice. Sakramenti su oružje. Svijet je bojno polje. Mi smo vojnici, svi mi, uključujući i žene, čiji je najveći primjer Marija, ratnica koje se Sotona najviše boji. Žene se ne bore ništa manje od muškaraca.
Isusov se život jasno bliži kraju. Omča se oko njega neprestance steže, sve snažnije, protivnici žele na svakome koraku (po)staviti mu klopke i stupice. U svim njihovim pitanjima prividno je riječ o za njih vrlo važnim stvarima, a u biti njima nije do odgovora. Odgovor se po sebi razumije. Njima je do stupica u koje žele uhvatiti Gospodina. Odgovor o ljubavi prema Bogu i bližnjemu može se činiti otrcanim, ali Isus im želi reći:
“Pa otvorite cjelokupnu Bibliju, zavirite u psaltir, u proroke, i što ćete naći? Ta sve je pozvano hvaliti i slaviti Gospodina, iskazivati mu štovanje, ljubav: sve živo i mrtvo. Zapravo, sve je produhovljeno i oduhovljeno. U svemu je otisak Božjega Bića i Duha. Vaš molitvenik, psaltir, završava usklikom: ‘Sve što god diše, što ima daha i Duha u sebi, Gospodina neka slavi, hvali, ljubi'”. Dakle, odgovori su jednostavni i jasni. I ako čovjek samo otvori oči, u svemu će pronaći zakonitost, svrhovitost, usmjerenost prema Jednome, Bogu. Sve ga veliča. I ljubi.
A na čovjeku je da sa svoje strane, u ime stvorenja, oslobođena raspadljivosti i grijeha, oslobođena Isusovim dolaskom od zakona smrti, artikulira, sriče i izriče zapovijed ljubavi. Iz ljubavi smo stvoreni, za ljubav živimo, u ljubavi i za ljubav umiremo. Vjerovati u Boga znači isto što i posvemašnje oslobođenje od bilo koje vrsti zarobljenosti.
Kao da želi Isus reći slušateljima: „Učite iz povijesti. Nije li cjelokupna vaša povijest samo vidljivi i zorni znak i znamen Božje ljubavi prema vama. Promotrite samo što je sve Otac moj za vas učinio. Shvatite da ste bića ljubavi, i živite ono što jeste! Odsvirajte i otpjevajte do kraja melodiju koju je u vas Svevišnji usadio. Stvoreni ste za bezgraničja, i zašto se uvlačiti u svoje puževe kućice. Pustite svoja krila ljubavi, zaveslajte životom, dosegnite Bezgraničnoga koji beskrajno ljubi.
I budete li vjerni svomu određenju, onomu na što ste pozvani, bit će suvišne sve te vaše umotvorine, ta praznozborenja i natezanja oko zakonskih kvaka i zakučica. Zašto ste ugušili maštu u svomu srcu i glavi, zašto ste prigušili sve čežnje u vas posađene? Oslobodite u sebi sile ljubavi, pa će vaš život i život vaših bližnjih biti ozareniji, razgaljeniji, slobodniji. Ponovno će zasjat sunce nad vašim baruštinama i močvarama te ćete imati pred sobom jasni cilj svoga života, poziva i poslanja. U tome je sva životna mudrost, u tome su sav Zakon i Proroci’.
Mahatma (= čovjek velikoga i dugog duha i daha!) Gandhi ostavio je oporučno svoj testament, a Indijci su ga urezali u crnu mramornu ploču. Tu između ostaloga stoji: “Čovječe, uprisutni si u ovom trenutku lice najsiromašnijeg i najbjednijeg čovjeka kojega si ikada u životu susreo. Zaustavi i zapitaj se, je li korak koji namjeravaš učiniti u ovom trenutku i od kakve koristi tomu bijedniku”.
To je kriterij za našu ljubav prema Bogu i bližnjemu, to je ujedno i kriterij koliko smo daleko odn. blizu kraljevstva Božjega, zapravo, koliko nam je daleko ili blizu naš Bog u kojega (mislimo da) vjerujemo.
LJUBAV – MJERILO SVIH STVARI I ODNOSA
Isusove suvremenike mučio je problem Mojsijeva zakona i njegova vršenja i obdržavanja. Mnoštvo je propisa, zakona, odredbi određivalo židovsku svakodnevicu, a tumačitelji su Zakona smatrali da je svaki propis jednako bitan i obvezatan. Isusu se postavlja pitanje: Koji je propis najvažniji? Isus jasno odgovara: Nemoguće je rješavati stvari na toj razini razlikujući više ili manje važne propise. U svemu je odlučujući čovjekov stav prema Bogu, prema Božjoj volji iskazanoj u zakonskim propisima.
Ako je u Zakonu pohranjena Božja volja, tada su Bogu svi izričaji jednako važni. Međutim, sve se sažima u dvije zapovijedi, jedna drugoj jednake: Ljubav prema Bogu i bližnjemu. Ljubav je nemoguće narediti, propisati. Ona mora proistjecati iz čovjekova nutarnjeg stava. Božju je volju moguće ispuniti samo ako čovjek živi iz stava posvemašnje ovisnosti o Gospodinu te usmjerenosti cjelokupna bića prema Bogu i bližnjemu.
Djelatna i solidarna ljubav, to je onaj nutarnji pokretač svih Isusovih riječi i naputaka. Ako se čovjek time ravna, tada su svi propisi suvišni, onda nije problem koja je zapovijed bitna, a koja manje bitna. Jer u svim drugim propisima koji su sadržani u Zakonu očituje se konkretna Božja volja koja u pojedinostima ravna čovjekovim odnosom i stavom prema Bogu i bližnjemu. One su samo na-put-ci, u-putnici koji se daju čovjeku na njegov životni put kako bi njima ispunio smisao i postignuo cilj svog života.
Ako se život živi u ljubavi, tada čovjeku ne pada teško ljubiti Boga i bližnjega. Isus u oproštajnom govoru veli: “Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati” (Iv 14,15). U ljubavi je sve lako, pa i najteže stvari. Isus zna i za drugu stranu medalje: “Zbog velikog razmaha bezakonja ljubav će kod mnogih ohladnjeti”(Mt 24,12). Ako ljubav ohladni, to nije zbog Zakona ili u Zakonu, jer Zakon po sebi promiče ljubav i odanost prema Gospodinu. Iskrivljeno poimanje Zakona žigoše Gospodin upravo u narednom poglavlju Matejeva evanđelja u veoma drastičnim slikama. Stoga od svojih zahtijeva posve novi životni stil povjerenja i odanosti prema Bogu.
Da bi čovjek shvatio težinu i naglasak Isusovih riječi, potrebno se uživjeti u prilike u kojima je u to doba živio. Naskroz patrijarhalno društvo, s množinom društvenih projekcija i tabua, napose spram žena, djece, bolesnika, pogana. Ti su neka vrsta tadašnjih parija, niže kaste, manji od čovjeka, zatim odnosi prema nežidovima, Galilejcima, Samaritancima, poganima, tako da je i sam Gospodin Isus jednom zgodom prisiljen uzviknuti: “O nevjerni i pokvareni naraštaju, dokle ću još morati biti s vama? Dokle li vas podnositi” (Mt 17,17).
Cjelokupni javni i privatni život bijaše uokviren mnoštvom obrednih propisa o čistoći koji su davali ton svemu ponašanju. Isus jednim potezom briše sve te propise: “Licemjeri, vi čistite vanjštinu svojih posuda i tanjura, a iznutra je sve prepuno grabeži i proždrljivosti” (Mt 23,25). Čistoća vanjštine samo je projekcija tobožnje nutarnje čistoće koju Isus prepoznaje kao laž i licemjerstvo, prijetvornost. S istom bi se slikom susreo Isus i danas.
U ono doba nije postojala kategorija bližnjeg, makar je u Zakonu jasno naglašena. Zato će onaj pismoznanac u kontekstu glede najvažnije zapovijedi pitati, a tko je njegov bližnji (usp. Lk 10,25-37). Isusu je to prigoda da izrekne prispodobu o milosrdnom Samaritancu koji postupa iz samilosne ljubavi. Upravo u toj prispodobi dokida Isus projekcije koje je stvorilo društvo spram bližnjega.
U liku milosrdnog Samaritanca stvara Isus novi kvalitativni znamen istinskog čovještva koje nadilazi čisto židovske okvire njegova vremena i na revolucionaran način ruši granice među ljudima. Na koji način?
Naime, prema ondašnjem židovskom poimanju pojam bližnjega bijaše krajnje partikularistički i ograničen, restriktivan prema svim strancima. Najbolje ćemo to sebi predočiti ako se prisjetimo tko sve nije spadao u kategoriju bližnjega. Ponajprije nitko tko nije pripadao Izraelcima, narodu Saveza. Dakle, svi “gojim”, pogani, stranci, Rimljani, zatim unutar naroda carinici, grješnici, nepravednici, bludnice, preljubnici, pogotovo gubavci, teški bolesnici. O njima se nije uopće govorilo. Zatim Samaritanci prema kojima su se ‘vjerni’ Židovi odnosili s krajnjim prijezirom. Upravo lik jednoga Samaritanca uzima Isus da uprisutni odnos prema bližnjemu, što jasno izaziva eksploziju bunta i provalu srdžbe prema njegovoj osobi.
Po čemu su ti postali ne-bližnji? Što ih je učinilo nebližnjima? Po tome što je svatko tko se smatrao punopravnim i punokrvnim članom naroda projicirao, prema psihološkim zakonima, svoje vlastite komplekse manje ili više vrijednosti na te pojedince i grupe te u njih gomilao i u njima prezirao vlastite promašaje, što je uočljivo u onoj prispodobi o cariniku i farizeju u Hramu. A što čini Isus? Isus opoziva i proglašava nesukladnim Božjoj volji i nakani sve to obezvrjeđivanje drugoga, bližnjega, koje čovjeka unizuje i isključuje iz društva.
Kako je nama moguće usvojiti Isusov stav? On jasno veli: Pokorom i obraćenjem. Promjenom stava i mišljenja. Sav je svijet Božje stvorenje, Božja ljubav obuhvaća sve, bez razlike. Isus naglašava univerzalizam koji obuhvaća najudaljenijeg kao i najbližeg, prijatelja kao i neprijatelja. To je izričaj prave ljubavi i savršenstva, to je odraz onoga stava nebeskog Oca, koji daje da njegovo sunce sja dobrima i zlima, a kiša pada pravednicima i nepravednicima (usp. Mt 5,45).
Isus je u svojoj osobi nadišao sve jednostranosti ondašnjeg, ali i današnjeg društva. Isus ukida nacionalne granice. Bog je Bog svih. Današnje nije ništa bolje nego ondašnje jer je posvuda zakon konkurencije, tržišta, potiranja protivnika. A ako se prisjetimo da je u povojima novog vijeka Descartesova etika “more geometrico”, tj. na geometrijski način, te da je čovjek kao i svemir u biti mali stroj koji besprijekorno, precizno funkcionira, tada nam se nije čuditi svemu što se oko nas zbiva. Svima nam je prihvatiti i učiniti svojom Isusovu sliku o čovjeku, pa ćemo shvatiti i živjeti zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
