Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 1, 1-5.9-14
U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.
Govor o trećemu kršćanskome tisućljeću pretpostavlja pogled unatrag i prema naprijed. Mjerodavni je početak i kamen temeljac postavljen vremenski i zemljopisno u rođenju Isusa Krista u Betlehemu, a teološki se podudara s kršćanskim pojmom ‘utjelovljenja’ Boga u Isusovoj osobi. To pruža bitne odrednice i mjerila te prosudbe za istinsko čovjekovo (p)očovječenje. Budući da u suvremenom svijetu kršćanstvo sve više blijedi, da je prognano iz javnosti, gotovo da više i nemamo stvarnih primjera na kojima bi se te vjerske datosti dale zorno odčitati.
Utjecaj i nazočnost kršćanstva i kršćanske misli sve se više zamagljuje i gubi u povijesnim nedohodima te suvremenome trajnom razvodnjavanju kršćanske misli. Pa ipak, još uvijek ima nade da je moguće pronaći vlastiti kršćanski, vjernički identitet i prema tome se odrediti.
Naše kršćansko vjerovanje polazi od istine o trojstvenom Bogu, Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Mi svoju vjeru prihvaćamo kao dar. Nismo mi njezini tvorci niti su je pojedinci izmislili. Vjera dolazi iz Boga koji je izvor života. Naš se život vraća Bogu. Pojam života i živoga Boga u bitnome znači da sav naš govor o Bogu nije nikakav logički zaključak ljudskoga mišljenja ili promišljanja, da Bog nije proizvod naše spoznaje ili shvaćanja, plod naših htijenja, želja ili projekcija. Govor o Bogu nije naša umotvorina ili filozofiranje, već govor o onome tko se objavio, tko je zbiljski život. Kad mi vjernici govorimo o Bogu, tada se u tome govoru ne susrećemo sa stvarima, sjećanjima, prošlim slikama, iluzijama, mitovima, već s osobom živoga Boga, koji jest, koji živi, čiju nazočnost na svakom koraku osjećamo, koji je u povijesti govorio, a najposlije je dao zadnju i završnu riječ u Isusu Kristu.
Jasno, za one za koje je Bog proizvod čovjekova mišljenja ili umnoga doviđanja, za koje je čovjek samo stanoviti ustroj molekula i atoma, za takve je kršćanska vjera ljudska umotvorina. Međutim, kad bi Bog bio samo proizvod ljudske misli, svaki bi pokušaj da se čovjek približi Bogu bio ravan tapkanju u mjestu, napipavanju, nadanju i beznadnu očekivanju, a u konačnici bi vodio u nesigurnost. Govoriti o živome Bogu za nas znači vjerovati da je naš Bog u vremenu i prostoru govorio, da taj Bog iz svoje vječnosti gleda na naše vrijeme i u naš prostor, da Bog uspostavlja odnos i vezu s čovjekom. Ljudima nije moguće Boga de-finirati, omeđivati. On se sam ‘definirao’, on se sam o-međio kao Emanuel, ‘Bog-s-nama’, kao Bog među nama.
On se objavio i sukladno toj objavi nije Bog plod naše misli niti je naša umotvorina, već naš Gospodin i Gospodar, te kao takav središte povijesti i naših života. U srčici našega vjerovanja imamo istinu da je Sin Božji u Isusu Kristu postao čovjekom, utjelovio se po Duhu Svetome, rođen od Djevice Marije. Na tu smo riječ prigibali ili još uvijek prigibamo koljena. Tu je Bog skinuo zastor sa sebe i izravno nas dodirnuo i suočio sa svojom tajnom.
Veliki su skladatelji svete glazbe pred tim riječima znali zanijemiti, u svojim su glazbenim ostvarenjima pokušavali izreći tu nepojmljivu istinu. Pokušavali su u zvucima i suzvučjima, kroz skladbe izreći neizrecivo, htjeli su s pomoću glazbe dodirnuti ljudska srca, naša osjetila. Redovito su to odsječci s najtišim i glasovima i zvukovima, i te su skladbe u biti daleko snažniji tumači i egzegeze jedinstvene istine o Utjelovljenju od svih naših umnih i razumskih doviđanja i dosega.
Međutim, i mi smo prisiljeni Riječ koja je postala tijelo zaodijevati u naše riječi – ljudske i ograničene – da bismo mogli osluškivati i čuti upravo kroz naše ograničene ljudske riječi tu istinsku Božju Riječ. Ovo što se izriče i vjeruje u iskazu: “I Riječ je postala tijelom” nadmašuje sve sustave i sve filozofske izričaje. Izričaj dolazi iz samoga Boga i smjera prema Bogu. Izričaj je posve nov, za svu povijest, sve kulture. Izričaj ljudski nezamisliv i neprispodobiv, u koji je moguće unići samo snagom vjere te koji samo u vjeri otvara čovjeku nova obzorja mišljenja i življenja.
Riječ postaje Tijelom, postaje Isusom Kristom, a to se Tijelo onda nama daje za jelo, preko žrtve križa i tajne otkupljenja. Riječ ne postaje jednostavno tijelom. Ona ima svoju dinamiku koja se očituje kroz predanje i žrtvovanje. Beskonačni Božji Logos postaje čovjekom, Djetetom, u Isusu Kristu. Isto tako, cjelina Pisma, svih onih izričaja kroz cijelu povijest, sažela se i zgusnula u jednu Riječ, u Isusa.
Riječ se ‘nastanila među nama’. Govor o bivovanju među nama, stanovanju, smisao je Božjega utjelovljenja. Grčki izričaj i Ivanovu Evanđelju dao bi se prevesti s ‘Bog je među nama podignuo svoj šator’, on se ‘ušatorio’ (‘skene’, usp. suvremeni izraz ‘scena’), te sadrži u sebi značajke Staroga zavjeta, Šator sastanka, Kovčeg zavjetni, govor o ‘šekini’, o slavi Božjoj koja se spuštala. (grčki ‘skene’ i hebrejski ‘šekina’ zvuče slično, davni im je korijen isti).
Isus je zbiljska Božja ‘šekina’ među nama. U Isusu je sam Bog među nama kad smo sabrani u njegovo ime. Krist, rođen od Djevice Marije, početak je novoga rađanja, novoga čovječanstva, novoga vidika bivovanja. Biti, postati i ostati kršćaninom daleko je više od prihvata novih ideja, novoga načina života, novoga ćudoređa, nove zajednice. Preobrazba i pretvorba koja se tu odvija ravna je korjenitosti novoga rađanja, novoga stvaranja. Marija je tomu jamac. Ona svojim životom jamči onu novinu koju Bog svojim djelom u Isusu Kristu stvara. ‘Ako je tko u Kristu Isusu, novi je stvor’, reći će kasnije Pavao (usp. 2 Kor 5,17).
Bog se veže uz žive ljude, uz pojedince i prostor. Marijin pristanak otvara Bogu mogućnost, stvara prostor da među nama podjene i podigne svoj šator. Marija postaje u svome biću tim šatorom te je time i početak Crkve. U njoj se Crkva rađa i ona svojim životom smjera prema novome Jeruzalemu u kome nema više ni Hrama ni svjetiljke, jer sam je Jaganjac svjetiljka, Bog sam u njemu stoluje. Zato je naše kršćansko vjerovanje pročišćeni i savršeni oblik svih ljudskih nastojanja oko pojma i imena Boga te Božjega boravka među ljudima. Istodobno je to i ‘utjelovljenje’ te konkretizacija svega božanskoga među ljudima. ‘Bog u tijelu’ – središnjica je naše vjere, dakle, Bog u nerazdvojivoj i neraskidivoj povezanosti sa svojim stvorenjem.
Stoga je za nas vjernike važan i zemljopis naše vjere ali i sve one osobe koje ćemo pronaći u izvještajima o Isusovu rođenju. Ništa i nitko nije nebitan, svatko zauzima svoje jasno mjesto, od cezara Augusta do siromašnih pastira te krvnika Heroda i kraljeva s Istoka. Važno je sve u vodoravnici i okomici, zemaljskoj horizontali i nebeskoj vertikali. Važna su sva ona sveta mjesta gdje se to dogodilo, počevši od Nazareta preko Betlehema, Jeruzalema, pa sve do mjesta gdje se i danas Nebo otvara te nas dodiruje, gdje se ono i danas konkretno među nas spušta.
Vjera u Isusa Krista jest vjera u Boga blizoga, Boga s nama. U Nazaretu postoji i danas Marijin zdenac uz Baziliku navještenja. Oba nas mjesta vežu predajom uz Mariju i Isusa. Znamo što je značila voda u starome Izraelu, što danas znači voda u stepskim predjelima. Prvo što su nomadi – pastiri radili bijaše pronaći vodu za svoja stada, kopati zdence i bunare, otkrivati vodu. Za izvore i živu vodu i danas se vode ratovi. Voda je životno počelo, ona je znamen života.
Na Jakovljevu zdencu Isus se otkriva kao ‘voda života’, kao onaj koji taži žeđ čovječanstva, a sam se nudi da dođu k njemu svi i piju iz njega izvore vode žive. On je voda za kojom čovječanstvo žudi. Isus nam nudi vodu života, iz njegova boka istječu krv i voda. Zdenac jest znamen navještaja Isusa Krista. Kršćanska vjera i naš navještaj nije skup razumskih istina o Bogu, već mjesto susreta Boga s našim zbiljskim svijetom, sa zbiljnošću naših domova, naših kuća, našega života.
Potrebno je dopustiti da nas i ovoga Došašća i Božića dirne, da nas zahvati konkretnost Božjeg djelovanja u Isusu Kristu te da s novom zahvalnošću i predanjem te sigurnošću i mi ispovijedamo: Vjerujem u Isusa Krista, koji se po Duhu Svetome utjelovio u krilu Djevice Marije i postao čovjekom….
“UTJELOVIO SE I POSTAO ČOVJEKOM…”
Izvještaje o Isusovu rođenju slušamo redovito oko Božića tako da nam često zbog božićne ugode i idile izmiču dosezi i protege sadržane u njima, a tiču se čovjeka, svijeta, svjetske povijesti, moćnika, silnika, svega onoga što je Bog nakanio u svome silasku na zemlju u liku nemoćna Djeteta iz Betlehema. K tome su ovi dani nerijetko romantični te prelazimo olako preko nutarnje snage i poruke njihova izričaja, siline i nadmoći onoga što oni uključuju u sebi spram sudbine svijeta i pojedinaca. Izvještaji su nam i dovoljno poznati, ali istodobno i strani.
Luka, pisac Evanđelja i Djela apostolskih, smješta sve u povijesno surječje. Nema ni traga sličnosti s mitološkim pripovijedanjima, sve se odvija u posve točnom povijesnom, vremenskom i prostornom surječju , sve se dade točno smjestiti kad je u pitanju Isusov dolazak na ovaj svijet, što nije slučaj onodobnim mitologijama. Dolaskom Isusa Krista mijenja se cijeli svijet, njegov ustroj, i sve se stavlja u novu koordinatu i protežnicu spasenja i otkupljenja snagom onoga tko je postao čovjekom kako bi čovjeka izveo iz tamnice tijela i okovanosti u zemaljsko.
U utjelovljenju Bog postaje dijelom povijesti. Bog se u slobodnoj, stvarateljskoj odluci zapućuje u prostor i vrijeme te se podvrgava prostornim i vremenskim ograničenjima. Isus će potom, kad se oglasi, izreći revolucionarne riječi, stvorit će prevrat, najprije na pojedincima, a potom, u Duhu Svetome preko Crkve, u cijelom svijetu.
U društvu koje bijaše naskroz patrijarhalno podaruje Isus posve novu vrijednost ženama, one su i primatelji i nositelji njegove nove poruke, Radosne vijesti, počevši od vlastite Majke, tetke Elizabete do onih koje su mu bile najvjerniji pratitelji i učenice za javnoga djelovanja. Do krajnjih granica Isus se prije dvije tisuće godina upustio u našu čovječnost, našu ljudskost, upustio se u sve naše.
Božja je sveprisutnost poput munje bljesnula u povijesti u Isusu Kristu i pokazala čovječanstvu do kojih se visova moguće vinuti, ako čovjek ne zaboravi svoj iskon. Vodoravni protok i tijek povijesti u jednome se trenutku ukrižuje s okomitim zahvatom s Neba. U rođenju Isusa Krista događa se stvarno nezamislivo i neprispodobivo: Utjelovljenje samoga Boga! Zato je kršćanstvo vjera ove zemlje, vjera koja ljubi zemlju, jer u toj vjeri dolazi Bog čovjeku, a ne ide, ne uspinje se čovjek Bogu. Vjera je to koja ljubi zemlju i okreće se ovozemnomu, čovjeku u svakoj njegovoj prilici. Zemaljska vodoravna i Božja okomita, horizontala i vertikala! Sijeku se i spajaju u Isusu Kristu.
Isus Krist i August
Na razini te vodoravnice i okomice smješta se i navođenje prvoga i najglasovitijega rimskoga cara Oktavijana Augusta, Cezarova posinka, koji je uz Boga, Isusa Krista, Kristovu Majku Mariju, najmjerodavnija ovozemaljska osoba u cijeloj povijesti Isusova rođenja i djetinjstva. Krist je prema novozavjetnome navještaju mesijanski kralj mira, s njime dolazi Bog u ljudsku povijest, započinje novo stvorenje, novo nebo i nova zemlja imaju svoj začetak u njegovu rođenju. Ono je u zametku već prisutno u njegovu rođenju. Sve je tu položeno kao u jezgri, nukleusu.
Rimski car želi biti slavljen kao mironosac. Tzv. Pax Augustana, sveopći mir proglašen je za Augusta. U cijelome carstvu – do barbarskih granica – vlada mir, svjetlo. S onu stranu rimskoga imperija su tama i ratovanje. Orbis terrarum (‘krug zemaljski’) poklapa se s Orbis Romanus (‘krug rimski’). ‘Augustus’ zapravo i nije vlastito ime, to je pridjevak vrhovnomu božanstvu, a znači ‘najuzvišeniji’, ‘veličanstveni’. Takvim se proglašava Oktavijan, a u vremenu kad Luka piše svoj spis car Domicijan će se proglasiti kao “Dominus et Deus”, “Gospodin i Bog”: A svi su u konačnici zapravo samo prah i pepeo, zemaljski.
Umna i prva žena članica Francuske akademije besmrtnih Marguerite Yourcenar napisala je Hadrijanove memoare, a kao moto uzela njegove posljednje riječi „Animula vagula blandula“- „Dušice, nestalna, umiljata i mazna, goste u tijelu… zapućuješ se u mjesta blijeda, mrzla od studeni, gola i prazna“. U golim, mrzlim, praznim prostorima nema više partnera, nema ni trunka nade. Je li to sudbina onoga koga su prozvali „bogom“ i dodijelili mu mjesto na Olimpu? Znamo za Hadrijanove graditeljske pothvate, Anđeoska tvrđava, obnova Panteona, Atene, Jeruzalema, gdje je podigao Jupiterov hram na svetim mjestima. Stotinu godina nakon Isusove smrti on se odvaja od tijela i duša ide u ništavilo. A znamo kako je završio na križu život Nazarećanin koji će baciti u sjenu sve zemaljsko. I postati paradigmom umiranja s nadom u Boga. „Oče, u ruke tvoje…“
Bogohulna i za nas nezamisliva drskost i preuzetnost bijaše proglasiti smrtnike bogovima. Državna ideologija i cijeli politički sustav temeljio se na tome. Sve carsko božanskog je podrijetla, carevi su bogovi, božanstva. Veličaju se i slave kao bogovi, njima se prinose žrtve; kršćani im moraju žrtvovati, žele li umaknuti nasilnoj i mučeničkoj smrti. Sav taj sukob i sraz dviju zbiljnosti, pravoga Boga i lažnih božanstava moguće je otkriti u navještaju Isusova rođenja. Dvije zvijezde, prava i lažna, Božja i ljudska, betlehemska i rimska, zorno su oslikane. Ni danas ništa drukčije!
Rimski mir, Pax Romana – Pax Augustana – uslijedio je nakon pokoravanja Sredozemlja i Galije te Britanskog otočja i naroda pod rimsku upravu. Pompej je ‘očistio’ Sredozemlje od gusara. Rimske su nepobjedive rimske legije osvojile tada poznati svijet. Prisjetimo se da je osvajanje Galije platilo životom milijun ljudi, a drugi milijun ih je porobio. Cezar piše svoje djelo o Galskom ratu kojim je latinski jezik potisnuo domaći, uništio jedan narod i njegovu kulturu.
Popis komu se podvrgavaju Josip i Marija obavlja se zbog poreza. Treba na svaku živu glavu udariti carski porez kako bi golemi rimski vojni (u)stroj mogao funkcionirati. Tome oporezivanju trebamo zahvaliti što su se Josip i Marija morali prijaviti na svojoj baštini, u Betlehemu. Grčki izraz veli da se popis pučanstva obavljao u cijelom poznatome svijetu (‘pasen ten oikumenen’, u ‘svoj ekumeni’), zahvaćao je sav poznati napučeni svijet. Cijeli se svijet upisuje, unosi u registre. Obavlja se ‘inventura’ carstva, mora se sačiniti inventar rimske sile i osvajanja, a pučanstvo je samo predmet popisa. S ljudima se postupa kao s brojkama, što je u Božjim očima već za Davida bilo Gospodinu odvratno i gnusno te na kraju kažnjivo. Čitamo o tome u Starom zavjetu kad David bijaše na vrhuncu moći pa je zbog toga kažnjen.
Sjetimo se kako je kaznio Bog kralja Davida kad je u zenitu svoje slave htio popisati narod i u povijesne knjige uknjižiti zauvijek svoju slavu. Bog šalje kugu koja prepolovljuje narod. Čovjek se ne smije uzoholiti, makar je Bog obećao Abrahamu da će mu biti potomstva kao morskoga pijeska ili zvijezda na nebu. Kad August naređuje popis pučanstva, Bog ne odgovara kaznom, nego slanjem svoga Sina, da jednim potezom prekriži zemaljska carstva. Čin svemoći u pojavnome obliku nemoći, nemoćna Djeteta.
Novo rađanje i nova budućnost svijeta
U rođenju Božjega Sina u biblijskom surječju na dramatičan se način suočavaju dva područja: Isus Nazarećanin, rođen u Betlehemu, obična je znamenka u golemoj višemilijunskoj masi koju zahvaća rimska birokratska struktura (pretpostavlja se da je rimsko carstvo u to doba imalo otprilike 70 milijuna stanovnika). Jedva rođen, već je unesen u svjetski popis, kao novorođeno dijete. Međutim, ta znamenka rođena u Betlehemu, to dojenče, Isus Krist, jest kao što vjernici i kršćanin svih potonjih vremena i svih prostora priznaju, Božji jedinorođeni Sin, Božja Riječ, Spasitelj, Posrednik, Otkupitelj, nositelj svih značajki kojima kršćanska vjera zaodijeva i opisuje njegovu jedincatost i neponovljivost, u nemoći svojih ljudskih izričaja.
Taj maleni i neznani – ‘Jedan’ od nas – u tome trenutku samo brojka, postaje središnjica povijesti. Taj najmanji djelić jest, matematički kazano, potencija nad svim potencijama, koju je rimsko brojanje ubilježbom u svoje knjige istodobno i prezrelo i zanemarilo.
Rimski moćnik želi stvoriti novo zlatno doba o kome pjevaju rimski pjesnici toga doba („aurea aetas“ – Ovid, Vergilije) . U tom novom kreiranju nema mjesta za Boga koji se rađa (Lukin izvornik navodi točno: ‘ou topos’ – utopija, ‘nedohod’, – Lk 2,7: nema mjesta za Isusa u svijetu!). “Bez mjesta! Nigdje!” Svijet nema mjesta za Sina Božjega. I u fizičkom ali i u duhovnom smislu.
Međutim, svemu unatoč dolazi on na svijet te Isusovo Nigdje postaje Mjesto nad mjestima, osovina i stožina cijeloga svijeta i povijesti. Odsada i zanavijek! Sjetimo se i one gotovo bezumne izjave prvoga kozmonauta Jurija Gagarina koji je, nakon što je obletio u svojoj letjelici naš planet izjavio kako na svojoj putanji ‘nigdje nije susreo Boga’. Kao da je Bog tjelesan, dio atmosfere?! Boga nije moguće susresti niti identificirati u svijetu prostora i mjeriva, on nema mjesta, jer iz njega izviru i prostor i vrijeme.
Suluda preuzetnost toga izričaja upravo je u ljudskom hibrisu, drskosti, prema kojoj ne smije postojati ništa izvan našega dosega, našega vidokruga, naših ljudskih osjetila. Luka nam jasno veli da Bog koji je posvudašnji i koji je sve, uzima ljudski lik i biva upisan u ljudske popise. Makar u to doba tek rođeno novorođenče, ipak je neizbrisivo utkan u naše tijekove, naše vrijeme. Isus, obična brojka u popisu, ostaje za oči vjere prepoznatljiv kao Božji Sin, sami Bog među nama.
U tome se nadmoćno sažimlje na posve nov način božansko i ljudsko djelovanje. Ljudsko oholo brojanje pučanstva, znak moći i nadmoći rimskoga imperija, ne povlači za sobom Božju odmazdu kao u Starome zavjetu, nego se ljudska tobožnja nadmoć i premoć križa božanskim djelovanjem, nezamjetno, ali dubokosežno. Bog dopušta čovjeku djelovati, pokazati svoju prividnu moć, ali onda svojim potezom svemu utiskuje svoj spasiteljski znak križa. Bog „križa“ ljudsko! Kao profesor školsku zadaću. Božansko se djelovanje služi ljudskim činima da ih razobliči te da u njima ozbilji svoje božanske namjere.
Bog se pojavljuje na samome rubu carstva i taj rubni dio tvori središnjicom svoje samoobjave, okreće sud u milost i milosni dar za sva buduća pokoljenja. Ne treba smetnuti s uma kako je rimsko carstvo svojom prostornom proširenošću, politički, vojno i administrativno te civilizacijski, s jedinstvenim jezikom i helenističkom kulturom, utrlo put Isusu Kristu i na prostoru toga carstva izniknut će ono što će se kasnije zvati kršćanskim Zapadom.
Božja moć i nemoć
Već se Bog Staroga zavjeta očituje moćnim u nemoćnima, počevši od samoga izraelskoga naroda kao neznatne povijesne datosti. Izrael je najmanji među narodima, ali ga Gospodin upravo zbog njegove malenosti izabire i čini velikim. Gospodin izabire pastira Davida da bi s pomoću njega i njegove praćke izvojevao pobjedu nad gorostasom Golijatom. Isti se David želi uzoholiti, ali ga Gospodin zornom lekcijom dozivlje k pameti, a nakon grijeha i kajanja, Bog mu se smiluje. David podrijetlom nitko i ništa, osmi, najmlađi Jišajev sin iz neznatna Betlehema.
U taj isti Betlehem mora se zaputiti i Josip, Marijin zaručnik, ondje mu je očevina, jer je bio ‘iz kuće i roda Davidova’. Istu crtu možemo slijediti i u Isusovu životu. Isus Krist, utjelovljeni Božji Sin, Božja riječ, iz kraljevske je loze, živi skrovito, kao tesar. U ‘maticama’ se vodi kao obrtnikov sin, a već ga na prvom koraku, za prikazanja u Hramu, starac Šimun prepoznaje kao Spasitelja svijeta. Bog šalje na put Josipa i trudnu Mariju da se podvrgnu kraljevskoj zapovijedi. Isusovo rođenje zbiva se u krajnjoj samoći i tišini, dok u cijelome rimskom carstvu sve vrije i ključa te čeka trenutak prevrata. Betlehemska je noć poput utihe u vrtložniku, ciklonu, u oluji. Dok vrtložna oluja sve ruši i pustoši, u njezinu je središtu savršeni mir, utiha, vele stručnjaci za uragane. Prvi primatelji poruke o rođenju Mesije su pastiri, neznatni i siromašni.
Učinci Isusova rođenja u čovječanstvu
Štala Isusova rođenja dade se primijeniti na cijelo čovječanstvo. Cjelokupno čovječanstvo nešto je poput ustajale štale u koju treba donijeti red, život te je naskroz očistiti. Isus će se ponuditi kao jelo i piće čovječanstva, a poklon kraljeva s Istoka samo je predznak da je Isusov natpis na križu konačna istina o Isusu: On je Kralj koji s križa pere čovječanstvo u svojoj krvi! U nemoći se očituje kao Moćnik, u slabosti kao Snaga, ne treba legije anđela u Getsemaniju, a ipak pred njim pada na koljena satnija koja ga je došla uhititi. Pilatu nije moguće dosegnuti Isusovo kraljevstvo ni Isusove riječi. Nosit će Isus terete čovječanstva, cijeli svijet na svojim leđima.
Onaj mitski Atlas činio je to u mitu, a Isus je stvarni Jaganjac koji (od)nosi grijeh svijeta ili kao ona tovarna životinja koja mu čini društvo za rođenja. Obistinjuje se proroštvo Izaijino: “Ja sam vas ponio tek što se rodiste, i nosio vas od krila materina. Do starosti vaše ja ću ostati isti, do vaših sjedina podupirat ću vas. To sam činio; nosit ću vas i dalje, pomagati vas, izbavljati” (Iz 46,3.4). U Isusu se Bog očituje kao vjerni i milosrdni, kao onaj koji se k nama spušta, nosi nas, pere nam noge, drži nas u svojoj ruci, na svome dlanu. Preobražava sva naša osjetila.
Pozvani smo prihvatiti Boga koji se objavljuje u novorođenome Isusu, prihvatiti ga kao Stvoritelja koji nas nosi, ali i kao Dijete koje u jaslama leži. Bog treba nas, našu ljubav i slobodu. Istodobno nam daje slobodu i mogućnost promašiti ga, potisnuti, ne pružiti mu dovoljno mjesta u svijetu i srcu. On stoji ispred nas raširenih ruku, otvorena srca. Ne možemo ispasti iz njegovih ruku, iz svijeta u koji nas je poslao. U konačnici se sve temelji na našemu povjerenju i vjeri. Ni sva znanstvena istraživanja, matematički dokazi i biološki pokusi – uzeti zajedno – ne mogu nas poštedjeti niti spasiti od nesigurnosti i konačnoga neznanja te nestajanja i utrnuća.
Sažmemo li sve, na kraju ništa ne znamo. Naprotiv, svekolika znanost samo povećava naše neznanje jer nam se sa svakim novim otkrićem otkrivaju novi svjetovi, iza svake (novo)otkrivene zbilje naziremo novu zbiljnost kao i za-zbiljnost, metafiziku. Ono što smo smatrali konačnom stvarnošću otkriva se kao pretposljednja iza koje se kriju nove. Dakle, ona prava stvarnost o kojoj se govori, koju čovjek naslućuje, posve je drukčije naravi.
Tu zbiljnost Boga možemo susresti ili dokučiti samo u susretu s Njime, koji je posve drukčiji od nas. A da bi to čovjek spoznao, mora proći kroz smrt i uskrsnuće, što za nas pretpostavlja iskorak iz vremena i ovoga bivovanja. Treba se otvoriti toj trajnoj glazbi, trajnomu razgovoru između prostora i vremena, Boga i čovjeka, u Isusu Kristu koji nas sve poziva i obujmljuje, i ovoga Božića.
BETLEHEMSKA NOĆ I NOĆ SVIJETA: RAZMIŠLJANJE UZ BOŽIĆ
Obazremo li se samo nakratko oko sebe, čovjek se i nehotice zapita: Nije li strašna zbilja da su naši dani i naš život uronjeni u noć? Jesmo li sposobni predočiti si milijune godina dok su svjetovi kružili i nastajali u svemiru bez ijednog živog bića? Zašto toliko neproračunljivih stvari, zašto toliko slijepih i besmislenih strahota, patnje nedužnih, surove nejednakosti? Zašto ovaj besmisleni rat u Ukrajini ili Izraelu, ubijanje svih, napose nevinih i nemoćnih? Zašto su ljudski umovi pomračeni, zašto ti političari ne žele izići iz tunela na svjetlo? Isplati li se bilo koga poslati u smrt zbog vlastitog prestiža? Zašto toliko napete tjeskobe na sve strane, čemu ovoliko oružje koje samo zna sijati smrt? Dok se Mliječna staza, u kojoj je naše Sunce sa svojim sustavom samo jedna mala svijetla točka, pomiče u tami neizmjerivih prostorja, dotle se brojka čovječanstva u ovome planetarnom kavezu povećava, u samozaboravu i zaboravu Boga i Neba.
Najsažetija slika sadašnjice bila bi: Zemlja kao veliko gradilište. Gradilište neizvjesne budućnosti i surove ratne sadašnjice, gdje su s jedne strane sukobljeni raskoš i preobilje, tehnička savršenost i zasićenost, a na drugoj strani nemilosrdni rat i siromaštvo, glad i mučni rad, nezaposlenost, svagdanje brige i umiranje. Na sve strane nedosanjani snovi, oceani bijede. U vječitom požaru nepravde i nasilja, posvuda napor u kojemu se ide iz jedne propasti u drugu. Jedan je revolucionar na smrtnoj postelji, nakon mnogih ostvarenih i neostvarenih planova, koji je pokrenuo cijeli jedan kontinent prema slobodi, za svoj život ovako rekao: ‘Cijeli sam svoj vijek samo preoravao more’ (Simon Bolivar).
Je li to smisao življenja: Preoravati more, raditi uzaludni posao, uzalud se truditi. Što je ovaj moj trenutak i moja mala kap u tisućljetnim valovima povijesti u kojoj se bezbroj lica gura naprijed, dok se sve ne stopi u valovlju bezimenosti i bezličnosti te konačnoga zaborava? Što su kroz cijelu povijest donosili ratovi i revolucije koje su se vodile za ideje bratstva, slobode i jednakosti? Ništa osim krvi i smrti. Nisu li nam protekla dva stoljeća upravo zorno pokazala kako je na kraju svih ratova ostajala samo pustoš, a pogotovo nakon tzv. revolucija? Stoga nam treba obrat u svemu, obrat mišljenja i djelovanja. Zato je Božić dobrodošla prigoda za to. Jer nakon ovolikih ratnih razaranja pitamo se: U čemu je smisao života i gdje sve svršava?
Umnoga i genijalnog Pascala, velikog kršćanina i mistika, hvatala je vrtoglavica dok je promatrao šutljivu noć ‘beskonačnih prostorja’, promatrajući noć povijesti i svijeta, čovječanstva kao zbirnog bića u plutanju na oceanu svemira. Svatko u sebi nosi tajnu života i svijeta poput zapečaćena pisma. Kako probiti mrklinu noći i poći ususret punome svjetlu? I najsnažniji i najprodorniji dalekozori samo zapravo odmiču dubine svemirskih razdaljina i dosege svemirskih prostora. Time samo bacaju našu Zemlju se dalje, na rub Svemira. Dalekozori nas samo odmiču i bacaju na rub, ali su istodobno i nemjerivi razmaci i udaljenosti među ljudima, pa i među onima pod istim krovom. Ovaj rat je samo povećao jaz koji nas je i prije dijelio tako da u svemu ubire samo Pakao svoj golemi danak u životima i krvi.
Gdje zapravo započinje svemir i svijet? I gdje svršava? Postoji li ijedno mjesto odakle se moguće nadviti nad svemir? Što vide kozmonauti iz svojih svemirskih letjelica? Odvajkada su se filozofi mučili tim pitanjima, nerješivim i neodgonetivim. To nas čini još više suvišnima u ovoj igri… Tako nam se barem čini i zato tražimo izlaz u tami ove noći i svijeta.
Pustolovina noći i pustolovina praznine. Zemlja putuje kroz noć… S ruba Svemira prima svjetlo zvijezda koje su davno ugasle i nestale, sagorjele. Iščekuje svjetlo novih svjetova u rađanju. Uboga Zemlja – sirota lađica siromašnog i kad vidimo ovaj rat oko nas, onda zbilja prokletog čovjeka i čovječanstva.
Nema zajedničke svijesti
Ljudi poput preplašene djece izvikuju svoj strah, svoje želje i očekivanja u mračnu noć. Vapiju za pomoć, viču u noći, ali čuju samo jeku vlastitih riječi: Zašto, kako, dokle ovo zlo, kad će nam svanuti sunce, kad će zora i jutro, jednom napokon?
E. Jonesco, pisac i dramatičar, tvorac apsurdnog kazališta, veli da svoje riječi upućuje u ‘prenapučenu pustinju’ iz koje nema izlaza. On veli kako ne vjeruje u savjest čovječanstva. Na kraju, ovaj nas rat na ovim prostorima uvjerava upravo u isto. Nema zajedničke savjesti, nema istih mjerila, nema zakona i prava koji bi jednako vrijedili za sve. Mali su narodi samo lakmus papir na kojima veliki, a zapravo ti su veliki vrlo sitni i neznatni u svojim postupcima i moralu, isprobavaju svoje interese i nemoralne ciljeve.
Jer, što je drugo danas taj zapadni svijet, ako ne zbir razuzdanih požuda i potrošnje, gdje je moguće u svako doba kupiti sve. Za njih u kupovini ne postoje godišnja doba, i zato ih ne smeta, zapravo ne žele da ih ometa kakva slika s ovih prostora koja bi mogla pokvariti njihov topli dom, ugođaj, fotelju i bezbrižno biranje stotina programa na televizoru koji nudi jednu veliku iluziju, fiktivni život. Komercijalizacija života i svega. Tako se najbolje uspavljuje savjest ljudi i čovječanstva, pa i onih tobože odgovornih. Taj njihov standard s jedne strane srazuje se sa zbirom istih tih težnji ljudi u oskudici s druge strane, i sve smjera prema strašnoj apokaliptičnoj katastrofi, gdje nikakva revolucija ne može ništa bitno izmijeniti budući da svaka počiva na sili i nasilju, osveti, a ne ljubavi i praštanju.
Istočni grijeh u suvremenoj literaturi jest biti rođen. Tu započinje čovjekovo pravo zlo, svi križevi i golgote. Djela suvremenih pisaca prosvjed su protiv rađanja i bivovanja. Jednom riječju, protiv života. Nisu li upravo u ovoj našoj tragičnoj zbilji sretni oni nerođeni koji ne vide ovo zlo oko nas, nisu li sretni slijepi, gluhi, nijemi, što nisu očevici naše zajedničke tragedije i zla koje nas snađe od dojučerašnjih susjeda, tobože prijatelja, građenih na nekakvu imaginarnom bratstvu, jednakosti, jedinstvu?
Poruka Betlehema kao zaokret
U takvoj situaciji mi na Božić, u božićnoj noći, naviještamo suprotno. U situaciji u kojoj sve svršava u tami noći, bezizlazja, očaja, beznađa, apsurda, betlehemska nam se noć nudi kao nada čovječanstvu. Marija, trudna po Duhu Svetome, zapućuje se u Betlehem zajedno sa zaručnikom Josipom, na magaretu, ukazom cezara Augusta. Netko je pod sliku Marije na magaretu potpisao: Bila je savršeno lagana. Nije imala nikakva drugog tereta osim nade za čovječanstvo u svome krilu. Bremenita, trudna Nadom, Spasenjem, Smislom. Riječ postala Tijelom.
Onaj se Logos iz grčkoga dade prevesti i sa Smisao, tako da se može reći i kako je Smisao, Spas, Nada, Sreća postala Tijelom, kako su se utijelili u Djetetu iz Betlehema. Betlehemska noć kao noć u kojoj se rađa nada i smisao svijeta. I danas nam je poželjeti od srca tu Marijinu plodnu lakoću, svakomu od nas. Biti plodan, bremenit, oplemenjen nadom. Biti nada čovječanstvu. Biti bez ikakve druge želje, osim da se to Dijete u nama rodi, što prije, na čudesan način, kao čudo za svijet i na vlastito udivljenje.
Rasterećeni od svega, bremeniti čežnjom onih koji u sebi nose puninu Tajne – utjelovljene Riječi – koja i danas može promijeniti tijek povijesti, ako zasja u noćima naših života. Jer Svemir nije izvan nas, on je zgusnut u nama. Jednako i Nebo. Nije izvan nas, u nama je. Treba samo skinuti mrene s očiju srca, promatrati sve očima djece, diviti se kao oni i onda će nam se otkriti Tajna. U nama i oko nas.
Da bi čovjek danas kao vjernik ili posjetitelj ušao u baziliku Isusova rođenja u Betlehemu, on se mora duboko sagnuti i u sagnutu položaju unići kroz uski, mali, niski otvor. Bez ikakva tereta, prtljaga, bilo na sebi ili pored sebe. Čovjek mora fizički stupiti rasterećen od svega u taj sveti prostor, na mjesto gdje se Isus rodio. Da bi se vidjelo ono Dijete, mora se postati dijete i malen kao dijete. O tome će kasnije Isus jasno zboriti. Koliko li moramo toga sa sebe odbaciti da bismo mogli kao djeca stupiti pred Dijete? Čovjek ubija svoje djetinjstvo, da bi se onda cijeli život mučio oko toga kako mu se povratiti. I postati dijete.
Ona vanjska simbolika ima i nutarnju poruku: Biti od svega savršeno rasterećen, imati samo jedno na pameti: Pozvan sam biti nada nakon susreta s utjelovljenom Nadom u Isusu. Svako je dijete koje se rađa nada svijetu, vjera u život. Nakon ovih i ovolikih ubijanja, pogibija, zbog boljega sutra, jedini nam je izlaz upravo u djeci. Ona su jamstvo budućnosti i sretnoga sutra nakon ove apokalipse.
Kroz uska vrata majčina krila ulazimo u ovaj život, jednako kroz tjesnac smrti izlazimo iz ovoga života u novi. U tim graničnim područjima našega života odvija se i rađanje novoga čovjeka, prema slici utjelovljenoga, prema slici Sina Božjega. Iz tame i iz noći, na svjetlo, u obećani život koji se rađa i svijetu zasja u betlehemskoj noći.
Bajke ne vole bijedu
“Štala je gola istina. Nemoguće je izmisliti tako malen i neznatan početak. Nije to nikakva izmišljotina. Bajke ne vole bijedu i sirotinju, pogotovo ako je siromaštvo značajka cijeloga jednog života. Štala. Tesarov sin. Zanesenjak među malim ljudima, i na kraju vješala. To je povijesno tvorivo od koga je satkan Isusov život, a ne gradivo od zlata kakav vole bajke” (E. Bloch). Sveti se spisi ne osvrću na naše umovanje i naša mjerila izražavanja. Njihova forma nastaje posve bezbrižno: prema nalozima zagonetnog, neshvatljivog i neizrecivog dok se pretvaraju u svakodnevno. Njihove slike, simboli i parabole namijenjene su svakome, s onim značenjem koje upućuje i obvezuje na putovima života. U Isusu se rađa jedno Dijete i jedan Svijet. Neponovljivost čovjeka i neponovljivost svijeta. Stoga je Božić najveća radost, radost koja je moguća kao ljubav i nevinost. Jedinstvo djeteta koje trpi uboštvo i Božje svemoći – u posvemašnjoj neposrednosti i nazočnosti.
To je pravi život. A Isus je već u svome rođenju u mnogima ubijen. Međutim, što je ubojitije oružje i sila koju ljudi izmišljaju da bi osigurali svoju nadmoć nad drugima, da bi osigurali svoju prevlast i zaštitili sebe, to je čudesnije ovo rođenje u Betlehemu. Nepovjerenje je značajka današnjeg čovjeka, svih onih sila koje misle da drže konce povijesti u svojim rukama. Nepovjerenje, nevjerica, sumnja, to je ono što đavao šapuće u uši ljudima.
Bog započinje svoj hod u povijesti s povjerenjem. Bog vjeruje, on se povjerava. Povjerava se da bismo se mi njemu povjerili, a onda jedni drugima. Mi idemo ususret kraju drugoga tisućljeća. Nespokojni smo. Zbivanja su puna neizvjesnosti, pomućenih duša, lutanja i zamka. Potresa nas osjećaj epohalne krize. Proročanstva su zloguka i puna apokaliptičke tjeskobe. Međutim, na našem Nebu uspinje se nova Zvijezda. U Betlehemskoj štali opet se rađa Dijete i njegov svijet u svojoj vječnosti.
Nama poručuje jedno: Čovječe, ne boj se, ne boj se svoga Boga. I Božić je dan kad nestaje straha, kad nestaje međusobnog straha i nepovjerenja. Zato neka s Božićem u našu patnju i tjeskobu, naše stradanje uniđu čistoća i njezina vječnost, neustrašiva veličina duše koja slijedi svoju zvijezdu, Isusa Krista, u svim trudovima i nastojanjima.
Treba nadoliti ulja u svjetiljku vjere. Isus će za javnog djelovanja jasno reći da je nemoguće unići u kraljevstvo Božje ako se ne postane kao dijete. Zato je treba pokušati djelovati kao Bog: Najprije postati čovjekom!
Pronađen je natpis iz 9. godine prije Kristova rođenja: “Ovaj dan, rođendan kralja, podario je cijelome svijetu novi izgled. Svijet bi propao da danas nije u rođenome svim ljudima zasjala zajednička sreća. Pravednost koja vlada nad svime, ispunila je toga čovjeka takvim darovima, šaljući ga nama i onima iza nas kao spasitelja. Sve će ratove okončati, sve predivno urediti. Rođendan Boga je za svijet početak radosnih vijesti svijetu”.
Poruka je Božića jasna: Ne spasava čovjeka ni svijet čovjek koji se pravi Bogom, nego Bog koji postaje čovjekom. To je najveća istina našega Božića.
Gdje se središte, centar? Središte je ondje gdje žive oni rubni. Njima ide Bog.
To je naša božićna zbilja u svakoj prilici i neprilici, u ratu i miru, a ujedno i nada. Bog se zapućuje u bosansko hercegovačke šume, staje, zbjegove, rovove, izbjegličke smještaje. Božić je uvijek vjera u pobjedu života a ne smrti, ljubavi a ne mržnje, dobrote a ne osvete ili zloće. Neka nas to ispunja ovih sretnih dana kad vjerujemo u konačno smirenje ovih nemirnih prostora.
