Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 21, 1-14
Isus se ponovno očitova učenicima na Tiberijadskome moru. Očitova se ovako: Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova učenika. Kaže im Šimun Petar: »Idem ribariti.« Rekoše: »Idemo i mi s tobom.« Izađoše i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa.
Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus. Kaže im Isus: »Dječice, imate li što za prismok?« Odgovoriše mu: »Nemamo«. A on im reče: »Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.« Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe. Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: »Gospodin je!« Kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more. Ostali učenici dođoše s lađicom vukući mrežu s ribom jer ne bijahu daleko od kraja, samo kojih dvjesta lakata.
Kad iziđu na kraj, ugledaju pripravljenu žeravicu i na njoj pristavljenu ribu i kruh. Kaže im Isus: »Donesite riba što ih sada uloviste.« Nato se Šimun Petar popne i izvuče na kraj mrežu punu velikih riba, sto pedeset i tri. I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu. Kaže im Isus: »Hajde, doručkujte!« I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: »Tko si ti?« Znali su da je Gospodin. Isus pristupi, uze kruh i dade im, a tako i ribu.
To se već treći put očitova Isus učenicima pošto uskrsnu od mrtvih.
Kad god se Isus ukazuje svojima, redovito slijedi zbunjenost i neprepoznavanje. Isus se sam mora očitovati, riječima ili činima, gestama, on se mora ovjeroviti, legitimirati. I dati tumač svoje osobe. Tako im otvara oči, um i srca. Otvara razum i srca za Pisma, hrani ih svojim jelom. Vjera je dar, ne zasluga. Uskrsnuće nije rezultat ni plod vjere kod učenika ili njihovih pritajenih nadanja. Svi su oni odreda bili realisti. Vidimo ih na starome poslu. Ali na starome poslu, u ribarenju, nema nikakva uspjeha ni blagoslova. Svu noć lovili, ništa nisu ulovili. Ishod cijele te noći: Veliko NIŠTA.
Bili su i ostali ribari. Kao da su se okrenuli od poslanja koje im je namijenio sam Gospodin još one uskrsne večeri. Rade ono što znaju, u što su najbolje upućeni. Što se zbiva kad se čovjek okrene od poslanja, kad apostol zanemari ono kamo ga i na što Gospodin šalje? Doživljava posvemašnju uzaludnost svojih nastojanja, svoga posla, makar bio u njemu do kraja vješt i iskusan.
Ma koliko se i mi trudili i nastojali u svome životu, ne radimo li s Gospodinom, sve je utaman, jutro neće donijeti nikakva ulova ni život (u)roda. Odavna im je jasno, već od prvoga poziva (usp. Lk 5), što im je činiti. I ondje je Petar u žarištu. Svu noć lovio, NIŠTA nije ulovio s drugovima. Već tada im je poručio Gospodin kako će biti ribari ljudi. Kao da su to posvema zaboravili. Oni se moraju upustiti u rizik života, na pučinu, pa i kad su šanse za ulov nikakve. Na Gospodinovu riječ moguće je sve. Izvezi na pučinu, baci na desnu, pravu, ne više na lijevu, krivu stranu!
I onda se na obali ukaže On. Isus se ukazuje u rano jutro. Noćna je mrklina minula, ali još nije ogranulo sunce, još nije svanulo niti se razdanilo, ni u njima ni oko njih. Sve je još u sumaglici, izmaglici, čeka se da ograne sunce, i rodi se novi dan. Još se ne vidi dobro, obrisi se tek prepoznaju.
Tomu vremenskom izvještaju pridodaje se i drugi, naime, učenici nisu prepoznali Gospodina. Isus se ukazuje, ali sve je još nekako zagonetno, kao u daljini, jutarnjoj magli na moru i jezeru. Ne znaju tko je to na obali. Slute, ali im nije do kraja jasno. Ljubljeni učenik prepoznaje Učiteljev glas pa uzviknu: „Gospodin je!“
Isto se zbiva i s učenicima na putu u Emaus. I njihove su oči bile udarene sljepilom, nisu prepoznali svoga suputnika koji je odnekuda izronio i pridružio im se (usp. Lk 24,16). Jednako i s Marijom Magdalenom u vrtu, ni ona nije prepoznala onoga tko je pred njom stajao dok je Isus nije imenom oslovio.
Iz toga možemo povući zaključak: Nije lako prepoznati Isusa kad se pojavljuje, ukazuje kao Uskrsli, kao što to bijaše dok je živio među svojima kao svaki drugi čovjek. Treba prevaliti dugi nutarnji put prepoznavanja, približavanja, otkrivanja. Treba zapaliti iskru, žeravicu, razgorjeti srce. Treba strpljivosti na tome putu. Prepoznavanje Uskrsloga ne zavisi toliko od očiju, koliko od nutarnjega svjetla i prosvijetljenosti. Svjetla koje dolazi od Gospodina.
Isusova je nazočnost zastrta, tajanstvena. Realna je ali nas sili na traženje. Ne smijemo se zaustaviti. Treba pročistiti osjetila. Dogodit će nam se kao i učenicima na moru, koji su svu noć lovili, ali ništa nisu ulovili. On čini da im ribolov uspijeva. Čak im sam priprema doručak. Siti njihovu glad, ponovno im utemeljuje vjeru. Nije to vjera u nekakvo ponovno oživljeno tijelo nakon uskrsnuća. Ne, Gospodin živi novim životom, proslavljene nebeske egzistencije.
I danas stoji Isus na obali – to je zapravo poruka cjelokupnoga Evanđelja: Isus je tu, on nas ne ostavlja same. Uvijek je s nama. Ono oslovljavanje s ‘Dječice’ – jedinstveno je u svim evanđeljima. Neponovljivo. Toplo i očinski. Kao da nas pušta da radimo uzalud, da bi nas dozvao k pameti i vratio k izvornom poslanju. S krajnjom tankoćutnošću skreće pozornost na uzaludnost posla bez njega. I svaki naš posao bit će blagoslovljen samo onda ako je Gospodin s nama.
Toliko se puta mučimo, i na kraju ustanovimo: Cijeli dan i noć, cijeli se život mučimo i ‘rintamo’, a na kraju jedno veliko ‘ništa’. Zbog čega? Radili smo bez Gospodina. Bez blagoslova Gospodnjega nema uspjeha u životu. Stoga treba svoje mreže baciti na desnu, pravu, a ne lijevu, krivu stranu. Uspjeh ne će izostati, ni u našem životu.
Prisjetimo se prizora iz Lukina Evanđelja, u petom poglavlju, za poziva učenika. Gotovo isto uprizorenje: I ondje su učenici svu noć lovili, ništa nisu ulovili. Isus naredi Petru: Izvezi i baci, malo prije podneva! – I na kraju Petrov zaključak i priznanje: Gospodine, vidim, ti si Bog, a ja grješnik čovjek, odstupi od mene! Na to će mu Gospodin: Ne Petre, nego odsad ćeš loviti ljude.
Zaputimo se i mi za Gospodinom i mir će slijediti naše živote i tragove. Bit ćemo blagoslov drugima. Prije šest godina proguta zbog ljudskoga nemara oganj zdanje Notre Dame u Parizu koje su ljudi stoljećima gradili. Ugrađivali sebe i svoje ideje, planove i zamisli, umijeće i vještine. I ostavili trajno djelo komu se svijet divi, koje su dnevno desetci tisuća pohađali.
Što iza sebe ostavlja naš naraštaji? Ništa vrijedno, osim što punimo stalno sve više kante za smeće i otpad. Civilizacija konzumerizma i otpada, zagađivanja i onečišćenja, izvorskih voda i oceana. I kako onda možemo dobro očekivati?!
Ponovno zadaća, poslanje: Kao što je mene poslao Otac… Događa se ono što se zbilo u pustinji kad je nahranio pet tisuća ljudi. Tada je blagoslovio i dao apostolima da svima dijele. I svi se nahraniše! Isto se zbiva i ovdje. Sam Gospodin pruža im ribu i kruh! Moraju jesti s njime, moraju njega dijeliti, razdavati, dok razdaju sebe. Moraju svoj život dijeliti zajedno s riječju koju nude svijetu. Zato treba iz dana u dan, iz naraštaja u naraštaj, upoznavati sve dublje Isusa i njegovu osobu.
Crkva je tajna Isusa Krista kroz povijest. Samo onaj tko poznaje Krista, može ga donijeti ljudima. Samo onaj tko poznaje Isusa Krista, osmjeljuje se na neuhodane putove, neprohodne staze, na pionirski posao. Takvi bijahu redovito svetci; takav bijaše sveti Franjo u svome traženju, takva bijaše Majka Terezija, koja je u zvanju pronašla svoje pravo zvanje, napustila jednu zajednicu, da bi osnovala drugu, plodniju, bogatiju Isusom Kristom, blagoslov za svu Crkvu i svijet.
Kao da nam i danas poručuje: Možda bi ti mogao biti od velike koristi s mnoštvom tih svojih želja, planova. Možda bismo mogli poraditi na promjeni svijeta. Ti i ja – svi mi kršćani zajedno s Gospodinom. On nas potiče, on nam ulijeva hrabrosti i odvažnosti, želi da za dobrim težimo.
Mogao ih je Isus kritizirati, mogao im je uputiti stotine prigovora i zamjerki, ali od svega toga ništa. On ulijeva ljubav, novu snagu i odvažnost svakomu od nas za njegovo djelo u svijetu. Treba samo strpljivosti i ustrajnosti na njegovu putu.
VJEČITI TRAŽITELJ I ZANOVIJETALO – SVETI TOMA APOSTOL
Svaki put kad mislimo, sad je gotovo, sad su stvari do kraja jasne, sva su pitanja odgovorena, nema se više što pitati, sad se može krenuti, neopterećeno, bez velikih zašto, ali, kako, podiže taj Toma svoj prst i javlja se za riječ. Kao da želi naznačiti: Imam još jedno pitanje. Ne znam jeste li mislili na to, ali mi ne ide iz glave. Potom se opet svi hvataju za glavu te u sebi ili možda poluglasno mrmljaju: „Ma, opet taj Toma. I uvijek ista igra, ista muka. Dosta nam je toga“. Čovjek bi najradije udario šakom o stol i rekao: Ma, dosta je toga, prestani, Toma, s time. Dosta je bilo kakve diskusije i raspre, Toma. Urazumi se.
Nekako bi se moglo predočiti u tome svjetlu svetoga Tomu apostola kakvim ga prikazuje Ivanovo Evanđelje. Uvijek je on onaj koji ubacuje neku sumnju, dvojbu, prigovor, želi pojašnjenje. Kao na tekućoj vrpci. Iznenada izlazi ili iz svoje zamišljenosti ili odsutnosti, ili pak pospanosti. Javlja se za riječ. Možda je za njega tipično što je „prespavao“ prvo Gospodinovo ukazanje na sami Uskrs. Svi bijahu osim Tome, i jasno, Jude koji je otišao u svoju noć. Vjerojatno je za učenike bio neke vrsti mudraca, pametnjakovića, koji je imao višak „soli“ i misli u glavi, koji nije bio posve pri samoj stvari, ili je pak bio na svoj poseban način. Ime mu znači „Blizanac“, kao da su u njemu dvije osobe…
Sanjar, ali koji, kad se javi za riječ, redovito pokrene stvari naprijed, i svi su učenici krenuli korak dalje u spoznaji. Toma je onaj koji uvijek krajnje ozbiljno shvaća ono što se govori, postavlja pitanja koja drugima nisu ni na kraj pameti. Uvijek malo sporije, ali tim temeljitije! Takav je Toma u Ivanovu Evanđelju.
Jedini Ivan evanđelist skreće pozornost na Tomu. Drugi ga – sinoptici – stavljaju samo na popis apostola, o njemu redovito šute, dok ga Ivan višekratno spominje. I to redovito u značajnim trenutcima.
Najprije za Lazarova uskrsnuća. Toma izbija u prednji plan. Učenici žele odvratiti Isusa da ne ide u Judeju jer su ga već htjeli ubiti ondje. Betanija je nadomak Jeruzalema i lako se može dogoditi da sve svrši tragično po Učitelja.
Međutim, nekako kao iz vedra neba Toma istrčava naprijed s riječima: Pa hajdemo i mi umrijeti s njime (usp. Iv 11,16). Negdje iz svoga umovanja, zamišljenosti upućuje poziv svima da se odluče, da odlučno prihvate ono što treba činiti. Je li Toma nešto shvatio, to je onda za njega nepovratno i nepobitno.
Zatim u dvorani Posljednje večere. Isus se od svojih oprašta. Govori o tome kako će ići ispred svojih te kako učenici znaju kamo će se to on zaputiti. Toma u ime svih ponovno istupa i kao da postaje glasnogovornik svih: Gospodine, pa ne znamo kamo to ideš. Kako onda možemo znati put? I ovdje bi on htio krajnju jasnoću. Gospodin njemu, ali i svima nama i zauvijek jasno odgovara: Ja sam put, istina i život (Iv 14,1-6).
Potom nakon uskrsnuća. Opet je Toma među apostolima, zamišljen, ne želi vjerovati pričama svojih sudrugova. U mislima je tko zna gdje. Ne vjeruje njihovim izvještajima kako su ga vidjeli, sam želi shvatiti, razumjeti, uvjeriti se. I na nas ostavlja snažan dojam upravo Isusova gesta kojom se obraća Tomi. Ni riječi prigovora, nigdje nimalo kritike, nego samo kretnja.
Uzima Tominu ruku – stavi je ovamo! Želi ga privući k sebi, za ruku, korak bliže. Bez odmaka, bez zadrške. Zna on svoga Tomu, zna on što Tomi treba. Čini se kao da se Isus samo zbog Tome drugi put ukazuje učenicima, da mu izbije sumnje iz glave. Da bi i Toma mogao povjerovati. Isus vodi Tomu putem koji je primjeren samo ovomu apostolu. Isus zbori, Toma oklijeva, Isus nastavlja, a Toma priznaje jednostavno: Gospodin moj, Bog moj.
Prema Ivanovu Evanđelju Isus se nakon uskrsnuća obraća jedino Mariji Magdaleni u vrtu – na grobu, kao Uskrsli, i ona ga prepoznaje, zatim Tomi koji ga priznaje prvi Gospodinom i Bogom te Petru nakon onoga ribolova i doručka, „Šimune, Ivanov! Ljubiš li me!“ (usp. Iv 21.15-17).
Uprizorenje za pamćenje na Tiberijadskom jezeru. Toma je je jedan od sedmorice učenika koji su zajedno s Petrom lovili ribu cijelu noć, ali ništa nisu ulovili. Učitelj je na obali, tu je već pripravio žeravicu. Toma je svjedokom razgovora koji se odvijao između Isusa i Šimuna Petra. Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me? Priznanje u ljubavi, pitanje spram ljubavi, veće ljubavi. Koji je Petrov odgovor? Pa ti, Gospodine, sve znaš. Ti znadeš da te ljubim…
Ne znamo kako je djelovao taj razgovor na jednoga Tomu i ostale nazočne. Možda ga je podsjetilo na onaj razgovor što su imali nakon uskrsnuća, kad se Isus ponovno ukazao, kad ga je prekorio zbog nevjere, kad ga je uzeo za ruke i pokazao mu svoj bok i svoje ruke…
Da, vjera s mnogo upitnika. Mnogi će se od nas otkriti u Tomi i njegovu stavu. Malo komu prelazi olako s usta priznanje koje čujemo iz Tominih usta. Svi bismo htjeli iskustveno dotaknuti. Toma je temeljit, mudruje, filozof, ide do krajnosti, zadnjih uzroka stvarnosti.
Svi stojimo pred upitnicima i pitanjima koja nisu nikomu do kraja jasna, pitanja koja se tek moraju pojasniti, na koja se moraju dati odgovori. Nije to nevjera, i to je vrst vjere i vjerovanja. Ima pitanja s kojima nikada nismo došli do kraja u životu. Ima ih koji drugima zavide na njihovoj vjeri.
Na gotovo svim mjestima gdje se Toma kod Ivana spominje nosi on pridjevak Didimos, „Blizanac”. Kao da se želi naglasiti, u svakome od nas postoji to dvojstvo, ta dvojina, dvije osobe, jedna koja bi htjela vjerovati, druga koja ne vjeruje, jedna koja trajno pita, druga koja se protivi pitanjima i veli, vjeruj.
U svakome je od nas i NAŠ DVOJNIK, blaženik i prokletnik, svetac i grješnik, sretnik i nesretnik, desni i lijevi razbojnik. Svi nosimo u sebi to dvojstvo, tu dvojinu, ali i u vlastitoj okolini. Isus je s njima imao strpljivosti. A mi?
Isus je strpljiv. S Tomom ali i sa svakim od nas. Strpljiv sa svakim koji sumnja, koji pita, koji traga, koji je u dvoumici. Koji želi poći svojim putem, osobnim, za Isusom. On vodi za ruku. I onda će najednom čovjek osjetiti da treba reći, poput Tome: Gospodin moj! Bog moj!
Isus će uputiti blagi prigovor, kako su blaženiji oni koji ne vidješe, a vjeruju. Vjerujem da je to Isus rekao Tomi i ostalima s blagim smiješkom, velikodušnim razumijevanjem i onoga Tome, ali i svih Toma kroz svu potonju povijest.
