Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 5,1-11
Dok se jednom oko njega gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.
Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.«
Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.«
Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše. Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!«
Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!«
Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.
Kad je Isus obećao Petru i drugovima da će ih učiniti ‘ribarima ljudi’, nije im obećao niti rekao kako će to za njih biti zabavan ‘sport’, kakvim se danas čini ribarenje u našim krajevima. Ponekad je opasno na moru ribariti, ali ‘pecati’ na rijeci je čisti ‘hobby’. Nije im rekao da će biti na obali, sigurnu tlu, da će imati dovoljno hrane u tobolcu, makar ništa ne ulovili, već je pod tim mislio na najopasnija mjesta i virove u Galilejskom, Genezaretskom jezeru, na najdublja mjesta gdje treba baciti mreže za ulov i onda ih vući na lađu, uz sve opasnosti, i prema obali. Radi se o vrlo opasnu poslu na opasnu mjestu i u opasnim okolnostima.
Moraju biti svjesni: Od toga zavisi njihov svagdanji kruh! Ribariti za kruh svagdanji, loviti ljude kao svagdanji kruh, kao mjesto rada i zarade! To je njihov poziv i zvanje! U nas je slika ribara redovito povezana s hobbyjem: Slika čovjeka na suhu koji ništa ne riskira i koji od vremena do vremena ubaci koju ribicu u kantu pored sebe. Tko se ne izlaže riziku, ne može ni uloviti ništa značajna! Ribarenje je za mnoge razbibriga, ugodan šport, nešto za praznike, a ne svagdanji život.
To pred nas stavlja upitnik: Što je za nas Evanđelje? Šport? Zanimanje samo za blagdane, nedjelje, svetkovine? Razbibriga. Dokle god nismo spremni svojim životom svjedočiti i platiti cijenu Evanđelja u svome životu, dotle je nemoguće očekivati veće plodove naše evangelizacije u suvremenom svijetu. I dotle će Evanđelje ostati bez utjecaja na život ljudi današnjeg vremena. Kad prestanemo promatrati svoju ulogu neovisno o nedjeljnoj službi u crkvi, kao nekakvoj obvezi, kad se susrećemo sa svojim poznanicima i prijateljima, te kad počnemo smatrati evangelizaciju svojom ozbiljnom obvezom koja na nama počiva, koja nas sve čeka i od nas iziskuje sve naše snage, tad će biti i ulov obilan.
Bacimo pogled na svijet oko sebe. Svi se žalimo na pokvarenost, nasilje, svakovrsno zlo oko nas. I na kraju onda zaključujemo: Sve je pokvareno i zlo. Međutim, čime se čuva hrana od kvara? S pomoću soli! Isus je rekao za svoje da su oni sol zemlje. Sol koja mora doći u tijelo, u biće ovog svijeta, i sačuvati ga od pokvarenosti. Naravno, svijet se pokvario jer nije došla u njegovo tkivo sol Evanđelja, sol kršćanstva.
Isusov poziv, Isusov zov nije lagan ni ugodan. Ne obećaje ovdje na zemlji ugodan, lagodan život. Ne donosi nikakav zemaljski profit. Prisjetimo se kako su apostoli cijelo vrijeme boravka s Isusom i uz Isusa mislili kako će im biti lijepo, kako će im on podariti ministarske fotelje, borili su se za prestiž i prva mjesta. Nisu ni slutili što ih sve čeka u njegovoj službi. Tek su s vremenom, nakon duga školovanja, shvatili da apostolski život sa sobom nosi i teške zahtjeve: Isus nije došao biti služen, nego služiti i svoj život položiti kao pomirnicu za sve grijehe svijeta
Mora nam jedno biti jasno: Evanđelje nisu pronijeli svijetom profesionalci, nego amateri. A amater je izvorno ‘zaljubljenik’. Grčki je izraz za to idiotes. Neznalice. I nikakva ih oporba nije mogla zaustaviti i u dramatičnom su naletu promijenili lice zemlje i ondašnjeg svijeta.
Isus ih je podigao na vlastite noge, poslao u svijet, jasno upozorio što ih na njihovu pohodu u svijet čeka. Svijet je neprijateljski raspoložen. Isus neprestano opominje. A opomene su samo upozorenja da pripaze na ono što su već toliko puta čuli, što su naučili. Isus upozorava što ih čeka u svijetu koji ne želi Boga i koji se neprijateljski odnosi prema njemu. To je ono: Izvezi na duboko more i ondje baci mreže i izvuci ljude iz grotla svijeta.
Apostoli su rođenjem mali ljudi. Maleni i mali pred svijetom, pred kraljevima i upraviteljima. Prizorišta kao u bajkama. Ali je jedno bitno: Do kraja su bili impregnirani Isusovom osobom, Evanđeljem. Da bi se drvo sačuvalo od truleži i crvotočine, ono se impregnira, natapa zaštitnim smjesama. Da bismo bili vjerodostojni svjedoci, moramo biti natopljeni upravo tim božanskim protusredstvom protiv zla i grijeha u svijetu: Isusom Kristom. Ignacije, biskup Antiohijski, veli: Bolje je šutjeti i biti, nego govoriti, a ne provoditi u život ono što se govori!
BOGATI RIBOLOV – ČUDO NA VODI I U ŽIVOTU
Čudo na Genezaretskom jezeru nije prvenstveno čudo o velikom, bogatom ulovu ribe. Čudo je u drugome: Jedan čovjek, ovdje konkretno Petar, postaje dostojan Boga. Spoznaje svoju grješnost, ali unatoč tomu što je grješan, smije pristupiti Bogu. Nije toliko čudo što su mreže pune, nego je ovo čudo ujedno slika za cjelokupne životne odsjeke, za cijeli životni put, u komu se zbiva prijelaz iz siromaštva u bogatstvo, preko nutarnje spoznaje do spoznaje samog Boga.
Petar je vjerojatno onako preko volje slušao zboriti Isusa. Ispirao je mreže nakon promašene, neprospavane noći u kojoj ništa nije ulovio. Snen i mamuran, k tomu još neraspoložen, ništa nije ulovio za obitelj ni za tržnicu. Slušao je Isusove riječi. Možemo predočiti kako je Isus govorio. Čuo je riječi koje do tada nikad nije u tome obliku slušao iz ljudskih usta. Te su ga riječi zacijelo pogodile u dušu i srce, posvijestile mu stanje u komu se nalazi. Zato je prvo čudo toga jutra na Genezaretu bilo upravo u tome što je Petar spoznao kako je sve dotle njegov život bio prazan, neispunjen, svim nastojanjima i mukama unatoč.
Kako je i što je Isus zborio toga jutra? Vjerojatno u svome stilu, o tome da čovjekov život ne zavisi od muke i truda, od rada i kruha. Ne živi se samo od kruha, nego od svake Božje i lijepe riječi. Nemojte se brinuti tjeskobno za jelo ili odijelo, iće i piće, oko toga se skrbe pogani koji ne poznaju Boga. Nemojte se truditi sačuvati svoj život kad niste sposobni ništa mu ni dometnuti niti oduzeti. Bog vam je dodijelio pravu mjeru.
To bi bio, ili mogao biti sadržaj Isusovih riječi. Možemo samo nagađati. Ali su te riječi zacijelo pogodile Petra i dale mu spoznati kako mu je život bio beskoristan, kako mu je bio sav život poput rada u noći, bez svjetla, i kako je sve išlo utaman. U dubini svoje duše spoznaje sebe i promašenost svega. Isus je znao pogoditi pravu žicu u čovjekovu biću.
Petar je zacijelo bio upućen u svoj posao. Bio je ribar po zvanju. Od toga je živio. Nu, unatoč svemu život mu je bio iznutra prazan, bio je nezadovoljan, neispunjen. “Ništa nisam ulovio cijelu bogovetnu noć” – to je sažetak cjelokupnog rada i života. Nakon svega ostaje veliko ništa.
Ali, kad čovjek jednom dopusti Isusovoj riječi da u njega snažno prodre, tada imamo osjećaj kako nas ta riječ do kraja ispunja, kako odjednom naše čežnje postaju zbiljom i kako imamo pravo nadati se i očekivati bolju budućnost. Sva očekivanja najednom postaju mogućnost i zbiljnost. Moguće je ponovno započeti s osjećajem sigurnosti: “Na tvoju riječ i zapovijed, Gospodine, bacit ću mreže…“ Jasno, u pol bijela dana čovjeku sine svjetlost kako može, smije započeti s novim životom. Taj novi život postaje realnost u Petrovu životu, ali i u našem. Blagoslov se izlijeva u obilju.
Nakon toga iznenađenja dolazi do reakcije. Prepao se Petar ulova, prepao se sama sebe. „Grješnik sam, Gospodine!“ Slijedi jasno ohrabrenje: “Ne boj se. To je samo znak za nešto što tek ima uslijediti, što tek ima doći. To je samo pretkazivanje onog lova koji se ima odvijati kroz sva stoljeća što slijede”.
Petar je uhvatio ali je bio uhvaćen, mnogo je ulovio ali je i bio ulovljen. Prepao se kao riba na suhu. Odlazi od Isusa kao novi, promijenjeni čovjek. Ide za onim čiji je glas čuo i poslušao. Strahopočitanje, padanje na koljena pred numinoznim, fascinantnim, pred kojim se dršće i trese; on je ošinut!
Petar je spoznao da je Isusova riječ živodajna, da stvara, čini čudesa, i zato se osjeća bezvrijednim. Ne bi mu htio biti na teret. Petar kao da želi uzmaknuti. Spoznao je istinu, očitovala mu se do krajnosti, ali se osjeća nevrijednim slijediti je. Osjeća da nije dovoljno dobar ni dostojan, i zato se želi isključiti iz domene Gospodinova pogleda i osobe.
Ali, Gospodin ga ne pušta. “Ne boj se”, proslijedi Gospodin, “odsada ćeš loviti ljude”. Spoznaja vlastite bijede, grješnosti a ujedno spoznaja gdje je istina i smisao mora nas prisiliti misliti na druge koji nemaju tu spoznaju koju mi imamo. Mora nas siliti na misioniranje, evangelizaciju. Otvorenost za bijedu drugih, duhovnu pustoš koju ostavlja grijeh u dušama: to mora ploditi iz susreta s Gospodinom.
Petar je u tom trenutku spoznao koja mu je uloga. Nikad se više ne će odvojiti od čovjeka, od ljudi kojima je poslan. Prazne ruke i prazne mreže punit će se na Gospodinovu riječ. Pridobivati za kraljevstvo Božje, na Gospodinovu zapovijed, uz njegovu milost. Radit će Petar u biti isti posao, samo s drugim predznakom. U ime Gospodinovo, na njegovu riječ. Uspjeh zacijelo ne će nikako izostati!
Nebrojeni su ukrižili Isusov put od toga galilejskog jutra, ali ih se malo odlučilo na zaokret i korak za Isusom. Mnogi su napinjali uši da čuju što to taj neznanac priča, zaustavljali se na svome putu, odmahivali glavom, čudili se i divili, neodlučni između egzistencijalnog da ili ne, ali se samo malo njih doista životno s njime (su)srelo i sraslo.
Ono prizorište s Petrom za sve nas je primjereni uzor. Slušanje riječi, izvažanje na pučinu, lov usred bijela dana, spoznaja vlastite grješnosti i ograničenosti, ali onda i krajnja posljedica: ostaviti sve i krenuti za ovim koji život i svijet mijenja. Ne zanimaju ih više ni ribe, ni mreže, ni lađice, ni stari način života.
Na Petrovu primjeru vidimo od čega živi kršćanstvo i Isusovo djelo u svijetu. Ne od naših nastojanja, ne od statistika i muka, ne od naših neprospavanih noći u kojima se sami trudimo, nego od Isusove riječi i vjere u snagu i svemoć Isusove riječi.
Kršćanstvo je ravno pustolovini, ono je nešto posebno, nemoguće ga je čisto racionalno utemeljiti. Kršćanstvo, odnosno Crkva, nije poduzeće, organizacija, institucija, multinacionalni koncern, socijalna ustanova, nevladina udruga, nego Tajna. Tajna prisutnog Boga u svijetu i povijesti.
Može li se vjerovati riječi? Možete li vjerovati drugima na riječ? Riječi ne koštaju mnogo, ali može skupo stajati upustiti se u riskantne pothvate temeljene na riječi. Mnogi su ljudi izgubili svoje bogatstvo vjerujući u tuđu riječ. S druge strane, ne možemo živjeti bez povjerenja u tuđu riječ. Molim za savjet, informaciju, savjet – na kraju nemam izbora nego vjerovati na riječ. Kad bih bio nepovjerljiv prema svakoj riječi koja mi se kaže, moj život ne bi bio vrijedan života. Ostaje pitanje: Što čini pouzdanom i vjerodostojnom riječ druge osobe?
Petru će taj susret toga nezaboravnog dana promijeniti cijeli život. Ima dana nakon kojih je sve drugačije. Isus se penje u ribarski Petrovu lađu u kojoj je cijelu noć sa svojim kolegama Jakovom i Ivanom uzalud lovio ribu. Iz lađe Isus poučava gusto mnoštvo koje stoji na obali. Vjerojatno su ribari prestali čistiti svoje mreže i poslušali iznenadnog gosta u svome čamcu. Koliko je dugo Isus govorio ljudima? Ne će biti kratko. Isusove su riječi toliko drugačije, ne poput onih stručnjaka i učenjaka koji kritiziraju Isusa. “Nikada čovjek nije govorio kao ovaj čovjek!” – kaže obični svijet. Jesu li ljudi mogli satima slušati Isusa zbog posebnog umijeća govora? Ono što je rekao i kako je rekao djelovalo je istinito i vjerodostojno, iako je to bio veliki izazov.
Mogao je Petar reći Isusu: Ti si čovjek s brda, sa sela, nisi s jezera, što ti znaš o ribolovu? Što čovjek iz Nazareta zna o ribolovu? Netko s kopna, daleko od jezera, želi njima, profesionalnim ribarima, dati dobar savjet glede ribolova! Ribolov se odvija noću, a ne usred bijela dana. Cijelu noć nisu ništa ulovili. Sada bi odjednom trebalo raditi danju? Petar daje divno svjedočanstvo povjerenja: “Na tvoju ću riječ baciti mreže.” Rezultat je dobro poznat: protivno svim iskustvima, kakav ulov ribe!
Petar je vjerovao Isusovoj riječi, na vrlo praktičan i konkretan način. Jesu li Isusove riječi i za nas “prikladne za svakodnevnu upotrebu”? Uklapaju li se doista u moju životnu situaciju, koja je potpuno drukčja od njegove tada?
Misao leti na još jednu riječ koju je Isus rekao Petru. Petar je htio znati koliko puta mora oprostiti istoj osobi: sedam puta? Isus: “Ne sedam puta, nego sedamdeset i sedam puta!” Mogu li i ja reći: “Na tvoju riječ”! – opraštam uvijek iznova? Prekrasan ribolov rezultirao je nevjerojatnim rezultatom. Hoće li oprost bez kraja ikada uspjeti? Još su teže Isusove riječi o nošenju križa: „Ako tko želi biti moj učenik, neka svaki dan uzme svoj križ i neka me slijedi.“ Reći da svaki dan onome što moram nositi poput teškog križa, često nadilazi moje vlastite snage. „Na tvoju riječ!“
Za razliku od današnjeg Evanđelja, Petar je nekoliko puta bolno iskusio da nije slijedio Isusove riječi. Ne samo ovaj put osjećao se on grješnikom pred Bogom: „Idi od mene! jer ja sam grješan čovjek!” Pa ipak, Isus se nikada nije okrenuo od njega: “Ne boj se!” Dobro je ako poput Petra prepoznamo svoju nedostatnost. Žaljenje zbog vlastitih neuspjeha prerasta u novi život. Ali tu ne bismo trebali stati. Petru je dano poslanje i obećanje: bit će ribar ljudi, unatoč svojim nedostacima, ne za sebe, nego za Isusa i njegovu riječ, u koju se može pouzdati.
