Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 14,7-14
Reče Isus svojim učenicima: »Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.«
Kaže mu Filip: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!«
Nato će mu Isus: »Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?«
»Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu. I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću.«
“Doista, ti nisi Bog skriveni!” Tako možemo i smijemo uzviknuti mi, kršćani, koji vjerujemo u Isusa Krista. Ono što je Isus rekao Filipu, govori i nama, govori svim ljudima, svim naraštajima: Doista, na Isusovu licu vidimo Božje lice, u njemu se ono zrcali. On je sama slovnica našega Boga, na njemu se orisava Božje lice, sami lik našega Boga. On je ikona, imago Dei, on je otisak Božjega bića i Božjega bitka i biti. U njemu je Bog stupio jednom zauvijek među ljude. Ne moramo više tapkati u mjestu, pokušavati se svojim umovanjem dovinuti do Boga. Bog nam dolazi ususret u Isusu Kristu. Bog koji dolazi, naslov je jedne knjige duhovnoga pisca C. Caretta. To je ta neponovljivost kršćanske Radosne poruke.
Čujemo nastavak jučerašnjeg Isusova govora u dvorani Posljednje večere. Jedno nam mora biti jasno, naime, nema teologije bez kristologije, nema kristologije bez teologije. Nema spoznaje Boga bez spoznaje Isusa Krista, nema spoznaje Isusa Krista bez spoznaje Boga. Isus jasno veli: “Nitko ne može Ocu osim po meni!” Smisao Isusova dolaska jest objava Oca. Donijeti svijetu Boga, a ne nekakvu novu spoznaju iz drugih područja uma i misli. Trenutak spoznaje Oca i Sina jest ovdje. Ne negdje u budućnosti. Ovdje se obistinjuje, postaje zbiljom. Spasenje se događa u sadašnjosti. Nema izravnih objava Boga kako priželjkuju mistici u raznim religijama. Samo po Isusu i u Isusu.
U Isusovim riječima i djelima govori i djeluje, čini sami Bog. Bog je Isusu dao svu punomoć. Vrijedi i obrat: Jedino Isus donosi objavu Boga. Bog je njega ovjerovio, dao mu svu ovlast, punomoć. To je tajna objave Božje u Isusu. “Pokaži nam Oca i dosta nam je!” – traži, izgovara Filip. Isus im očituje Očeva djela, Isus im govori Očeve riječi. On govori i čini samo ono što vidi da čini Otac (usp. Iv 5,19). On je savršena slika Boga živoga, odraz njegova bića, otisak njegove biti, kako čitamo u poslanicama Kološanima i Hebrejima.
Isus nosi u sebi Očevu sliku. Na nama je zagledati se u tu sliku, u to lice. Otvorenih očiju. I bit ćemo preobraženi u istu sliku – lik Gospodnji, ‘u slavu sve veću i veću, snagom Duha Gospodnjega’ (usp. 2 Kor 3,18). Čovjek postaje, čovjeka oblikuje ono što ima u svojim očima, što gleda, što vidi. ‘Svojim idolima, rukotvorenim likovima postaju slični oni koji ih napraviše’, reći će psalmist (Ps 115). A tko ima Isusa u očima, postaje sličan Isusu, a preko Isusa Bogu.
Tko vidi mene, vidi i Oca. Nije više taj Bog nekakav strašni gromovnik, nema Zeusove ni Jupiterove crte, poteze i osobine, ili raznih panteističkih hinduističkih, sotonističkih aztečkih božanstava, nego je to Bog koji ljubi, koji prihvaća, koji se očituje malenima, slabima, nemoćnima, djeci. Koji u Isusu obavlja posao jednoga roba ili sluge, pere noge svojima. Nije to Bog nacionalne isključivosti, samo za Židove, nego je to Otac svih ljudi. Ovdje kao da odzvanja riječ iz Matejeva Evanđelja: Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje (Mt 11,25). Bog kao otac i majka.
Tko samo navlas pogleda ili tko se zagleda i zaroni duboko u Isusa, doživjet će upravo to, kako je Bog očinski i majčinski raspoložen i nastrojen prema čovjeku. On je onaj nevidljivi zaslon prema kojemu Isus djeluje. Ljudi su doživljavali upravo u Isusovoj osobi oslobađanje, rasterećenje, novi dašak života. Nestajalo je straha. Tko upije u sebe tu Isusovu značajku, Isusove stavove povjerenja, ljubavi, izručenosti, činit će silna djela, činit će djela koja je Isus činio, pa čak i veća od Isusovih.
I ta čovjekova kristolikost i bogolikost osposobljava nas da činimo djela koja je i Isus činio. Kad prijeđe u svoju slavu i svoje jedinstvo s Ocem, iz te savršene božanske punine, jedinstva Oca i Sina, on će osposobljavati svoje učenike za djela koja će činiti i njegovi učenici. Ne kaže Isus konkretno koja su to djela. Ali iz drugih evanđelja znamo za znakove, čudesa, govor u jezicima, izgon nečistih sila, ovlast propovijedanja Evanđelja svemu stvorenju. Pa čak i ako popiju što smrtonosno, ne, ne će im nauditi, ako ih i guje ljutice ujedu, ne će im naškoditi, kao Pavlu na Malti, kako čitamo u Djelima apostolskim (Dj 28,1-6).
Dovoljno je samo okrenuti nekoliko listova ili stranica u Novome zavjetu, skrenuti pozornost na Djela apostolska, pa ćemo vidjeti koja su sve čudesna znamenja činili apostoli u Isusovo ime, i Petar, i Ivan, pogotovo Pavao, ali i ostali navjestitelji Radosne vijesti, primjerice đakon Filip u Samariji (Dj 8,1-8). Bijaše samo dovoljno da Petrova sjena padne na nekoga bolesnika i ozdravljao bi, ili pak one zgode s Pavlom u Efezu, gdje su ljudi svojim rupčićima i ubrusima dodirivali Pavla i ozdravljali su. Oni su živjeli iz Kristove snage i Duha i zato su mogli prenositi tu snagu na one koje bi susretali. Čine to i danas vjernici pred likovima i slikama svetaca, uvjereni da je u njima nabijena božanska energija i snaga Duha Svetoga, božanski „elektricitet“.
U Pavla ćemo redovito pronaći upravo tu snažnu protegu. On se ne ustručava govoriti što je to sve Krist po njemu činio, snagom Duha i silnih znamenja i čudesa (Rim 15); on redovito govori o iskustvu Duha i vjere u zajednicama, što je samo nastavak Isusova djela u Duhu Svetome, u Kristovoj Crkvi, nakon Duhova. Tu se zbiva život, događa punina života. Danas vlada među tumači(telji)ma Novoga zavjeta prijepor je li Isus činio čudesa ili nije. Suvišno pitanje kad pogledamo povijest Crkve te što su sve pojedinci, svetci, činili u Isusovo ime. Oni su najbolji dokaz autentičnosti Isusova božanstva, vjerodostojnosti njegove riječi, oni su nastavak Isusova djela u svijetu. Dokaz istinitosti i Crkve.
Tko vidi mene, vidi Oca, govori Isus. Ja sam put, istina i život. Kad im Isus veli: Ja sam put, onda to znači: U mojim riječima, ovdje u Evanđelju, imate posve siguran put koji vas vodi k cilju. Kad on veli: Ja sam istina, tada zacijelo misli: U meni ćete pronaći pouzdano uporište i žuđenu stabilnost u svekolikoj prolaznosti i nestalnosti svijeta i života. A kad veli: Ja sam život, tada time želi reći: U meni se daruje sam Bog čovjeku, daje svoju supstanciju, svoju bit, samoga sebe. On otvara put u život vječni.
Isus je prvi uzišao na križ, to je kao da je prvi osvojio najviši zemaljski vrhunac. Put križa. Kad se netko osmjeli i uspije, tada će ga i drugi slijediti. Isusov put je putokaz za sve nas. To su revolucionarne riječi, nezabilježene u povijesti religija i ljudske misli.
U njihovu će navještaju biti djelatna njegova živa riječ. I što god učenici budu činili u Ime Oca i Sina i Svetoga Duha – postajat će zbiljnost. I što god učenici budu molili u Isusovo ime, na Isusov način, dogodit će im se. Ispunit će im se želje.
Vjerujemo li u to danas?
JA SAM PUT ISTINA I ŽIVOT – TKO VIDI MENE, VIDI I OCA
Čitanje nas prenosi izravno u prizor koji se odigravao na Veliki četvrtak, u samu dvoranu Posljednje večere. Ondje između pranja nogu i Getsemanija ubacuje sveti Ivan evanđelist veliki ciklus govora i molitava koje izlaze iz Gospodinovih usta. Isus se od svojih oprašta, i sada, neposredno prije same muke, sramotnoga procesa i smrti na križu upućuje im završna i odlučna upozorenja, daje im oporučno svoje riječi kojih se trebaju pridržavati u životu.
“Neka vam se srce ne uznemiruje! Vjerujte u Boga, vjerujte i u mene!”
Isus zna, Isus sluti što njega čeka te što i njih očekuje. Totalna zbunjenost, pomutnja, uznemirenost, jednom riječju: Ostat će nakon svega bez riječi. Ništa od svega što on govori ne sluti na dobro, a znali su dobro da se oko Isusa steže obruč nesnošljivosti. Morat će doživjeti u Getsemaniju njegovo uhićenje, njegovo sramotno suđenje i njegovu stravičnu smrt. I tko da se na to ne smete, zbuni, sablazni? Sve ono na što su polagali svoje životne karte, ideje, nadanja, odjednom kao da nestaje, raspada se u komadiće, razbija se pred njihovim očima.
I njih more sumnje i dvojbe, pa čak i osobno razočaranje. Može li taj koji je sramotno osuđen na drvo križa, na kojemu prema Starom zavjetu visi prokletstvo (‘proklet svaki koji je obješen na drvo’; usp. Gal 3,13) biti doista Božji Sin? Je li Isus stvarno Mesija? Je li on posrednik između Boga i ljudi?
I danas se postavljaju mnoga i slična pitanja, i danas se na Isusu dijele duhovi. Da, i danas je lako prihvatiti Isusa kao dobrotvora, humanista, kao donositelja dobre i radosne poruke smilovanja i ljubavi prema bližnjemu, kao milosrdnoga Samaritanca. Oko toga se duhovi lako mogu i daju složiti. Ali, što je on zapravo u svojoj osobi? Je li on društveni prevratnik, revolucionar, Božji ‘buntovnik’, prijatelj malenih, propalih života i žena, prorok i putujući propovjednik…? Nije li on nešto više od svega toga?
Ma što mu mi sa svoje strane pripisivali, nemoguće je njega smjestiti niti zbiti u naše ljudske stezulje i kategorije. On ih nadilazi. Odlučno je, Isus je Božji Sin, Isus je Krist, Mesija, on nas je svojom smrću na križu, svojim uskrsnućem od mrtvih otkupio. Nije on jedan od poznatih putova prema spasenju, nije on jedan između znanih gurua ili ljudskih veličina koje se izdaju za posrednike mudrosti i životnoga cilja. Ne trpi on nikakvu istodobnost ili paralelnost, usporednost putova spasenja, kao u usporednoj povijesti religija.
Ne, nije on utemeljitelj neke religije, nego donositelj puta k Bogu. On pokazuje put, on je u osobi istina, on donosi život vječni. On je jedini Posrednik između Boga i čovjeka. Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Tko je vidio mene, vidio je i Oca! Ja smo i Otac Jedno! Sve su to izričaji iz njegovih usta. Od nas on traži tu vjeru, to povjerenje i priznanje. I ne manje od šest puta u ovom kratkom odsječku govori Isus o ‘vjerovati’. To je ključna riječ ovoga odsječka. Tako pita i mene i tebe: Vjeruješ li da sam ja o Ocu i da je Otac u meni?
“Neka se ne uznemiruje srce vaše. Vjerujte u Boga, vjerujte i u mene!”
Oni koji su se osobno odlučili za Isusa Krista znaju da ih vjera u Isusa sili da se ta vjera mora predavati, svjedočiti. Učenici to ćute, osjećaju u trenutku kad im se sami Učitelj ukazuje i daje nalog, kao Uskrsli: “Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas” (usp. Iv 20,21). Oni će izvršavati taj njegov nalog, oni će se neustrašivo priznavati njegovima, oni će širiti tu poruku u Svetoj zemlji, Maloj Aziji, Grčkoj, Rimu. Vjera i priznanje uvijek idu zajedno, bez priznanja nema vjerovanja, upravo prema Pavlovoj: Tko srcem vjeruje a ustima priznaje, postići će pravednost i spasenje (Rim 10,10).
Dakako, svatko je u svojoj vjeri i ispovijedanju vjere ugrožen. Ugroženi bijahu i apostoli. Petar je iste noći Učitelja zatajio, sramotno, a prepuna mu usta bijahu samohvale, kako će za Gospodinom i u samu smrt. Prije negoli pijetao zapjeva, triput ćeš me zatajiti (Iv 13,38).
Neka se vaše srce ne uznemiruje, ne zbunjuje. Kao da ih na to sprema. Kao da im unaprijed govori što čeka njega i njih. Od nas se traži samo nepodijeljeno pristajanje uz Isusa i njegovo obećanje. Ni danas ništa nije lakše nego onda biti u javnosti Isusov učenik.
I danas se od nas traži odvažnost i osmjeljenost. I danas Isusovi učenici žanju samo prijezir i ruganje, u medijima, društvu. Stoga: Neka se ne uznemiruje srce vaše zbog svih tih progona, ruganja. Ako su mene progonili, i vas će progoniti. Vjerujte u mene! U Oca moga vjerujte!
Vjera i priznanje sile nutarnjom dinamikom na djelovanje. Učenici i Učitelj nisu još ni ustali iza stola, kojom prigodom im je Gospodin oprao noge kao znak krajnje poniznosti i ljubavi prema njima, a već ih zadužuje za svu budućnost: Dao sam vam primjer da činite i vi kao što učinih ja vama (Iv 13,15).
Nemoguće je odijeliti Isusovu osobu od poruke ni poruku od osobe, ali isto tako nije moguće da onaj tko vjeruje u Isusa i slijedi Isusa ne čini ono što je on činio. Vjera u Isusa sili na djelatnu ljubav prema bližnjemu, ljubav prema svakomu čovjeku.
Dakle, trojina – vjerovati, priznavati i djelovati: To je naš kršćanski imperativ, to je ono što plodi iz života s Isusom Kristom.
