Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 20,19-31
Uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«
Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.«
I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran, nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«
Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.
S gornjim evanđeoskim odsječkom izvorno je završavalo Ivanovo evanđelje. U njemu se odražava vjera prve Crkve. Evanđelist ističe kako je Toma „jedan od Dvanaestorice“. U krugu je učenika, ali ne vjeruje. Naglasak je da je „Blizanac“ koji je u sebi podvojen. Dvojnik. Vjera i nevjera, povjerenje i sumnja, dvoumica. On bi htio vjerovati, ali ne može, treba mu osvjedočenje. Osjećaji mu govore jedno, ali je tu razum koji traži svoje utemeljenje. Traži razloge svoje vjere. Fides quearens intelectum! Između razuma i srca vlada podvojenost. Jedni su euforični, a on netaknut njihovim riječima. Čak i prosvjeduje. On traži od Uskrsloga iskaznicu, njegov „code“, njegovu živu šifru, znakove križa i razapinjanja.
Toma je propustio trenutak “ukazanja”, “viđenja” Uskrslog, kad je ostalim apostolima Gospodin Isus udahnuo svoga Duha i poslao ih u misije u svijet, dao ovlast oprosta grijeha te ih učinio dionicima svoje sudbine u svijetu. Stoga je Toma upućen na svjedočanstvo i izvještaj očevidaca, onih koji su prije njega povjerovali (usp. Lukin programski zadatak: istražiti „događaje koji su se ispunili među nama, kako su nam ih predali oni što bijahu od početka očevidci i sluge Riječi” – Lk 1,1-4).
Tome nema kada su drugi imali iskustvo Uskrsloga. Nikakvi ga vanjski dokazi ne mogu uvjeriti.
Samo osobni susret, koji otvara srce, vodi u svijet pun veličine, čuđenja, ljepote i sreće, što je sve uskraćeno trijeznom razumu. Stoga Toma uskraćuje svoj pristanak. Štaviše, povlači se u svoju tvrđavu, ljušturu, postavljajući nemoguć zahtjev i uvjet. Uskrsli dolazi, ruši tu utvrdu i sve zidove sumnje tako da se nevjera, skepsa Tome, dvojitelja, svladana Gospodinovom nazočnošću, pretvara u prvu, do kraja artikuliranu vjeroispovijed i priznanje Krista kao Gospodina i Boga. Ma koliko vjernik bio u zaostatku za ‘vidiocem’, za onim koji ima ili je imao zrenje i uvid u zazbiljne stvarnosti, ipak je vjernik koji ne vidi a vjeruje, požnjeo prvo ‘blaženstvo’ Uskrsloga: “Blago tebi, Toma…” (kao što je nekoć Marija požnjela Elizabetino blaženstvo zbog svoje vjere: usp. Lk 1.45).
Bilo bi nam drago i kako bismo bili sretni kad bi sve naše sumnje dobile tako jasan i nedvosmislen odgovor kao što je dobio Toma-Blizanac. Moramo se boriti sa svojom tamom, sa samoćom, strahovima i nesigurnostima i često dugo uzalud čekati jasan pogled, kako bismo i mi mogli reći pouzdano poput Tome: “Gospodin moj i Bog moj” (Iv 20,26). ).
No, jedan nam trag nam pokazuje put kako iz naših skučenih i zatvorenih prostora izaći u široki i čudesni svijet prvih kršćana. Kad se Gospodin ukazao, dahnuo je u njih i rekao: „Primite Duha Svetoga“ (usp. Iv 20,11).
Gospodin se sam predaje svojima, ne vežući se niti ograničavajući na vrijeme ili prostor. Njegova je blizina zajamčena za sva potonja vremena onima koji se okupljaju u njegovo ime, ma gdje bili i u ma kome vremenskom razdoblju. Isusovo ga blaženstvo izjednačuje s onima koji su imali sreću promatrati Gospodina na zemlji i nakon uskrsnuća u proslavi.
Jer, problem vjere, kako se ona rađa i prenosi, javlja se u svakom naraštaju. Nametao se taj problem i samom evanđelistu. On je svjestan da ne može prenijeti pokoljenjima ništa više od nekoliko stranica napisana teksta. Jedan omanji spis. I zato dodatak, kako sve knjige svijeta ne mogu obuhvatiti ono što je Gospodin činio i naučavao (Iv 21,25).
Pa zar je moguće stisnuti, ‘zbiti’ Gospodina Isusa među korice bilo koje knjige? Je li moguće Isusov lik „ukoričiti“ u neku knjigu? Kako je moguće u takvu spisu sažeti sve što je vezano uz Isusovu osobu, kako je moguće s pomoću pisane riječi probuditi u drugima vjeru, ljubav, povjerenje; kako probuditi i zapaliti pouzdanje i ljubav u uskrslog Gospodina? Pitanje se postavlja i povijesno, ali i egzistencijalno, svakomu od nas. Kako i što činiti kad imamo pred sobom pojedince koji su, barem načas, kao mistici ili vidioci, bili uronjeni u svjetlost te one koji cijeli svoj život čame u tami i sjeni smrtnoj, koji nikako da ugledaju svjetlo dana?
Mislim da je upravo to problem gornjeg evanđeoskog teksta i izvještaja. Je li moguće vjerovati nekolicini koji su zbilja doživjeli svjetlost, bili do kraja uronjeni u vanzemaljsku zbilju u susretu s Gospodinom? I koji su na kraju, svi odreda, dali svoje živote i posvjedočili svojom krvlju ono što su svojim očima vidjeli, ušima slušali, rukama pipali, osjetilima upijali (usp. 1Iv 1,1). Kako im zapravo vjerovati?
Moguće je, potrebno je, budući da se kroz cijelu potonju povijest jedno neprestano uzbiljivalo, obistinjivalo: Što se više kušalo Isusa umanjiti ili učiniti rubnom osobom, on je tim više rastao i izrastao u svijesti onih koji su uza nj prianjali u sve veću Tajnu. Što više upitnika stavljamo pred ovaj jedinstveni lik, to manje nam je moguće protumačiti tako naglu preobrazbu onih koji su s njim živjeli u neustrašive evangelizatore, to je manje shvatljiva pretvorba ovog putujućega galilejskog proroka i navjestitelja u središnju povijesnu pojavu.
I tu se potom postavlja pred nas pitanje: Zavidjeti im ili prihvatiti Gospodinovu riječ o blaženicima koji ne videći vjeruju? Toma nam daje smjer. U svakome od nas počiva u dubini bića upravo Toma koji bi htio sve iskusiti, probiti zaprjeke i barijere tjelesnoga, ograničenog, zaroniti u duhovno. A Gospodin nas sam upućuje na svjedočanstvo Crkve…
On se predaje svojima. Upravo kao u dvorani Posljednje večere. Do kraja, u ljubavi, tako da se može reći, rabeći srednjovjekovnu simboliku stabla života, kako je Crkva – zajednica Gospodnjih učenika – ma gdje ona bila, plod s toga stabla križa. Gospodin se egzistencijalno, do kraja predao svojima, u svim dimenzijama. Tko tako čini kroz stoljeća, stvara zajednicu vjernika, ma koliko ona bila mala ili velika. Za nas vjernike jedini i specifični misterij naše vjere jest i ostaje Gospodin Isus. Iz njega proistječe sve, u nj se slijeva sve. “Filipe, tko je vidio mene, vidio je i Oca”, reći će Isus svom učeniku neposredno prije muke (Iv 14,1).
Sve u našoj vjeri (o)visi o toj jednoj jedinoj, makar nevidljivoj, ali neraskidivoj niti. Jer “Bog je tako ljubio svijet, da je dao svoga Sina Jedinorođenca” (Iv 3,16), te znamo da je pravi i istinski život vjerovati u Oca i onoga koga je on poslao, Sina (Iv 17,3). A ako nam se pitati, što nam je činiti, onda će nam sam Isus uzvratiti, kako nam je vjerovati u onoga koga je Otac poslao (Iv 6,28).
I ako želimo (sa)znati što je to još Isus silno učinio a što nije zapisano u onome kratkom spisu, nemojmo gledati u Bibliju, nego u vlastiti život, u povijest, u čovječanstvo. Ivan to nije zapisao u Evanđelju, ali nam kaže, pogledaj samo u sebe, tvoj je život ta knjiga koja se ispisuje zajedno s Isusom. Neka Krist poprimi svoj lik i oblik u tebi/meni/nama.
U konačnici, sve se slijeva na kontempliranje, meditiranje ove jedinstvene pojave i tajne: Isusa Krista, utjelovljene Riječi, koja nastavlja svoj život u Crkvi. Crkvi kao neprestanoj, stalno novoj nazočnosti Boga u povijesti. U toj Crkvi Isus je jednoznačno Božji Sin. Za života su ga mnogi smatrali Ilijom, Jeremijom, uskrslim Ivanom Krstiteljem ili kojim od drevnih proroka, ili pak s Petrom i Tomom, Sinom Božjim. Ovi zavrijediše Isusova blaženstva zbog riječi kojima ga priznaše. A mi znamo što je on za nas vjernike…
Isto se zbiva i s Crkvom, zajednicom Isusovih prijatelja. Moguće ju je promatrati izvanjskim očima, u njezinoj vanjskoj pojavnosti, očima statističara, sociologa, povjesničara ili čovjeka s ulice. Tek dublji pogled vjere prepoznaje u njoj njezinu izvornu svetost koju joj sam Gospodin podaruje. Potrebno je moliti za dar Duha Svetoga da bismo točno vidjeli i upoznali ono što nam Gospodin sam u Crkvi nudi. Jer ćemo inače biti razapeti između raznih priča, mitova i proizvoljnih znanstvenih tumača.
Zaboravlja se da je upravo Duh duša i srce ove zajednice kojoj je Isus glava. Jer on ga je svojima na Uskrs udahnuo. Toma je bio svladan. Ne gledanjem, dodirom, već onim koji mu je došao u susret, onim koji je spreman ispuniti mu želju te za nj ima srca, praštanja i razumijevanja. Isus velikodušno (o)prašta Tominu nevjeru i dvoumice. Toma se s tim Isusom susreće upravo za nas znakovitim priznanjem: Gospodin moj, Bog moj. To će reći: Ti si moj Gospodin, moj Bog! Drugoga nemam. Kako se mi susrećemo s Gospodinom u njegovoj Crkvi? Trajni je to upitnik svakom vjerniku, poglavito onima koji misle da im je Toma kao skeptik, dvojitelj, podvojen u duši i srcu (‘blizanac’ – nosi dvojstvo u sebi) nebeski zaštitnik i izgovor.
PROPOVIJED IVANA PAVLA II. U POVODU PROGLAŠENJA SVETOM BLAŽENE FAUSTINE KOWALSKE
Zajednica živi od vjere u Isusa Krista, Uskrsloga. Ta je vjera istodobno i divljenje i radost, ona je i zahvala i vjernost. Tko se od zajednice udalji, imat će poteškoća s vjerom. Vjera ne živi od umovanja, mudrovanja, razbijanja glave umovanjima, već od slušanja, zajedničkoga slavljenja Boga i bogoslužja, ona živi i od zajedničkih zadaća, zajedničke misije, konkretnoga poslanja što ga imaju vjernici u svijetu.
1.„Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova“ (Ps 118,1). Tim riječima moli Crkva u uskrsnoj osmini, odčitavajući te riječi doslovce s Kristovih usana. S usana uskrsloga Krista koji u dvorani Posljednje večere prenosi svojima silnu poruku o božanskom milosrđu te apostole ovjerovljuje s nalogom: „Mir vama! Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas… Primite Duha Svetoga! Kojima grijehe oprostite, oprošteni su. Komu uskratite oproštenje, uskraćeno mu je” (Iv 20,21-23). Prije nego Isus izgovori te riječi, pokazuje on svoje ruke i svoj bok. Skreće pogled na rane svoje muke, napose na ranu svoga srca. Ono je izvor iz kojega izvire ocean milosrđa što se izlijeva nad sve čovječanstvo. Iz toga će srca vidjeti sestra Faustina Kowalska, koju odsada zovemo „svetom”, kako izviru dva svjetlosna snopa koji obasjavaju svijet: „Dva snopa – tako joj je jednoga dana sam Isus protumačio – znače krv i vodu” (Dnevnik).
2.Krv i voda! Naše se misli usmjeruju prema svjedočanstvu Ivana evanđelista. On je promatrao kako je jedan od vojnika probo kopljem Isusov bok te kako su potekli ‘krv i voda’ (usp. Iv 19,34). Pa ako krv smjera na Kristovu žrtvu na križu te na dar euharistije, voda u simbolici Ivanova Evanđelja podsjeća ne samo na krštenje, nego i na dar Duha Svetoga (usp. Iv 3,5; 4,14; 7,37-39). Božansko smilovanje dosiže čovjeka i ljude preko Srca raspetoga Krista: „Reci, kćeri Moja, da sam ja naskroz ljubav i milosrđe”. To milosrđe izlijeva Krist nad sve čovječanstvo slanjem Duha Svetoga koji predstavlja u Trojstvu „osobu ljubavi”. Nije li milosrđe „drugo ime” za ljubav (usp. Dives in misericorida,7), shvaćena spram njezine najdublje i najnježnije strane, naime, njezina svojstva da se brine za svaku nevolju, a napose i posve u beskrajnoj sposobnosti praštanja?
Radost je moja zbilja prevelika što mogu danas cijeloj Crkvi predstaviti životno svjedočanstvo sestre Faustine Kovalske kao Božji dar našemu vremenu. Božanska je Providnost posvema povezala život te ponizne poljske kćeri s poviješću dvadesetoga stoljeća, koje je netom ostalo iza nas. Krist je njoj između dva svjetska rata povjerio svoju poruku milosrđa. Oni koji se toga sjećaju kao svjedoci događaja tih godina te su proživjeli strašnu patnju milijuna ljudi i predobro znaju kako je nužna poruka milosrđa. Isus je rekao sestri Faustini: „Čovječanstvo ne će naći mira dokle god se ne okrene s velikim pouzdanjem Mojemu milosrđu” (Dnevnik). Preko života i djela te poljske redovnice povezala se ta poruka zauvijek s dvadesetim stoljećem, posljednjim u drugome i mostom prema trećemu tisućljeću. Ta poruka nije nova premda se može smatrati darom posebnoga prosvjetljenja koje nam pomaže da uskrsnu radosnu vijest iznovice proživimo na intenzivan način kako bismo je ponudili muževima i ženama našega doba, kao snop svjetla.
3.Što će nam donijeti godine koje slijede? Kako će izgledati budućnost čovjeka ovdje na zemlji? Nije nam to dano znati. Pa ipak je izvjesno da uz sav novi napredak ne će izostati ni bolna iskustva. Ali će svjetlo Božanskoga milosrđa koje je Gospodin Isus karizmom sestre Faustine htio izliti na svijet osvjetljavati put čovječanstva u trećem tisućljeću. Nužno je da – kao nekoć apostoli – i današnje čovječanstvo prihvati u dvorani Posljednje večere povijest uskrsloga Krista koji pokazuje rane svoga razapinjanja opetujući: „Mir vama!“ Čovječanstvo se mora dati zahvatiti i prožeti Duhom što mu ga daruje uskrsli Krist. To je Duh koji liječi rane srca, koji ruši brane i ograde koje nas udaljuju od Boga te koje i nas međusobno dijele, Duha koji nam vraća radost o ljubavi Očevoj i bratskom jedinstvu.
4.Stoga je danas bitno, na ovu drugu nedjelju u uskrsnom vremenu, koja će ubuduće u cijeloj Crkvi nositi ime „Nedjelja Božanskoga milosrđa” shvatiti i prihvatiti poruku Božje riječi u njezinoj cjelovitosti. Čini se da bogoslužje kroz ponuđena čitanja orisava put milosrđa: Uspostavljajući taj odnos svakoga pojedinoga prema Bogu, i među ljudima se budi novi odnos bratske solidarnosti. Krist nas je učio da „čovjek ne samo prima i doživljava Božje milosrđe, nego da je i pozvan iskazivati i očitovati milosrđe i prema svojim bližnjima: ‘Blago milosrdnima – oni će postići milosrđe’ (Mt 5,7)” (Dives in misericordia, 14). Potom nam je očitovao mnogostruke putove milosrđa koje ne samo da oprašta grijehe nego dolazi svim čovjekovim potrebama ususret. Isus se spustio do svake ljudske bijede, materijalne ili duhovne naravi. Njegova poruka milosrđa dopire do nas preko njegovih ruku ispruženih čovjeku patniku. Tako ga je Sestra Faustina vidjela i navijestila svih ljudima svih kontinenata. U Samostanu u Lagiewniki u Krakovu svoj je život učinila hvalospjevom milosrđa. „Misericordias Domini in aeternum cantabo” (O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, Ps. 89,2).
5.Proglašenje svetom Sestre Faustine posebno je značajno. Naime, tom gestom htio bih danas prenijeti tu poruku novomu stoljeću i tisućljeću. Predajem tu poruku svima da bi naučili prepoznavati trajno sve bolje i dublje istinsko Božje lice te istinsko lice sve braće. Ljubav prema Bogu i ljubav prema braći, naime, nerazdvojivo su povezane kako nam dozivlje u pamet Prva Ivanova poslanica: „Znamo da ljubimo Božju djecu ako Boga ljubimo i vršimo njegove zapovijedi” (5,2). Apostol nas podsjeća na istinu ljubavi pokazujući nam opsluživanje zapovijedi kao mjeru i kanon, mjerilo ljubavi. Nije naime moguće niti je lako ljubiti istinskom, dubokom ljubavlju koja se sastoji u istinskom i punom darivanju vlastite osobe. Ta se ljubav dade izučiti jedino u Božjoj školi, toplinom njegove ljubavi. Usmjerujući svoj pogled prema njemu i njegovu očinskom srcu i sami postajemo kadri drugim očima gledati svoju braću, u stavu nesebičnosti i sućuti, velikodušnosti i praštanja. Sve je to milosrđe! Već prema mjeri u kojoj čovječanstvo razumije tajnu toga milosrdnoga pogleda iskristalizirat će se idealizirana slika koju imamo u prvom čitanju, kako je naime zajednica vjernika bila jedno srce i jedna duša, kako nitko od njih nije zvao svojim ništa od svega što su imali: Sve im bijaše zajedničko! (usp. Dj 4,32). Ovdje je smilovanje srca postalo stilom odnosa u zajednici, projektom zajednice i zajedničkim sudjelovanjem u dobrima. Ovdje su procvala djela milosrđa, duhovne i tjelesne naravi. Ovdje je milosrđe postalo konkretno u odnosima u zajednici, prema braći u nevolji.
6.Sestra Faustina Kowalska zabilježila je u svome Dnevniku: „Osjećam strašnu bol promatrajući patnje svojih bližnjih. Sve patnje mojih bližnjih nalaze odraz u mome srcu. Njihove patnje nosim u srcu do te mjere da sam jednostavno fizički iscrpljena i dotučena. Željela bih da na mene dođu sve muke kako bih time olakšala muke svojih bližnjih” (Dnevnik). Ovdje je jasno do kojega stupnja vodi sućutna ljubav kad se mjeri prema Božjoj ljubavi. Čovječanstvo se danas treba dati nadahnuti tom ljubavlju kako bi se suočilo s krizom smisla, s izazovima koji se danas javljaju iz raznih potreba, napose kad treba sačuvati dostojanstvo svake ljudske osobe. Poruka božanskoga milosrđa predstavlja također implicitno i poruku o vrijednosti i dostojanstvu svakoga čovjeka. Svaka je osoba u Božjim očima dragocjena, za svaku pojedinu Krist je dao svoj život, Otac daje svakomu svoga Duha kao Dar i nudi pristup svomu srcu.
7.Ta se utješna poruka obraća prvenstveno onima koji su – zbog teških životnih kušnja ili zbog tereta počinjenih grijeha – izgubili svaku vjeru u život ili su u napasti da očajavaju. Njemu se prikazuje umilno Kristovo lice, na njega se spuštaju snopovi svjetla što izviru iz Njegova Srca, i oni obasjavaju, griju i pokazuju put te ulijevaju nadu. Kolike je duše već utješilo zazivanje „Isuse, uzdam se u Tebe”, koje im je Providnost ponudila preko sestre Faustine. Taj jednostavni čin predanja Isusu razgrće i najtmastije oblake te čini da se snop svjetla spusti na svakoga čovjeka.
8.„O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka”. S glasom preblažene Djevice Marije, „Majke Milosrđa”, s glasom ove nove svetice koja u nebeskom Jeruzalemu zajedno sa svim ostalim prijateljima Božjim opijeva Božje milosrđe, ujedinjujemo i mi, putujuća Crkva, svoj glas. A ti, Faustino, Božji daru našemu vremenu, daru Poljske cijeloj Crkvi, pomozi nam shvatiti dubinu Božanskoga Milosrđa. Daj da ga svi iskusimo u životu i da ga svjedočimo svojoj braći. Tvoja poruka svjetla i nade proširila se cijelim svijetom, dovela grješnike do obraćanja, ublažila rivalstva, sukobe i mržnju te otvorila ljude za življeno bratstvo. Upirući svoj pogled prema licu Krista uskrsloga tvoju molitvu posvemašnjega predanja činimo svojom te u čvrstoj nadi izgovaramo: „Isuse – uzdam se u Tebe!”
30. travnja 2000., za proglašenja svetom bl. Faustine Kowalske
Prijevod – fra Tomislav Pervan
Međugorje
KRENITE U CIJELI SVIJET
Ivan Pavao II. Novo millenio ineunte (br. 58)
Ulaskom u novo tisućljeće (br. 58)
Krenimo naprijed s nadom! Novo se tisućljeće otvara pred Crkvom kao široki ocean na kojem se moramo upustiti u pustolovinu, računajući s Kristovom pomoći. Božji Sin koji se iz ljubavi prema čovjeku utjelovio prije dvije tisuće godina i danas vrši svoje djelo. Potrebne su nam prodorne oči da bismo vidjeli to djelo i, poglavito, veliko srce da bismo i sami postali njegovim sredstvima. Nije li možda i slavlje jubilejske godine slavljeno zbog ponovnoga susreta s tim živim vrelom naše nade? Sada nas razmatrani i ljubljeni Krist još jednom poziva da krenemo na put: ‘Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga’ (usp. Mt 28,19). Misijsko nas poslanje uvodi u treće tisućljeće pozivajući nas na isto oduševljenje koje je bilo vlastito kršćanima prvoga sata: možemo računati na snagu istoga Duha koji je bio izliven na Pedesetnicu i koji nas danas potiče da ponovno krenemo, poduprti nadom „koja ne postiđuje“ (Rim 5,5).
Naš korak, na početku ovoga novoga stoljeća, treba biti hitriji u prolascima putovima svijeta. Mnogi su putovi kojima svatko od nas i svaka od naših Crkava hodi. Nu, ne postoji udaljenost među onima koji su zajedno sjedinjeni jedincatim zajedništvom koje se svakoga dana hrani na stolu euharistijskoga Kruha i Riječi života. Svake nedjelje uskrsnuli Krist upućuje nam nešto poput poziva u dvoranu Posljednje večere, gdje se uvečer „prvoga dana poslije subote“ (Iv 20,19) predstavio svojima kako bi u njih ‘dahnuo’ životvorni dar Duha i kako bi ih uveo u veliku pustolovinu evangelizacije.
Na tome nas putu prati Presveta Djevica kojoj sam prije nekoliko mjeseci, zajedno s mnoštvom biskupa koji su došli u Rim iz svih krajeva svijeta, povjerio treće tisućljeće. Toliko sam je puta u ovim godinama pokazao i zazvao naslovom „Zvijezdo nove evangelizacije“. Još je pokazujem kao sjajnu zoru i sigurnu vodilju našega hoda. „Ženo, evo tvojih sinova i kćeri“, ponavljam joj, preuzimajući kao odjek glas samoga Isusa (usp. Iv 19,26) i kod nje postajući glasom djetinjega osjećaja čitave Crkve.
