Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 11,1-13
Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.«
On im reče: »Kad molite, govorite: Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!«
I reče im: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ’Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ’Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem…’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.
I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.
A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!«
Molitva je danas postala upitna i problematična. Čemu i zašto se moliti ako suvremeni čovjek na sve strane promatra samo djela svojih ruku. Taj čovjek misli kako je molitva za onoga tko se još nije snašao, tko nije otkrio svoje mjesto pod suncem. Suvremeni čovjek nije više vani, nego unutra, on je prekoračio sve pragove i granice, nesmetano se kreće, kamo god hoće. Nema se komu ni zašto obraćati ili kucati na nečija vrata. Zahvaća prometejski čovjek u sva područja života, od biogenetike do svemirskih letova, istražuje dubine svemira.
Isus nas, međutim, promatra u drugome svjetlu, s drugoga očišta. On nas pozivlje na neumornu i odlučnu molitvu, ne na poganske brbljarije i nabrajanje. Hoće da hvatamo Boga za riječ, jer Isusov Bog nije deistički, stoički, panteistički, pa ni islamski daleki, preuzvišeni (‘Alahu akbar’), u nekakvoj neuhvatljivoj, maglovitoj daljini, u nestvarnoj stvarnosti, već je to blizi Bog koji hoće da mu se obraćamo bliskim rječnikom, te su Isusove riječi o molitvi navještaj posvemašnje Božje blizine.
Nemoguće je u Isusovu poimanju da taj Otac odbije molitve svojih. Isus posreduje posve novu sliku Boga. Prisjetimo se Isusovih riječi o Očevoj skrbi i promislu za sve, za poljske ljiljane, divnije i ljepše od samog Salomona u svoj njegovoj salvi i ljepoti (Lk 12,27), o vrapcima na krovu (Mt 10,29), o prebrojanim vlasima na glavi, o suncu koje sja dobrima i zlima, pravednicima i grješnicima (Mt 5,45).
On nam pruža ono što je sam u intimnim trenutcima svog života doživio, iskusio, u ophođenju sa svojim Ocem. Daje nam ćutjeti što znači biti dijete zajedničkog Oca i zato nam pruža uzorak prave molitve i vjere. To je njegov dar, plod mira, plod premoštenog ponora između Boga i čovjeka.
Posebitost, specifičnost Isusove molitve i molitve koju on svoje uči jest da Isus oslovljava Boga Oca s ‘Abba’, što bi se dalo prevesti ‘dragi Tata, dragi Oče’. U prvom se dijelu Gospodnje molitve riječ je o dolasku Boga među nas, a u drugom dijelu govor je o čovjekovoj dobrobiti i boljitku.
Isus je sam učio svoje ‘tražite najprije kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a sve će vam se ostalo nadodati’ (Mt 6,33). Drugi dio Očenaša molitva je za onaj nužni, svagdanji, nasušni kruh. Molitvu možemo iskreno obavljati samo onda kad činimo za gladne i žedne ono što možemo i moramo učiniti. Jednostavnim riječima iznijeti svoju dušu i svoje potrebe te potrebe svijeta Gospodinu.
Nikad nije suvišno i dovoljno naglašavati kako je Isus prema Novome zavjetu temelj, osnovica, uzorak i princip vjerničke egzistencije. U svakom pogledu. Ona jednostavna zamolba ‘Gospodine, nauči nas moliti…’ samo je posljedak učinkovitosti Isusove osobe na apostole. Bili su s njime, promatrali njegov život i upijali ga u sebe svim svojim bićem. Stoga je gotovo normalno da im on postaje izazovom i na molitvenom „planu“.
Prema Pavlu, a on će to zaodjenuti u teološki rječnik, Isus je temelj vjere koji je postavljen i mimo koga je nemoguće postaviti bilo koji drugi temelj (1 Kor 3,11). Svojim dolaskom Isus je prokrčio put prema pravoj, egzistencijalnoj vjeri i molitvi.
Vjera i molitva odnose se kao dvije strane iste kovanice. Hodeći prema Ocu Isus one koji za njim idu povlači u istu orbitu ljubavi, vjere, povjerenja, molitve. Izražava to kasnije spis Hebrejima (12,2) sažeto u sadržajnoj riječi, kako je Isus ‘začetnik i dovršitelj naše vjere’, ali istodobno i molitve, jer prinosio je Ocu molitve uz silne suze i vapaje te bijaše uslišan zbog svoje predanosti (Heb 5,7). U svemu konačni uzor. Protagonist i završna točka, Alfa i Omega vjere i molitve.
To je panorama kršćanskog života, vjere, duhovnosti, kršćanske refleksije. Isus je inicijator, omogućitelj, oslobodio je u čovjeku sve protežnice njegova bića, stvorio mogućnost za istinsku molitvu. Kršćanska molitva nužno nosi Isusove crte. “Oče, budi volja tvoja”. Pa i u šutnji te smrtnoj borbi u Getsemaniju i na Kalvariji. Isus je začetnik, ali i sadržaj vjere i molitve onih koji za njim idu. On je svjetlo, srce kršćanske molitve, i tko moli u Isusovu Duhu, stapa se s Isusom u istinskom molitvenom stavu.
Kršćanska molitva i vjera zahvaljuju Isusu svoju genezu, svoj nastanak. Pod pojmom kraljevstva Božjeg Isus je stvorio okvir u kome se moramo moliti i za koji se moramo moliti. U tome je okviru i Isusov Otac kao neopoziva ljubav koji je u uskrsnuću svoga Sina jednom zauvijek prekinuo šutnju i otvorio put uslišanju svih naših molitava koje izgovaramo u Duhu. Jer nemoguće je da taj Otac odbije molitve svojih. Isus posreduje, kako gore spomenusmo, posve novu sliku Boga.
Augustin se lijepo izrazio: Čovjek moli, ne da bi Boga instruirao, poučio što nam treba, nego da bi sebe konstruirao i formirao, da bi sebe oblikovao, da bi bio molitvom oblikovan. Molitva služi ostvarenju naše potrebitosti, a ne da bismo mi Boga informirali o vlastitim potrebama. Molitva daje kvalitativno novi sadržaj i promjenu u našem životu. Čovjek se osjeća potrebitim tuđe, u biti Božje pomoći. Tu sam, takav sam, na tuđu sam pomoć upućen, u konačnici na Božju pomoć. Mnogo toga mi nedostaje, ne znam pravo ni svoj put, a ako se samo na sebe oslonim, zacijelo ću zakazati. Trebam blagoslov, naklonost, milost drugih, Boga. O njemu ovisim.
Prema Isusovu poimanju molitva i vjera čine krajnost do koje je moguće čovjeku dosegnuti: čovjek se prepušta u Božje ruke, Božju volju. To mu daje mogućnost činiti ono što Bog od njega traži. Time se stupa u sinovski odnos prema Bogu, odnos ljubavi i povjerenja prema Ocu. Do toga je Isusu stalo.
U vjeri je nemoguće željeti primiti ili dobiti od Boga ono što bih ja htio, nego samo ono što Bog želi meni/nama dati i darovati. I prvo čudo koje moramo izmoliti od Boga i koje nam je najpotrebnije jest milost da nas oslobodi od nutarnje pocijepanosti, od tuđine u kojoj živim, od egzila u kome se nalazim, da me oslobodi od svega što me od njega dijeli. Bog te treba za povezanost s njime. To je konačni cilj svih mistika. Do kraja biti vezan i prikovan uz Božju volju.
Kršćansko je svjedočanstvo uvijek plod iskustva. Jednako i svjedočanstvo kršćanske molitve proistječe iz molitvenog iskustva. Nisu toliko bitni osobni dojmovi, ideje, nego iskustvo koje počiva na Pismu te koje treba srasti u jednu cjelinu u mojoj biografiji. Vjera treba ‘preraditi’, ukomponirati radost i žalost, uspjeh i neuspjeh, sukobe i pomirbe. “Život najvećih mistika je dvostruki život: najčišće kontemplacije i najsnažnije etičke, tj. političke djelotvornosti” (F. Heiler).
U Isusovu Očenašu postoji uzajamnost molitve. U prvom dijelu Bog očekuje od nas da učinimo njegove nakane svojima. Očekuje od nas zauzetost da se ono što on kani provesti u stvorenju preko nas i uz našu pomoć obistini, uzbilji.
Bog ima svoju brigu i namisao, biti prema onome kako se Pavao izrazio, “sve i u svemu”. Poučava nas Isus kako učiniti Božje nakane svojima, kako ono što Bog hoće i želi učiniti da to postane moja i naša obveza i želja, životni nalog. Tek u drugom dijelu dolazi do molitve za svagdanje potrebe. Molitva za kruh!
Danas malo tko radi za svagdanji, vidljivi kruh. Suvremeni je čovjek otuđen i opredmećen. Otuđen i ne vidi plod ni djelo svojih ruku. Posao na tekućoj vrpci. Radi samo za plaću, za novac. On je samo karika u lančanoj proizvodnji, kotačić u stroju, i na kraju sav se posao slijeva u mjesečnu omotnicu s isplaćenim dohotkom ili pak na tekućem računu u banci. Isto je i u školi. Uči se za ocjenu. Čovjek zapravo svoj novac i ne vidi, a banka uzima, krade uvijek svoju proviziju.
Čovjek radi da bi konzumirao, konzumira da bi potom još više radio i proizvodio. Obezdušen je. Zato mu treba slobodan dah, slobodni duh. To se zbiva u molitvi i kroz molitvu. Molitva i kontemplacija nisu moguće kad novac i potrošnja zastiru Božju prisutnost i stavljaju se na njegovo mjesto.
Naša otuđenost od Boga i udaljenost od njega nisu u tome što je on daleko, nego što smo ga zastrli i udaljili iz svog života. Zato Isus zagovara neposrednost odnosa! Gdje prestaje molitva, prestaje i svako razumijevanje, rekao je Reinhold Schneider.
Ljudi čeznu za kruhom dobrote, ljubavi, razumijevanja, praštanja, a tek onda za kruhom tjelesnim. Oni žude za nesebičnošću, jer što koristi zamijeniti ili nadomjestiti jednu strukturu drugom, ako se bitna čovjekova čežnja guši, ako se bitno odbija ili uništava. Bi li na svijetu bilo smrti od izgladnjelosti, da vlada načelo ljubavi i uzajamnosti, a ne politički interes ili interes krupnoga kapitala?
“Pravednost započinje u vlastitom biću, a svaka revolucija bez obraćenja jest poput rupe u vodi” (Lanzo di Vasta, Gandhijev učenik). Ne živi se samo od kruha, nego se većma živi od ljubavi i praštanja. Prihvati li se ljubav i praštanje kao temeljna odrednica života, nestat će krivih osjećaja kroz koje filtriramo sve svoje akcije te koje nam zamućuju pogled prema svemu i svakome pa na kraju ostajemo u svojoj životnoj laži. Ostajemo u laži svoje ljubomore, mržnje, srdžbe, predrasuda, strahova, kompleksa, nagona za isticanjem, nekontrolirane agresije, sebeljublja.
Svi smo u biti vulkani prekriveni i zavijeni snijegom. Izvana bijeli, iznutra crna lava. Čim bukne i najmanja vatra, spaljuje sve oko sebe i onečišćuje, prlja okoliš. Zato je potrebno praštati, kako nas Isus uči. Sve blokade proistječu u biti odatle što smo odbojni najprije prema najbližima. Podsvijest nam nije oslobođena. Oprostiti svakomu u dubini svog bića jest put prave slobode i oslobođenja.
Kad se sruše zidovi mržnje, nema više otpora i ljubav pobjeđuje. Jer tko se s bližnjim susreće agresivno, očituje samo svoju ovisnost o vlastitoj povrijeđenosti te iznosi na svjetlo svoj lom s Bogom. Bog nam je unatoč tome oprostio. Jer tek kad oprostim, bivam svjestan koliko mi je oprošteno.
U činu praštanja nasljedujemo samoga Boga koji je svakomu oprostio i koji je u mjeri svog praštanja daleko ponizniji od bilo koga od nas, spustio se daleko dublje nego se čovjek može spustiti. Svaki naš angažman koji nema svoj korijen i iskon u Božjem angažmanu nužno je osuđen na propast. Korijeni života i povijesti su onkraj života i povijesti, u Bogu.
Svi problemi suvremenog svijeta mogu se riješiti samo nutarnjim preoblikovanjem svakog pojedinca. Svud oko nas vlada kriza, materijalna i duhovna. Suvremeno društvo jest društvo bez oca (‘vaterlose Gesellschaft’). Otac je (s)maknut, djeca su se raspršila, a posljedak je degeneracija, razgradnja čovjeka i rastakanje svih vrijednosti i kulture.
Stoga je potrebna duhovna obnova jer budućnost svijeta i čovjeka u bitnome zavisi od duhovnog vezivanja s Ocem, s Iskonom. Netko se lijepo izrazio kako je Očenaš ‘summa laudis divinae’, vrhunac svakog slavljenja Boga, ali ujedno molitva hodočasnika, putnika i boraca koji su još na putu prema cilju.
