Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 9,18-22
Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on im reče: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist — Pomazanik Božji!«
A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju.
Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo trpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.«
Isus je nahranio mnoštva u pustinji. I otpustio narod od sebe. Ostaje sam s najužim krugom svojih učenika, s Dvanaestoricom. Oni su primili od Isusa punomoć, bili su na pokusnom misijskom putovanju, izvijestili ga o svemu što su doživjeli. I sad su bili svjedoci čuda nahranjenja pet tisuća muškaraca u pustinji. Potom, kad je ostao s njima sam, kao i redovito prije svih odlučujućih trenutaka u Isusovu životu, Luka nam prikazuje Isusa kao molitelja.
Moli Isus u nazočnosti svojih učenika (usp. 3,21; 6,12; 9, 8a; 9,28; 11,1). Kao što je molio prije nego ih je pozvao, tako moli i sada, u trenutku kad ih želi do kraja uputiti u tajnu svoje osobe i misije, zatim u tajnu neizbježivosti i neminovnosti vlastite sudbine, smrti i proslave u Jeruzalemu. Želi im posvijestiti da ih čeka ista kob kao i njega.
Pita učenike, što veli svijet, tko je on. Odgovori su otprilike onakvi kakve je dobio i Herod kad se zanimao za Isusa. Ljudi imaju svoje mišljenje i predodžbe, ali to nije zadovoljavajuće. Sve je to okovanost prošlošću i život u prošlim, minulim, poznatim kategorijama. Isusa u konačnici ne zanima mišljenje naroda, nego okreće list i pita upravo njih, koji su stalno s njime: “A što velite vi – tko sam ja?“
To je onaj nužni egzistencijalni iskorak i prijelaz s općenitog na osobno, posebno, s kolektivnoga na pojedinačno, individualno, od mnoštva prema osobi. To je odlučni korak koji se mora dogoditi u svakome vjerniku. Bog se ne zadovoljava s neobvezatnim, neosobnim, tuđim odgovorom, isto tako ni Isus. Osoba je prozvana i izazvana, staviti se naspram druge osobe, odnosno ovdje naspram Boga – i samoga Isusa.
Isus želi spoznaju učenika glede svoje osobe i bića podignuti na višu razinu od onoga što misli običan svijet i kakve glasine kruže o Isusu. Petar kao ‘glasnogovornik’ ostalih veli izrijekom jasno: “Krist – Mesija Božji si Ti, Isuse!” Ti si onaj koga je Bog Otac pomazao. Dosada su to za Isusa rekli anđeo za navještaja Mariji (usp. 2,11), ali i demoni s kojima je dolazio u okršaj (usp. 4,41). Sad je stvar jasna i učenicima. Svojom se pojavom i silnim djelima on takvim ovjerovljuje, legitimira i pred najužim krugom – Dvanaestoricom.
Tko je ovaj Isus? Sigurno je jedno, da je pozivao u svoje društvo sve koje je društvo na ovaj ili onaj način bilo isključilo iz svoga zajedništva. Pozivao je u svoje zajedništvo, a posredno time i u društvo sa samim Bogom. U njemu je Bog postao blizak svakomu čovjeku. Isto je tako sigurno da je naviještao kraljevstvo Božje te da je ono prisutno među ljudima u njegovoj osobi. Zajamčeno je također da nikada nije rabio riječi koje su rabili proroci: “Ovako govori Gospodin!” ili pak: “Riječ je Gospodina Boga!”, ili pak: “Pisano je!” – kako su govorili rabini. Njegova je riječ glasila redovito: “A ja vam kažem!” – stavljajući u pravilu ispred svojih izričaja dvokratno „Amen“. Ovako je – i nikako drukčije!
Nikada nije skretao pozornost svojih slušatelja na nekakav drugi ili tuđi autoritet. Naprotiv. Među svim riječima koje su zacijelo njegove najautentičnije upravo su ove: “A ja vam kažem!” To ‘ja’ stavlja ga na istu razinu sa samim Bogom. “Ali, ako ja prstom Božjim izgonim nečiste sile, tada znajte da je među vama kraljevstvo Božje” (usp. Lk 11,20). On se izjednačuje s Božjim prstom, Božjom rukom, s Božjim stvarateljskim Duhom. Ovdje je više od Jone, više od Salomona, više od Hrama, jednom riječju: Ovdje je nešto neviđeno i nečuveno, sam Bog među nama. Bog pohodi narod svoj!
Znakovito je za Luku da je Isus u njega redovito molitelj. Isus moli prije svih odlučnih trenutaka u svome životu. Tako i ovdje. To je ona druga strana Isusove osobe, intimna, subjektivna, njegova posvemašnja okrenutost Ocu. U tome odnosu prema Ocu doživljava on sebe kao Sin, spoznaje svoju bit. Prije odabira učenika Isus cijelu noć moli. Pozivu prethodi intimna molitva, razgovor s Ocem. Novi se Božji narod rađa u molitvi i kroz molitvu u kojoj se Isus predaje Ocu, a Otac predaje sve u ruke Sinu. U toj komunikaciji Sina i Oca krije se korijen i izvorište Crkve, to je i tu je njezin temelj i uporište.
Jednako i ovdje, prije odlučnoga upita učenicima, tko je on, Isus moli. Isus ne pita učenike da bi od njih nešto doznao, nego da bi im nešto bitno rekao. Petar odgovara na Isusov upit jer je isti Petar spoznao bit Isusove osobe u molitvi, u njegovu jedinstvu s Ocem. Tko je i što je Isus?
Odgovor glasi: Isus je onaj što je i koji je u molitvi, u dvo-govoru sa svojim Ocem. Petar odgovara uime Crkve, namjesto svih nas. Kršćanska vjeroispovijed spram Isusove osobe događa se u uvidu u Isusa koji moli. Naša vjeroispovijed je izlaganje Isusove molitve, i mi možemo samo kroz molitvu i u molitvi ispovjediti svoju vjeru.
I samo kroz duboku istinsku molitvu možemo se vinuti do biti i poslanja te jedinstvene osobe. Ne umovanjem, filozofiranjem ili teološkim refleksijama. Isusa se spoznaje samo u nasljedovanju. Isus veli jasno, kroz patnju, križ, kroz muku koja vodi do proslave u Bogu.
Učenik je kao i učitelj, i on se mora zaputiti putem križa da bi iskusio do kraja snagu Isusove osobe. U Isusovo su vrijeme pismoznanci i farizeji htjeli uporno Isusa uključiti u svoje raspre i prijepore, htjeli su od njega kroz prijepore i diskusije spoznati tko je on. Htjeli su mu kroz diskusije, hvatajući ga u riječi, stegnuti omču oko vrata.
Isus je to svjesno izbjegavao. Nije se dao upuštati u besplodne i nekorisne raspre, nego je svoju vjerodostojnosti i ovjerovljenje očitovao pred učenicima i narodom snagom svoje riječi i djela koja je činio, snagom svoje osobe koja bijaše svima izazov. Kao takav i danas je izazov svijetu – svakomu od nas. Odluka treba pasti i u našemu životu glede te jedinstvene osobe!
