Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 6, 12-19
Iziđe Isus na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu. Kad se razdanilo, dozva k sebi učenike te između njih izabra dvanaestoricu, koje prozva apostolima: Šimuna, koga prozva Petrom, i Andriju, brata njegova, i Jakova, i Ivana, i Filipa, i Bartolomeja, i Mateja, i Tomu, i Jakova Alfejeva, i Šimuna zvanoga Revnitelj, i Judu Jakovljeva, i Judu Iškariotskoga, koji posta izdajica.
Isus siđe s njima i zaustavi se na ravnu. I silno mnoštvo njegovih učenika i silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje i Jeruzalema, iz primorja tirskog i sidonskog nagrnuše da ga slušaju i da ozdrave od svojih bolesti. I koje su mučili nečisti dusi, ozdravljahu. Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.
Danas ćemo se osvrnuti na dvojicu apostola: Šimuna Kananejca i Judu Tadeja (kojega se ne smije miješati s Judom Iškariotskim). Na njih se osvrćemo zajedno, ne samo stoga što ih popisi Dvanaestorice uvijek donose jednog uz drugog (usp. Mt 10,4; Mk 3,18; Lk 6,15; Dj 1,13), nego i stoga što nemamo mnogo podataka koji se na njih odnose, ne uzme li se u obzir činjenica da je u prošlosti Judi bila pripisivana jedna poslanica novozavjetnog kanona.
Šimun dobiva nadimke koji se razlikuju u četiri popisa: dok ga Matej i Marko nazivaju “Kananejac”, Luka ga zove “Revnitelj”. Ustvari, ova se dva opisa izjednačuju, jer i znače isto: u hebrejskom jeziku glagol qana znači “biti ljubomoran, strastven, žestok”, a može se primijeniti bilo na Boga, ukoliko je on ljubomoran na svoj izabrani narod (usp. Izl 20,5), bilo na ljude koji gore od revnosti u služenju jedinom Bogu, potpuno tomu posvećeni, poput Ilije (usp. 1 Kr 19,10). Sasvim je moguće, dakle, ako možda i nije pripadao nacionalističkom pokretu revnitelja (zelota), da je imao barem goruću revnost za židovski identitet, a time i za Boga, za njegov narod i za božanski Zakon.
Ako je tomu tako, Šimun predstavlja suprotnost Mateju, koji je pak, kao carinik, potjecao iz djelatnosti koju su držali sasvim nečistom. To je očiti znak da Isus svoje učenike i suradnike poziva iz različitih društvenih i religijskih slojeva, bez predrasuda. Njega zanimaju osobe, a ne društvene kategorije i etikete! A lijepo je da su u skupini njegovih sljedbenika, svi, premda različiti, zajedno živjeli, nadilazeći sve moguće teškoće: sam je Isus, zapravo, bio čimbenik jedinstva, u kojem su svi bili združeni. To je jasna pouka za nas, koji često rado naglašavamo razlike, pa čak i suprotnosti, zaboravljajući da nam je u Isusu Kristu darovana snaga za svladavanje naših sukoba.
Što se tiče Jude Tadeja, njega tako naziva predaja, združujući dva različita imena: zapravo, dok ga Matej i Marko nazivaju jednostavno “Tadej” (Mt 10,3; Mk 3,18), Luka ga naziva “Juda Jakovljev” (Lk 6,16; Dj 1,13). Nadimak Tadej nesigurnog je porijekla, a obično se tumači da dolazi od aramejskog tadda, što znači “prsa” pa bi značilo velikodušan, ili pak da dolazi od kratice grčkog imena “Teodor” ili “Teodot”. O njemu nam je prenijeto malo podataka. Samo Ivan donosi njegovo pitanje upućeno Isusu za vrijeme Posljednje večere: “Kaže mu Juda, ne Iškariotski: Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu? Odgovori mu Isus: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti” (Iv 14,22-23).
Isusov neizravni odgovor potvrđuje izuzetno važnu istinu: puno Isusovo objavljenje njegovim učenicima nije izvanjsko, nego nutarnje; uvjetovano je učenikovom ljubavlju prema Isusu, ljubavlju koja nije samo emocionalna, osjetilna, nego i djelotvorna, koja dovodi do poučljivosti Isusovoj riječi, te učenika čini milim Ocu. U skladu s time, Otac i Isus dolaze se trajno nastaniti kod učenika.
Judi Tadeju pripisano je u prošlosti autorstvo na jednom od poslanica Novoga zavjeta koje se nazivaju katoličke ukoliko su upravljene vrlo širokom krugu naslovnika. Ona je doista naslovljena “ljubljenima u Bogu Ocu, čuvanima za Isusa Krista – pozvanima” (r. 1). Središnja skrb ovoga spisa jest upozoriti kršćane na sve one koji kao izgovor uzimaju Božju milost, ne bi li opravdali svoju razuzdanost i zaveli ostalu braću neprihvatljivim naukom, pa tako dovode do podjela unutar Crkve, potaknuti svojim snovima (usp. r. 8).
Juda ih uspoređuje čak s palim anđelima, te snažnim rječnikom kaže da “putom Kajinovim pođoše” (r. 11). Osim toga bez ikakva ih suzdržavanja označuje: “Oni su ljage na vašim gozbama, bezobzirno se s vama gosteći i napasajući se; oblaci bezvodni što ih vjetrovi raznose, stabla besplodna u kasnoj jeseni, dvaput usahla, iskorijenjena, bijesno morsko valovlje što ispjenjuje svoje sramote, zvijezde lutalice kojima je spremljena crna tmina dovijeka” (rr. 12-13).
K tome, govori o “bezbožnicima” (r. 4), “rogobornim nezadovoljnicima” (r. 16), “sijačima razdora … koji nemaju Duha” (r. 19). Danas možda više nismo navikli koristiti tako polemičan govor, koji, iako rabeći poetski lijepe slike, uspijeva vrlo jasno izreći kako ono što ostaje obilježje kršćanstva, tako i ono što s njime nije spojivo. Put oprosta i dijaloga što ga je Drugi vatikanski sabor sretno započeo, sigurno valja nastaviti čvrstom ustrajnošću. To nas, međutim, ne smije navesti da zaboravimo jednako bitnu obvezu ponovnog promišljanja i isticanja glavnih crta našega kršćanskog identiteta kojih se ne možemo odreći.
S druge strane, potrebno je imati svijest da se taj naš identitet ne ostvaruje samo na jednostavnom kulturalnom planu, ni površno, nego da traži snagu, jasnoću i provokativnu odvažnost koje su vlastite vjeri. Stoga tekst poslanice ovako nastavlja: “A vi, ljubljeni, naziđujte se na presvetoj vjeri svojoj moleći se u Duhu Svetom, uščuvajte se u ljubavi Božjoj, iščekujući milosrđe Gospodina našega Isusa Krista za vječni život… svadljivce karajte” (rr. 20-22).
Poslanica se zaključuje ovim prelijepim riječima, predivnom novozavjetnom doksologijom: “Onomu koji vas može očuvati od pada i besprijekorne postaviti pred svoju Slavu u klicanju – jedinomu Bogu, Spasitelju našemu, po Isusu Kristu, Gospodinu našemu: slava, veličanstvo, vlast i moć i prije svakoga vijeka i sada, i u sve vijeke. Amen” (rr. 24-25).
Vidi se jako dobro da autor ovih redaka živi u punini svoju vjeru, kojoj pripadaju tako velike stvarnosti kao što je moralni integritet i radost, pouzdanje i konačno hvala, budući da je u svemu pokretan samo dobrotom našeg jedinoga Boga i milosrđem našeg Gospodina Isusa Krista. Stoga, kako Šimun Kananejac, tako i Juda Tadej, pomažu nam da uvijek iznova otkrivamo i neumorno živimo ljepotu kršćanske vjere, znajući o njoj dati snažno, ali i vedro svjedočanstvo.
Prema katehezi pape Benedikta XVI.
