Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 13,18-21
Govoraše Isus: »Čemu je slično kraljevstvo Božje? Čemu da ga prispodobim? Ono je kao kad čovjek uze gorušičino zrno i baci ga u svoj vrt. Uzraste i razvi se u stablo te mu se ptice nebeske gnijezde po granama.«
I opet im reče: »Čemu da prispodobim kraljevstvo Božje? Ono je kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.«
I Ivan u tamnici, i učenici oko Isusa, i svijet koji mu se pridružuje te ga prati, a pogotovo Isusovi protivnici stalno su u nedoumici glede Isusove osobe. Je li Isus onaj pravi? Je li on samo sanjar koji o govori nečemu što nema nikakve poveznice sa zbiljnošću, ili možda iluzionist, opsjenar koji uz pomoć nečistih, protubožnih sila čini silne stvari? Što ga ovjerovljuje? Gdje su znakovi? Od njega traže znakove.
K tome su i učenici obeshrabreni velikim otporom Isusu, i kao da se stalno pitaju: U čemu će i kako će svršiti sve ovo s našim Učiteljem i Gospodinom? U dvojbama su spram krajnjeg ishoda i uspjeha Isusova djela. Nije li to što je Isus pokušavao samo plod lijepih želja, nestvarnih i neostvarivih snova, mašte?
Usporedbe i riječi iz Isusovih usta žele razbiti sve njihove dvojbe i nedoumice. Žele uliti ohrabrenje u depresivno stanje učenika. Unatoč prividnim neuspjesima, njegovo djelo ima u sebi nutarnju kakvoću i zajamčena mu je budućnost. Dokaz su tomu slike kojima se služi. Stoga se Isus laća prispodoba, usporedbi, slika, iz organskog života, rasta.
Ako mislite, kao da im veli, izvesti nešto naprečac, tada činite obično nasilje nad organskim rastom Božjega djela u svijetu. Isus se uvijek služi organskim rječnikom iz prirode i čovjekova života, ne rječnikom sile, nasilja, nasilne promjene. Sve što je veliko, rodilo se iz malena, neznatna, iz sitna zrna. Pa i veliki hrast iz malenoga žira. Uvijek je rast princip života. Živi ono što raste i izrasta. Nečujno, bez buke i pompe, bez ljudske reklame i promidžbe. Uvijek ostajemo zadivljeni sili i energiji koja počiva u jednome običnom, sićušnom zrnu, ili pak hrastovu žiru.
Već je u sjemenu, kakvoći sjemena sadržano sve, obećana cijela budućnost. Tako je, prema Isusovu shvaćanju, i s Božjim kraljevstvom.
Isus naviješta kraljevstvo Božje. Njegova djela, njegove riječi očituju da je ono došlo, njegove riječi imaju nutarnju neprolaznu kvalitetu. Ali se onda nameće pitanje: Je li zbilja trebao Bog početi tako maleno i neznatno u svijetu? U nekome zabitnu kutku, daleko od glavnih gradova i prometnica ondašnjega svijeta? Je li to početak onoga velikoga djela o kome su govorili starozavjetni vidioci? Na to odgovara Isus svojim slušateljima i radoznalcima u dvjema slikama, usporedbom o gorušičnom zrnu i o kvascu.
Upravo je, naime, Isus ozdravio ženu pogrbljenu, zgrčenu, i to bi trebao biti znak kako je kraljevstvo Božje došlo, kako se obistinjuju starozavjetna, napose Izaijina proroštva. Narod je sav u ushitu i zanosu zbog Isusova djela i poražavajućeg, ubitačnog odgovora onima koji mu spočitavaju zašto čudo čini subotom. Isusova je logika ubojita, bez zamjerke, ali i bez cinizma i uvrjedljivosti.
Početci su maleni i neznatni, slabi i nevidljivi, jedva zamjetljivi ljudskim očima. Nikakvo čudo da ljudi ne zamjećuju, da mnogi okreću glavu i leđa Isusu jer ih iznevjeruje u njihovim očekivanjima. Pa i vodeći ljudi u narodu ne mogu ili ne žele zapaziti, zamijetiti ono što Bog izvodi u svijetu preko Isusa i u Isusu.
Bog na tako sićušan, neznatan i sirotan način započinje veličanstveno djelo među ljudima. Stoga Isus želi otvoriti učenicima oči na primjeru ovih dviju slika. Ne treba Bog velikih armada ni golemih divizija da bi uzbiljio, realizirao svoj plan; on se zadovoljava minimalnim sredstvima, neznatnim početcima, u Betlehemu, pa trideset godina samo(to)vanja u Nazaretu, i onda putujući iz sela u selo, daleko od svjetske javnosti. Na posvemašnjoj periferiji. Periferni, marginalni Židov bijaše Isus. Ali je jedno jasno: Istina je u Isusu i njegovim riječima. Tu istinu treba(mo) svakodnevno pronicati, učiti i prihvaćati.
Isus se utječe, pribjegava slikama kako bi posvijestio svojima narav Božjeg kraljevstva. Tko to daje priliku najsitnijemu da će isklijati, izrasti, sazreti, da će davati sklonište i gnijezda pticama nebeskim? Malo tko, govoreći u ljudskim protegama. Ono što trebamo jest jedino povjerenje u rast malenoga u nama i oko nas, i nepovjerenje prema svemu što se izdiže, što se pravi velikim pred sobom i u očima svijeta.
Čudo malih, ali i velikih početaka i koraka. Ne mora se čovjek propinjati da bi bio velik. Prava veličina izrasta u poniznosti i malenosti. U prizemljivanju, a ne uzdizanju, u postajanju sličan zemlji, humusu, humilis. A od toga je i latinski ‘homo’, čovjek. Treba biti strpljiv, ništa ne činiti nasilno.
Mi današnji čitatelji i slušatelji, a isto tako i oni u Isusovo vrijeme, moramo promijeniti zrenike i kutove gledanja, promatrati stvari odozgor, s Božjega vidikovca i zrenika, Božjim očima. Bog nas ne bi poslao u život da s nama ne namjerava nešto učiniti. Makar nas nitko i ne pogledao, makar nam nitko ne bio naklon, moramo biti svjesni da nas upravo Bog želi. Treba se osmjeliti i rasti, Bog je u nas položio svoje mogućnosti. I maleno raste. Tko bi to primjerice očekivao od gorušice koja padne među kamenje da će izrasti u stabljiku? Bog je posijao i on daje rast.
Kao da Isus želi reći svojima: Ono što sam posijao u Galileji među ljudima, što ste također i vi učinili kad sam vas odašiljao, takve je kvalitete i naravi da mu je zajamčena budućnost. Sve se ovo tiče svih ljudi, sve što činim, činim zbog vas. Svi napokon u sebi osjećaju da bez Boga ne mogu.
Postoji nada egoista koji misle samo na sebe, na svoj životni tijek, da je njima ovdje dobro. A onda misle i vele, nakon mene, nakon nas potop. Ništa ih i nitko ih ne brine, ni za što se ne skrbe, nego samo za to kako će se oni što bolje osjećati u životu. Zatim postoji nada utopista ili distopičara, uzaludna nadanja onih koji bi htjeli nasilno stvoriti novi svijet. A zapravo redovito u svojim pokušajima stvaraju pakao na ovom malenom planetu.
Utopisti – to bijahu svi oni koji su u minulom stoljeću htjeli stvoriti svoje tisućljetno kraljevstvo – a njihovo je trajalo jedva 12 godina i za tih ‘duzinu’, tuce godina zavili su svijet u crno, pretvorili su svijet u koncentracijski logor. Ili pak komunizam koji je u sedam desetljeća svoga zlosilja iza sebe ostavio stotinu milijuna žrtava i duhovnu pustoš u dušama i cijelim narodima, koji se do danas toga nisu riješili.
Uz te dvije promašene nade postoji i nada realista, onih koji slušaju Isusovu riječ o gorušičnu zrnu te koji su iz njega spremni naučiti gradivo i lekciju – što je to nada. Najsilniji znamen kršćanske nade u Novom zavjetu jest ono najmanje zrno gorušice. Ono je od sjemenja najmanje, ali u sebi ima snagu da izraste u najveću (po)vrtnu biljku. Iz najmanjega postaje najveće.
Vjernik koji vjeruje u Krista ne treba imati nikakav strah pred stvarnošću ovoga svijeta. On daje caru carevo, a i Bogu Božje. Daruje, naime, Bogu cijelu svoju nadu, svoj život. Božja je nazočnost već prisutna – makar veličine gorušična zrna – i djeluje snažno među nama. Naša nada ne započinje tek sutra ili prekosutra, nego danas, ovdje i sada. „Nadom ste spašeni“ – poručuje u današnjem čitanju iz Poslanice Rimljanima sveti Pavao.
Nada se ne ozbiljuje negdje drugdje, nego ondje gdje danas jesmo, gdje živimo i djelujemo. Nada je pohranjena u dubini svakoga trenutka. Ona je u vjeri u Božju prisutnost u svijetu. Zadaća trenutka jest vjerovati u Božju prisutnost u svijetu i samo se iz toga rađa snaga da se zbilja nadamo novomu svijetu i započnemo djelovati ondje gdje se nalazimo.
Svijet ne će spasiti poruka straha, nego poruka nade. Ljubav pobjeđuje strah, reći će sveti Ivan (usp. 1 Iv 4,18). Nada je predvorje ljubavi. S njom se smijemo susresti u slavlju svete euharistije kad se suočavamo s Isusom Kristom, živim Bogom. On nam svakodnevno pruža mogućnost iskoračiti iz nade u ljubav. On nas ne iskušava preko naših sila, nego nam daje ono što od nas traži. I zato se smijemo realistično nadati. Kao istinski realisti u svijetu. To su uvijek bili kršćani, kroz svu povijest. Zato su i mogli onako mijenjati svijet, snagom vjere u Uskrsloga ali i trajno prisutnoga Gospodina.
Isus rabi usporedbu o zrnu gorušice i kvascu te pticama želeći uprizoriti kako će mnogi narodi naći utočište i zavičaj u Isusovoj osobi i riječi. On rabi u pozitivnom smislu sliku kvasca kako bi uprizorio što izvodi njegova riječ i koji su učinci kraljevstva Božjega u svijetu.
Slikom kvasca želi reći da kraljevstvo Božje ima preobrazbenu snagu u sebi. Kvasac za nekoliko sati prožme golemu masu tijesta, nadigne ga, i nakon pečenja čini kruh ukusnim, jestivim. Kao što kvasac daje novu kvalitetu tijestu, tako i Isusova riječ i osoba daju svijetu novu kvalitetu, novi ukus.
Kvasac ima ulogu koju ima i sol u hrani. Nestaje, otapa se i pretvara u ono u što je stavljena, i postiže time svoj učinak. Sam za sebe kvasac nema svrhe. Nestalo ga je posvema, kvasac se pretvorio u tijesto. Sadrži u sebi eksplozivnu snagu, iznutra je rastočio i uskvasao masu tijesta, ono ga je prihvatilo.
Dakle, kao da Isus poručuje, neka dobrota u vama postane dio vas, sastavni dio vašega bića. Isusov je naglasak na intenzivnosti, na nutarnjoj snazi koja se nalazi u kvascu i vrenju što ga proizvodi. Važno je ono što drijema, što je pohranjeno u svakome, pa i u obliku sjemena koje čeka pogodan trenutak da proklija i izraste.
Kraljevstvo Božje zahvaća sve razine i sve pore života, prodire u sve, mijenja svijet u koji se navijesti njegova poruka. U Pavla ćemo pronaći negativnu sliku kvasca, ali to nas ne smije zbuniti jer Isus iznenađuje svoje redovito šokantnim slikama. Crkva ima misijsku zadaću, ona ima ulogu zahvatiti sve, navijestiti svima, poučiti sve, zvati sve u svoje krilo.
