Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 11, 25-30
Reče Isus: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«
Sveta Katarina Sijenska (25. ožujka 1347. – 29. travnja 1380.) je crkvena naučiteljica i mističarka, dominikanska trećoredica koja je svojom duhovnošću i mudrošću, unatoč činjenici kako nije imala formalnu naobrazbu, ostavila neizbrisiv trag u povijesti Katoličke Crkve. Spomendan joj se slavi 29. travnja, na dan njezine svetačke smrti.
Rođena je kao predzadnje od dvadesetpetero djece, u talijanskom gradu Sieni, u pokrajini Toscana. Njezini hagiografi navode kako je već odmalena imala posebnu povezanost s Bogom, izraženu duhovnost i mistična iskustva, a kada joj je, u njezinoj 15. godini, najdraža sestra Bonaventura umrla, to ju je toliko pogodilo da je odlučila odvojiti se od drugih i ući u samostan.
Tako je protiv volje svojih roditelja, koji su joj već bili odabrali zaručnika, ušla u samostan dominikanskih trećoredica kad joj je bilo 17 godina, ali to na kraju nije bio bijeg od svakodnevice, nego, naprotiv, izvrstan put u kojemu je otkrila najdublji smisao svojega postojanja. Uskoro je, naime, postala poznata po brojnim mističnim iskustvima, stigmama, po posebnoj duhovnosti, ali istovremeno i po odlučnosti i hrabrosti.
Boga nitko nije vidio. On prebiva u nedostupnoj svjetlosti. Ali o toj skrivenosti, diskreciji Boga može se dati i drugačije objašnjenje iz iskustva, a povezuje se s ljubavlju. To iskustvo proživljavaju svi mistici, ili su ga jednog dana doživjeli. “Ti si Onaj koji je sve”, kliknula je Katarina Sijenska, “a ja sam ona koja nije ništa” – a to nije bilo neko vježbanje u poniznosti, nego jednostavno spoznanje očite činjenice. Blještava duhovna svjetlost, koja Boga okružuje, očituje nevidljivu prisutnost tako velike nevinosti da pred njom svatko sebi sudi, i oni najbolji u tome su najstroži – a u svojoj dobroti Bog upravo to neće.
Bila je tako vrlo zauzeta u svemu što se događalo u Crkvi i društvu, pa su ju mnogi i crkveni velikodostojnici i svjetovni vladari slušali, s njom se dopisivali i uvažavali njezine savjete, iako nije završila nikakve škole, a koje su i u tadašnjem svijetu bile gotovo bespogovorni uvjet da bi se nekoga uvažavalo u društvenom smislu. To više pokazuje kolika je bila njezina mudrost i veličina, izgrađene u prisnom odnosu prema Bogu i svakodnevnoj molitvi.
Bila je vrlo zauzeta i u karitativnom pogledu, a na tom se polju njezina veličina posebno pokazala u vrijeme kada je Italijom harala kuga 1374. god., kada je oboljele sama zdušno dvorila i na takav način potaknula i mnoge druge da joj se pridruže u iskazivanju ljubavi prema bližnjemu. Sličnu brigu za druge pokazivat će kroz cijeli svoj život.
Na poseban je način znala povezati mistično iskustvo i duhovnost s etičkim, socijalnim i političkim djelovanjem, te je tako pokazivala njihovu međusobnu isprepletenost, nasuprot općenitim uvriježenim razmišljanjima koji su gotovo redovito razdvajali osobnu duhovnost od politike i društvenog angažmana. Nasuprot takvom uvriježenom razmišljanju koje je i danas općeprihvaćeno, sv. Katarina Sijenska je stalno izravno ili neizravno upozoravala na važnost povezanosti duhovnosti i aktivnog djelovanja, zauzimanja protiv nepravde i nastojanja oko ostvarivanja pravednijeg društva, te je stoga sasvim razumljivo što je bila savjetnica papama, vladarima i umjetnicima.
Njezina se utjecajnost u Crkvi i društvu može posebno iščitati u činjenici kako je svojom nezaustavljivom hrabrošću i odlučnošću otišla k papi Grguru XI. u Avignon i molila ga da se vrati u Rim, te tako započne moralnu i svaku drugu obnovu Crkve nakon 70-godišnjeg avignonskog sužanjstva, odnosno vremena kada su pape boravile u Avignonu i provodile profrancusku politiku, a na štetu cijele Crkve.
Papa ju je poslušao i vratio se u Rim 1377. god., a premda su uslijedile godine poznate kao “zapadni raskol”, odnosno razdoblje od 40 godina izabiranja papa i protupapa, jednih koji su stolovali u Rimu i drugih koji su istovremeno bili u Avignonu, sveta Katarina Sijenska je svojom odlučnošću i poduzetnošću itekako pridonijela da se takvo stanje smiri i da se Crkva moralno i integracijski vrati svojim korijenima.
Premda sama nije doživjela takvo ponovno uzdignuće Crkve, nego ju je, prema pisanju hagiografa, upravo tuga zbog takve razjedinjenosti u Crkvi i slomila, nema dvojbe kako je ona svojim djelovanjem doprinijela da se stvari nakon sabora u Konstancu (1414.-1418.) počinju pozitivno odvijati, odnosno pape počinju za stalno stolovati u Rimu.
Ono što je bila posebna ideja vodilja njezina života i razmišljanja, može se sažeti u načelo ljubavi, i to ono koje se iz osobnog i produhovljenog života nužno prelijeva u društveni i crkveni angažman i tako pokazuje svoju najizvrsniju konkretizaciju. To se može uočiti u svim njezinim djelima, koji ju po ljepoti i snazi riječi svrstavaju među najveća imena srednjovjekovne talijanske književnosti. Osim brojnih pisama, posebno u tom smislu valja spomenuti “Dijalog o božanskoj providnosti” i “O božanskom nauku”.
Takvi njezini stavovi bi trebali biti nadahnjujući i svim današnjim kršćanima, ali ne samo njima, nego svima, a napose političarima, jer je riječ o najsigurnijem i najboljem putu obogaćenja društva i Crkve, jer samo ondje gdje se u potpunosti uvažavaju duhovnost i moralnost i nastoje se unijeti u svaku poru djelovanja, od obitelji do najznačajnijih svjetskih institucija, može doći do istinskog napretka.
Sveta Katarina Sijenska je umrla u Rimu 29. travnja 1380. Sveta Katarina je malo pred smrt doživjela još jednu veliku bol: to je zapadni raskol, koji će potrajati 40 godina. To će je slomiti i ona 29. travnja 1380. umire u Rimu. Posljednje su joj riječi bili zazivi Kristovoj krvi: “Sangue, sangue!” – Krv, krv!
Papa Pavao VI. proglasio je Katarinu Sijensku naučiteljicom Crkve. Bilo je to 27. rujna 1970. Tu je čast od žena do sada, tjedan dana prije nje, doživjela još jedino sv. Terezija Avilska. Italija sv. Katarinu Sijensku, uz sv. Franju Asiškoga, štuje kao svoju prvotnu zaštitnicu. Svetom ju je proglasio papa Pio II. 1461. god., crkvenom naučiteljicom papa Pavao VI. 1970. god., a suzaštitnicom Europe papa Ivan Pavao II. 1999.
Štuje se kao zaštitnica onih koji proživljavaju velike tjelesne bolove, koji su pod utjecajem seksualnih napasti i iskušenja, zaštitnica je bolesnika i bolničarki, dadilja, vatrogasaca, onih koji su ismijavani zbog svoje pobožnosti, a štuje se i kao suzaštitnica Italije, uz sv. Franju Asiškog.
