Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 16,13-19
Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.«
Na početcima i izvorima naše vjere ne stoji knjiga. Nije to ni Stari ni Novi zavjet, nije ni nejasna objava ni ljudsko traženje, tapkanje za smislom. Na početku imamo pojavu i osobu, djelo i lik Isusa Krista. Od svih utemeljitelja velikih svjetskih religija nitko nije kraće od Isusa djelovao, nitko nije tako nasilno umro kao on, nitko nije mlađi nestao s pozornice kao Isus. Ni danas nije moguće točno odrediti koliko je mjeseci ili godina djelovao. Sinoptici o tome ništa ne govore, a ni Ivanovo Evanđelje. Imamo samo djelovanje u Galileji i put kroz Samariju u Jeruzalem gdje je nasilno smaknut. Raspet na križu kao prevratnik koji uznemiruje narod.
Među najdojmljivije prizore u cjelokupnoj Bibliji, a napose u Novom zavjetu spadaju prizori poziva. Napose trenutci kad Isus poziva učenike da ga slijede. U tim zgodama vidimo neposrednost i prozračnost Isusove osobe, način na koji čovjeka susreće, spontanost poziva i odziva. Tekstovi su zgusnuti, sažeti, zbijeni, da nam se čini nevjerojatnim kako se sve ono onako lako odigralo. S Pavlom bijaše teže, on je morao na dramatičan način biti bačen na zemlju iz svojih visina, da bi mu nakon tri dana sljepila pale ljuske s očiju i ugledao novim očima novo svjetlo koje je zasjalo u njegovu srcu. To novo svjetlo za njega je ravno onome prvom danu stvaranja iz Knjige Postanka: “Bog koji je zapovijedio, neka iz tame zasja svjetlo! – jest onaj koji zasja u našim srcima da nas prosvijetli za spoznaju sjaja Božjeg na licu Kristovu” (2 Kor 4,6). Čovjek mora biti nanovo prosvijetljen da bi spoznao što se skriva i otkriva ljudima u Isusu Kristu!
Što se zbilo s Pavlom u tom trenutku? Po naravi ekstremni radikalac progonio je one koji su ostavili Božje putove i zašli na krivi put; stari hrvatski izraz za “heretik” jest “zašlac”. Na srcu mu je iskorijeniti tu pogubnu Nazarenčevu sljedbu. Na srcu mu je Božja stvar i Zakon. Do kraja bezuvjetan. Na putu u Damask mora udariti glavom o zid, biti zaslijepljen, da bi napokon shvatio kako je bio na krivu putu. Kako je sam zaluđen, kako je sam Boga hulio progoneći kršćane, kako se sam stavio protiv Boga nanoseći zlo vjernicima. Bio je slijep, isfanatiziran, a fanatik lako prerasta, transformira se u terorista.
Evanđeoski prizori su jednostavniji, manje dramatični. Isus jednostavno prolazi, poziva i pojedinci se zapućuju za njim. Tako bijaše s Petrom ribarem. Idu za njim ustopice. Poziv je poziv na posve određeni životni put. Isusov zov stavlja pojedinca na novi kolosijek. Isusov put i sudbina postaju njihov put i sudbina. Na mnogim mjestima govori Isus o putu te što znači slijediti ga te učiniti njegov put svojim vlastitim. Put je to koji vodi Bogu ali i čovjeku, put je to napuštanja svih uhodanih kategorija, običaja, mišljenja. Još uvijek to učenici ne shvaćaju, ali je to u klici već položeno. Put je to patnje, križa, svakodnevnog umiranja, ali istodobno poziv na veće, novo, na zajedništvo s Isusom Kristom. Učenici hode tim putem, korak po korak, postupnog pounutrašnjenja.
Taj hod najprije za Isusom, a vremenom i s Isusom daje pečat svemu njihovu biću te tako postaje putom i za sve koji na njihovu riječ vjeruju u Isusa Krista. Izvučeni iz uhodanosti svakodnevice, uzaludnosti posla koji su obavljali – “Gospodine, svu noć lovismo, ništa ne ulovismo” – Lk 5,5- , s Gospodinom i na njegovu riječ njihov život poprima na punini, smislu, uspješnosti. Isus je onaj koji od njihova života stvara nešto više, osmišljenije, nove ljude. Odsada je njihov život usmjeren prema drugima, izgubljenim sinovima i kćerima Izraelove kuće te prema svim ljudima svih vremena i prostora koje Bog želi imati u svojoj kući. “Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas” (Iv 20,21) veli im Uskrsli. Poziv koji je ujedno smjerokaz i putokaz u život.
I naša je molba i želja da svatko od nas doživi i iskusi Isusa kao prvi učenici. Da ga na onakav način susretnemo. Da nam pruži neki vidljivi znak kojim nas poziva, glas, riječ, koja pruža utjehu, nadu na nerazvidnu životnom putu. On je nazočan po svome Duhu u Crkvi i moguće ga je i danas susresti.To je radosna poruka o kojoj neumorno svjedoči Pavao u svojim spisima, na svojim misionarskim putovanjima. Pismo je nemoguće čitati poput napeta romana ili priručnika za sretan život, već ga treba čitati s maksimalnim uživljavanjem, razmatranjem, odvagivanjem u vlastitu srcu te traženjem i pitanjem što nam koja riječ ili događaj govori i znači. Gospodin i danas poziva.
Danas je diljem svijeta u Katoličkoj Crkvi dan ređenja novih đakona i svećenika. Novih radnika u vinogradu Gospodnjem. Na nama je moliti za njih, moliti da budu istinski nasljedovatelji onih prvih učenika koji su za Isusom krenuli te nam ostavili u baštinu Radosnu vijest o novom čovjeku, novom nebu i novoj zemlji. Molimo za njih i njihovu ustrajnost na Gospodinovu putu
SVETI PETAR I PAVAO, APOSTOLSKI PRVACI
Herod Agripa I., sin Heroda Velikoga, iz povijesti znamo, nije mnogo mario za vjeru, ni židovsku niti bilo koju drugu, nego mu bijaše do ugleda u jeruzalemskoj vjerskoj vrhušci. Nastavio je s navadom svoga oca koji je htio doći glave malomu Isusu pa je dao pobiti betlehemske dječake. Ovaj je htio uljepšati svoju sliku među Židovima, gdje su Jakov, Petar i Ivan bili ‘stupovi’ kršćanske zajednice (usp. Gal 2,9).
Djela apostolska kratko opisuju Jakovljevo smaknuće (12,2), a o Petrovu uhićenju te tamnici govore mnogo opširnije. Petar je za Pashe uhićen i trebao je za blagdan biti izveden na sud (upravo kao i Gospodin Isus). Bilo je to između 41.- 44. godine, desetak godina nakon Isusove smrti i uskrsnuća. U takvoj nezavidnoj situaciji mlada kršćanska zajednica nema drugoga oružja osim molitve. Danas bi se digle nevladine udruge, javno mnijenje, dobre veze i poznanstva, pritisak medija, da ga se oslobodi. Petrovo oslobođenje samo je Božje djelo, ravno drugim Božjim zahvatima u povijesti (usp. Izl 18,10; Ps 106,10; Dan 3,95); Lk 1,68.71.74).
U drugom čitanju vidimo kako Pavao nije samo govorio i pisao pisma. Radio je svojim rukama, nije se bojao napora niti opasnosti. Nije im izmicao. Na kraju svoga života pred nama je vezanih ruku, kao uznik, rob. Drugi mu propisuju što smije a što ne smije činiti. Osamljenik je i napušteni starac (vrijedi prisjetiti se Rembrandtove slike – Pavao u tamnici), od svih ostavljen. Klement Rimski piše u svojoj Poslanici Korinćanima kako je Pavao iz zavisti i ljubomore izručen rimskim vlastima.
Svemu unatoč nije on ogorčen, naprotiv: Iz njegova se bića izvija i izlijeva zahvala i nada. Ostao je vjeran svomu Gospodinu, i sad iščekuje njegov dolazak. Ljubav bijaše tajna i pogonsko pero njegova apostolskoga života. Ona je zapravo tajna svakoga plodnoga života. Ljubav nikada ne prestaje (usp. 1 Kor 13,8). Žrtva vlastitoga života jest zadnji bogoslužni čin života i apostolata (usp. Rim 1,9; 12,1; Fil 3,4-16). Život kao bogoslužje i bogoslužni prinos!
Učenicima oko Isusa bitno je shvatiti njegov nauk. A da bi se to moglo, treba imati jasnoću spram Učiteljeve osobe. Tko je on? Kakve imaju slike i predodžbe o njemu? Što vele ljudi, tko je Sin Čovječji? ‘Ljudi’–’vi’–’Šimun Petar’: tri stupnja vjere i spoznaje. U Marka stoji kratko: Ti si Mesija! (Mk 8,29). U Mateja imamo dodatak: Sin Boga živoga. U Mateja imamo i prethodno slično priznanje, nakon što je Isus hodio po vodi i čudesno spasio Petra od potonuća: Uistinu, ti si Sin Božji! (14,33). Postalo im je jasno da to može samo Bog učiniti, svojom snagom. Hoditi po vodi, učiniti da i učenik hodi po vodi.
Isus na Petru i njegovoj vjeri gradi svoju Crkvu. Ona će odolijevati silama smrti, Pakla, nevoljama povijesti, navalama svih neprijateljskih sila. Sve to prethodi dolasku Sina Čovječjega. Nije to, međutim, slavodobitna Crkva. Naprotiv, on sam, Sin Božji, morat će mnogo toga pretrpjeti, biti ubijen (16,21), što slijedi neposredno na ovo Petrovo priznanje. Petar će također morati proći kroz tešku i mučnu školu, otklon od onoga što misle ljudi do onoga što Bog hoće (16,23), od njega i svih koji se zapute u Isusovu školu (usp. Mk 7,27-29; Lk 9,18-20).
Ključevi kraljevstva nebeskoga
Danas, na svetkovinu apostolskih prvaka, Petra i Pavla, naše misli i pogledi usmjereni su prema Rimu, gdje su obojica apostola podnijeli mučeničku smrt zbog vjere u Isusa Krista. Danas se ujedno sjećamo i molimo za one koji primaju sveti red svećeništva u Kristovoj Crkvi. Pogledi su nam usmjereni i na Petrova nasljednika, današnjega papu Franju.
Franjo je spontano osvojio srca vjernika diljem svijeta, ali i medija nakon svoga izbora. Naime, nije htio obuti crvene cipele, odložio je i crvenu mozettu (crvena boja je znak mučeništva, što uključuje spremnost položiti život za Isusa Krista), vozio se gradskim prijevozom, platio osobno račun u hotelu u kome je odsjeo. Jednostavno, htio je biti kao i svi ostali. Trajno je iznenađivao svijet svojim postupcima, osvojio je srca gledateljstva i slušateljstva u svijetu. Budi nade da će izvući Crkvu iz stanovite stagnacije. S druge strane govori tradicionalnim rječnikom, o sakramentima, pučkim pobožnostima, ispovijedi, đavlu.
Unatoč očekivanjima svijeta i medija bitno je, odgovara li on svojim životom Isusovim riječima na koje se poziva. Utemeljenje papinske službe imamo u današnjoj riječi što je uputi Isus učenicima i Petru.
S jedne strane: Petrovo priznanje – ti si Mesija-Krist, sin Boga živoga (Mt 16,16).
Na to slijedi Isusovo obećanje: Ti si Petar-Stijena. Na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju (Mt 16,18).
I skrenimo pozornost na treću činjenicu: Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga (Mt 16,19).
Shvatimo li Petrove riječi ozbiljno, onda on svojim priznanjem izriče nešto nevjerojatno, i za onodobne Židove, ali i za sve ljude našega vremena. Naime, pod riječju i pojmom ‘Bog’ ljudi podrazumijevaju redovito nešto maglovito, daleko, tuđe našemu životu. Vjernici redovito imaju predodžbu uzvišene i svemoćne sile, koja nad svime vlada, te ako se s njome susretnu, imaju li iskustvo Boga, onda su u svojim očima maleni, neznatni. Grješni. Tako se dogodilo s Petrom za onoga čudesnoga ribolova, onoga jutra, kad je Gospodin naredio da se otisne na pučinu i baci mreže za podnevnoga sunca za ulov. Nakon ulova Petar se bacio Gospodinu do nogu i samo promucao: Gospodine! Udalji se od mene! Ja sam samo grješan čovjek, i ništa više! (Lk 5,8). Luka uz to pridodaje i tumač: Strah i jeza bijaše ga obuzela, njega i one koji su bili svjedoci toga ribolova (Lk 5,8).
U tome čudu prepoznaju oni nešto božansko na Isusu, ostavljaju sve, zapućuju se za Isusom. Postaju ribarima ljudi. Bit će svjedoci kako njihov Učitelj pokazuje jednu posve drukčiju stranu od uzvišene veličine i odmaka što ga čovjek ima prema božanstvu i božanskomu.
Naime, Isus očituje posvemašnju blizinu svima koji su u nevolji, koji traže njegovu pomoć, koji su od svih ostavljeni i na rubu društva. On je svakomu sklon i naklon. Dodiruje gubavca, što bijaše strogo zabranjeno, pod prijetnjom onečišćenja i isključenja iz bogoslužja. Ti su se morali oglašavati glasnim vikanjem i upozorenjem prolaznicima da prolaze kroz područje stroge karantene, jer su gubavci bili u karanteni, daleko od društva. Svjedoci su kako mu javna gradska grješnica pomazuje noge, ljubi ih i otire svojim vlasima, na opće zgražanje svih ‘moralnih’, ‘pobožnih’, ‘čuvara reda i ćudoređa’. Dok se jedni nad njim tobože ‘skandaliziraju’, očituje on svoju privrženost svakomu ljudskom biću. I učenici su, kao vjerni i pobožni ljudi, krajnje iznenađeni i pogođeni kad im njihov Učitelj pere noge za posljednje večere.
Želimo li Isusa shvatiti, moramo imati u zreniku i Isusovu božansku uzvišenost, ali i blizinu svakomu čovjeku. Takva bi morala biti i papinska služba, i kao takva unišla je u povijest. S jedne strane vlast i moć, što je u mnogih izazivalo sumnjičavost i odbojnost, a s druge strane, blizina koju su očitovali posljednji pape, sv. Ivan Pavao II., svjetska ikona mladih, Benedikt XVI. i današnji papa Franjo. Biti blizak čovjeku, ljudima, bez razlike, onako kao što to bijaše Isus.
Isus veli Petru:Ti si Stijena! Ne samo nepomična, nedostupna utvrda koja daje sklonište, nego je ovdje stijena onaj živi kamen o kome govori Prva Petrova poslanica (1 Pt 2,14), gdje se vjernici moraju ugrađivati kao živo kamenje u dom Duha, jer je život živa razmjena, davanje i primanje, suosjećanje, suhodnja s onima kojima je teško, koje je životna sudbina teško oštetila, koji su se u životu nasukali.
Isus govori i o ključevima kraljevstva nebeskoga koje Isus predaje Petru. Nije to samo ovlast opraštanja grijeha, punomoć koju Isus daje apostolima i svećenicima. Znamo što znači imati u rukama pravi ključ koji otvara, a znamo kako smo bez ključa nemoćni i ostajemo pred vratima. Ključevi mogu biti i riječi koje otvaraju srca, ljudsku bijedu, ključne životne riječi koje nam pomažu shvatiti čovjeka, bijedu u kojoj se nalazimo, pružati ključne riječi života kojima se otapa led, nepovjerenje, mržnja, kojima se stvara mir između Neba i Zemlje.
