Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 16,13-19
Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.«
Herod Agripa I., sin Heroda Velikoga, iz povijesti znamo, nije mnogo mario za vjeru, ni židovsku niti bilo koju drugu, nego mu bijaše do ugleda u jeruzalemskoj vjerskoj vrhušci. Nastavio je s navadom svoga oca koji je htio doći glave malomu Isusu pa je dao pobiti betlehemske dječake. Ovaj je htio uljepšati svoju sliku među Židovima, gdje su Jakov, Petar i Ivan bili ‘stupovi’ kršćanske zajednice (usp. Gal 2,9).
Djela apostolska kratko opisuju Jakovljevo smaknuće (12,2), a o Petrovu uhićenju te tamnici govore mnogo opširnije. Petar je za Pashe uhićen i trebao je za blagdan biti izveden na sud (upravo kao i Gospodin Isus). Bilo je to između 41.- 44. godine, desetak godina nakon Isusove smrti i uskrsnuća. U takvoj nezavidnoj situaciji mlada kršćanska zajednica nema drugoga oružja osim molitve. Danas bi se digle nevladine udruge, javno mnijenje, dobre veze i poznanstva, pritisak medija, da ga se oslobodi. Petrovo oslobođenje samo je Božje djelo, ravno drugim Božjim zahvatima u povijesti (usp. Izl 18,10; Ps 106,10; Dan 3,95); Lk 1,68.71.74).
U drugom čitanju vidimo kako Pavao nije samo govorio i pisao pisma. Radio je svojim rukama, nije se bojao napora niti opasnosti. Nije im izmicao. Na kraju svoga života pred nama je vezanih ruku, kao uznik, rob. Drugi mu propisuju što smije a što ne smije činiti. Osamljenik je i napušteni starac (vrijedi prisjetiti se Rembrandtove slike – Pavao u tamnici!), od svih ostavljen. Klement Rimski piše u svojoj Poslanici Korinćanima kako je Pavao iz zavisti i ljubomore izručen rimskim vlastima.
Svemu unatoč nije on ogorčen, naprotiv: Iz njegova se bića izvija i izlijeva zahvala i nada. Ostao je vjeran svomu Gospodinu, i sad iščekuje njegov dolazak. Ljubav bijaše tajna i pogonsko pero njegova apostolskoga života. Ona je zapravo tajna svakoga plodnoga života. Ljubav nikada ne prestaje (usp. 1 Kor 13,8). Žrtva vlastitoga života jest zadnji bogoslužni čin života i apostolata (usp. Rim 1,9; 12,1; Fil 3,4-16). Život kao bogoslužje i bogoslužni prinos!
Učenicima oko Isusa bitno je shvatiti njegov nauk. A da bi se to moglo, treba imati jasnoću spram Učiteljeve osobe. Tko je on? Kakve slike i predodžbe imaju o njemu? Što vele ljudi, tko je Sin Čovječji? ‘Ljudi’–’vi’–’Šimun Petar’: tri stupnja vjere i spoznaje. U Marka stoji kratko: Ti si Mesija! (Mk 8,29). U Mateja imamo dodatak: Sin Boga živoga. U Mateja imamo i prethodno slično priznanje, nakon što je Isus hodio po vodi i čudesno spasio Petra od potonuća: Uistinu, ti si Sin Božji! (14,33). Postalo im je jasno da to može samo Bog učiniti, svojom snagom. Hoditi po vodi, učiniti da i učenik hodi po vodi.
Isus na Petru i njegovoj vjeri gradi svoju Crkvu. Ona će odolijevati silama smrti, Pakla, nevoljama povijesti, navalama svih neprijateljskih sila. Sve to prethodi dolasku Sina Čovječjega. Nije to, međutim, slavodobitna Crkva. Naprotiv, on sam, Sin Božji, morat će mnogo toga pretrpjeti, biti ubijen (16,21), što slijedi neposredno na ovo Petrovo priznanje. Petar će također morati proći kroz tešku i mučnu školu, otklon od onoga što misle ljudi do onoga što Bog hoće (16,23), od njega i svih koji se zapute u Isusovu školu (usp. Mk 7,27-29; Lk 9,18-20).
Ključevi kraljevstva nebeskoga
Danas, na svetkovinu apostolskih prvaka, Petra i Pavla, naše misli i pogledi usmjereni su prema Rimu, gdje su obojica apostola podnijeli mučeničku smrt zbog vjere u Isusa Krista. Danas se ujedno sjećamo i molimo za one koji primaju sveti red svećeništva u Kristovoj Crkvi. Pogledi su nam usmjereni i na Petrova nasljednika, današnjega papu Lava-Leona.
Unatoč očekivanjima svijeta i medija bitno je, odgovara li Sveti Otac svojim životom Isusovim riječima na koje se poziva. Utemeljenje papinske službe imamo u današnjoj riječi što je uputi Isus učenicima i Petru.
S jedne strane: Petrovo priznanje –Ti si Mesija-Krist, Sin Boga živoga (Mt 16,16).
Na to slijedi Isusovo obećanje: Ti si Petar-Stijena. Na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju (Mt 16,18).
I skrenimo pozornost na treću činjenicu: Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga (Mt 16,19).
Shvatimo li Petrove riječi ozbiljno, onda on svojim priznanjem izriče nešto nevjerojatno, i za onodobne Židove, ali i za sve ljude našega vremena. Naime, pod riječju i pojmom ‘Bog’ ljudi podrazumijevaju redovito nešto maglovito, daleko, tuđe našemu životu. Vjernici redovito imaju predodžbu uzvišene i svemoćne sile, koja nad svime vlada, ali ako se s njome susretnu, dožive li iskustvo Boga, onda su u svojim očima maleni, neznatni. Grješni.
Tako se dogodilo s Petrom za onoga čudesnoga ribolova, onoga jutra, kad je Gospodin naredio da se otisne na pučinu i baci mreže za podnevnoga sunca za ulov. Nakon ulova Petar se bacio Gospodinu do nogu i samo promucao: Gospodine! Udalji se od mene! Ja sam samo grješan čovjek, i ništa više! (Lk 5,8). Luka uz to pridodaje i tumač: Strah i jeza bijaše ga obuzela, njega i one koji su bili svjedoci toga ribolova (Lk 5,8).
U tome čudu prepoznaju oni nešto božansko na Isusu, ostavljaju sve, zapućuju se za Isusom. Postaju ribarima ljudi. Bit će svjedoci kako njihov Učitelj pokazuje jednu posve drukčiju stranu od uzvišene veličine i odmaka što ga čovjek ima prema božanstvu i božanskomu.
Naime, Isus očituje posvemašnju blizinu svima koji su u nevolji, koji traže njegovu pomoć, koji su od svih ostavljeni i na rubu društva. On je svakomu sklon i naklon. Dodiruje gubavca, što bijaše strogo zabranjeno, pod prijetnjom onečišćenja i isključenja iz bogoslužja. Ti su se morali oglašavati glasnim vikanjem i upozorenjem prolaznicima da prolaze kroz područje stroge karantene, jer su gubavci bili u karanteni, daleko od društva.
Svjedoci su kako mu javna gradska grješnica pomazuje noge, ljubi ih i otire svojim vlasima, na opće zgražanje svih ‘moralnih’, ‘pobožnih’, ‘čuvara reda i ćudoređa’. Dok se jedni nad njim tobože ‘skandaliziraju’, očituje on svoju privrženost svakomu ljudskom biću. I učenici su, kao vjerni i pobožni ljudi, krajnje iznenađeni i pogođeni kad im njihov Učitelj pere noge za posljednje večere.
Želimo li Isusa shvatiti, moramo imati u zreniku i Isusovu božansku uzvišenost, ali i blizinu svakomu čovjeku. Takva bi morala biti i papinska služba, i kao takva unišla je u povijest. S jedne strane vlast i moć, što je u mnogih izazivalo sumnjičavost i odbojnost, a s druge strane, blizina koju su očitovali posljednji pape, sv. Ivan Pavao II., svjetska ikona mladih, Benedikt XVI., Franjo pa današnji papa Lav. Biti blizak čovjeku, ljudima, bez razlike, onako kao što to bijaše Isus.
Isus veli Petru: Ti si Stijena! Ne samo nepomična, nedostupna utvrda koja daje sklonište, nego je ovdje stijena onaj živi kamen o kome govori Prva Petrova poslanica (1 Pt 2,14), gdje se vjernici moraju ugrađivati kao živo kamenje u dom Duha, jer je život živa razmjena, davanje i primanje, suosjećanje, suhodnja s onima kojima je teško, koje je životna sudbina teško oštetila, koji su se u životu nasukali.
Isus govori i o ključevima kraljevstva nebeskoga koje Isus predaje Petru. Nije to samo ovlast opraštanja grijeha, punomoć koju Isus daje apostolima i svećenicima. Znamo što znači imati u rukama pravi ključ koji otvara, a znamo kako smo bez ključa nemoćni i ostajemo pred vratima. Ključevi mogu biti i riječi koje otvaraju srca, ljudsku bijedu, ključne životne riječi koje nam pomažu shvatiti čovjeka, bijedu u kojoj se nalazimo, pružati ključne riječi života kojima se otapa led, nepovjerenje, mržnja, kojima se stvara mir između Neba i Zemlje.
