Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 10, 1-12
Pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: »Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?« On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: »Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.«
»Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.«
U prethodnom smo odsječku čuli iz Isusovih usta da je preduvjet za navještaj kraljevstva Božjega neodgodivost nasljedovanja samoga Gospodina. Luka opetovano oslovljava Isusa atributom, naslovom “Gospodin” – on je Kyrios, što je naziv, pridjevak pridodan Isusovu imenu u ranoj Crkvi, nakon uskrsnuća.
Rimski su, naime, carevi nazivali sebe Kyrios-Gospodin i Gospodar, dok je jedino Isus Krist pravi Gospodar i Gospodin. Tom riječju i imenom završavaju u Djela apostolska. Svi drugi nazovigospodari, nazoviveličine danas jesu, sutra ih već više nama, idu u zaborav, jedino ovaj jedini ostaje na svjetskoj pozornici – Isus Krist – jedini Gospodin.
Sad se Isus nalazi na odlučnom putu prema Jeruzalemu i htio bi svojom porukom zahvatiti s pomoću sedamdeset i dvojice učenika cijeli Izrael. Broj je znakovit. Onodobno je vladalo uvjerenje kako na svijetu ima toliko plemena i naroda, zatim i kod Mojsija imamo sedamdeset starješina, potom je to i broj Izraelovih sinova i potomaka koji su sišli u Egipat. Ne znamo za imena glasnika Radosne vijesti.
Gospodin ih šalje po dvojicu kako bi njihovo svjedočanstvo bilo pred slušateljstvom vjerodostojno. I rana je Crkva slala po dvojicu učenika, apostola u misije. Jedan vodi riječ, drugi služi kao svjedok i potkrjepljuje svojom nazočnošću i molitvom izgovorenu riječ. Riječ iz usta dvojice svjedoka je vjerodostojna.
Učenici su Gospodinovi veleposlanici
Isus ih šalje osobno, njihovo nije samo prenijeti poruku, nego biti svjedoci, veleposlanici i predstavnici svoga odašiljatelja. Odaslanici i veleposlanici i pravno, pred javnošću i vlastima, ali i u svojoj osobi vrše službu reprezentacije svoga odašiljatelja.
Apostoli su opunomoćenici te su dužni zastupati stvar i interese svoga odašiljatelja, i njihovo odašiljanje vrijedi samo za vrijeme odsutnosti odašiljatelja, a trne se i prestaje u trenutku njihova povratka svomu Učitelju, odašiljatelju. Isus ih šalje s posve preciznim naputcima kako se ponašati na putu, kako se odnositi prema onima kojima pristupaju i naviještaju poruku. Tko vas sluša, mene sluša… To ističe i podvlači trajnu vezanost apostola uz svoga Učitelja i nalogodavca te ističe autoritet samoga odašiljatelja.
Isus govori o žetvi. Žetva je jednom riječju prevelika, a u Ivanovu Evanđelju Isus poziva svoje učenike da podignu oči i obazru se te promotre polja kako je žetva velika, kako se polja bjelasaju, kako su zlatnožuta za žetvu (usp. Iv 4,35). Treba moliti za suradnike u velikoj Božjoj žetvi u svijetu. Oni su u svijetu gotovo nemoćni, poput janjadi među vukovima.
Uzmemo li i pogledamo onako letimice svjetski grbovnik (heraldiku), vidjet ćemo kako nitko nema janje u svome grbu (osim Isusa Krista!), dok ćemo orla, jastreba, medvjeda, vuka i lava, ta moćna stvorenja, pronaći redovito u grbovniku velikih obitelji, vladara, zbog njihove nadmoći i snage nad ostalim pticama i životinjama.
Gospodin svojima ulijeva pouzdanje i hrabrost, ne trebaju se bojati. Pa kad čitamo i Pavlove spise, vidjet ćemo na kakve je sve križeve, nevolje i tjeskobe nailazio u svojim misijskim pothvatima. Odasvuda i na svakom koraku samo nevolje i progoni, tzv. apostolske peristaze. Ali je uvijek doživljavao Božju pomoć, bio je trajni svjedok iskustva milosti i pomoći samoga Gospodina.
Veleposlanik ne govori svoje – nego svog odašiljatelja
Isus daje i konkretne naputke spram ponašanja na apostolskome propovijedanju. Šalje svoje učenike bez ikakvih sredstava, bez hrane i pića, samo s jednim velikim pouzdanjem i vjerom u Boga. Oni su u svojoj osobi dokaz blizine Božjega kraljevstva, i s pouzdanjem u Gospodina njima ne će ništa nedostajati.
Nikada im ne će nedostajati onaj životni, egzistencijalni minimum. Oni trebaju poći na put siromašniji od prosjaka, bez igdje išta, bez štapa i torbe, bez obuće i sandala, pogotovo bez novca za pojasom. Njihov život i ponašanje trebaju biti poziv na obraćenje, životni poziv da čovjek ne stavlja svoju sigurnost u imanje i bogatstvo, u materijalne vrijednosti.
Na negativne naputke, što ne bi na putovanju smjeli činiti, slijede pozitivne smjernice, kako se ponašati. Treba sve biti usmjereno prema gostoprimstvu, a upravo gostoprimstvo bijaše jedan od temeljnih razloga za brzo širenje Radosne vijesti u ondašnjem helenističkom svijetu. Sve stoji u znaku mira, navještaj Radosne vijesti jest žetva mira koja ne trpi nikakve odgode niti odugovlačenja. Stvar je žurna, upravo kao kod vozila hitne pomoći.
Isus kao da želi reći, u pitanju je sudbina i spas svijeta. Nema nepotrebna zadržavanja, pričanja, čavrljanja („chating“), „show-talks” koje danas susrećemo u svim medijima, gdje je sve beznačajno, neobvezatno, gdje se sve trivijalizira i banalizira. Mir je naviješten već za Isusova rođenja onim “Božjim miljenicima” (usp. Lk 2,14), sad je došlo vrijeme da se ta poruka mira i konkretno uzbilji. Isusovi učenici nisu anđeli suda ni jahači apokalipse, oni su donositelji mira i mirotvorci.
Navještaj i prihvat mira
Isusovim se zahtjevima može udovoljiti samo odlučnim pristupom, otvorenim i nepodijeljenim srcem, predanjem do kraja, i povjerenjem cijeloga svog bića. Onaj tko se upusti u životnu pustolovinu s Isusom i tko postane Isusovim učenikom, ne će ubuduće govoriti svoje riječi niti će iznositi svoj nauk, već ono što je naučio u ophođenju s Isusom Kristom. Učenikova vanjština mora biti primjerena i sukladna s porukom. Moraju biti u svemu vjerodostojni i izbjegavati bilo kakav privid, kao da im je stalo do njih samih, a ne do poruke koju imaju navijestiti svijetu. U svemu na Gospodina oslonjeni i upućeni.
Žetva o kojoj je riječ sazrijeva nakon Isusova galilejskog djelovanja. Sjeme je barem negdje palo na plodno i korisno tlo te donosi plod, u otvorenu, plemenitu i dobru srcu. Sad se upućuje riječ svakomu pojedincu, i ta će riječ pokazati, koliko je tko surađivao i koliko je izrastao u čovjeka milosti, u osobu mira.
Učenici naviještaju mir. Oni su u bitnome poslanici, opunomoćenici, u misiji mira. Ne govore svoje, nego tuđe. Nisu gospodari, nego sluge. Bog je glavni čimbenik, Isus je odašiljatelj. Gdje se mir nastani, kuća postaje kućom mira. Ljudi u njoj mogu živjeti, neometani ni od koga, učenici svojim dolaskom pretvaraju sve u novo. Liječe bolesnike, čine ljudima dobro, zadovoljni su onim što im se ponudi. Oni u pojedincima, slušateljima oslobađaju zapretane sile, stvaraju ozračje razumijevanja, žanju spontanu zahvalnost i srdačnost od onih kod kojih su navratili.
Ponuda učenika jest u ovome smislu i temeljna i sveobuhvatna. Ona mijenja temeljito sve u onome tko poslanika i poruku prihvati u svoju kuću. A ako se dogodi da ih netko odbaci, da ne prihvati Radosnu poruku, tada treba i prašinu s nogu otresti, kao svjedočanstvo na sudu.
Nemoguće se ponašati prema ovome završnom, konačnom, eshatološkom događanju indiferentno, neutralno, bez ikakva zanimanja. Isusova poruka i njegovi glasnici glasnici i poruka su definitivne razlučbe te krize koja nastupa u čovječanstvu, vjesnici konačne razdiobe između novoga i staroga. Poslušati Isusove vjesnike znači slijediti samog Isusa. Ne poslušati znači odbiti hranu nužnu za život i budućnost. Hranu koja je zapravo istinski lijek za sav svijet.
