Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 20, 24-29
Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kada dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana njegovi učenici bijahu opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!«
Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«
Toma apostol – ime mu na aramejskom znači “Blizanac” – bijaše jedan od Dvanaestorice učenika. Naći ćemo ga u svim popisima. U Ivanovu Evanđelju predstavljen je kao onaj koji dublje stvari promišlja, koji dvoji i sumnja, koji stalno ima pitanje više. Jednom će reći – kad je čuo za Lazarovu smrt – kako bi trebalo da i oni umru s njime.
Za večere Isus mu odgovara kako je put kojim treba ići jasan i razvidan. Upravo Tomi odgovara da je on “Put, Istina i Život”, te ključne riječi iz Isusova poslanja. A nakon uskrsnuća upravo Toma – nakon početnih dvojbi – izriče najjasnije svjedočanstvo kako je Isus “Gospodin moj i Bog moj”. Drugi su dvojili čak i prije samoga Isusova uzašašća. Prema predaji naviještao je Isusa u Indiji i ondje je umro kao mučenik. U 3. stoljeću kosti su mu prenesene u Edesu, Sirija, i veliki crkveni učitelj i himnolog sveti Efrem Sirski posvećuje mu nekoliko himana.
O sv. Tomi govorimo olako kao nevjernome, a zapravo je on izrekao najjasnije svjedočanstvo o Isusovu božanstvu. Time izriče vjeru cijele zajednice, govori uime svih. Ali put do te vjere bijaše dug i težak. Toma nije postao vjernik gledanjem, nego je u vjeri progledao i vidio posve novim, jasnim očima, što prije nije mogao. Blago onima koji ne vidješe, a vjeruju.
Elizabeta je uputila Mariji prvo novozavjetno blaženstvo upravo zbog Marijine vjere (usp. Lk 1,45), a ovdje nakon uskrsnuća Gospodin upućuje svoje prvo blaženstvo: “Blago onima koji ne vide, a vjeruju”. Tomino svjedočanstvo potkrjepljuje vjeru svih onih koji Gospodina nisu vidjeli. A tu je riječ i o nama. Toma ostaje jednostavno bez riječi.
Već sami Isusov zahtjev za njega je potresan susret sa živim Bogom. Isusovo je uskrsnuće i za nas Božja ‘vizitka’. Iskaznica! To sam ja glavom, u Isusu Kristu. Ovaj Bog ne vodi ljude kao zemaljski vladari iz života u smrt, nego ih vraća iz smrti u život. I to je obećanje svakome od nas koji Isusa gledamo kao komad kruha i gutljaj vina. Vjera počiva na svjedočanstvu svjedoka, onih koji su doživjeli i iskusili Isusa kao živa nakon uskrsnuća. Isusa koji za svu vječnost nosi rane s Križa! I otišli svi odreda u smrt za to svjedočanstvo i uvjerenje.
Ali nakon što smo minulih dana razmatrali o Isusovu Govoru na gori te čudesima, možemo reći kako je i Isusovo uskrsnuće izrezbareno iz istoga tvoriva. Jedno nadilazi naš razum, a drugo naše djelo. Ali iza svega stoji Bog koji je ljubav.
Lako je argumentirati, dokazivati, ali teško je vjerovati i nekoga uvjeriti. Za nas nema drugog izlaza osim vjere. Bez Boga je sve kaos, besmisao, apsurd.
Ako je vjerovati teško, onda je nevjera čista i sigurna smrt.
Ako je vjerovati teško, onda je očaj omča koja nas trajno davi.
Ako ljubav traži krv, iziskuje život, rađa život, onda je mržnja pakao iz kojeg nema spasa ni izlaza.
Zato možemo i mi s Tomom uzviknuti: “Gospodine, vjerujem. Vjerujem jer želim živjeti. Vjerujem jer se ne želim ugušiti. Vjerujem jer mi je stalo do spasenja i moga naroda. Vjerujem jer je to jedini odgovor tebi, Bože, koji nam se daješ”.
Božja riječ traži osobu koja je prima. Koja će tu riječ u sebi utjeloviti. Poput Marije, poput apostola. I koji će je prihvatiti cijelim svojim bićem. Treba cjelovitih osoba koje će bez pridržaja služiti jednome. Bez ljudskoga: “Da, ali”. Nemoguće je reći Gospodinu: “Ne, Gospodine”. Već samo: Da! „Među rane svoje sakrij mene“ – molimo u O Dušo Kristova…
