Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 8,1-4
Kad je Isus sišao s gore, pohrli za njim silan svijet. I gle, pristupi neki gubavac, pokloni mu se do zemlje i reče: »Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.« Isus pruži ruku i dotakne ga se govoreći: »Hoću, očisti se!« I odmah se očisti od gube. Kaže mu Isus: »Pazi, nikomu ne kazuj, nego idi pokaži se svećeniku i prinesi dar što ga propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.«
Matej smješta ovu zgodu s gubavcem odmah nakon što je Isus dovršio svoj Govor na gori. Svi koji su ga slušali zaključiše jednodušno: Tko je samo ovaj? Kakav je to nauk? Novi nauk, ne kao dosada, nego u sili i snazi. Isus ima snagu, njegova riječ ozbiljuje se i obistinjuje u životu, a riječ koju izgovara liječi svaku bolest i nemoć u narodu.
Isus želi u praksi potvrditi ono što je izrekao gore onako teoretski, u riječima. I svojim riječima i činima stvara oko sebe zdravi, čisti svijet, novi svijet, snagom Duha u sebi. Upravo kao kad svećenik na oltaru slavi euharistiju. Ono što govori, to i postaje, nad kruhom i vinom izgovara riječi te zemaljske tvari postaju tijelo i krv Gospodinovi.
Isus nastupa kao učitelj nove, osloboditeljske poruke. Slušateljstvo je zaneseno njegovim naukom. Osjećaju, ovdje je Jedan tko ne izgovara prazne riječi, koji ne govori uprazno, nego je ovdje Jedan koji iza svojih riječi stoji cijelim svojim bićem, svom svojom osobom i pojavom. On živi, on zapravo jest ono što govori, što naviješta.
Gotovo da je logično da se Isus pokaže na djelu, da njegova riječ koju je onako samouvjereno izgovorio, odrazi i u konkretnim činima. Neposredno, prije samoga govora, veli se da su se Isusu slijegala mnoštva mučena svim bolestima, opsjednuti, mjesečari, hromi, kljasti, jednom riječju: Sva ljudska bijeda se skuplja oko Isusa. Isus stoji tu kao neka osovina, stožina između Neba i Zemlje, u njemu je snaga koja pomaže da čovjek izdrži u životnim nedaćama. Njegova riječ hrani, njegova riječ podiže i liječi.
Silazeći s brda na kome je izrekao svoj Govor na gori stupa Isus u bolesni svijet. Već samo zdravstveno stanje ljudi i čovječanstva, onda i danas, očituje dovoljno jasno koliko treba svijetu zdravlja, spasenja, da je svijet potreban otkupljenja. Čovjek je razdiran na duši i tijelu, bolestan, sve mu je u raskoraku. Treba samo pristupiti Isusu, otvoreno, bez odmaka ili s distance. Srcem, bićem, upravo kao ovaj gubavac, ili pak ona žena koja bolovaše od krvotoka.
Na Brdu je Isus izrekao šest puta svoje odlučno: “Kazano je starima! A ja vam kažem! Ja vam zborim!” – Ovdje pak kaže: “Hoću! Budi čist!” To ‘ja’ jest ‘ja’ Sina Božjega, Mesije. On ima moć spašavati, on ima vlast liječiti. Stoga je posve logično da nakon riječi slijede djela. Istinski govor o Bogu mora pomoći čovjeku i fizički. Sve što čovjeku pomaže, dolazi od Boga.
U Isusu Bog dodiruje čovjeka. Isus očituje svoju terapeutsku snagu koja nije nešto pridodano njegovoj pojavi, nego upravo bitno. Liječenje bolesnika nije nešto uzgredno, sporedno u Matejevu Evanđelju, za Isusa postoje ne dobri ili loši pojedinci, nego samo zdravi i bolesni kojima ili treba ili ne treba liječnik. U liječenju se očituje način na koji se Isusove riječi ozbiljuju. Isus ne želi nikakvu promidžbu, ne želi da se o njemu trubi i razglašuje na sve strane, nego da se jednostavno preko njega događa ono što je nakanio svojim dolaskom na svijet: Spasiti, ozdraviti ljude.
Ne smijemo smetnuti s uma kako je upravo koža najveći čovjekov organ, uopće najveće čovjekovo osjetilo. U svojoj nezaštićenosti ona je najosjetljiviji dio našega bića i upravo koža izražava, izbacuje na površinu gotovo sve naše osjećaje, alergije, sve ono što unutra nosimo, što osjećamo. Odatle danas i toliko alergija jer je upravo koža odraz nutarnjega čovjekova stanja, neraščišćenih odnosa, preosjetljivosti.
Dodirom se pak odgone strahovi, blokade, treba samo malo milovanja, i osoba se do kraja rasplače. Kod gube je pak cijelo tijelo zahvaćeno, sva je koža zona bolesti, sve je oboljelo. Čovjek je isključen iz zajednice, nema mu nikada više integracije u društvo, on je zauvijek izopćenik, živi u neljudskim okolnostima.
Možemo samo predočiti nutarnje i vanjsko toga bijednika komu je zakon zabranjivao pojaviti se u društvu. Gubavac se onodobno morao držati na razmaku dobačaja kamena od bilo kakva skupa, a ako bi se slučajno približavao kojemu naseljenu mjestu, morao je nositi čegrtaljke i izvikivati da bi svatko čuo: “Nečist, nečist”. Bolest je zarazna, prijelazna, on je izvor zaraze za društvo. Stoga je izopćen iz zajednice!
Svi su u strahu, a i on je sam u strahu da njegove gnojne rane i čirevi ne prijeđu i ne zaraze druge. Kao nedavno kod onoga virusa COVID-19. Nije li to činio, mogao je biti na mjestu kamenovan. Shvatimo stoga ovu scenu u svoj njezinoj dramatičnosti i napetosti. I prenesimo se u gubavčevu kožu, njegovo srce! Čovjek stavlja sve na jednu jedinu kartu, a ta se zove: Isus – Bog spasava!
Isus nevoljnika ne odbacuje, ne prekorava, ne odbija od sebe. Vidi sklupčanu bijedu koja samo jedno ponavlja: “Gospodine, ako hoćeš, a tebi je to moguće, možeš me očistiti. Vidim izdaleka da govoriš Božje riječi. Nitko kao ti ne bi mogao ako Bog nije s njime izgovarati takve riječi, davati takve naputke. Sad je u tvojoj ruci sve moje. Ljudi će me kamenovati jer sam prekoračio zakon i propise, zonu svoje izolacije i karantene, svoga maloga konclogora. Stog mi se smiluj”.
Isus – Marko evanđelist veli – ganut, dirnut u duši, kratko odgovara: “Hoću. Budi čist!” Služi se riječima nevoljnika. Ono što bijednik izrijekom očekuje, to mu se i događa. Isus štoviše ide i dalje. Čak se dotiče bijednika pružajući spram njega svoju ruku. Prema Zakonu odsada je i Isus nečist, zaražen, jer je dotaknuo nečista, zaražena čovjeka. I sve dok ne dobije potvrdu od svećenika kako je čist, ostaje nečist za židovsku zajednicu, ne smije sudjelovati u bogoštovlju.
I veli se: Smjesta s njega spade guba! On je posve novi čovjek, promijenjen, čist! Isus se ne ustručava. Ovdje ne možemo ne spomenuti Franju Asiškoga koji je sišao s konja i zagrlio te poljubio gubavca. To bijaše u procesu njegova obraćenja bitni trenutak. I Franjo veli: “Ono što mi bijaše ogavno, grozno, preraslo je u duševnu i fizičku slast!”
Danas bi to vjerojatno bili bolesnici oboljeli od kopnice, side, ili ovoga COVID-19. Nerijetko ćemo čuti od liječnika kako su kožne bolesti, pa i gotovo sve alergije uvjetovane duhovnim i duševnim poremećajima iznutra. Bolesna koža samo je znak oboljele, bolesne duše. Zato treba liječiti korijen bolesti koji je duboko unutra.
Isus je pak liječnik duha, duše i tijela, cijela čovjeka. Prepustimo se njegovoj terapiji, upravo kao i ovaj gubavac. Jer svatko od nas nosi gubu u sebi. Kad nas Isus dodirne, vratit će nas natrag u zajednicu u društvo, naše će tijelo postati hramom samoga Boga, snagom Isusove ljubavi.
HOĆU, BUDI ČIST
Isus je dovršio svoj ustavotvorni govor, Govor na gori. Riječi koje nam je zabilježio Matej u stanovitom su smislu kompozicija i redakcija evanđelista. Ne znamo je li ih Isus izgovorio u jednome dahu, ali one bitno izriču i odražavaju njegovu misao i osobu. Njegove poruke i riječi.
Isus ne diktira Božje riječi kao što to čini u islamu anđeo proroku, nego je Isus sam osobno Božja riječ, u svoj neposrednosti, punini i cjelovitosti svoje egzistencije, koju pojedini evanđelisti i sveti pisci potom opisuju na svoj način. Stoga imamo i četiri evanđelja s različitim nakanama. Ljudski autori nude nam Božju riječ u ljudskom obličju. I uvijek se naslanjaju na Stari zavjet koji služi kao paradigma u pisanju.
Ondje se Mojsije popeo sam na Sinaj. Ovdje se Isus uspinje na brdo koje je biblijski religijski topos Božjega govora. Isus se uspinje i sjeda. Kao da se želi naglasiti da on odsada naučava ex cathedra. Kontrastira i upotpunjuje se Stari zavjet s Novim. Brdo Sinaj brdo je Staroga, dok je brdo Govora na gori brdo Novoga zavjeta. Ondje Mojsije prima ploče ispisane Božjim prstom i Božjim pismom, ovdje Isus izgovara riječi za svu budućnost: Nemojte ni pomisliti da sam došao dokinuti… Čuli ste da je kazano, a ja vam velim – i tako doslovce šest puta, u bitnim međuljudskim odnosima.
Kao što je ondje Mojsije sišao među svoj narod da navijesti svojim sunarodnjacima Božju volju, nakanu i odluku biti zauvijek Bog svojemu narodu, tako se i nakon Govora Isus zapućuje dolje, u nizinu, u svu ljudsku bijedu. Ondje se Mojsije susreo s otpadom svoga naroda, s klanjanjem zlatnom teletu, dok ovdje Isus stupa pojedincu – i prvi koji nailazi jest gubavac. On je u svojoj nevolji, bijedi i jadu, u svojoj patnji isključen iz narodnoga zajedništva.
Ne traži čovjek nikakvu riječ utjehe, ne traži on od Isusa ni propovijed, ne traži ništa osim jednoga: Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti (8,2). Isus prekoračuje granice, probija barijere koje ga od gubavca dijele, kida izolaciju, i nedodirljivoga, tabuiziranoga, dodiruje, izgovara moćnu riječ: Hoću. Budi čist! (8,3).
Ne pita on gubavca spram njegove vjere, ne iziskuje niti traži od njega nikakve moralne obveze, ne zahtijeva da mora činiti ovo ili ono u životu, nego da samo jedno obavi: Ono što propisuje Mojsijev Zakon glede gubavaca, naime, zapućivanje svećeniku, komu se mora pokazati nakon što je ozdravio da bi ponovno bio punopravni član svojega naroda, društvene zajednice.
I s ovim se želi kontrastirati onaj prizor Govora na gori. Naime, ondje uzvisina, uzvišeni, veličajni govor, čisti Božji izričaj, govor koji dolazi sa samoga Neba, a ovdje – gola činjenica, gotovo bez riječi, ali Isus – kraljevskom gestom čini što gubavac od njega traži. S malo riječi, čistom gestom čovjeka vraća u zajednicu.
Isusov odgovor je čisti sažetak njegovih blaženstava, cijeloga Govora na gori. Naime, ondje je Isus izgovorio riječ, kako su blaženi oni koji su čista srca jer će Boga vidjeti (Mt 58). Ako su blaženstva cjelokupno težište i osovina Govora na gori, onda je ovo o čistu srcu srčika svih blaženstava jer mu se obećaje gledanje Boga. U njemu se određuje čovjekova sudbina i poslanje u svijetu. Koji je smisao naše egzistencije? Čistim očima gledati samoga Gospodina. Čistim očima promatrati svijet oko sebe. Očima samoga Gospodina. Iz čista srca moguće je gledati samoga Boga.
Biblijski se Bog objavljuje u osobi Isusa Krista ne izdvojenim, izoliranim monolozima, propovijedima, logičnim i dokazivim silogizmima, nego u spletu ljudskih sudbina, radnja, događaja. Ljudi postaju sučinitelji, suizvršitelji, djelatni čimbenici u povijesti spasenja, u Božjem djelovanju. Bog je u Bibliji onaj koji djeluje, koji zahvaća u tijekove, a u Isusu Kristu taj Bog je patnički, on trpi. Evanđelisti bilježe njegove radnje, riječi, patnju, stapaju sve u jednu veliku cjelinu. Bog djeluje u Isusu kao patnik, kao čovjekov supatnik, i kroz svoju patnju on preobražava cijelo stvorenje. Evanđelje je riječ Božja ne samo po tome što Isus naviješta Božje riječi, nego i po tome što je Isus Božja riječ i što je Isus naviješten kao završna Božja riječ u povijesti.
Kao utjelovljena Božja riječ Isus za ozdravljenja gubavca čini stvarateljsko djelo. To je čin novoga stvaranja. Od sklupčane šake jada i bijede, koja djeluje mrtvo, ukočeno, svojom stvarateljskom riječju udahnjuje i stvara novi život, ponovno stvara čovjeka i uključuje ga u zajedništvo s drugima.
