Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 13,31-35
Pristupe neki farizeji i reknu Isusu: »Otiđi, otputuj odavde jer te Herod hoće ubiti.« A on će njima: »Idite i kažite toj lisici: ‘Evo, izgonim đavle i liječim danas i sutra, a treći dan dovršujem. Ali danas, sutra i prekosutra moram nastaviti put jer ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema.’«
»Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste! Evo, napuštena vam kuća. A kažem vam, nećete me vidjeti dok ne dođe te reknete: Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!«
I prethodno smo imali kratko izvješće kako je Herod htio vidjeti Isusa (usp. Lk 9,9). Zanimao se živo, tko je ta osoba o kojoj čuje da čini tako silne i moćne stvari. Ivana je dao uhititi i smaknuti u tamnici zbog Ivanove odlučne riječi i prigovora, neustrašiva nastupa, a Isus mu ostaje velika zagonetka i upitnik. Jednom ga je htio vidjeti, drugi put ga želi ubiti, a kad se susreo s njime, za Isusova suđenja na Veliki petak, tada mu se narugao i ismijao ga, zaogrnuo ga u luđačku haljinu, ali ga nije osudio (Lk 23,6-12). Možda je mislio, ionako je više nezanimljiv, s njim je gotovo, svršeno.
Drugi će Isusa smaknuti, ne Herod. Isusu donose vijest i Herodovu prijetnju farizeji. Nije jasno iz kojih motiva i razloga. Kod Marka su farizeji zajedno s herodovcima kovali urotu protiv Isusa, a ovdje odjednom izranjaju kao tobož oni koji ga žele upozoriti na prijeteću opasnost.
Nigdje u evanđeljima nemamo nešto što bi naličilo pouci ili nauku o odnosu između vjere i države, vjere i politike. Isus je dolazio u doticaj s predstavnicima vlasti, židovske i rimske, ali nema načelnoga stava kako se odnositi prema onima ‘gore’, prema moćnicima. Za njega je svaka zemaljska moć i vlast relativna, kao i bogatstvo, novac.
U pitanju poreza zastupa stajalište kako treba Bogu Božje, caru carevo. U ovom slučaju Isusov odgovor Herodu nije nimalo simpatičan. Ima tu nešto u Isusovim riječima prezriva, cinična, ironična. U Isusovim je očima on lukav, ali krajnje beznačajan lik i pojava. Nimalo lijepe riječi o zemaljskom poglavaru. „Idite, javite toj lisici“ – lisica ni onodobno nije slovila kao posebno respektabilna životinja, nikakav junak među divljom zvjeradi. Nije ona ni lav ni vuk, nego lukava, prepredena, podmukla. Nitko nema u svom grbovniku (heraldici) lisicu. Naći ćemo među inim i orla i jastreba, vuka i medvjeda, lava, a u nas kunu (jer kunino krzno bijaše trgovačka roba pa je otud i hrvatski novac „kuna“).
Herod – lukavac i prepredenjak, slabić, nečovjek, nikakav značaj, ništavan karakter. Isus odgovara kako danas i sutra mora činiti čudesa, izgoniti zle duhove, ljude liječiti. U njega nema odgode. U tome ga Herod ne može spriječiti. Ne može mu uskratiti pravo boravka na njegovu teritoriju. On nije podložan ljudskoj volji ili samovolji, nego Božjem planu. On slijedi Očev plan – on je na putu, pasha, egzodusu, (teologija puta!) prema Jeruzalemu.
Plan je Božji za njega jasan: danas – sutra – prekosutra. Vremenski mu je slijed i kraj života u Jeruzalemu izvjestan, sasvim jasno zacrtan i omeđen. Nema te sile koja bi ga mogla smetnuti sa zacrtana puta. Ne da on se nikim i ničim zastrašiti, pa ni Herodom, navodnim Četverovlasnikom. On je do kraja u službi svoga Oca koji ga je poslao izvršiti Očevo djelo u svijetu.
Ovo je uostalom iz Isusovih usta jedinstven izričaj o vlastitu djelovanju i smrti. Nigdje on inače ne govori kako mu je vrijeme djelovanja prema Božjoj volji omeđeno, ograničeno. Najavljuje on doduše višekratno svoju smrt. Umrijet će on u Jeruzalemu, nasilnom smrću, kao i toliki proroci i Božji ljudi prije njega, a ne nikako u Herodovoj režiji. To je Božja odluka i on se mora onamo zaputiti.
Trojina – danas, sutra, prekosutra – odnosi se na djelovanje u Galileji, a onda put kroz Samariju i boravak u Jeruzalemu. Isus računa sa strašnom sudbinom, strašnim i neumoljivim zakonom progona i odbacivanja. Misterij zlehude nužde.
Pa taj je Jeruzalem ubio sve one koje mu je Bog slao. O tome i inače govori Isus često u svojim očitovanjima pred suvremenicima. Najprije je suočio s time svoje sumještane u Nazaretu, a govorit će o tome i kod spomena podizanja spomenika bivšim prorocima koje oci njihovi ubiše. Oni ih ubiše, vi im – tako im Gospodin spočitava – podižete spomenike i mauzoleje, kitite grobove.
Tu strahovitu zakonitost koja vlada nije mogao dokinuti ni sami Isus svojom ljubavlju, svojim riječima. Samo svojom smrću pobijedit će on mržnju, nudeći sebe i svoj život kao otkupninu za mnoge – za sve. Smrt postaje činom kojim on svoje poslanje zaključuje i kruni. Kalež postaje njegova sudbina. On ispija piće smrti, kalež koji mu Otac nudi.
I onda sva pritajena bol, sav čemer Spasiteljeva srca u turobnoj riječi nad Jeruzalemom. Predivna slika o kvočki i pilićima: Takav je Bog Izraelov, takav je sami Isus. Gotovo balada nad Jeruzalemom. Htio je skupiti sve pod svoja krila, zaštititi sve, ali nisu htjeli, stalno su se opirali. I najava pustoši. Za razliku od ‘lisice’ koja je Herod, Isus uspoređuje sebe s krilima koja su uvijek u Starom zavjetu realna, tvarna zaštita. Na orlovskim krilima Gospodin je svoj narod nosio!
Ali se Jeruzalem zatvorio Božjoj ljubavi i mudrosti. Čak i rimski povjesničar Tacit izvješćuje kako se za opsade Jeruzalema i prije pljačke i paljenja Hrama čuo jeziv i strahovit huk i buka iznutra, plamen je sukljao visoko u nebo, i poganin zaključuje: “Bogovi su napustili svoj hram”. Ne bogovi, nego se Božja slava, kao u proroka Ezekijela, povukla iz Svetišta. Zauvijek napustila svoj sveti prostor.
Čovjek se samo pita: Koja je i kakva ljubav mogla tu progovoriti, kakvo srce? Kakva je sila i moć stajala iza te ljubavi, iza takvih riječi?
Prethodno imamo Isusov mesijanski zov svima umornima i opterećenima, svima koji su na bilo koji način zakinuti. Ljudi odbijaju Isusovu pomoć. Odbijaju pomoć i pomoćnika, lijek i liječnika u osobi. I sad on treba pomoći, a od njega svi bježe. Iskusio je to već na samome početku, u Nazaretu s onim predbacivanjem i prigovorom, liječniče, izliječi sama sebe. Isus je duboko u duši ranjen ljudskim odbijanjem, a s druge strane, kad vidi mnoštva, njemu srce puca od žala i sućuti za njihovu bijedu.
Strahovito je uvrjedljivo djelovalo na njega ljudsko ponašanje koje nije prepoznavalo Božju ispruženu desnicu; ljudska nezahvalnost za učinjena dobročinstva, ili pak oni koje je u pustinji višekratno nahranio. Nudeći sebe kao sadržaj čovjekova života, oni ga odbijaju, masovno od njega otpadaju, odvraćaju se. Drugi pak kliču: “Blagoslovljen koji dolazi u Ime Gospodnje!”
U Isusu imamo pred sobom utjelovljenu Božju ‘slabost’, Božje sažalno, sućutno srce prema čovjeku, tajnu Božje ljubavi koja ide do krajnosti, dokle god bude grijeha na svijetu. Na drugoj pak strani nalazimo pustošenje svetih mjesta zbog neprihvaćanja Mesije, konačnoga Božjeg poslanika u Isusovu liku.
Isusu je definitivno određeno završiti život ne kad to i kako bi to Herod želio ili mu se prohtjelo, nego kad je to i kako Otac u svojoj promisli odredio. Ne dolikuje da se to dogodi bilo gdje drugdje nego upravo u Jeruzalemu.
