Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 3,16-18
Reče Isus Nikodemu: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.«
“Boga nikada nitko nije vidio: Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, on nam ga je objavio” (Iv 1,18). Bog Trojstveni, Otac, Sin i Duh Sveti ostaju tajna za ljudski um. U Isusu Kristu imamo otvoren prozor u Tajnu, Trojstvo, živu egzegezu i tumač samoga Boga. On svojim životom, riječima, djelima odbljesak je, otisak samog Boga. On je “odsjaj slave i otisak bića Božjeg” (Heb 1,3: grčki izvornik: kharakter, tj. Isus je “karakter” samog Boga).
U Isusu sam Bog utiskuje, urezuje svoj lik, na Isusu je izrezbareno duborezom Božje lice, na njemu odčitavamo narav samoga Boga. Kao vjernici i kršćani možemo svesti sav svoj život u sažeti izričaj vjere: U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Naši dani, geste, radnje, posao i jelo imaju svoje polazište u tajni krštenja, u sjećanju na vlastitu uronjenost u tajnu Boga.
Kršćanski bi život morao biti radosni ‘Amen’, pristanak cijelim svojim bićem uz tu najkraću formulu naše vjeroispovijedi. Ali, ne samo kršćanski život, nego i naše poslanje sažeto je u doksologiji koju ponavljamo na kraju svake istinske molitve: “Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome” (odnosno, Ocu po Sinu u Duhu Svetome, kako bijaše u ranim stoljećima Crkve). “Želimo li saznati tko je Bog, moramo kleknuti uz podnožje križa”, veli teolog J. Moltmann.
Mjesto objave Tajne, pristup u dubine samog Boga jest pashalno otajstvo: križ obasjan svjetlom Uskrsa. Križ Raspetoga jest mjesto s koga Bog najglasnije zbori i podaruje nam pristup u neistražive dubine svoje Tajne. A najodličnije mjesto gdje se to može iskusiti jest kršćanska molitva, kontemplacija i bogoslužje. Svako drugo umovanje samo je pokušaj pretakanja u riječ onoga što se svakodnevno čini u cijeloj Crkvi u riječi i sakramentu, poglavito u euharistiji, kršćanskom životu i cjelovitom angažmanu za svijet i čovjeka.
Bog u koga vjerujemo i o kome govorimo istodobno je i dalek i bliz, tajanstven i familijaran, strašan ali i milostiv, milosrdan, neizreciv u svojim obilježjima, paradoksalan u svojim postupcima. Mojsije reagira, vidimo, primjereno božanskim svojstvima. Duboko se klanja tajni, fascinantnoj i strašnoj, ali istodobno moli za smilovanje i praštanje svomu tvrdovratom narodu. U čitanju se opisuje drugi Mojsijev uspon na Sinaj. Nakon prvog silaska doživio je otpad naroda i klanjanje Zlatnom teletu (bik, odn. zlatno tele simbolizira egipatska božanstva). U provali srdžbe razbija ploče Saveza.
Sad mu nije uopće lako ponovno stupiti pred Gospodinovo lice. Sam Bog preuzima inicijativu i izriče pred Mojsijem svoje ime: “Bog! Bog! Bog milosrdan i milostiv…” Nije to ime izričaj moći, uzvišenosti (kao u onome “Allahu akbar”), nego je to izraz sućuti, praštanja, božanske simpatije s čovjekom koja kulminira na Golgoti i križu. Mojsije shvaća da okrenutost prema Bogu i Božjem licu podaruje oproštenje, briše grijehe naroda, te od njega i njegova naroda stvara Božji puk, kraljevsko svećenstvo.
Čovjek u biti ostaje isti. U Starom i Novom zavjetu. Kao što je imao Mojsije problema s narodom, ima ih i Pavao u Korintu. Zajednica u sebi pocijepana, rastrojena, podijeljena, prepuna sukoba, ali je potrebno promatrati nju u svjetlu silnih početaka i razdvojena, snažnih izljeva Duha te očitovanja njegovih darova. Stoga je potrebno premišljati svoje putove, vratiti se izvornoj svetosti i vjernosti, sačuvati u svemu mir koji je zalog jedinstva, radosti i ljubavi te slobode u Bogu. “Sveti poljubac” koji je kasnije unišao u bogoslužje trebao bi biti znak da je zajedništvo živo, da nisu beznadno zavađeni. Cijeli je odsječak poslanice Korinćanima jedna molitva povezana s blagoslovom nad zajednicom i svim vjernicima u Makedoniji.
Milost Isusa Krista je objava Očeve ljubavi. Njezina konkretizacija, uzbiljenje. Pavao je to na sebi osobno doživio, a Duh Sveto uprisutnjuje to u svakom novom kairosu. Bog se u Duhu očituje, a u Duhu Krist postaje djelatnim u povijesti.
Ljudi se neprestano pitaju: Kako može Bog koji je ljubav te sve svoje stvorenje ljubi osuditi nekoga na paklene muke? To je, prema njima, nespojivo s naravi samog Boga. Bog je, jasno, bezuvjetna, ali prečesto i prezrena, odbačena ljubav. “Osuda” nije Božji izbor, već ljudski. U istoj je poziciji i Isus u razgovoru s Nikodemom, iskrenim bogotražiteljem.
Isusova je uloga spasavati, ne osuđivati. Isus je jedincata i konačna Božja ponuda svijetu i čovjeku, pred njim se odlučuje o spasenju i propasti. Božje je srce vezano uz Isusa, u njemu se Bog do kraja angažira, budući da je samo ljubav sposobna na krajnji angažman, do same smrti. Čovjek je neodgovorena Božja ljubav. Nemoguće je odgađati odluku za neko neizvjesno sutra. Sadašnjost je za nas vrijeme odluke, ona je trenutak spasenja, kairos. Vjerom se postiže vječni život i život u punini, već ovdje, a preko nevjere on se gubi. Ta je vjera skok i pad u Božje ruke u kojima je čovjek zbrinut i siguran. Ta vjera dira u čovjeku najdublje tajne njegove egzistencije. I takva vjera mora prodrijeti u srce, unići pod kožu, biti sastavnica i odrednica našeg življenja. To se zbiva kad se zapliva prema Ljubavi koja se očitovala i neprestano očituje u Isusu Kristu.
Isus uvijek zbori konkretno i realno. Ne umuje. On jasno veli što se mora dogoditi u čovjeku, što se mora roditi u njemu, kakav lik i oblik mora poprimiti život da bi taj isti život nosio obilježja obraćene i spašene egzistencije. Isus vraća Nikodema u životnu zbilju govoreći mu kako se već ovdje mora uključiti aktivno sam Bog u ljudski život. Isus govori o tome što čini Bog, čovjekoljubac i zemljoljubac. Isus je put do Oca, prava Očeva ‘ikona’ (“Filipe, tko je vidio mene, vidio je i Oca” – Iv 14,9). Što čini Isus, čini to kroz njega Otac. Stoga se s pravom može prigovoriti Crkvi kako se otuđila od svog izvornog poslanja.
Naime, svaka religija, poglavito velike azijske religije, nude čovjeku i svijetu jedno posve određeno iskustvo Boga te put do iskustva i spoznaje Boga. Čini se kao da je Crkva unutar sebe na to zaboravila. Ljudi današnjice ne žele od Crkve izjašnjavanje o socijalnim, gospodarskim, političkim problemima i pitanjima, ne žele da ona rješava pitanje ustroja ili demokracije, već žele preko nje i u njoj jedno zbiljsko iskustvo živoga i nazočnog Boga u njezinu krilu i krilu povijesti. Crkva mora biti prvenstveno put do Boga.
To ne znači zatvaranje pred svijetom, već čovjekovo upućivanje iz besmisla u Smisao, Boga. Ako Crkva ne svjedoči to iskustvo živog Boga, izgubila je svoje povijesno opravdanje. Jer kršćanin i Crkva moraju svjedočiti kako je trojstveni Bog izvor, krilo i zavičaj cjelokupne ljudske povijesti i pojedinačnih života. Sva povijest ima u Trojstvu svoj iskon: Otac stvara po Sinu, koji je Alfa i Omega (usp. Kol 1,16), u snazi Duha Svetoga. A čovjek je ikona, slika Boga živoga, i što više ljubi, to više je on ta ikona. Sveci su dokaz tomu. Trojstvo je obzor prema kome se krećemo i usmjerujemo svoja ovozemaljska nastojanja.
Konkretno mjesto gdje se to može iskusiti jest molitva, kontemplacija, liturgija, poglavito euharistija. Sve naše umovanje o Tajni – Bogu u konačnici je samo pokušaj da se misterij u koji smo uronjeni obuhvati riječima. “U njemu, doista, živimo, mičemo se i jesmo” (Dj 17,28). Na čovjeku je da se otvori toj Tajni, poput djeteta. To je sudbonosni izazov suvremenom čovjeku da bi bio sposoban iskusiti Boga. To se iskustvo ne može dokazati. Donekle ga je moguće opisati, svjedočiti, priopćiti i prenositi s duhovnog oca, duhovnog vođe na duhovno dijete.
SVETKOVINA PRESVETOG TROJSTVA
Bog jest i ostaje tajnom. “Boga nikada nitko nije vidio”, reći će evanđelist Ivan u svome Proslovu, ali “Jedinorođenac, koji je u krilu Očevu, on nam ga je objavio, posredovao” (Iv 1,18). Na ovo bismo mogli nadovezati također i navod od sv. Ireneja Lionskog. On veli: “U prijašnjim vremenima govorilo se kako je čovjek stvoren na Božju sliku i priliku. Ali to nam nije pokazano ni objavljeno. Jer još bijaše nevidljiva Riječ prema čijoj je slici stvoren čovjek. Stoga je čovjek tako lako izgubio svoju bogolikost, svoju sličnost s Bogom. Ali kad je Riječ postala Tijelom, ona je obadvoje učvrstila: objavila je pravu sliku čovjeka postajući onim što je njegova slika (naime čovjek), i uspostavila sličnost čineći čovjeka po vidljivoj Riječi (u Tijelu) sličnim nevidljivom Ocu”.
“Isus Krist je slika Boga nevidljivoga” (Kol 1,15). Time je sam Bog stvorio realnu mogućnost da čovjek ostvari ono što Isus govori. Bog u ljudskom obličju! Otac u slici ljudskog lica? Uzmemo li svjedočanstvo prvog Saveza i sve slike koje on rabi, ondje vidimo kako Biblija neprestance prži i ruši sve slike o Bogu, da narod ne bi potpao pod utjecaj poganstva ili krivoboštva.
Prošli su ovom zemljom Abraham, Mojsije i proroci i ostavili potomstvu put vjere, obraćenja s krivih rukotvorenih putova kojima tako lako udaramo u životu. Pokazali su put: slušati Boga i njegovu riječ i zaputiti se nemogućim putem u budućnost s Bogom. Preko tih pojedinaca koji bijahu svjedoci objave znamo što nikako po sebi o Bogu ne bismo mogli saznati. Bog kao suputnik, životni partner, partner u Savezu.
“Misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi. Adam, prvi čovjek, bio je naime slika onoga koji imao doći, Krista Gospodina. Krist, novi Adam, objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva. Nije, dakle, nikakvo čudo što sve iznesene istine u njemu nalaze svoj izvor i u njemu dosižu svoj vrhunac” (Gaudium et spes, br. 22).
U Kristu k nama dolazi jedan koji donosi o Ocu posve novu poruku. Koji ga na poseban način izlaže i tumači. On jednostavno rabi za Boga izraz “Abba”, tj. nešto kao naše “Dragi tata”, „Tatice“. Isus zna i govori nam da nas taj Otac beskrajno ljubi i prihvaća, da ne gubi ni trenutka kako bi nas vratio iz tuđine u zavičaj, kako bi nas skupio kao raspršeno stado, stavio na svoja ramena, kako taj neprestano izviruje kao zaljubljenik čekajući da se ljubljena osoba pojavi ili drago dijete vrati. O tome Ocu govori Isus kako je on radikalno smilovanje i praštanje, bezuvjetna vjernost. Nismo više samo putnici na putu, nego ukućani onoga o kome s toliko miline i draži govori Isus.
Odlomak iz razgovora s Nikodemom spada među sržne izričaje u kršćanstvu. Cijeli razgovor jest nešto poput preduvjeta da bi čovjek postao vjernikom i Isusovim učenikom. Negdje u pozadini naslućuje se stanovita polemika protiv helenističkih misterija, gnoze, poimanja čovjekove egzistencije koji nude svoje koncepte spasenja.
Bilo bi potrebno poznavanje temeljnih pojmova iz usporedne povijesti religija pa vidjeti u kakav se religijski galimatijas zaputilo mlado kršćanstvo sa svojim poimanjem spasenja, objave, Spasitelja. Bijaše potrebno upravo to: preuzeti i prilagoditi vlastitom poimanju tradicionalne predodžbe i podariti im kristovski smisao i sadržaj. Sve se kršćansko, vjera, objava i spasenje vezuju uz povijesni lik Isusa Krista, za razliku od tradicionalnog židovstva, poganstva te njihovih mitova.
U konkurenciji i surječju raznih ponuda kršćanstvo je odnijelo pobjedu jer je ponudilo najbolji koncept u osobi Isusa Krista. Isto se može i mora dogoditi i danas: Kršćanstvo može i danas dosegnuti ljude ovog vremena kao ponuda spasenja samo ako se ponudi i shvati kao odgovor na bezbrojna pitanja koja suvremeni čovjek postavlja, tj. kad čovjek prepozna u njemu istinsku pomoć za čovječan i čovjekoljubiv životni koncept.
U ranoj Crkvi s krštenjem bijaše povezan radikalan lom s prošlošću. Bijaše to nešto poput ‘preporađanja’, ponovnog rađanja, preporoda. To bijaše stvarno novi početak “iz vode i Duha Svetoga”, daleko korjenitije nego u ondašnjoj gnozi ili misterijskim religijama koje nisu poznavale stroge etike ni morala. Krštavale su se odrasle, zrele osobe koje su redovito imale stvarno iskustvo promjene cjelokupnog života, nutarnjeg i vanjskog. To iziskuje čvrstu i snažnu vjeru, koja je nešto poput skoka u Božje naručje, neograničenog povjerenja u Boga i iz čega zatim plodi život kao ishod iz takva povjerenja. Jer Bog je trojstvena ljubav koja nam se izručuje po Kristu u Duhu Svetome.
Riječi koje Isus izgovara u razgovoru s Nikodemom ne trebaju velikih tumača. One govore svojom jasnoćom. Onaj koji tu govori o Ocu i izlaže Oca, on je Očevo lice. On je Riječ u kojoj je sadržan sav život i stvorenje. On je živi Očev poziv svakom čovjeku na novi život. U njemu se daje i odgovor Ocu.
Isus nije samo “Ecce Homo”, “Evo Čovjeka”, što će (iz)reći kasnije na suđenju Pilat, već je on i “Ecce Deus”, “Evo Boga”, Očeva lica. Ne moramo se zapućivati iza tolikih obzora, da bismo spoznali tko je i kakav je naš Bog. On nam sija, on se zrcali na Kristovu licu. Tko je njega vidio, Oca je vidio. I zato je odsada vjera za svakoga od nas zajednički hod prema Ocu s Isusom, zajedništvo s Isusom u Duhu.
“To ne vrijedi samo za one koji vjeruju u Krista nego i za sve ljude dobre volje u čijim srcima milost nevidljivo djeluje. A budući da je Krist umro za sve i da je konačni čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to božanski, moramo držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže tomu pashalnom misteriju. Takav je i toliki misterij čovjeka, misterij koji vjernicima jasno otkriva kršćanska objava. Po Kristu i u Kristu razrješuje se zagonetka boli i smrti koja nas, izvan njegova Evanđelja, satire. Krist je uskrsnuo, svojom je smrću uništio smrt i darovao nam život da, kao sinovi u Sinu, kličemo u Duhu : Abba, Oče” (Gaudium et spes, 22).
SVETKOVINA PRESVETOGA TROJSTVA
Tko je Bog i kakav je, očituje se u stvaranju i povijesti. O Bogu se može umovati, filozofirati, razmišljati, doviđati njegova bit, ali konačnu istinu možemo dosegnuti samo u onome što je on sam o sebi rekao, u Objavi. Objava nam veli: Bog je Stvoritelj, Osloboditelj, Otkupitelj, Obnovitelj, Posvetitelj. Bog kao Stvoritelj pozivlje sve stvoreno na život, poziva i čovjeka u bivovanje. Stvarajući stvorenje, pozivajući da nešto iz ništa nastane, Bog ulijeva u svoje stvorenje povjerenje. Pruža svomu stvorenju, a susljedno i samomu čovjeku, u ruke gotovinski ček s pokrićem za koji on sam jamči govoreći nam: Imam u vas povjerenja, računam s vama, s vama imam nakane sreće, mira, blagostanja.
Da bi to jasno uprisutnio, šalje svoga Sina. Svaki čovjek, pa i onaj najmanji, sposoban je susresti se s Bogom u liku Isusa Krista. Najneposredniji učinak Isusove pojave među ljudima jest da je on na svakome koraku Boga uprisutnjivao. Gdje se god Isus pojavi, imamo uvijek istovjetnu reakciju: Ljudi su preneraženi, zaprepašteni, prepadnuti, u strahu. Susreću se s nečim i nekim neobičnim, nesvagdanjim. A zašto? Zato što taj neobični Isus svoju riječ, svoju teoriju potkrjepljuje jasnim popratnim znakovima, što svoje izlaganje uprizoruje i što konkretno ilustrira ono što naukom izlaže.
Običan čovjek, ribar ili radnik, pastir ili kućanica, u susretu s Isusom doživljavaju Boga u svome svagdanu. To je običnom čovjeku neshvatljivo i nepojmljivo. Na svakom koraku Isus poručuje svakomu od nas: “Ne boj se Boga, čovječe! Ne premiri od straha pred njime. Nije on Bog koji u vatri sažiže. Pred kojim treba drhtati i tresti se. Jest on Gorući grm, ali ni taj ne sagorijeva, nego samo pročišćava”. To su utješne misli koje izgovara Isus svakome tko se s njime susretne. Nije taj Bog samo mysterium tremendum et fascinosum, već blizi Bog koji ljubi i dolazi nam u Isusu Kristu.
Sagledamo li barem u kratkom presjeku cjelokupnu ljudsku religijsku misao i ideju o Bogu, vidjet ćemo kako su ljudi kroz cjelokupnu povijest imali najneobičnije predodžbe spram Boga i od njega očekivali krajnje neobične stvari. Nikomu nikad nije pala na pamet misao, sve do pojavka Isusa Krista, da je Bog totalno iza čovjeka, da je Bog čovjekovo pokriće, da je čovjek, kao što će kasnije reći Irenej Lionski, proslava Boga u svijetu, a Bog čovjekov uvir i smiraj, te da je ono što je Isus ozbiljio u svojim riječima i prispodobama a poglavito u životnoj praksi s onu stranu svih ljudskih nadanja i očekivanja. Bog nije oganj koji proždire nego gorući grm koji ne sagorijeva, neće on ljudskih žrtava poput Moloha da ga se umilostivi, nego srce koje ga ljubi i prihvaća. Bog je Bog ljudi, Bog za čovjeka.
Da bismo mogli iole naslutiti ili proniknuti u Božju bit i namisli, Isus nam kroz divne slike odškrinjuje što je, tko je i kakav je njegov Otac. To se može izraziti najbolje kroz ljudske osjećaje ljubavi, dobrote, smisla, sreće. Tko je to u životu iskusio, može imati predodžbu nebeskog Oca. Cjelokupno ozračje Isusova života pruža nam najbolju slikovnicu Boga. Isus je prošao zemljom čineći dobro, i to samo dobro (usp. Dj 10,38), nakon što je, prema Petrovim riječima, Isus bio pomazan Duhom Svetim. Tu se konkretno ozbiljuje istinska i čovječna slika o Bogu. Učinak i povijesni ishod takva stava jest novi ustroj i poredak svijeta.
Isusovim dolaskom Bog postaje vidljiv, opipljiv, kao Otkupitelj, Osloboditelj, Posvetitelj. A vjera koju Isus ostavi nama u zalog postade vjerodostojna, moguća, ostvariva. Ako Sveto pismo Boga definira kao ‘Ljubav’, onda je u tome sažetak i temeljna označnica kršćanske slike o Bogu. Očovječenje međuljudskih odnosa samo je povijesna nužnost koja rezultira iz Isusova stava i navještaja. Jer on je među nama “slika Boga nevidljivoga” (Kol 1,15), a ujedno i slika punog čovještva, te onoga što je čovjek i do čega mu se moguće kao čovjeku vinuti. U Isusu se svatko od nas sučeljuje s Bogom, ali nas u Isusu sam Bog oslovljava svojim riječima. Isus ostaje egzeget i tumač Boga, ali i čovjeka, onaj tko nam riječju i primjerom veli tko je i što Bog, ali tko je i što čovjek. Tek učeći Isusovu abecedu možemo dosegnuti dubinu, širinu, visinu i duljinu nadspoznatljive spoznaje o Bogu, ali i čovjeku.
Čovjek živi od onoga što mu ispunja srce. Ne živi se od punih ruku ili želudaca. Čovjeka može podignuti samo pogled, ruka, lice, srce. Pavao nam veli da je ljubav Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetom (usp. Rim 5). To je ta produžena ruka nakon što je povijesni Isus u slavi Očevoj. Duh koji ispunja sve i ostvaruje Isusovo djelo u svijetu. Bog nam je sam ponudio u Isusu sama sebe, predaje nam ga u naše ruke, kao nekoć Mariji za navještaja. Po Isusu smo u miru s Bogom po našem Gospodinu Isusu Kristu, kako veli Pavao. Nestalo je otuđenja, skinuta je s nas krivica i zadužnica. I ne samo da nam je doslovce izručio Isusa, nego je u naša srca razlio Duha Svetoga u kome možemo kliknuti “Abba”, “Tata”, poput samog Isusa, kako veli Pavao. Odsada je naš Bog za nas, za čovjeka. To je njegova definicija u našem životu i povijesti.
Trojstveni Bog ostaje tajna. Isus je božanski refleks u povijesti. On je Očeva slika, a Duh Sveti se iz njega izlijeva u povijest i na ljude. Predajući se Isusu sposobni smo prihvatiti Duha Svetoga i biti svjedocima u svijetu Boga koji čovjeka ljubi i prihvaća. To od nas iziskuje životnu odluku: Živjeti iz svog iskona i dopustiti da sve moje biće prožme Bog i njegova nazočnost. Upravo kako bijaše u Isusovo vrijeme kad su se ljudi s njime susretali.
Dokle god nas ne zahvati njegova osoba, riječ, čin, i to iznutra, dotle ćemo biti publika i promatrači na pozornici ovog svijeta. Zato se potrebno odvažiti na životni susret s Isusom i prenijeti se u Marijin stav, koja je prva na sebi iskusila tajnu Trojstva. Anđeo, dobri Božji glasnik, dolazi od Oca i nudi čovjeku svog Sina u snazi Duha Svetog. Zato je potrebno suživjeti se s Marijom. Ona nam može biti voditeljica, učiteljica, Majka u školi istinske životne mudrosti i vjere.
MOLITVA PRESV. TROJSTVU BL. ELIZABETE IZ DIJONA
(21.09.1904.)
“O Bože moj! Presveto Trojstvo komu se klanjam: Pomozi mi da zaboravim sebe, da se posve smjestim u Tebe, nepomično i u savršenu miru, onako kao da moja duša već počiva u vječnosti. Neka ništa ne pomuti taj moj mir, neka ništa ne dopusti da ispadnem iz Tebe, Nepromjenljivi moj. Dapače, neka me svaka minuta sve dublje uvodi u bezdane Tvoje Tajne. Podari mir mojoj duši, učini je svojim Nebom, svojim predragim obitavalištem, mjestom svoga počinka. Ne dopusti da Te ikada ondje ostavim sama, o Bože moj, već da sam uvijek tu, posve nazočna u svojoj vjeri, u savršenu klanjanju, posve izručena Tvomu stvarateljskom djelovanju.
Ljubljeni moj Kriste! Iz ljubavi raspeti, željela bih biti zaručnicom Tvoga božanskog Srca. Željela bih Te obasuti štovanjem, željela bih Te ljubiti… pa iz ljubavi i umrijeti. Međutim, ćutim svoju nemoć, i stoga Te molim: ‘Odjeni me samim sobom’, suobliči posvema moju dušu sa svim njezinim titrajima sa svojom dušom. Preplavi me, prožmi me, stavi sebe na moje mjesto da bi moj život bio sam odsjaj Tvog života. Dođi, klanjaj se u meni, iscijeli me, otkupi me. Vječna Riječi, Riječi moga Boga, želim proživjeti svoj život slušajući Tebe. Želim biti posve otvorena i poučljiva da od Tebe sve naučim. I onda želim, unatoč svim noćima, prazninama i nemoćima, usmjeravati svoj pogled na Tebe i ostati u Tvome žarkome svjetlu. O moja ljubljena Zvijezdo, privuci me snažno, da nikad više ne ispadnem iz djelokruga Tvog zračenja.
O Duše ljubavi! Ognju koji sažiže, siđi na mene, da se u mojoj duši zbude utjelovljenje Riječi: da joj budem novo čovještvo u kome On obnavlja cjelokupni svoj misterij. I Ti, Oče, obazri se na svoje siromašno, maleno stvorenje, ‘osjeni ga svojom Sjenom’, vidi u njemu samoga svoga Preljubljenoga koji Ti je vrlo omilio.
O moje Trojstvo: sve moje, blaženstvo moje, beskrajno bezmjerje u kome se gubim: izručujem Ti se poput plijena. Usidri se posve u meni da bih se ja posvema usidrila u Tebi, dok jednom ne prispijem u Tvome svjetlu do gledanja Tvoje nemjerive veličine i uzvišenosti”.
