Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 1,1-18
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.
A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.
I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.
Ivan svjedoči za njega. Viče:»To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!« Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.
Kojim putem udariti u novoj godini? Koje nas životne smjernice moraju pratiti, s kime pod ruku se zaputiti? Koja nas mudrost mora napajati da bismo čovječno živjeli? Kako ovladati sveopćom krizom koja nas pritišće? Koju riječ uzeti kao vodilju, koju osobu kao uzor?
Takva nam se pitanja nameću pred današnjim čitanjima koja imaju izrazito mudroslovni naboj. Da li se zaputiti u život tužno, poput one dvojice na putu u Emaus, kojima se kradom pridružuje Isus. Gore od želje s jedne, a pritisnuti događajima s druge strane, ne vide svjetla kroz životni tunel. Slika je to mnogih iznevjerenih nadanja i neutješenih srdaca. Napose u ovim našim prostorima, gdje, gledajući čisto ljudski, malo tko kome može zaželjeti ‘sretne’ ove blagdane.
Oslikava se tu ona žalopojka iz Ps 74,8-9: “Rekoše bezbošci u srcu: ‘Istrijebimo ih zajedno; spalite sva svetišta Božja na zemlji!’ Ne vidimo znakova svojih, proroka više nema, i nitko među nama ne zna: dokle… Dokle će se još, o Bože, dušmanin rugati?” Istovjetna situacija s našim vremenom. Židovski je genij u to vrijeme, kad proroštva bijahu rijetka, pronašao utočište u mudrosti. Mudrost kao zrcalo u kome promišlja i premišlja vjerni Židov svoju povijest, iz toga povlači teološke i praktične posljetke, te uz pomoć Božje mudrosti ovladava životnim problemima, izazovima vremena i kroči s nadom u budućnost.
Tu je ponajbolje orisana Božja riječ, djelo Božjeg stvaranja, apokaliptični znaci, konačni sud nad bezbošcima, te snaga mudrosti u konkretnom životu. Ono što se prije kroz himničke izljeve hvale i zahvale sricalo u psalmima, prima sada kroz umnu prosudbu svoju primjenu u bezizglednostima života. Ona postaje ključ života, srca, vlastitog bića.
Mudrost postaje dakle izričajem kako praktično ovladati egzistencijalnim pitanjima kad se suočimo s iskonskim upitima glede smisla života, stvaranja, rađanja, smrti. Sam Bog poprima posve nove značajke. On je sama energija, svjetlo, dinamika, dobrota, ljubav, Duh, Riječ kao opreka poganskim božanstvima koja stoje u znaku sile, nasilja, despotizma, tiranije. To su odgovori Biblije kad se dovedu u pitanje, kad su u krizi razum, poredak svijeta, smisao svega, ljudska mudrost. To je odgovor glede pitanja, kome pripada svijet, kome pripada i tko vodi glavnu riječ u povijesti te kako će doći povijest do svog ispunjenja. Odgovor je jasan: redatelj povijesti nije neprijatelj, nije slučaj, već je od davnih vremena Bog svoje miljenike unio u knjigu života.
Dinamika Božje mudrosti nastavlja se konkretno u Isusu Kristu. Težište i naglasak nisu više u vječnosti, već u vremenu: Božje utjelovljenje u Isusu. Želi se reći: Svijet je Božje djelo, on ga je Riječju stvorio. Nije on produkt zla ili Zloga. Židovi su se zatvorili mudrosti, riječi, svjetlosti, Zakonu. Posljedak bijaše razaranje Hrama, starozavjetnog. Ista će sudbina zadesiti Isusa. Isus je istinska i iskonska ikona Boga živoga. Osoba, lik, djelo i sudbina Isusa Krista jednom zauvijek stapaju se u Božju bit i Božju sudbinu u ovom svijetu. “U početku bijaše Riječ”: ljudski je život oblikovan i vođen jednom nevidljivom i neshvatljivom nutarnjom dinamikom i smislom. Riječ daje čovjeku nutarnji sadržaj. Jedino što nas od drugih živih bića razlikuje jest upravo govor.
Ivanov Uvodnik u Evanđelje najdublje su riječi koje su bilo kad napisane jer govore o najdubljoj i bitnoj stvari koja se ikada dogodila: Bog je postao čovjek. To se dogodilo na Božić.
Zapravo, dogodilo se devet mjeseci ranije kada je Isus začet u Marijinoj utrobi za Navještenja. To je bio on; iako je, kao i sve bebe, bio nevidljiv dok se nije rodio. Ono što je tvoja majka nosila devet mjeseci u svojoj utrobi – to nije bila stvar; to si bio ti. To nije bio netko drugi. To nije bila tvoja majka. To nije bio majmun ili nešto drugo. To si bio ti. Ali nitko te nije vidio dok se nisi rodio, pa slavimo tvoj rođendan devet mjeseci nakon što si začet u majčinoj utrobi.
Ono što se dogodilo u Marijinoj utrobi, a zatim u štali u Betlehemu, dogodilo se samo jednom. Riječ je postala tijelo. Božanska Riječ, božanski Sin, druga osoba vječnog Trojstva, uzeo je ljudsko tijelo i ljudsku dušu. “Tijelo” ne znači samo tijelo; znači cijelu našu ljudsku narav: dušu i tijelo koji su morali rasti zajedno. Njegova ljudska duša morala je rasti baš kao i njegovo ljudsko tijelo. Isus nije izašao iz Marijine utrobe govoreći savršenim hebrejskim! A tijelo koje je dobio bilo je smrtno; mogao je umrijeti, i umro je, na križu.
Sveti Ivan definira Utjelovljenje ovako: „Riječ je tijelom postala.“ Staviti riječ „postala“ između Riječi i tijela, između božanske Božje Riječi i smrtne ljudske prirode, izjednačiti Boga i čovjeka, bila je najveća jednadžba koja je ikada napisana. U jednom smislu to je bilo poput Einsteinove jednadžbe između energije i materije. Ono je bila temeljna jednadžba fizičkog svijeta; a Krist, jednadžba Riječi i tijela, božanstva i čovještva, temeljna je jednadžba duhovnog svijeta. Prije reforme liturgije u Vjerovanju, na riječi „I Riječ je tijelom postala“- pisalo je crvenim slovima – „Ovdje se poklekne!“ Danas se to čini samo na Blagovijest i na sami dan Božića.
Riječi današnjeg Evanđelja toliko su važne da su se nekada čitale nakon svake mise u staroj latinskoj liturgiji. Nijedan drugi odlomak u Svetom pismu, osim riječi „Ovo je moje tijelo“ i riječi Očenaša, nije se ponavljao na svakoj misi. To je božićni dar nama: Bog nam je dao samoga sebe. A kako otvaramo taj dar? Otvarajući mu svoje duše vjerom i otvarajući mu svoja usta u euharistiji.
To je, naravno, doista nevjerojatno. Nevjerojatno je da je Bog postao čovjekom, a dvostruko je nevjerojatno da je ovaj Bogočovjek postao naša hrana, skrivajući se iza prilika kruha i vina. Bog je zaista nevjerojatan.
Zašto u to vjerujemo? Jer je On tako rekao: „Ovo je moje tijelo.“ „Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi“ (Iv 6,53). Crkva uči samo ono što je sam Krist učio i čini ono što je činio i zapovjedio svojim učenicima da čine.
Misa je produžetak Utjelovljenja. Na oltaru prinosimo istu žrtvu Ocu za spasenje svijeta kao što je Krist prinio na oltaru križa: samoga sebe. Zato idemo na misu. To je ono što tamo radimo.
Ako ponekad čujete nekoga kako kaže: „Više ne idem na misu; jednostavno od nje ne dobivam ništa“, znajte da razgovarate s prvoklasnom neznalicom. To je kao da kažete: „Više ne osjećam ništa kad jedem, pa sam prestao jesti. Kršćani smo jer vjerujemo u ovo Evanđelje. Katolici smo jer vjerujemo u ovo Evanđelje. Praktični smo katolici, katolici koji pohađaju misu, jer vjerujemo u ovo Evanđelje. To je to. To je on.
Veliki Bonhoeffer, mučenik minuloga stoljeća, piše iz tamnice: “Naše kršćansko postojanje sastojat će se danas od molitve i djelovanja pravednika među ljudima. Iz te molitve i tog djelovanja mora se ponovno roditi svaki oblik kršćanskog mišljenja, govora i organiziranja… Nije na nama da proreknemo dan – ali taj dan će doći – kad će ljudi biti ponovno pozvani da Božju riječ tako izgovore da ona mogne promijeniti i obnoviti svijet. Bit će to nov govor, možda posve nereligiozan, ali osloboditeljski i otkupiteljski, poput Isusova govora, nad kojim su se ljudi preneražavali, a ipak su od njega bili pobijeđeni. Bit će to govor nove pravednosti i istine, govor koji naviješta Božji mir među ljudima i približavanje Božjeg kraljevstva… Sve dotle će kršćani živjeti u tišini i skrovitosti; no, bit će pojedinaca koji mole i čine pravdu čekajući Božji kairos. O kad bi i ti pripadao njima i kad bi se o tebi jednom reklo: ‘a pravednička je staza kao svjetlo svanuća, koja je sve jasnija do potpunog dana'(Izr 4,18)” (Otpor i predanje 139sl).
U svojim riječima, molitvama, vapajima moramo podariti glas i riječ svim bezbrojnim žrtvama besmislena ratovanja, i svih ratova. Svim zaboravljenima, žrtvama nečovječne i protubožne sile, jer je i sam Isus postao žrtvom te sile. “U svijetu ćete imati strah. Ali, ne bojte se. Ja sam pobijedio strah” (Iv 16,33) reći će Isus svojima na rastanku.
Što nam, dakle, danas treba? Prihvatiti i zavoljeti Isusa. Ne kao prošlu veličinu, već kao trajnu prisutnost, a to je on uskrsnućem od mrtvih. “U dubini svoje egzistencije čovjek osjeća što ovaj jedinstveni konkretni čovjek, koji se nije jednostavno utopio u bezdanu anonimnost samoga Boga, ima reći svakome pojedinom od nas. Trebamo mu dopustiti da nam on zbilja kaže ono što čovjek inače ne bi znao o svom životu. Pred Isusom se pruža čovjeku sinteza neodvojiva kova između stalno važećih normi te Isusa kao jedincatog uzora. Ta sinteza temelj je nasljedovanja koje je veće od prihvaćanja nekakva uzora. Čovjek Isusa ne oponaša niti ga se degradira na obični uzorak za načela… U toj ljubavi Isus postaje konkretna Apsolutnost… Da, samo se onda čovjek upušta uistinu u prijateljski odnos s Isusom kad mu se padne oko vrata te kad se u dubini vlastite egzistencije realizira, da je takvo nešto, naime pasti mu oko vrata i zagrliti ga, i danas moguće” (K.Rahner, Što znači ljubiti Isusa, 27).
Dakle, iz osobne pogođenosti i zahvaćenosti, molitve i kontemplacije, kako nam veli cjelokupna predaja Crkve, a svjedoče toliki mučenici i mistici, moguće je oblikovati svoj život. Moguće je tada otkriti Isusa u najmanjemu i najprezrenijem čovjeku. Moguće je oblikovati svoje dane i vrijeme, ruku pod ruku s ovim Jednim. Iskustvo je uvijek jače od bilo kakva argumenta. Tako će nam vjera postati ključem za bogatiji život, život razumijevanja, povezanosti, sigurnosti, predanja, radosti, sreće. Ako takvoj vjeri pripada budućnost, onda treba već danas, na pragu godine, započeti.
