Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 1,1-18
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.
A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.
I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.
Ivan svjedoči za njega. Viče:»To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!« Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.
Hodočasnici koji pohode Rim redovito posjete i katakombe. Uz jednu od glavnih prilaznih cesta starom Rimu, Via Appia Antica, proteže se čitav podzemni grad mrtvih – katakombe. Dugačke su ukupno dobrih 15 kilometara, ponekad duboke po tri kata, rani su kršćani ondje pokapali svoje mrtve u meku stijenu te također tražili utočište u vremenima progona. Slavili su ondje euharistiju na grobovima mučenika. Najranije Kristove slike za koje znamo također su sačuvane u tome grobnom gradu. Dva se lika posebno ističu. Nekoliko zidnih slika prikazuje osunčani, proljetni krajolik, u kojem sjedi mladić s lirom u ruci, okružen životinjama. To je drevni lik Orfeja, mitskog pjevača, koji je imao tako divan glas da ne samo da je očarao ljude i bogove, već bi i drveće zaplesalo, a stijene zaplakale kada bi on počeo pjevati. Ženu mu je Euridiku ujela zmija i preminula je. Sišao je u Podzemlje, umilostivio svojom svirkom bogove da mu je vrate u život. Dobit će je natrag, ali pod jednim uvjetom. Kad se bude vraćao u ovaj svijet, ne smije se okrenuti ni pogledati svoju ljubljenu Euridiku. Nije izdržao a da je ne pogleda i u tome trenutku ona je zauvijek iščezla iz njegova pogleda. Prvi su kršćani u njemu prepoznali nešto kao predsliku Spasitelja koji svojim blagim glasom smiruje životinje, tj. neshvatljive, mračne i opasne stvari, omekšava sve što je teško i razveseljuje stvorenje.
Postoji još jedna slika, i ona također koja dolazi iz svijeta grčke misli. Može se naći na sarkofazima. Oni su bili mjesto za najstarije kršćanske skulpture i obično prikazuju pastire, ljude koji se mole – i Krista kao filozofa, odjevena u tuniku i držeći svitak u ruci, baš kao što su Sokrat ili Platon često prikazivani u pretkršćanskoj antici. Naš filozof, kao da su htjeli reći vjernici, naš filozof, naša mudrost je Krist, jer on do srži zna tajnu života i smrti.
To sučeljavanje Orfeja i Sokrata ili Platona, pjesnika i učitelja mudrosti kao dvostrukog simbola za Krista iz katakombi, zrcali se, čini mi se, u stanovitom smislu, u božićnim evanđeljima. Na božićnoj misi slušali smo izvještaj o Isusovu rođenju i djetinjstvu iz Evanđelja po Luki, taj niz slika između sna i jave – mladi bračni koji traži utočište, rođenje djeteta u štalici među životinjama, pastiri u polju sa svojim stadima stado, poruka anđela pastirima, nebeska vojska anđela, koja se raduje što je Bogu toliko stalo do njih. Potom pak slijedi u dnevnoj misi prvih 18 redaka-stihova iz Evanđelja po Ivanu koje i danas na ovu Drugu nedjelju po Božiću, slušamo. Riječi koje dolaze iz nebeskih visina te koje je nemoguće dokučiti u komentarima već dvije tisuće godina.
Za ovog Ivana, spekulativnog, mističnog teologa, ništa nije dovoljno snažno u pokušaju da kaže što Božić znači: zato on svoje Evanđelje započinje istim riječima kojima počinje i Sveta knjiga Židova, a potom i kršćana u cjelini. Počinje riječju Bereschith, en arche, u početku – a zatim dolazi prvi prasak: U početku bijaše Logos. Obično prevodimo: U početku bijaše Riječ – ali to zapravo malo kaže. Taj je “Logos” već u šestom stoljeću prije Krista postao temeljna riječ zapadne filozofije zahvaljujući predsokratovcu Heraklitu, ali je u isto vrijeme postao gotovo neprevodiv: Logos znači “smisao”, “izvorni razlog”, “poredak”, “kohezija”, “različitost u jedinstvu”. Pa i kad sve to uzmemo zajedno, ne bi bilo dovoljno. Što Ivan želi reći: Na početku svega stvarnog nema nikakve zbrke, nema kaosa, nego je sve uređeno, sastavljeno, jedno se s drugim slaže i može se shvatiti, jer ne bilo što, nego sam Bog, njegova prava dubina, početak je svega. I zato ima života i svjetlosti na ovome svijetu, svjetlosti koju ništa ne može prekriti ni ugasiti i zato svijetli i prosvjetljuje svakog čovjeka.
Veličanstveni himnički uvodnik u Ivanovo Evanđelje, upravo kao što su veličanstveni i portali na velikim crkvama, prvostolnicama. Čovjek treba unići u zdanje, u tajnu Osobe, tajnu Isusa Krista kroz velebna, veličanstvena vrata i dveri te se potom diviti zdanju – Hramu, osobi u kojoj je sama Božja Slava.
Ovo smo Evanđelje čuli na sami Božić, u dnevnoj svetoj Misi. Nema tu više ni Betlehema, ni štale ni životinja, ni pastira ni anđela, sve je zavijeno u neobičan, misterijski rječnik, u veličinu tajne samoga Boga. Nema tu govora o Djetetu ni Majci, nema onoga što Božić čini Božićem, nego je ovo uzvišeni, teološko-filozofski rječnik kojim se želi osvijetliti Isusova osoba, iznutra i izvana. Najmoćnije zapisano svjedočanstvo o Bogu u povijesti.
I ovdje je govor o svjetlu koje svijetli u tami – kao u betlehemskoj noći. Govori se o Božjoj slavi koju možemo promatrati u tajni utjelovljene Riječi kao milost nad milostima. Dade se tu naslutiti i betlehemska spilja jer se govori o dolasku k svojima koji ga ne primiše, jer ne bijaše za njega mjesta u gradu ni svratištu.
Kad se dobro promotri, ne govori ovaj Proslov ni o čemu drugome nego o dolasku Boga među nas, samo iz druge perspektive, s drugoga zrenika. Dok Luka i Matej u svojim spisima pripovijedaju Isusove zemaljske početke i zemaljsku povijest, te otvaraju kroz tu povijest pristup u Isusovu osobu te Božje djelo u njemu, dotle Ivan – s nebeskih, orlovskih visina – promatra tajnu Boga od vječnosti. Orao i jest simbol toga evanđelista. Taj se Bog utjelovljuje u vremenu, uzima obličje običnoga čovjeka, u Isusovoj osobi.
Matej i Luka nabrajaju nam imena iz Isusova rodoslovlja koje jednom seže do Abrahama a u Luke do Adama i samoga Boga. Ovdje imamo u Ivana Isusovo rodoslovlje iz same vječnosti. Bog je ishodište Logosa, Riječi, Isusa Krista.
Ovaj Proslov sadrži bitne riječi, zapravo sadržaj cjelokupnoga Božića i vremena oko Božića: „I Riječ je tijelom postala i prebivala, nastanila se među nama“. Na Božić ne slavimo rođendan bilo koga čovjeka, bilo koje ljudske veličine, a bilo ih je kroz povijest velik broj. Ne slavimo ni tajnu djetinjstva, tajnu malene djece koja nas zadivljuju, kojima se divimo, njihovoj čistoći, nevinosti, otvorenosti, svim mogućnostima koje su u njima pohranjene, u kolijevku položene.
Pa i to nepotrošeno i nevino jednom će ocvasti, nestati, postat će plijenom smrti. “Riječ je tijelom postala” – ovo je Dijete Božji Sin. To nam govore riječi Ivanova Proslova. Bog je među nama, stupio u zajedništvo ljudske sudbine. Povezao se sudbinski s čovjekom, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, i ostao čovjek.
To je poruka Božića, temeljna misao kršćanstva. Vječni je SMISAO među nama, postao jedan od nas da ga možemo doticati, gledati. Ono što ovdje Ivan naziva Logos, ‘Riječ’ dade se prevesti i s riječju ‘Smisao’. I Smisao je postao čovjekom. Taj pak Smisao nije puka ideja, nego nama okrenuto Božje lice. Smisao postaje čovjekom u Isusu Kristu, postaje Sinom živoga Boga.
Mnogi će reći: Odveć lijepo i bajno, da bi bilo stvarno. Ovaj Smisao upustio se u borbu protiv besmisla života i povijesti. Protiv svih kojima je život apsurd i uzaludni Sizifov posao. Bog nije neko daleko biće, nepristupačna misao ili ideja, nego je taj Bog postao u Isusu jednim od nas. Krajnje blizak. Ima za nas vremena. Ako pak nema Boga, kako tvrde ateisti, onda nema ni svjetla, onda je zemlja krvlju uprljana i mjesto tragedije.
“K svojima dođe – njegovi ga ne primiše”. Često nam je naš prkos draži od Božje ljubavi i dobrote, odveć ponosni smo da bismo nešto primili iz tuđe ruke. Zatvaramo se u sebe. Naša nas oholost priječi prihvatiti Boga, naša oholost stavlja zasune na vrata pred Bogom i čovjekom. Nalik Herodu i njegovoj jeruzalemskoj družini koja se ne želi zaputiti prema Betlehemu. Bog dolazi potražiti svoje, a njegovi ga odbijaju, odbacuju. Biti Božja svojina – to je ljudski rod. Kad bismo ga primili, morali bismo se promijeniti.
Dolazi kao nemoćno dijete, ne kao moć, vlast, kao mudrost, da nas porazi, nego kao dijete da nas obdari ljubavlju. Želi ne našu kapitulaciju nego našu uzvraćenu ljubav. Dogodi li se to, doživjet ćemo njegovu slavu i moć na samima sebi. “Vidjesmo Slavu njegovu” – slušali smo u završetku Proslova.
Slavu su vidjeli pastiri koji su se vratili od Novorođenoga svojim stadima, slavu su vidjeli mudraci s Istoka koji su došli pokloniti se Isusu. Slavu su njegovu vidjeli učenici koji su s njime boravili, s njime sve dijelili, a on im otvarao srca i oči za svoju osobu. Objavi Isus svoju slavu za svadbe u Kani Galilejskoj i učenici povjerovaše u Njega!
Tko vjeruje, taj vidi. Jesmo li vidjeli, progledali? Ili smo možda ostali slijepi. Dobro je vidio sveti Franjo kad je upriličio prve jaslice u Grecciu 1223., te kad je dijete zaživjelo na njegovim rukama. Tim je htio dati svima znak: Započeti ondje gdje je započeo i Isus svoj život. U siromaštvu, izvan grada, u ostavljenosti, na krajnjoj periferiji. Upravo slavimo osamstotu obljetnicu toga događaja. Prvih jaslica!
Sveti je Franjo htio napraviti mjesto Gospodinu u svome srcu. Želi iskustvo staje, siromaštvo jasala. Nebo kao krov nad glavom, a tvrdu zemlju kao tlo pod nogama. Biti jedno sa stvorenjem i svojim Bogom. Imao je u svome životu mjesta za Isusa i zato je postao i ostao do danas velik, nenadmašiv. Takvi su svi koji prime Gospodina Isusa u svoj život.
