Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 17,5-10
Apostoli rekoše Gospodinu: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.«
»Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ’Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ’Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«
Prvo nam čitanje nudi Božji odgovor na problem zla u svijetu. Zašto Bog dopušta da se loše stvari događaju dobrim ljudima, a naizgled dobre stvari lošim ljudima? Zašto ne intervenira i ne dovede u red stvari u ovom pokvarenom svijetu? Odgovor, od samog Boga, jasno zapisan za našu pouku, sadržan je u dvije riječi: strpi se, čekaj i vjeruj.
Dakle, prvi odgovor je: Pričekajte i strpite se. Priča će se odvijati. „Istina će izaći na vidjelo.“ Postat će očita. Jaz između privida i stvarnosti na kraju će nestati. Budite strpljivi. Ali za to je potrebna vjera. Tjelesne oči vide krv na križu, ali oči vjere vide naše spasenje na istome križu. Oči tijela vide kršćane u Koloseumu kako ih trgaju lavovi, ali oči vjere vide ih kako su za nebeskim Kristovim stolom.
Ako vjerujemo Božjoj Riječi, ako imamo vjeru i povjerenje, onda ćemo biti poslušni. Vjera uvijek stvara dobra djela, djela ljubavi; vjera i djela su jedno, ili dvije dimenzije jedne stvari, jedne vrste života. A rezultat tog dvodijelnog života vjere u ovom svijetu bit će blaženo gledanje u budućem. Prvo vjera, zatim djela, zatim gledanje; prvo vjera, potom ljubav a onda radost; prvo vjera, pa pravednost, zatim nagrada.
Pavlov savjet Timoteju jest da svoje svećeničko ređenje – „polaganje mojih ruku“ – raspiri, rasplamsa. Poput Isusa, koji kaže: „Došao sam baciti oganj na zemlju i kako bih volio da već gori!“ (Lk 12,49). Poručuje da se nikada ne „stidi“ Krista ili Evanđelja, ili vjere. Vjera se naziva „bogatim povjerenjem“, poput pologa u banci. Prikuplja kamate kako bi se polog povećavao.
Isusove riječi znaju zazvučati teško i oporo. Poglavito u Lukinu Evanđelju na njegovu proputovanju u Jeruzalem, mjesto gdje ga očekuje sramotno smaknuće, smrt na križu. Učenici su se priključili Gospodinu s velikim osobnim očekivanjima, napose nakon onih prvih većih uspjeha u navještajima i s čudesima u Galileji. Nisu ni znali za zahtjevnost Isusova puta. Sad se nalaze na putu u Jeruzalem, u kome Gospodin ne će učiniti nijedno čudo, nad kim će proplakati, gdje će biti sve u znaku konačnog obračuna, raspri, prijepora, kontroverznih pitanja.
Oni još uvijek ne slute niti mogu dovidjeti dosege svoga hoda za Isusom. Osjećaju otpore Židova, doživjeli su kako je Isus požnjeo neuspjehe, i što se može očekivati u židovskoj prijestolnici, u Hramu, a poglavito što očekivati od sraza Isusova nauka sa svjetskom uljudbom, grčko-rimskom, helenističkom? Ružičaste slike, zamamna predviđanja? Ni u kom slučaju! Prije bi se dalo govoriti o pesimizmu, tihoj rezignaciji, uzmaku. Otpadu i povlačenju s toga napornog puta koji vodi u neizvjesno sutra.
Stoga zamolba za umnoženjem, učvršćenjem vjere. Posustali na putu. Nisu svjesni u što ih to Učitelj vodi, što ih očekuje. Vjera se može samo izmoliti. Filozofiju je moguće izmudrovati, jednako i ideologiju, utopija se dade izmaštati u znanstvenoj fantastici. Ali, vjera je dar! Osobno su u kušnji, i ne znaju kako je nadvladati.
Što drži ove dvije Isusove izreke koje čusmo zajedno? Zašto ih je Luka stavio jednu pored druge? Zato što u prvoj apostoli precjenjuju svoju vjeru, a u drugoj precjenjuju svoja dobra djela.
Pogledajmo prvu. Njihov zahtjev Isusu da im poveća vjeru čini se da podrazumijeva i veliku poniznost i veliku vjeru: poniznost jer nisu zadovoljni količinom vjere koju imaju, i vjeru jer ga traže za dar vjere, što implicira da je on Bog, jer nijedno ljudsko biće ne može dati dar vjere drugomu.
No Isusov odgovor ih prizemljuje. Kaže da je njihova vjera manja od zrna gorušice, koje je najmanje od svih sjemenki. Kad bi imali i toliko vjere, mogli bi činiti čuda: mogli bi pomicati brda ili barem drveće.
Isus stalno prizemljuje svoje apostole. To je zato što im daje ono što im treba, a ne ono što žele ili što očekuju. Uvijek nas potiče da vidimo ono što prije nismo vidjeli. Zato ga trebamo – ne da nam kaže gdje smo u pravu, već da nam kaže gdje griješimo. Već znamo gdje smo u pravu, ali ne znamo gdje griješimo.
Zatim im ispriča drugu prispodobu, o njihovim dobrim djelima. Čini se da su prilično dobri u tom području, ostavili su sve da bi ga slijedili i obećavajući da će biti vjerni do kraja, do smrti ako je potrebno. I mislili su da imaju hrabrosti i vjernosti ispuniti to obećanje, što nisu učinili, jer kada je došla kušnja, svi su pobjegli nakon što je Isus uhićen. Petar je tri puta zanijekao da ga poznaje; Ivan je bio jedini koji je ostao s Marijom pod njegovim križem.
Prorok Izaija je napisao da su „sva naša pravedna djela kao haljine okaljane“ (Iz 64,5). Isus kaže nešto slično šokantno u svojoj prispodobi o vjernom slugi koji sluša naredbe svog gospodara da mu služi: da je on samo „beskorisni sluga“. Nekoristan je jer ne donosi svom gospodaru nikakvu dobit; nije učinio ništa više nego što je bio plaćen i što je bio pod ugovorom. Dobro je učinio minimalno, ali je učinio samo minimum minimuma. Nije išao dalje od onoga što mu je bila dužnost.
To je ono što svi svetci govore o vlastitoj pravednosti: da je to puno manje od njihove dužnosti, manje od onoga što Bog zaslužuje; oni sebe ne vide kao svetce kojima je potrebna hvala, već kao grješnike kojima je potreban oprost.
Jesu li svetci u krivu? Ili svi sveci pretjeruju? Pretjeruje li Isus? Mislite li da ste bolji nego što Isus misli da jeste? Ako ne, onda ne tražite od Boga pravdu – tražite od njega milost. Nemojte tražiti svoje pravedne nagrade: bit će premalene da biste ih vidjeli. Stojte na Kristovoj pravednosti, a ne na svojoj, na sudu.
Naša platforma, naša molba, naša jedina nada je Božje milosrđe. Ili, Izaijinim riječima, naša je pravednost uprljana haljina. Naša vjera je manja od zrna gorušice. Ali Božje milosrđe u Kristu je veće od svih grijeha na svijetu.
Počne li se čovjek vrtjeti u vlastitom krugu, zapetljat će se u nerazmrsivo klupko ili čvor koji je nemoguće razvezati. Prispodobom o dudu (što je tipična orijentalna metaforika pretjerivanja) koji se čupa i premješta u more Gospodin želi reći: Potrebno je imati vjeru koja se održava i onda kad je ljudski govoreći nemoguće, bezizlazno. Ukloniti s puta sve zaprjeke, prihvatiti jednostavno Isusovu riječ kao vlastito mjerilo, hvatište i uporište, kao odgovor na upitnike, kao Božji jasni govor.
Vjerovati, to će reći: Priznati da Isus uvijek ima pravo, što god on činio, govorio, makar nam to bilo tuđe, odbojno, mimo naših očekivanja. Pa i kad nas prividno ponižava, odbija. Ne praviti sebe sudcem nad Božjom riječju ili Isusovim odn. Božjim ponašanjem, već dopustiti da me Božja riječ prožme, prosudi i na kraju da mi presudi. Riječ kao naš sudac.
Na ustrajnost u vjeri opominje i Apostol Timoteja. Treba podignuti glavu, ne stidjeti se Gospodina, čuvati poklad vjere, unatoč neprijateljskom svijetu. Makar vjera bila sablazan i ludost, makar čovjek bio u unakrsnoj paljbi u svijetu, makar se činilo da je kršćanstvo nemoćno i obilježeno promašajima. Upravo se u toj nemoći očituje Božja moć, snaga, milost. Govorit će o tome na drugim mjestima u svojim pismima isti sveti Pavao. Istina, pogotovo istine vjere nisu nikakva proizvoljnost, s kojom se dade ovako ili onako loptati ili kockati u svijetu. Ona iziskuje cjelovita čovjeka, stamena, čvrsta, postojana, neuzdrmljiva. Do kraja obraćena.
Razlika između svijeta i Biblije dade se opisati ovako. Svijet je svim svojim silama zainteresiran za rast, napredak, procvat, evoluciju, unapređivanje životnih odnosa i uvjeta. A Biblija traži samo jedno: Obraćenje! Odvraćanje od privida, pričina, i ona nas od svoje prve do posljednje stranice suočava s dvojstvom: život ili smrt, spasenje ili propast, blaženstvo ili izgubljenost, vjera ili nevjera, a sve oličeno u slikama Kajina i Abela, Sare i Hagare, Ezava i Jakova, Šaula i Davida, starijeg i mlađeg sina, lijevog i desnog razbojnika, tako da na kraju moramo zaključiti kako nas Božja riječ daleko bolje poznaje nego bismo mi mogli i slutiti ili poznavati sami sebe.
Život je do te mjere kratak da je gotovo svakodnevno pod velikim upitnikom ono o čemu on ovisi, i čovjek se mora odlučiti. Pa i kad čovjek u životu učini sve ono što je morao učiniti, učinio je to zbog vlastite sreće i spasenja. Bog mu se ponudio, i on je samo odgovorio na ponudu u obliku vjerna služenja.
Kako doći do toga stupnja, kad danas nije više problem da nam Gospodin umnoži vjeru, već je pitanje, imamo li još uopće vjere. Nije li stanje sve teže, Europa danomice sve manje kršćanska, vjera u svijesti sve siromašnija? Vjera kao da je ishlapjela, bez sadržaja, bez životnog izričaja.
Međutim, problem nije u vjeri i vjerovanju, nego u našem poimanju vjere, gdje bi ona morala biti jamcem naših dostignuća, standarda, a ne vlastite ukorijenjenosti u Bogu i njegovoj riječi. Ta ukorijenjenost u Isusovoj riječi i hodom za njim svršava za sve u tajni križa i Golgote, u totalnom ‘bankrotu’, fijasku, mjerimo li to ljudskim mjerilima.
Isus nam zorno zbori kako treba staviti naglavačke sva vlastita poimanja o životu. Treba prigrliti i usvojiti evanđeosku ili nebesku računicu i matematiku, u kojoj su gubitnici dobitnici, poniženje čast, šteta prednost, gdje su ogovarači i klevetnici naši dobrotvori i braća, a naš komfor ono što pripada siromasima.
Naučiti tu računicu znači naučiti mudrost vjere i Isusa Krista. Mudrost je to svetih i svetaca, a što može kršćanstvo i što mogu kršćani, ako im nije stalo do svetosti? Kršćanska alternativa nije prilagodba svijetu ili bijeg u vlastiti ghetto, nego misije: Jasni Isusov nalog da osvojimo svijet za Boga.
Stoga je obraćenje vlastita odluka za život prema Iskonu kao cilju, izbor je to puta koji vodi prema cilju, a najveća opasnost tomu jest neodlučnost, život u sivilu sumraka, život na Zemlji na kojoj nema mjesta za Nebo, život u kome je nutarnji čovjek ubijen, gdje se živi samo za pune žitnice i obilan stol (usp. Lk 12,16-20).
U Isusu Kristu započinje Bog iznova svoj hod s čovjekom i pruža svakomu mogućnost biti novi. Ma koliko se svijet trudio, ipak to novo nije moglo biti uklonjeno iz njegove sredine. Božansko milosrđe i čovjekoljublje zasjali su do te mjere na Kristovu licu, sposobni da skinu s nas koprenu neznanja, koja je zastirala Boga u ljudskim očima.
Dokle god se čovjek ne suoči s Kristom raspetim, misli da mu je moguće živjeti u starom poretku. U sučeljavanju s Raspetim omogućeno mu je biti novi čovjek, vjernik, ‘preobražavajući se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, Duha” (2Kor 3,18).
