Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 10, 1-9
Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.«
»Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje.’«
Živimo od drugih. Došli smo u kuću koja pripada našim roditeljima, posjedovali smo očevo imanje, jeli smo njihovu hranu, oblačili se u odijelo i haljine koje su nam oni kupili. Ušli smo u svijet koji nije naš, učili smo jezik svojih roditelja i svoga naroda, naslijedili smo kulturu svoga naroda, u školi smo naučili ono što su drugi izumili, načinili i nama predali.
Drugi su se trudili da izmisle kako se prave čarape, haljine, hlače, kako se stvaraju košulje, češljevi, aparati za brijanje, zdjele, hrana i sve što nam je potrebno, a mi smo u to ušli i živimo kao da sve to nama pripada i kao da smo sve to sami sebi dali.
Dišemo zrak koji nismo mi nabavili, dišemo i izdišemo plućima koja nismo sami sebi kupili, gledamo očima koje su nam darovane, imamo ime i prezime koje su nam dali roditelji, ulazimo u crkvu koju nismo mi gradili, dobivamo oproštenje grijeha u ispovijedi koju nismo mi izmislili, pričešćujemo se Kristovim tijelom a da to nismo sami sebi donijeli.
Idemo cestama koje su drugi u znoju svoga lica gradili, sjedamo u vozila koja su drugi izumili i stvorili, živimo u gradovima koje su nam drugi dali u baštinu. Svaki čovjek je karika u velikom lancu čovječanstva. Primamo od prijašnjih naraštaja i na nama je da predamo dalje upotpunjujući i usavršavajući ono što smo primili.
U školi učimo ono što su drugi izumili, a generacije iza nas će učiti ono što smo mi nova otkrili. Kao karika u tom lancu možemo načiniti dobro od onoga što smo primili, a možemo razoriti djelo drugih. Živjeti mirno i spokojno na baštini koju su nam drugi darovali može se ako smo njima zahvalni, ako blagoslivljamo njihove kosti na našem tlu, ako zahvalno prihvaćamo kulturu, vjeru, znanost, jezik, kuće, ceste, sela i gradove koje su oni načinili.
Jer ne samo da živimo na kulturnoj, religioznoj, znanstvenoj i materijalnoj baštini koju su nam drugi namrli, nego živimo i u njihovu okruženju. Naši pokojnici nisu daleko, nego su tu blizu nas. Oni nas motre, kao što mi motrimo djecu koja su nekako izvan ovog svijeta, a opet u ovom svijetu, dok borave devet mjeseci u utrobi majke.
Stoga svaki naš pozitivan i dobar potez u životu izaziva radost i pljesak naših prijašnjih generacija, te njihovu suradnju na daljnjoj izgradnji svoje zemlje. Ali svako razaranje, odustajanje od njihove baštine, nepoznavanje onoga za što su oni davali i krv i znoj, svaka zloća, stid pred onim što su nam oni darovali jest ne samo nezahvalnost, nego i zloća koja nas same razara, kojom izazivamo na neki način srdžbu prijašnjih generacija, u kojoj ne dobivamo pljesak nego zvižduk, u kojoj gubimo suradnju prijašnjih generacija.
Zato je važno proučavati svoju povijest. Ali još više, važno je biti ponosan na ono što jesmo. Bog nas je darovao ovoj zemlji, Bog je dao da mi budemo karika u svome hrvatskom narodu, u kršćanskoj vjeri, u zapadnoj kulturi, u svom hrvatskom jeziku, u umjetnosti i na ovom prostoru.
Kad to prihvaćamo sa zahvalnošću i radošću, spremno radeći na daljnjoj izgradnji i blagoslivljajući naraštaje prije nas, tada postajemo ne samo sretni i plemeniti ljudi, nego imamo i savez s Bogom, ali i zagovor i zaštitu pokoljenja prije nas.
Ćiril i Metod dali su našem narodu pismenost, ali pomogli i razvoj vjere. Zato ih je Crkva proglasila zaštitnicima slavenskih naroda. Zbog djelovanja Ćirila i Metoda i njihovih učenika naš narod je imao specifično mjesto na Zapadu i u Crkvi, bio osobit narod s nekim svojim privilegijima i slobodama.
Naša se kultura mogla, osim u skladu s europskom, razvijati i samostalno. Da bi se to dalje moglo još svestranije, potrebno je odati priznanje sv. Ćirilu i Metodu, njihovim učenicima i svim onim velikanima koji su nastavili njihovo djelo te nas doveli do ovoga u čemu sada živimo, do slobode koju sada imamo i do nove mogućnosti stvaralaštva.
Ćiril i Metod su svetci, a to znači ljudi koji su komunicirali s Bogom, bili s njime u savezu i zato bili, makar grčkoga podrijetla, sposobni gotovo svim slavenskim narodima donijeti ne samo vjeru nego i kulturu.
Duhovna obnova nas upravo želi dovesti do toga da shvatimo da veliki postajemo onog časa kada upoznamo, priznamo, zavolimo i dalje razvijamo genij svoga vlastitog naroda, kad zavolimo svoj jezik, kulturu, vjeru, nacionalni bitak. Tek tada postajemo slobodni i stvaralački te sposobni i drugima donositi od originalnosti svoje kulture, te tako doprinositi bogatstvu svih.
Neka nas u našem daljnjem hodu prati molitva, zaštita i zagovor svetih Ćirila i Metoda.
SLAVENSKA BRAĆA ĆIRIL I METOD
Braća Ćiril (pravo ime Konstantin, ime Ćiril uzeo je nakon zaređenja) i Metod, obojica su rođena u Solunu. Poznati su i kao Sveta braća i slavenski apostoli. Njihov otac Lav bio je visoki bizantski vojni zapovjednik (drungar). Najraniju mladost proveli su u Solunu koji je u to vrijeme posve okružen Slavenima. Metod postaje upravitelj jedne arhontije u istočnoj Makedoniji, dok je Ćiril, odgojen na carskom dvoru, nakon završenih filozofskih i teoloških studija postavljen za bibliotekara Hagije Sofije (Crkve Svete Sofije) u Carigradu i učitelja filozofije na Carigradskoj visokoj školi.
Godine 851. Ćiril je član bizantskog poslanstva arapskom kalifu u Samari, a 856. u doba političkih i crkvenih trzavica Metod napušta svoj položaj arhonta i povlači se u samostan na Olimpu u Maloj Aziji. Malo kasnije za njim dolazi i Ćiril. Ali po nalogu bizantskog cara Mihajla (g. 860.) oba brata odlaze kao misionari među tursko-tatarske Hazare u južnoj Rusiji.
Neposredno nakon povratka iz Rusije angažirani su za novu misiju kod Slavena. Naime, 862. poslanstvo moravskog kneza Rastislava zatražilo je od cara Mihajla biskupa i svećenike koji će propovijedati na slavenskom jeziku kršćansku vjeru. Zadatak je bio velik i delikatan. Na područjima prostrane Rastislavljeve države širili su kršćanstvo već od početka 9. stoljeća njemački svećenici iz regensburške i pasaunske dijeceze. Rastislav bojeći se njihova političkog utjecaja traži u Bizantu oslonac protiv cara Ludovika Njemačkog, ispod čije se vlasti ogorčenom borbom istrgao. Rastisavljeva koncepcija išla je za tim da samostalna moravska crkva s domaćim klerom i vlastitim liturgijskim jezikom postane brana svakom stranom utjecaju.
Bizant donekle udovoljava Rastislavljevoj želji i šalje mu braću Ćirila i Metoda. Braća su se za ovaj posao ozbiljno spremili – Ćiril je sastavio prvo slavensko pismo (glagoljica) i na jezik makedonskih Slavena iz okolice Soluna (koji su od djetinjstva dobro znali) preveli su najnužnije crkvene knjige. Na taj su način stvorili prvi slavenski književni jezik i postavili temelje slavenskoj književnosti.
Godine 863. braća kreću na put i stižu 864. knezu Rastislavu koji ih je gostoljubivo primio, ali uspjeh njihove misije, mnogobrojni učenici i narodne simpatije izazivaju reakciju njemačkog klera. Protiv slavenskih misionara počinje podmukla borba njemačkog svećenstva. Glavni argument protivnika slavenske liturgije bila je tzv. trojezična teorija prema kojoj postoje samo tri sveta jezika na kojima se mogu vršiti vjerski obredi: hebrejski, grčki i latinski.
Nakon trogodišnjeg boravka u Moravskoj braća polaze na put kako bi biskup zaredio Metoda i nove slavenske svećenike. Došavši u Panoniju neko vrijeme su se zadržali na dvoru kneza Kocelja kako bi ga upoznali sa svojim radom na slavenskoj crkvenoj knjizi. Stekavši i tu mnogo učenika polaze u Veneciju gdje su morali voditi oštru polemiku s tamošnjim ‘trojezičnjacima’. Odatle ne kreću za Carigrad, gdje je umoren car Mihajlo, a vlast preuzeo Vasilije Makedonski, već odlaze u Rim.
Papa Hadrijan vidi u slavenskim misionarima dobre pomagače u borbi protiv osiljenih i neposlušnih njemačkih nadbiskupa i njihova suverena te ih prima svečano. U Rimu se Ćiril razbolio i uskoro kao redovnik tu i umire (pokopaj je u Crkvi sv. Klementa, gdje je i danas sačuvan njegov grob). Hadrijan je odobrio slavensku službu, a Metoda poslao 869. knezu Kocelju, čak ga prilikom njegovog drugog boravka u Rimu posvetio za panonskog nadbiskupa. Time je zapadni Ilirik trebao biti izdvojen iz jurisdikcije salcburškog nadbiskupa i podvrgnut izravno Rimu.
Čim je Metod došao u Panoniju njemački svećenici napadaju ga kao heretika, a kada je stigao u Moravsku (gdje je Rastislava zbacio njegov sinovac, njitranski knez Slavopuk) njemački biskupi pozivaju Metoda na svoju sinodu, osuđuju ga i bacaju u tamnicu, gdje je ostao zatočen dvije i pol godine. Na Papin nalog 873. Metod je pušten iz tamnice, ali je slavenska liturgija zabranjena.
Kako je Metod ipak nastavio svoju djelatnost te se slavensko bogoslužje sve više širilo po Moravskoj podignuta je protiv njega optužnica u Rimu. Stoga je Metod 879. pozvan pred papu da se opravda. Papa Ivan VIII, nastojeći ne oštetiti rimske pozicije u Moravskoj potvrdio je slavensko bogoslužje bulom Industriae tuae iz g. 880. godine. Isto je učinio i g. 882. carigradski patrijarh Fotije koji se pomirio s papom.
Metod prevodi u Moravskoj Bibliju na slavenski jezik. Nakon njegove smrti u Moravskoj je zabranjena slavenska liturgija, a knez Svatopluk je prognao njegove učenike. Neki od njih prodani su u ropstvo dok su se neki uspjeli skloniti u Bugarsku, Makedoniju, Rašku i Primorsku Hrvatsku gdje su nastavili svoj rad. Prijevodom liturgijskih i biblijskih knjiga udarili su Ćiril i Metod temelje slavenskoj pismenosti. Apostolskim pismom Magnifici eventus pape Ivana XXIII. od 11. svibnja 1963. otvara se niz papinskih dokumenata koji spominju apostolat dvojice svetaca među slavenskim narodima. Spominjući se njihova dolaska u Veliku Moravsku, Ivan XXIII. naglašava važnost njihove misije za jedinstvo kršćana, s velikom željom i nastojanjem oko ponovnog sjedinjenja Katoličke crkve i istočnih kršćanskih crkava. Leonard Boyle pronašao je relikvije sv. Ćirila, izgubljene 1779., nakon sekularizacije bazilike Sv. Klementa u Rimu. Svećano su vraćene u nju 17. studenoga 1963., a česticu tih ostataka papa Pavao VI poslao je grčko-pravoslavnom metropolitu u Solun, rodni grad sv. Ćirila i Metodija.
Slavorum Apostoli (hrv. Slavenski Apostoli) je četvrta enciklika pape Ivana Pavla II. objavljena 2. lipnja 1985. godine povodom obljetnice evangelizacije sv. Ćirila i Metoda
Sveti Otac Ivan Pavao II. uputio je ovu encikliku biskupima i svećenicima, redovnicima, obiteljima, svim kršćanskim vjernicima povodom obljetnice evangelizacije svetih Ćirila i Metoda.
Enciklika je posvećena misijskom poslanju Crkve. Papa pokazuje važnost svetih Ćirila i Metoda na području širenja vjere, kulture i ekumenizma.
U tom dokumentu, papa Ivan Pavao II. predstavlja načine za prevladavanje podjele između naroda i između kršćanskih Crkava. Ocrtava viziju univerzalnosti Crkve, uključujući i različite kulturne tradicije, poštujući razlike: „Biti kršćanin u našem vremenu – znači biti tvorac zajedništva u Crkvi i društvu.” Isti Papa proglasio je njih dvojicu ‘zaštitnicima Europe’ koja treba disati s oba plućna krila, istočnim i zapadnim.
