Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 8,1-11
Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.
Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«
U ljudskoj logici razmišljanja na svaki grijeh slijedi ispaštanje, na svaku krivnju pokora, na svaki prijestup kazna. Međutim, hoće li kazna ikada moći nadoknaditi učinjeno zlo? I je li ona sposobna popraviti prijestupnika? Što bi bilo s rasipnim sinom da mu otac nije onako velikodušno oprostio? Što se događa ako se prijestupnik kazni smrtnom kaznom? Hoće li se time iskorijeniti zlo? A zapravo tko je pravedan i bez grijeha? Sam se Isus morao boriti za cijeloga svog djelovanja protiv podjele na crne i bijele, ovce i jarce, pravednike i grješnike, pobožnike i bezbožnike. Svatko je na svoj način dužnik, svatko mora poći u svoje srce i vidjeti ondje toliko ‘preljuba’ mislima, očima, djelom, te usmjeriti kamen namijenjen preljubnici svojim preljubničkim prsima i udarati se u vlastite prsi.
Pavao je prvi u povijesti Kristova djela otkrio, živio i opisao kršćansku svijest i protege kršćanske egzistencije, vidovitost vjere, zahvaćenost srca. Kristom zahvaćen proniče u svijet i stvari daleko dublje od svih drugih. Sve prelama kroz ludost križa (usp. 1 Kor 1), križ mu nudi ključ za rješenje životnih problema. S Kristom se do kraja poistovjetio i suživio te mu je s tog motrišta moguće jasno sagledati ustroj svijeta te kamo svijet smjera s Bogom i bez Boga. On nudi protološku ali i eshatološku protegu svoje egzistencije. Svjetlo koje je zasjalo prvog dana stvaranja (usp. 2Kor 4,6: Bog “jest onaj koji zasja u našim srcima da nas prosvijetli za spoznanje sjaja Božjeg na Kristovu licu”). A ono što se ispred njega pruža nudi eshatološku dimenziju spasenja i sudbine svijeta. Sam osobno ima dužnost oblikovati misaono, jezično poruku koju ima donijeti kao Kristov glasnik ljudima.
Uvijek isto prizorište: farizej i carinik, javna grješnica u farizejevoj kući, Zakej nadcarinik i njegovi Jerihonci, onaj rimski satnik koji nije dostojan da mu Isus stupi u kuću jer je grješnik. Kao da postoji nutarnji strah suočiti se s Isusovom osobom oči u oči. Kad se čovjek suoči s Isusom, onda se istodobno suočava s mrakom u sebi, sa svojom sjenom o kojoj zbori psihologija.
Isus ne daje nikakve po(d)uke kako da se čovjek suoči sa sobom, kako to čine mnoge suvremene psihoterapijske metode ili mnoge ponude s Istoka i Zapada spram čovjekove samospoznaje, nego jednostavno snagom svoje nazočnosti sili čovjeka da spozna sebe i vidi mrak u sebi. Mnoštvo je takvih primjera u Isusovoj praksi gdje je Isus sam terapija i lječilište. Svojom osobom potresa čovjeka u dubini bića, dinamizira ljude, sili ih na promjenu stava.
Olako prelazimo preko takvih tekstova u evanđeljima, ne zaustavljamo se pred onim što znači: Isus njega ili nju pogleda, vidje, oslovi, reče, pozva. Nismo svjesni kolika je dinamika osobe iza takvih riječi. Ili iza onih upućenih protivnicima koji ga žele uhvatiti u klopku. Učinci su takvih riječi odnosno Isusovih gesta u ljudima revolucionarni. Nešto se iskonski bitno u ljudima mijenja, prodornost te osobe prožaruje, i zato je, što smo toliko puta isticali, u konačnici susret s Isusom Kristom ujedno susret sa samim sobom. Ne ćemo naći u Isusovim ustima ni ponižavanja, ni preziranja, ni obezvrjeđivanja osobe u grijehu, ni kritiziranja. Čak nema ni ljutnje na grješnika.
Ne podiže Isus nikakve razdvojne zidove, pogotovo ne prema ženama. Nije nam ovdje mjesto da razlažemo onodobni židovski stav prema ženama, ali Isus je u biti srušio svaki zid koji je dijelio spolove, jer žena je u to doba vrijedila kao čovjek niže vrste. U njega nema ni trunke diskriminacije. Isus vraća dostojanstvo svakoj ženi, pa i ovoj koja je prema Zakonu morala biti kamenovana. On čak i ne moralizira. “Idi i ne griješi više”. Nije tu riječ o hegelovskoj dijalektici prijelaza lošega u dobro, niti i pravdanju zla koje u leibnizovskom smislu služi u konačnici najboljem od svih svjetova. Nego smo suočeni s tajnom božanske milosti, koju Otac iskazuje prema – čusmo protekle nedjelje – razvratnom sinu, a ovdje zabludjeloj kćeri. S tajnom koju treba samo prigrliti.
U dramatskom opisu ove scene u rano jutro negdje na prostoru Hrama vidimo kako su protivnici već svezali omču o Isusov vrat i vrat nesretnice. Međutim, Isus se nije dao uvući u njihovu klopku. Ne zbog toga što bi ga bilo strah ili jer se boji reći mjerodavnu riječ u cijeloj stvari, nego želi reći svojim protivnicima da im je pitanje stubokom pogrješno. Nije riječ o kamenovati ili otpustiti, nego je riječ o spletu krivnje i praštanja, grijeha i milosti. Zato ih otvoreno pita, tko je to od njih spreman krivnju te žene kazniti smrću? Tko je toliko nevin da grijeh vidi samo u toj nesretnici i samo ga u njoj osuđuje? Isus odgovara sa sebi poslovičnom nadmoćnom suverenošću, kao i u pitanju poreznog novčića (usp. Mk 12,13-17par), makar je u pozadini cijele scene namisao optužiti ga (r. 6b).
Isus po prašini piše i briše. Do danas nemamo pravog tumača za ovu Gospodinovu gestu. Možda je Isus htio time reći kako su svi zakoni na koje se farizeji i pismoznanci pozivaju tek prividno pisani na kamenim pločama, a zapravo je sve pisano na vodi i pijesku. Ne vrijede u njihovim očima ni onoliko koliko vrijedi nešto napisano u pijesku ili prašini jer svaki vjetar iskrivljuje, nanosi nove naslage i tako se gubi oblik.
Prepun je svijet knjiga, propisa, zakona, pergamena. Jedino što je istinski vrijedno nije sadržano u pisanim paragrafima, propisima, nego ono što je upisano u tvome srcu i što tu živi. Što bismo vidjeli u vlastitom srcu, kad bismo se istinski zaputili u njegove tajne i spoznali sami sebe. A možda je nutarnja simbolika vanjske radnje i u ovome: Bog briše grijehe onima koji su od zemljanog praha.
Odgovor iz Isusovih usta i reakcija tužitelja očituju svu korumpiranost zlom i pokvarenošću, počevši od najstarijih. Izgovara možda jednu od bitnih i najsnažnijih riječi zabilježenih iz Isusovih usta. To je trenutak istine i ta riječ razbija masu koja se poput zvijeri okomila na žrtvu. Čovjek započinje zapažati ono što njime gospodari, vlastitu požudu, grijeh, sadizam, zluradost. Muškarci obično traže žrtvu i svaljuju krivnju na druge.
Isus želi reći: Ovaj se problem ne može riješiti zakonskim putem, nego svodeći cijelu scenu u području vlastitog srca. “Pa i ja bih bio sposoban učiniti takvo nešto”. Odnosno, “pa i ja sam sukrivac takva grijeha”. Samo što čovjek svoj grijeh potiskuje u podsvijest. Zato se onoga jutra dogodilo čudo u masi željnoj linča i krvi. ‘Svi su sagriješili i potrebni su smilovanja i praštanja’, reći će kasnije Pavao (Rim 3,23).
U tom trenutku poče im se u glavi razdanjivati, svanjivati Vlastiti ispit savjesti, te zaključak koji je davno stavio Isus kao životnu maksimu: ‘Trun se u bratovu oku vidi, a balvan se u vlastitom ne vidi’. Tužitelje prepušta njihovoj savjesti. Kad je riječ o drugima, nama je sve jasno. I kakvi bi morali biti, kako se moraju ponašati, koja pravila i zakoni za druge vrijede, ali kad smo mi osobno u pitanju, onda čovjek progleda kroz prste i dopušta sebi mnoge stvari. Zato Isus ne drži nikakvu moralnu čitulju ni tužiteljima, ni ženi. Polagano odstupaju s pozornice svi.
Isus ih i ne gleda, piše i dalje po zemlji. Najstariji odlaze prvi, jer starost ima prednost što sa sobom nosi golemo životno iskustvo, poglavito u grijehu. Svi su došli k sebi, susreli se sa sobom. Nitko ni nad kim ne smije biti sudac, a pogotovo su zabludjeli potrebni razumijevanja, dobrote, smilovanja, bratske ruke. Potrebni ponovnog bratskog ili očinskog zagrljaja, poput onog rasipnog sina od prošle nedjelje. To hoće Isus.
Tek kad su se svi udaljili, dolazi do izravnog, pravog susreta. “Relicti sunt misera et misericordia”, reče sv. Augustin. “Ostadoše jedino sažalna bijed(nic)a i smilovanje”. Dotle je žena bila nijemi objekt raspre o propisu Zakona, kojoj je njezin grijeh bio pukim povodom. Tek je sad Isus oslovljava, odgoni od nje smrtni strah, i sposobna je prozboriti samo dvije riječi: “Nitko, Gospodine!” Na to on, Bezgrješni, oprašta grijehe i otpušta grješnicu. Ne osuđuje,nego oslobađa. Isus je ne brani, njezin grijeh ostaje grijeh. Daje joj još jednu životnu šansu koju ubuduće ne smije proigrati.
U tome trenutku prestaju sudovi i predrasude glede drugih o kojima, navodno, redovito znamo daleko bolje i više nego oni sami. Farizeji su je htjeli iskoristiti samo kao objekt za svoje ciljeve i nakane kako bi se upustili u raspru s Isusom. Međutim, Isus se nije dao uvući u prljavu igru, nego štaviše suprotstavlja ženu spram tužitelja. Ona prestaje tim Isusovim postupkom biti puki objekt, već postaje subjekt zbivanja.
Isus djeluje redovito nepredviđeno i nepredvidivo! On se ne da stjerati u ‘rolu’ koju mu namjenjuju religijski vrhovi njegova naroda. Prema svakome se ponaša spontano i kreativno, svakomu pruža mogućnost nutarnje promjene i preobrazbe. Zato se ne izvlači iz klopki s pomoću trikova, spretne sofisterije, nego snagom nadmoći svoje osobe.
Svakomu nudi i pruža mogućnost ostvariti sebe, doći k sebi, te iz bezizlazja otvara novi put, odnosno iz pustoši i pustinje opustošenosti novu nadu budućnosti, o čemu tako zorno zbori današnje prvo čitanje iz Izaije. Ili kako bi rekao Schillebeeckx: “Isus oslobađajući čovjeka vraća čovjeka samomu sebi u radosnoj vezanosti na živoga Boga”.
Isus uvijek pretpostavlja korjeniti lom s grijehom u osobi koja je iskusila njegovu spasiteljsku riječ. Ne želi on više nikakve osrednje niti prosječne, već one koji su u životu načinili posvemašnji zaokret.
JOŠ JEDNOM: ISUS I PRELJUBNICA
Čitanja današnje nedjelje izražavaju okrenutost prema budućnosti, prema sutra. Prošlost nas mora napajati svojim iskustvima, kao što drvo vuče iz svog korijenja životne sokove za svaku grančicu i svaki list. Da bismo imali novo cvijeće, potrebno je da korijenje šalje svoje sokove prema gore. Spriječiti novo značilo bi biti okrenut samo prema prošlosti, onome što je minulo. Treba novi procvat iz starog.
U Židova je postojalo uvjerenje kako se svaki vjernik mora osjećati kao da on prelazi osobno Crveno more, kao da se on zapućuje iz svog Egipta, iz svog ropstva. Sa svakim pojedincem započinje Bog novu povijest, novo oslobađanje. Isto izražava i Pavao u poslanici Filipljanima. Iza sebe ostavlja staro. Duboko je on u svome židovstvu, ali to je samo podloga da upozna Isusa Krista kojim je zahvaćen i zanesen.
Pred onom kamenovateljskom ruljom željne krvi i smrti Isus humanizira zakone. Čovjek je pozvan na obraćenje, a ne na sankcioniranje svakoga pojedinog grijeha. Pisanjem po zemlji kao da želi reći: „Svaki je vaš zakon upravo kao ovo što po zemlji pišem. Doskora će povjetarac nanijeti prašinu i bit će sve kao što je bilo. Nečitko, nevidljivo“. Bog ne kažnjava, on prašta. Bog piše čovjekove grijehe u pijesak, ali dobra djela urezuje u kamen, veli stara poslovica. Isto se zbiva i ovdje pred Isusom.
Isus piše po zemlji. Prvi put se spominje da je Isus nešto pisao. Ništa nije iza sebe ostavio zapisano da ne bi čovjek te možebitne zapise, papiruse ili pergamene, fetišizirao, podarivao im veću vrijednost nego izgovorenoj riječi, odnosno riječi koja se upisuje u srce čovječje.
Što je zapravo Isus pisao onog trenutka? Ili se samo dosađivao pred navalom tužitelja? Jasnog odgovora nema. Bezbrojni su htjeli ostaviti spomen pokoljenjima pisanim dokumentima, svojim djelima. Htjeli su se urezati u svijest ljudi pisanjem knjiga, velikih svezaka i volumena. Drugi pak žele potrti ili uništiti ono što su njihovi neprijatelji napisali, kako bi im se zameo trag, kao ono što je pisano na pijesku.
Čovjek nerijetko požali što imamo pismenost. Putem pisane riječi toliko se zla prosulo svijetom. Blaženi nepismeni, jer ne mogu pisanjem zavesti niti biti zavedeni. Koliko je tih bezvrijednih djela tiskano za protekla režima, koliko skupocjenih monografija o lažnim veličinama, koliko novaca utrošeno u tolike knjige i knjižnice, s ciljem da zavode i zavedu. Danas idu u reciklažu za papir jer nemaju nikakve uljudbene ni civilizacijske vrijednosti…
O Isusu je toliko toga napisano. Ne može stati u biblioteke, a pojam Bog najčešći je pojam u velikoj nacionalnoj knjižnici u Parizu, najvećoj na svijetu. Toliki su pokušali zatrti to ime napisano i opisano u knjigama, toliki su spaljivali knjige (poput uništene aleksandrijske Origenove biblioteke) nakan time potrti to veličajno ime, ali je ono uvijek iznova iskrsavalo kao feniks iz pepela. Snažnije i moćnije.
Međutim, što su zapravo svi spisi o Isusu Kristu? Poglavito spisi Novog zavjeta? Nisu to prvenstveno literatura, nego zapisci sažetoga iskustva, doživljenoga. Te spise možemo usporediti sa slikom vatre i pepela koji vatra iza sebe ostavlja. Ako je osoba Isusa Krista zapalila onako snažnu vatru. „Došao sam baciti oganj na ovu zemlju, pa kako bih htio da se već razgorio“, veli Isus – Lk 12,49, pa su stoga svi oni zapisci i sve knjige koje su potom napisane o Isusu Kristu samo pepeo koji ostaje na povijesnom zgarištu, svjedočanstvo silnog ognja. Što je bitnije, važnije? Baviti se pepelom ili ognjem koje je svjedočanstvo onaj pepeo? Odgovor se sam po sebi nameće.
Isus ništa nije napisao na pergameni, ali je upisivao svoju osobu, svoj lik u srca onih s kojima se susreo. Tu je ostao neizbrisiv. Napose u srcima grješnika koji su živjeli daleko od sebe i ljudi, kojima je znao uprisutniti Boga. Njegov pogled bio je dovoljan da se čovjek osjeti dirnut, oslovljen. Isus je žario dobrom, ižarivao dobrotu, sjao svjetlom, podarivao životnu sol, bio sjeme koje je izrastalo u srcima ljudi.
Prepuna su evanđelja i sva potonja povijest tih usrećujućih susreta Isusa i pojedinaca koje je usrećio. To što je on upisivao, ostalo bi zapisano za knjigu u vječnosti, neizbrisivo upisano u Božju ruku. Upisivao bi poput dlijeta, poput najvještijeg umjetnika, i tu oblikovao svoj lik. Isto se zbilo i s ovom bijednicom iz Evanđelja po Ivanu, slično se događalo sa svima koji su tražili mir i utjehu svojoj duši.
Isus je toliko puta rekao, ponovio i ponavlja i ovom prigodom, kako nije došao suditi ili baciti u pakao, već spasiti. I budući da on ne osuđuje, budući da se ponaša uvijek kao milosrdni Samaritanac koji se sagiblje nad ranjenikom, koji spasava preljubnicu, sposoban je on izliječiti i naše rane, iscijeliti naše boli. Sposoban je on nazvati pravim imenom i sve naše nevolje i patnje u koje smo se zapetljali, a da nas ne povrijedi u našoj duši.
Isusov je postupak i zov postupak na premišljanje vlastitih stavova, a obnova našega stava, a i obnova Crkve može se dogoditi samo ako utisnemo u svoje srce i dušu Isusov stav. Kao što su nam crkve otvorene, moraju biti otvorena i naša srca za sve, bez razlike. Moramo susretati jedni druge, ne s podignutim niti usmjerenim prstom, već s rukom pomoćnicom, ne s kamenom u ruci, već s kruhom i vinom života i snage.
To od svih nas iziskuje obraćenje, spoznaju vlastite upućenosti na Božje smilovanje. Svi živimo od Božjeg milosrđa. Prvo polje bilo koje reforme jest vlastito srce. A odlučno pitanje nije jesmo li pogriješili ili se ogriješili, već, jesmo li sposobni zajedno s Petrom reći: Gospodine, Ti sve znaš, Ti znaš da te silno ljubim. To je poruka i današnjeg evanđelja i Isusova postupka s preljubnicom.
