Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 9,9-13
Isus, prolazeći, ugleda čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pode za njim.
Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?«
A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«
Što Bog želi od nas? Odgovor daje prorok u prvom čitanju. Bog želi ono što ljubav želi: ljubav. Ljubav traži ljubav. Bog je ljubav. On želi našu ljubav, a ne naše paljenice i životinjske žrtve; pa čak ni naše pobožne riječi, ako su one samo mehanički izgovorene riječi bez naše ljubavi i klanjanja Bogu. On ne želi stroj koji svira savršenu glazbu a da nitko ne dodiruje tipke. Bog ne želi klavir: on želi klavirista, onoga koji na njemu svira. On želi nas, bez obzira koliko loše sviramo. Želi čuti našu nespretnu glazbu, samo ako je puna ljubavi i iskrena. On je naš nebeski Otac.
Što on želi od nas? Samo našu ljubav i naše povjerenje, da mu otvorimo svoja srca kako bi nam mogao dati radost koju nam ništa drugo ne može dati, radost za koju nas je stvorio. To je jedini razlog zašto želi našu poslušnost: radi nas, a ne radi sebe.
I dao nam je najučinkovitiji način da to učinimo, najučinkovitiji način da ga ljubimo. Dao nam je jedne drugima da bismo ga mogli voljeti ljubeći jedni druge. Možemo voljeti Boga kojeg ne vidimo ljubeći svoje bližnje koje vidimo. Dao nam je drugu veliku zapovijed kao naš najkonkretniji način poslušnosti prvoj. Kaže nam: „Budite sveti kao što sam ja svet i postanite poput onoga koga ljubite. Želim da volite svog bližnjega iz istog razloga: jer i on je svet, iako vrlo nesavršeno, poput vas. Stvoren je na moju sliku. On je moj hram. To je jedno od dva mjesta gdje idete da me slavite. Drugo mjesto je gdje je moj Sin stvarno prisutan, u misi i euharistiji.
Bog ne želi puke riječi jer puke riječi ne mogu voljeti, ništa više nego što to mogu puki strojevi.
Riječi su poput pijeska ili oblaka koji lebde, ali ljubav je poput stijene. Možete se na njoj odmoriti; možete se na nju osloniti; možete graditi na njoj; možete živjeti na njoj. Ništa od toga ne možete učiniti s pijeskom ili oblacima. Čak su i najveće stvari na svijetu pijesak i oblaci u usporedbi s ljubavlju. Anđeoski govor, proročanstva, razumijevanje, vjera, pa čak i djela ljubavi bez ljubavi su bezvrijedni – čak i krajnji dar vašeg života, čak i mučeništvo. Čak je i mučeništvo bez ljubavi bezvrijedno. Bombaši samoubojice su toliko ludi da to ne znaju. Mržnja vas uvijek čini sluđenima.
Bog je također savršena radost, jer je savršena ljubav koja se predaje, ljubav koja zaboravlja sebe, što je tajna radosti. A ljubav uvijek želi podijeliti svoju radost; ljubav uvijek traži najveću radost voljenog; zato je Bog toliko gnjevan na nas kada propustimo tu radost jer propustimo tu ljubav, to sebedarje.
Sve što nam Bog daje je dobro, jer je Bog sve stvorio, ali to su samo smjerokazi: riječi, lekcije, simboli, ikone, svete slike. One su svete – sve što je Bog stvorio je sveto – jer ga otkrivaju, pokazuju na njega, podsjećaju nas na njega. Sunčeva toplina podsjeća nas na Božju ljubav. Njegov sjaj podsjeća nas da je on istina. Lav nas podsjeća na njegovu moć. Ruža nas podsjeća na njegovu ljepotu. Mrav nas podsjeća na njegovu poniznost. Okus dobrog vina podsjeća nas na okus njegove ljubavi.
Današnje Evanđelje iznosi dvije točke. Prva je vrlo jednostavna. To je ista točka koju današnja poslanica iznosi o Abrahamu: imao je vjeru i to ga je učinilo pravednim. Abraham je vjerovao Bogu, uzdao se u Božje obećanje te je stoga poslušao i slijedio Božji glas. Kad ga je Bog pozvao, on je odgovorio, i dušom i tijelom: dušom vjerom, a tijelom djelima, dušom vjerom u Božja obećanja i tijelom poslušnošću kad ga je Bog pozvao da napusti svoj dom i zaputi se u Obećanu zemlju. To su također dvije stvari koje je Matej učinio. Kad ga je Isus pozvao, tamo kod njegove ozloglašene, pljačkaške porezne kućice, Matej je vjerovao i poslušao. “Ustao je i pošao za Isusom.” To je Matejevo Evanđelje koje ovdje govori o samom Mateju. I to je sve što je Matej rekao o tome, o svom obraćenju: “Ustao je i pošao za njim.” To je dovoljno. To je to. To opisuje ostatak Matejeva života.
Druga točka u današnjem Evanđelju je ono što Isus govori ‘pravednim’ farizejima koji se žale da se Isus druži s kriminalcima poput Mateja, koji je sada bivši kriminalac, i njegovim prijateljima, koji su još uvijek poreznici, koji još uvijek pljačkaju svoj narod, koji se još nisu obratili poput Mateja. Zašto Isusa privlače grešnici?
Ne, upravo suprotno. Isus poziva grješnike iz istog razloga iz kojeg liječnici pozivaju pacijente.
Kaže farizejima: “Zdravi ne trebaju liječnika, nego bolesni.“
Taj je odgovor suptilniji nego što se čini. Isus odgovara na pitanje farizeja okrećući situaciju i implicitno im postavljajući pitanje: “Vi koji sudite svim tim grešnicima, tko kažete da ste? Bolesni ili zdravi? Vjerujete li doista da nemate grijeha? Nema opasnijeg grijeha od toga. To je jedini grijeh koji ne mogu oprostiti. Ne mogu vam oprostiti ako kažete da nemate što bi vam se trebalo oprostiti.”
Kad su pitali Isusa trebaju li kamenovati ženu uhvaćenu u preljubu, on je učinio isto: preokrenuo je situaciju i pitao ih tko misle da su, kada je rekao: “Neka onaj među vama koji je bez grijeha prvi baci kamen” (Iv 8,7). I njihov odgovor Isusu u toj je prilici bio da su bacili kamenje iz ruku i otišli kući. Ne znamo jesu li ovaj put, u današnjem Evanđelju, bacili kamenje optužnica. Ali sama optužnica, poput želje da se kamenuje žena, implicitno je odgovarala na Isusovo pitanje “Što vi mislite da ste?” tvrdeći: “Mi smo pravednici. Zdravi smo. Ne trebamo liječnika. Nismo grešnici. Ne trebamo obraćenje, pokajanje, ispovijed i oprost.” A to dokazuje upravo suprotno; to dokazuje da nisu zdravi, da im je očajnički potreban liječnik, da im je potrebno obraćenje i pokajanje. Veliki sveci su odreda govorili da su veliki grješnici; samo veliki grešnici misle da su veliki sveci. Veliki mudraci znaju da nisu mudri, nego da su budale; velike budale kažu da su mudre.
Najveći od svih grijeha je oholost, ponos, odbijanje priznanja i pokajanja za svoje grijehe. Jeste li ponosni ili ponizni? Ako kažete da ste ponizni, ponosni ste: ponosni ste na svoju poniznost. Vidite koliko je ponos varljiv! Kad nam Isus ispriča prispodobu o farizeju i cariniku, skloni smo reći: “Hvala Bogu što nisam farizej!” Ali to znači da govorimo upravo istu stvar koju je farizej rekao: “O Bože, hvala ti što nisam kao ovaj drugi čovjek.”
I za nas će zauvijek će ostati zagonetkom kako to pojedinci doslovce ostavljaju sve i zapućuju se u pustolovinu s ovim nepoznatim, s Isusom. Istovjetno se dogodilo s Petrom i Andrijom, Ivanom i Jakovom, na obali Galilejskoga mora. Oni ‘brže bolje’ ostaviše sve, i stvari i osobe, i mreže i lađe te pođoše za Isusom. Kakav je to magnetičan pogled imao Isus da su mu se pojedinci smjesta povjeravali? I što je vidio Isus u tim pojedincima, što je on nazirao?
Što je vidio u Matejevim-Levijevim očima kad je prolazio pored njegove carinarnice? Možda ćemo odgovor pronaći u potonjem Isusovu tumaču: “Milosrđe mi je milo – ne paljenice! Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesnici! Došao sam zvati grješnike, a ne pravednike!” Nakon tih riječi čovjek se mora nužno svrstati u jednu od ponuđenih kategorija.
Matejev poziv je nešto kao živi tumač svih prethodnih čudesa koja je Isus učinio, a o kojima čitamo u devetom Matejevu poglavlju. Ovdje Isus prekoračuje i krši sve granice koje su ljudi postavili međusobno. U krug svojih učenika poziva jednoga koga su svi nacionalno svjesni prezreli, na koga upiru prstom kao na kužnu osobu, koga doslovce moraju popljuvati zbog njegove suradnje s okupacijskom silom.
Carinik bijaše u očima pravovjernih Židova nešto kao izdajica par excellence, i vjere i nacije, on je suradnik s Izraelovim neprijateljima, on je gulikoža vlastitoga naroda, netko tko se bogati na račun izraelske sirotinje, on potpomaže ugnjetavati vlastiti narod. On je jednom zauvijek, što je izvan svake diskusije, isključen iz svoga naroda.
Možda je tu razlog i temelj za promjenu i preobrazbu cijeloga života, razlog što je Levi smjesta postao Isusov učenik. Jer obraćenje nije nikada rezultat nekakva slučaja ili trenutka, nego je to kao kad provale brane i ustave. Da je Levi bio zadovoljan svojim životom, poslom, zanimanjem, ne bi se upustio u Isusov zov, ne bi smjesta ostavio sve i pošao za Isusom. Nije život samo u jelu i odijelu, novcu i uživanju. Postoji nutarnja napetost i nezadovoljstvo koje jednom izbije na površinu, kao munja iz oblaka. Munja dolazi od trenja i naboja, kao pražnjenje.
Tako i ovdje, samo jedna riječ: “Slijedi me!” – bijaše kao udar groma i munje u Levijevo srce. Ostavlja sve i ide u novu slobodu. Odakle, pitamo se, ta spremnost? Odakle odricanje od života, karijere, bogatstva, posjeda, i priključivanje tomu putujućem propovjedniku koji pod milim nebom ništa nema, ni kuće ni kućišta, doma ni stana. Ide samo prašnjavim putovima i bespućima Galileje, često umoran, gladan, siromašan, a zimi moralo je biti poprilično prohladno. Što je dobio Levi zauzvrat za svoje odreknuće od unosna posla? I tu se javlja vječni problem, biti ili imati!
Matej je imao sve, a u biti je bio zarobljen. Da je nastavio živjeti uhodanim životom, vjerojatno bi u životu kapitulirao, bankrotirao. Bio bi zauvijek žigosan kao suradnik s okupacijskom silom, sam se doveo u tu klopku. I vjerojatno je Isus – vidjevši ga – sagledao svu njegovu nutarnju bol i bijedno bespuće, bezizlazje. Isus je imao pronicavo oko, intuitivno je gledao čovjeka, što se u njemu događa. I zato je osjetio da je Matej pored svega ipak u duši izgubljen, nesretan. “Gospodin je blizu onima koji su slomljena srca!” veli psalmist (Ps 34,19).
Ondje u Matejevoj kući skupili se upravo kriminalni likovi i tipovi poput Mateja, svi oni koje je ovaj čudesni Nazarećanin privlačio, na koje je djelovao oslobađajuće i magnetično. Ne treba ih Isus pozivati, ljudi osjećaju spontano tko ih prihvaća, ljubi, tko im je prijatelj. Ne pristupa Isus nikomu s predrasudama, prigovorima, osudama, da bi ih još dublje gurnuo u njihovu izolaciju, nego ih cijelim svojim bićem poziva u svoje društvo. Oni su u društvu propale, otpisane i izgubljene egzistencije, a pred Isusom su u svome čovještvu potvrđeni i prihvaćeni. Isus je imao srca, smilovanja, prihvaćao sve bez razlike. Dođi k meni, slijedi me! To je Isusova kretnja kojom kao da želi reći: Za mojim stolom ima mjesta za sve, obilje dobrote, srca, ljubavi.
Za takve je Isus imao srce i sućut. I za takva slomljena srca bio je liječnik koji je pozvan bolesnicima. Bog traži izgubljeno i spašava ga. I kad Mateja Isus pozva, mora da su s njegova srca spali okovi prošlosti, da je njegova duša dobila krila, da je s njega spala svaka ljuštura i teret koji ga je tištao. Napokon je mogao biti čovjek među ljudima. I zato poziva u svoju kuću, na veliku gozbu, sve rubne i izgubljene egzistencije da im pokaže tko je Isus koji oduzima grijehe s čovjekova srca i savjesti, koji podiže iz provalije, i koji neodoljivo poziva: Dođi, slijedi me! – Isto se i danas zbiva, upravo ovdje u Međugorju. Nakon poziva slijedi uvijek promjena života i životne orijentacije. Kao u Mateja – Levija.
Komentar pak Isusov na sve prigovore jest opet svetopisamski: “Niste li čuli – niste li čitali: Ne želim ni žrtve ni prinose, ne želim vaše paljenice ni okajnice, želim čovječnost, ljubav, smilovanje. Želim da se nitko na drugoga ne okomljuje, da nitko više ne bude bilo čija žrtva. Svatko ima pravo na čovječni život”.
Vidimo, Isus izvlači čovjeka iz duboka gliba i močvare u koju je zapao. Pristupa bez predrasuda. S povjerenjem i budi povjerenje. Stoga su mu ljudi vjerovali, kao nikomu prije njega. Nije Isus socijalni radnik koji okuplja rubne, nego pastir koji traži izgubljeno, one koji su poput ovaca bez pastira. Isus kao Božji Sin zna što Bog hoće, kakav je Bog – koji je ljubav i milosrđe – i on okuplja u svoj novi mesijanski narod sve, odasvud. Poziva iz ropstva grijeha, iz tamnice na slobodu, iz smrtonosne bolesti na novi život. On je liječnik koji liječi ne simptome, nego samu smrt. Kad budem podignut, sve ću vas privući k sebi, izliječiti!
