Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 9,11b-17
Isus im govoraše mnoštvu o kraljevstvu Božjem i ozdravljaše sve koji su trebali ozdravljenja.
Dan bijaše na izmaku. Pristupe dakle dvanaestorica pa mu reknu: »Otpusti svijet, neka pođu po okolnim selima i zaseocima da se sklone i nađu jela jer smo ovdje u pustu kraju.« A on im reče: »Podajte im vi jesti!« Oni rekoše: »Nemamo više od pet kruhova i dvije ribe, osim da odemo kupiti hrane za sav ovaj narod.« A bijaše oko pet tisuća muškaraca.
Nato će on svojim učenicima: »Posjedajte ih po skupinama, otprilike po pedeset.« I učine tako: sve ih posjedaju. A on uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi ih i razlomi pa davaše učenicima da posluže mnoštvo.
Jeli su i svi se nasitili. I od preteklih ulomaka nakupilo se dvanaest košara.
Sve što jest, što na bilo koji način opstoji, jest tajna, velika. Bog je tajna, otajstvo, stvorenje je tajna, čovjek također. Tajna ostaje nerješiva, o-tajna. Probleme i zagonetke moguće je rješavati, tajne ne. Tajni se može samo pristupiti. Nježno, s osjećajem odgovornosti. Zato uvijek kad čovjek pokušava dosegnuti Boga, svijet ili sebe, dotiče u biti jednu veliku tajnu.
Temeljna je značajka kršćanstva u vjerovanju u neposredno, izravno prožimanje vremenitoga i vječnog, povijesnoga i transcendentnog, zbiljnoga i za-zbiljnog, čovjeka i Boga. Objava nije priopćavanje pojedinačnih riječi, izričaja, već trajni Božji dolazak, advent među ljude. Božji govor čovjeku, koji ne prestaje. Priopćavanje Boga čovjeku. Bog se veže uz osobe, događaje i stvorenu stvarnost da bi one postale mogućnost za naš osobni susret s njime. To ima svoj vrhunac u iskustvu i tumačenju života i djela Isusa Krista. U njemu se na neponovljiv, jedinstven način Bog angažira. Isus Krist je trajna povezanost Boga s čovjekom te čovjek Isus Krist postaje neponovljivim i neopozivim znakom Božje prisutnosti u svijetu, povijesti i među ljudima.
Sakramenti kao vidljivi znaci Božji su put u Isusu Kristu do čovjeka i ljudi. Duh se Božji vezao uz određene znakove, u euharistiji uz znakove kruha i vina. Duh Sveti ima ulogu ostvariti djelo i poslanje Isusa Krista u svijetu i povijesti na sveobuhvatan način. On sažima i integrira u jedno svijet i povijest u Isusu Kristu. Euharistija je uprisutnjenje i sažetak cjelokupnog kršćanskog misterija spasenja. Ona obuhvaća i stvaranje i novo stvorenje, ona je izričaj i odraz božanske naklonosti i ljubavi te ujedno čovjekov odgovor na taj zov. Ona je sažetak i vidljiva oporuka cjelokupna Isusova djela, života smrti i uskrsnuća. Ona je proslava Boga, ali i spas za čovjeka, dar i uzdarje, milost ali i obveza. Ima silaznu i uzlaznu putanju, Boga prema čovjeku i obratno, čovjeka prema Bogu. Katabatski i anabatski.
U Starom zavjetu imamo neprestance san o zemlji u kojoj teku med i mlijeko. To su znameni blagostanja i blagodati. To su slike budućnosti o kojima narod u pustinji gdje ništa nema sanja. Isus svjesno odbacuje te slike. Tih slika nema nigdje u njegovim izričajima. Jer oko meda i mlijeka čovjek se mnogo ne trudi. Med je proizvod pčela i čovjek otima njima njihov trud. Isto tako i mlijeko. Uzima, otima ono što pripada drugomu.
Med i mlijeko nisu proizvodi čovjekove mašte, sposobnosti, nisu djelo rada njegovih ruku. Uzima ih gotove iz svog svijeta, priroda mu ih pruža na dlanu. I ako ima dovoljno meda i mlijeka, on se osjeća kao u raju.
Stoga Isus zbori o kruhu i vinu. Kruh i vino nastaju tako što čovjek svojim rukama zahvaća u prirodu i mijenja je. Čovjekov rad, muka, čovjekovo umijeće i sposobnost uključeni su u kruh i vino. Kruh i vino nose na sebi tragove čovjekova truda i sudbine. Zato Isus uzima kao znamen nade u zajedništvo Boga i čovjeka te dvije slike u kojima je uključena Božja ljubav, ali i čovjekova sudbina koja je još od Adama sudbina prepuna znoja, suza, muke, napora.
Isus veli: Pšenično zrno mora biti spremno umrijeti, želi li biti plodno. Što ne padne u zemlju i ne istrune, ne može biti plodonosno. Kruh je slika za čovjekovu promjenu. Slično je i s vinom. Koliko sunca, truda, muke, gnječenja, dok se ne dobije sok koji vrenjem prelazi u pitko vino.
To su dvije nove slike Novog saveza. U objema slikama uključeno je sijanje, rast, sazrijevanje, promjena, preobrazba, pre-tvorba. Onaj tko želi u budućnost, mora ostaviti i nadići djetinje slike, dječje maštarije. Mora biti spreman na svakodnevne preobrazbe, pre-tvorbe. Jer pretvorba je pre-tvaranje jedne stvari u drugu.
Etich Fromm se jednom izrazio kako je za suvremenog čovjeka cijeli svijet i ova zemlja poput velikog vimena. Svatko iz toga želi za sebe isisati što je moguće više mlijeka. Tako čovjek ostaje neprestano u djetinjoj fazi, nikad ne odrasta u pravu, zrelu osobu. Čovjek ne odrasta stareći, već on izrasta i odrasta u čovjeka samo ako se u njemu rađa i nastaje nešto novo, ako to sazrijeva tijekom godina. Nešto što nije po sebi dato, što mi se izvana daje, što podaruje mome životu puninu i smisao, cjelovitost, što čovjeka uključuje u sveopće tokove života i rasta.
Euharistija je Kristova ponuda. On se sam želi u nama ukorijeniti, užiliti i zažiliti poput zrna žita koje pada u zemlju. On želi rasti i poprimiti obličje u svakome od nas, prožeti nas i ispuniti do mjere punine Kristove, kako bi rekao Pavao. A tko se usmjeruje prema budućnosti, preuzima na sebe sudbinu zrna.
Sije se u zemlju, umire, prepušta se zakonu preporađanja u Duhu, zakonu rasta. U poniznosti izrasta, jer samo puni klas se obara prema zemlji, dok prazan strši prema nebu (poput ljudi, poniznih odnosno oholih, praznoglavih). U zajedništvu s drugima postaje kruhom koji ljudi blaguju. Od takva se kruha može živjeti te taj kruh može podariti drugima život i osnovicu za budućnost.
I druga slika vina također je slika nade. “Ja sam trs, vi mladice”, veli Isus (Iv 15). Vino koje se žrtvuje ujedno je vino svetkovanja, ovdje na zemlji i u Očevu kraljevstvu. Vino je “krv novoga i vječnog Saveza” između Boga i čovjeka u Kristu Isusu. Isusova čudesa, a napose ono s kruhom i njegov tumač (Iv 6) nisu nikakav hokus-pokus, nisu svrhom samima sebi, već su tu da nas promijene u novo stvorenje.
Kruh koji se dobiva umiranjem zrna hrana je od koje ljudi ovog svijeta mogu živjeti. On je ujedno i plod pravednosti, plod koji nam omogućuje da postanemo baštiniti Kraljevstva. Taj kruh je znak što nakon svih sudbinskih udara i katastrofa na ovome svijetu ostaje u budućnosti. A vino koje se dobiva umiranjem grožđa postaje pićem koje čovjeka na ovom svijetu veseli, ispunja životnom radošću istodobno je znamen za vječno radovanje i svetkovanje u Kristovu kraljevstvu. Time cjelokupna povijest svijeta postaje samo ponavljanje i ozbiljivanje Isusove povijesti i života. Sakrament smrti i života prerasta u sadašnjost i budućnost čovječanstva te stvara nadu, pa i ondje gdje je svaka nada umrla.
TIJELOVO – SVETKOVINA GOSPODNJEGA TIJELA I KRVI
Zapitaš li nekog muslimana gdje to njegov Bog prebiva, uprijet će prstom prema nebu i reći: Ondje je silni i veličanstveni i samilosni Bog! Zapitaš li hinduista, uprijet će prstom u zemlju, životinje, biljke, cvijeće i reći: Tu je Bog, posvuda! Sve je božanstvo i prožeto bogovima. Zamoliš li budista da ti rekne, gdje je Bog, on će skrenuti tvoju pozornost na redovnika, zadubljena u svoju meditaciju i kontemplaciju i odgovorit će ti: ondje boravi Bog.
Zapitaj pak kršćanina, gdje je njegov Bog, uprijet će prstom u kruh i vino i reći ti: Ondje je Bog, ondje su nebo i zemlja, ondje smo svi mi. U komadu kruha i gutljaju vina! Tu je Isus Krist, zrno koje se pretvorilo snagom rose Duha Božjeg u kruh od koga živi svijet i živimo svi. Tu su nebo i zemlja! Svi putovi vode prema tome komadiću kruha, prema Njemu.
To je sekularna, trijezna mistika koja posvuda vidi Boga, pogotovo u čovjekovoj egzistencijalnoj gladi i žeđi, u jelu i piću koje čovjeku svakodnevno treba, za tijelo, a poglavito za dušu.
Naizgled svagdanje stvari, ali to i nisu: Sve postaje prozračno, transparentno, providno prema trajnome, vječnome, prema Bogu. Sve se preobražava i pre-tvara u novu tvar, biće, u nove mogućnosti. Sve ostaje isto, a u biti je različno. Kršćanstvu nije ništa strano, maleno, trivijalno, prijezira vrijedno, da bi se odbacilo ili da ne bi moglo postati znakom odn. nositeljem Boga ili putem do Boga. Naprotiv, kršćanstvo upravo pretpostavlja, promiče i naslanja se na temeljne oblike života, na ono svagdanje. Nema nikakve druge nakane nego preobraziti, pre-tvoriti te temeljne životne oblike i posvetiti ih, tako da, dok čovjek jede, ne uzima više običnu hranu, nego samog Boga, ili dok pije, čini to isto. Katolički materijalizam!
Jer, ne živi se samo od kruha. Život nije nikakav život ako se samo živi. Potreba za hranom služi održanju života. Ali, jelo nije konačni cilj niti je život samo ovo što se živi u zemaljskoj protegi. Ono što čovjek zapravo traži i za čim teži s onu je stranu te pojavnosti: glad i žeđ za vječnim, neprolaznim.
Zato je potrebno ovome malom životnom rasponu od nekoliko darovanih desetljeća podariti značenje i vrijednost vječnosti, životu sa svim njegovim banalnostima, sivilu svakidašnjice, usponima i padovima, podariti nutarnji smisao i mjesto da se u njemu nastani sami Bog. Čovjek živi od Boga, iz Boga i za Boga. Bog je ono od čega živimo. I ovdje: Kad velimo hrana, mislimo na Krista, kad velimo život, mislimo na vječnost. To je tajna Euharistije!
“Bog se ne zapućuje u utopiju, zemlju nedohoda! Došao je na ovu suzama natopljenu Zemlju. On dolazi, uvijek iznova dolazi. Jer ovdje je bezgranično siromaštvo, beskrajna glad, beskonačna patnja. Očito, Bog ljubi svoju oprječnost, očito, on ljubi bezdan, on treba – pa valjda ćete to već ispravno shvatiti i razumjeti – Bog treba naš grijeh da bi nam pokazao, do krajnjih granica, kako je on, Bog, sama ljubav, čisto smilovanje. Bog se razlijeva. I tako: on dolazi na ovaj svijet jer je taj svijet nesavršen, jer ga taj svijet treba kao kruha. Mi smo sami Božja utopija, jedina prava koja opstoji, jedina u nastajanju” (pisac Stephan Andres).
